Početna stana
 
 
 
   

Svi naši disidenti: MIHAJLO MIHAJLOV (2)

MOJE ROBIJE

Zapadna štampa je počela da piše: Jugoslavija se približeva Zapadu, hapse se prosovjetski elementi. Po logici stvari, očekivalo se da će biti uhapšen i neko iz suprotnog tabora. Sećam se, Đilas, Barović i ja šetali smo Tašmajdanom i složili se da ću to verovatno biti ja. Đilas je bio tek pušten iz zatvora, Barović je advokat, uhapsiće mene... Uhapšen sam nedelju dana kasnije, 7.oktobra 1974.

Mihajlo Mihajlov(1934–2010), sin ruskih emigranata, rođen u Pančevu, postdiplomske studije završio je u Zagrebu 1961. radom Dezintegracija ruskog realizma 1890-1917. Doktorska teza Motivacija ličnosti u romanima Dostojevskog, završena 1964. nikada nije odbranjena. Posle višenedeljnog boravka u Moskvi i Lenjingradu u leto 1964. Mihajlov objavljuje putopisne eseje Leto moskovsko, koji posle drugog nastavka u beogradskom časopisu Delo bivaju prekinuti. Mladom predavaču, slavisti, na Filozofskom fakultetu u Zadru, tako počinje da teče disidentski staž u koji ulazi i sedam godina robije. Mihajlo Mihajlov nije bio disident iz komunističkog pokreta, otpadnik Partije ili čovek iz strukture vlasti stradao u čistkama, kakva je bila većina progonjenih u vreme Titovog režima. Smelim intelektualnim otporom totalitarizmu, bio je bliži disidentskoj opciji kakva je postojala u zemljama istočne Evrope. Na izvestan način ostao je u senci Đilasa, na koga je bila usmerena pažnja svetske javnosti. Razmišljanja i javno držanje Mihajla Mihajlova između 1965. I 1978. svakako zaslužuju ozbiljno upoznavanje, važno za noviju istoriju i rekapitulaciju 20. veka. Ovaj razgovor vođen je neposredno po njegovom povratku u Beograd, 2001. godine.

Kada mi je otac umro 1968, po zakonu sam imao pravo da odem na sahranu, nisu mi dozvolili. Naravno, bilo je neprijatno saznanje da vaši roditelji strahuju i pate zbog vas, ali šta da se radi. Mora čovek da sačuva dušu, makar i oni patili. Posle dve godine boravka u požarevačkom zatvoru, prebačen sam u KP dom  Sremska Mitrovica, odakle sam pušten marta 1970. Jovan Barović, advokat i moj prijatej, došao je po mene i odveo me u majčin stan u Novom Sadu. Otvaraju se vrata, jedan čovek ustaje i kaže: Mihajlov, ja sam iz policije! Bio je to Đilas sa kojim se do tada nisam poznavao. Zaista, bio je impresivna ličnost, veoma načitan, dubok čovek. Ipak, jednu stvar kod njega ne mogu da shvatim. Posle Titove smrti mogao je da se stavi na čelo demokratske opozicije; imao je ogromnu podršku svetske javnosti. Drugo: poznavao je taj sistem iznutra. Jeste bio blokiran u startu, ali imao je druge mogućnosti – mogao je da se nametne kao lider, što se od njega i očekivalo. Bila bi to velika šansa za Jugoslaviju. Međutim, Đilas se držao povučeno, prepustio je opozicionu borbu drugima. Kada sam, krajem osamdesetih, počeo da dolazim ovde, pitao sam ga zašto se drži pasivno, zašto ne kritikuje Miloševića. Odgovorio je: „Jednim telefonskim pozivom Milošević je mogao da zabrani štampanje mojih knjiga, a mene sada slobodno štampaju!“ Naravno, to nije bio pravi odgovor. Za mene je njegovo ponašanje, tada, ostalo zagonetka. Ne, nije on poverovao Miloševiću, nije bio lud. Moguće je da su u pitanju bile njegove ozbiljne godine.

Neposredno po mom dolasku iz zatvora, majka je htela da ode u SAD da bi pomogla mojoj sestri, koja je tamo je živela od 1965. udala se i rodila sina. Ispraćam je na aerodrom i gledam kako je zaustavljaju na pola puta do aviona, oduzimaju joj pasoš. Naravno, žalili smo se, majka je čak pisala i Jovanki Broz. Nikada se nije bavila politikom, osim što je mene posećivala u zatvoru. Nisu joj dozvolili da ode. U novembru 1970. uspela je da prebegne u Italiju. Ne znam kako se to odvijalo, krila je do svoje smrti. Kasnije se bojala da uđe u jugoslovensku ambasadu; trebalo je da ode u pratnji advokata, samo da potpiše kako bi dobila penziju, nije smela. Naravno, Služba me je pratila otvoreno, nonstop. To je tzv. japanska pratnja. Ne zato da bi videli šta radite, nego da vas zastraše. Majka je povremeno odlazila kod komšinice, išle su zajedno na pijacu. Ja je nisam poznavao, ali šta se dogodilo: ta žena je putovala kod svoje ćerke u Beč i na našoj granici je doživela veliko maltretiranje. Satima su je pretresali da ne nosi nešto od Mihajlova, čak su joj, zamislite, uradili ginekološki pregled. Ukoliko se 30 dana po izlasku sa izdržane kazne prijavite nadležnoj službi, imate pravo na socijalno osiguranje. Učinio sam to i dobio odgovor: Odbija se zahtev prema članu tom i tom. A član taj i taj direktno kaže da imam pravo. Odem kod advokata, kažu: Znamo, ali šta možemo – vi ste politički slučaj! I takvih hiljadu stvari. Oduzeli su nam i stan u Novom Sadu, navodno, izgubili smo stanarsko pravo. Neki ljudi vas gledaju s podozrenjem, neki vam stišću ruku kad niko ne vidi. Sećam se kad je na mom prvom suđenju iznesen podatak da je moj najveći honorar za tekst u stranoj štampi bio 140 dolara, mnogi koji su do tada imali sumnjičav odnos počeli su da mi se javljaju. Valjda su shvatili da nisam plaćenik kapitalizma, koji je dobio milione da bi srušio Jugoslaviju. Naviknete se na to, orvelovsko oko stalno je iznad vas i bude vam svejedno. Znate da vas slušaju i posmatraju, ma baš vas briga!

Barski kongres

Intenzivno smo se družili Đilas, Jovan Barović i ja. Barović je branio sve političke zatvorenike u SFRJ, do Albanaca u Makedoniji. Obično bi se kod njega sastajale porodice i prijatelji tih osuđenika i oni sami, kad ih puste sa robije. Strašno je nervirao režim, jer je bio veza između svih jugoslovenskih disidenata. I dogodilo mu se isto ono što se dvadeset godina kasnije dogodilo na Ibarskoj magistrali. Navodno je kolima prešao na suprotnu stranu i sudario se sa šleperom. To je perfidna igra: nema dokaza a ipak se zna da je ubijen. Time se zastrašuju ostali. Jovan Barović je bio borac Prve proleterske, od prvog dana, pa su morali da ga pozivaju na proslave. Posle rata bio je komesar korpusa a izleteo je zajedno sa Đilasom. Kad se dogodio slučaj Đilas, rekao je: Ne mogu da verujem u te priče, znam Đida! Uveliko se na Zapadu prevodila moja knjiga Ruske teme, bio sam pozivan da, kao gostujući profesor, predajem rusku književnost na raznim univerzitetima. Međutim, pasoš nisam dobijao, a moji članci ovde nisu mogli da se objavljuju. Pisao sam, prilično oprezne članke za Njujork tajms, postao sam politički analitičar. A onda je 1974. održan ilegalni Barski kongres. Prvi put u istoriji jedne komunističke zemlje, održan je kongres druge, ilegalne komunističke partije. Nezamislivo. Odmah su svi učesnici kongresa pohapšeni, 33 simpatična mlada Crnogorca, čiji su roditelji uglavnom bili nekadašnji ibeovci. Dobili su ogromne zatvorske kazne, od 12 do 15 godina. Verovatno se Tito plašio tih ortodoksnih komunista, počeo je da hapsi naokolo sve bivše ibeovce. Jednog od takvih sam upoznao u Mitrovici. Bio je kapetan JNA, iz nekog mesta u Bačkoj, u kafani je tražio da mu pevaju Podmoskovske večeri i za stolom tvrdio da ruski radnici žive bolje od jugoslovenskih – dobio je šest godina robije.

Zapadna štampa je počela da piše: Jugoslavija se približeva Zapadu, hapse se prosovjetski elementi. Po logici stvari, očekivalo se da će biti uhapšen i neko iz suprotnog tabora. Sećam se, Đilas, Barović i ja šetali smo Tašmajdanom i složili se da ću to verovatno biti ja. Đilas je bio tek pušten iz zatvora, Barović je advokat, uhapsiće mene... Uhapšen sam nedelju dana kasnije, 7.oktobra 1974. U moj stan su došli neki mladi udbaši, veoma pristojni i rekli mi: Profesore, nažalost, ovog puta dobićete sedam godina zatvora! I dobio sam toliko. Pre suđenja vam se odmerava kazna, jer ste politički slučaj. Čime su me teretili: sa dva članka u Njujork tajmsu i dva članka u Njujorškom književnom pregledu, objavljenih nekoliko godina ranije. Mogli su to i sa bilo kojim drugim člankom, od pedesetak koliko sam ih objavio za tih nekoliko godina. Pored Jovana Barovića, branio me je i Veljko Kovačević, takođe vrstan advokat. Nismo se žalili na presudu i to je najviše iziritiralo vlasti, jer se u svetu podigla užasna galama – zbog četiri članka objavljenih u najuglednijim zapadnim novinama, čovek je dobio sedam godina robije!? Da smo se žalili, Vrhovni sud bi sigurno smanjio kaznu na pet godina i to bi izgledalo fer, korektno i ljudski. Ali, nismo se žalili i ja sam otišao u zatvor u Sremsku Mitrovicu. Stavili su me da budem zajedno sa trinaestoricom osuđenih na smrt. Tako sa se upoznao sa Miljenkom Hrkačem, zajedno smo šetali. Krišom mi je dao da pročitam njegovu presudu. Zapravo, nije on podmetnuo bombu u beogradskom bioskopu 20. oktobar, to je učinio njegov stariji brat, koji je radio u Ljubljani. Posredi su bili plemensko-arhaični odnosi, Miljenko je preuzeo ulogu žrtve. Kad je saznao da mu je brat pobegao u Australiju, odmah je islednicima rekao: Nisam ja! Svejedno, likvidirali su ga. Možda je i zaslužio, ali video sam presudu i nalaz Vojnotehničkog zavoda, gde je to što on opisuje, nemoguće. Ove je bilo baš briga, rekao si da si ti, onda izvoli, plati.

Štrajk glađu

U Mitrovici je bilo mnogo političkih zatvorenika. Igrao sam šah sa ovim mladićima, učesnicima Barskog kongresa. Bio je tu i Marko Vidović, pisac, moj prijatelj iz Zadra. Bio je urednik kulturne rubrike Zadarskih nedeljnih novina. Kad sam prvi put uhapšen, naivno je počeo da priča: Mihajlov je u pravu! Izgubio je posao. Otišao je u Francusku i oženio se, u Lionu. U Švajcarskoj je štampao zbirku pesama, u kojoj se nalazi stih: Neprijatelji hrvatskog naroda: ustaše i udbaši... Ili, naša je pesnica hajdučko–uskočka-ustaška! Došao je na letovanje u Dalmaciju i zaglavio u Mitrovicu. Bio je tamo i jedan zanimljiv pravoslavni sveštenik, Sava Banković. Posle rata je odsedeo deset godina u zatvoru, a onda je u zvaničnoj knjizi Karlovačke eparhije rukom napisao svoju biografiju. Udba je to pročitala i smestila ga ponovo u zatvor. Komnen Jovović, predsednik Barskog kongresa, stalno je očekivao da će ga pokupiti noću, odvući i streljati. Tretman političkih zatvorenika zaista je bio loš, jezivo su nas držali. I ljudi pristanu da krenemo u štrajk glađu, bilo nas je 16 ili 17. Kad smo to obznanili, istog trenutka su nas pozatvarali u samice. Ne znate šta se događa; dani prolaze a ne znate da li su ostali još u štrajku. Ispostavilo se da sam ja štrajkovao 43 dana, nekolicina preko 20 dana, ostali su prekinuli ranije. To je potpuno razumljivo: sedi tamo sam, hoće da umre. Meni su posle 33 dana štrajka glađu počeli da daju injekcije glukoze, to ne možete sprečiti. Uprkos tome noge su mi žestoko otekle, dobio sam tzv. slonovske noge. Pijete samo vodu, ne jedete ništa, srce slabi i više se ne može. Najteže je prvih sedam dana: užasno se mučiš, krče ti creva, stalno misliš na hranu. Posle sedam dana gladovanja, organizam prelazi na unutrašnje rezerve, a posle tri nedelje osećaš se božanstveno, kao da letiš. Dve nedelje traje taj fantastičan osećaj, duhovni i fizički. Jedino ako se naglo pomeraš, onesvestiš se. Došla je lekarska komisija, pregledali su me i konstatovali da ću umreti. Onda su ovi iz uprave rekli: Dobro, biće vam ispunjeno to i to. Osnovni zahtev nisu nam ispunili: da se u zatvoru oformi političko odeljenje samo za političke osuđenike. – Zašto političko odeljenje? Samo ti štrajkuješ zbog toga, ostali su davno prestali – ne može! Jedan od zahteva bio je da zatvorenik ima pravo da nosi kosu i bradu. Bio sam ubeđen da će odbiti taj predlog, međutim, prihvatili su ga. Nisam imao kud, morao sam da pustim bradu.

Krsto Hegedušić: Šetnja, 1932.
ulje, tempera na platnu 52,5x65 cm

Nismo bili izloženi maltretiranju kriminalaca, ali kad se nađete u samici sa onima koji rade za policiju, sigurno će vas maltretirati. Mene je štitio status Titovog zatvorenika – ko sme da me pipne!? Ko je naredio moje hapšenje? Tito! A ko zna šta će sutra narediti. Naravno, nailaze periodi strašnih kriza – hoću li preživeti? Ali, čim nešto počne da se dešava, a uprava stalno pokušava da smanjuje taj vaš mali nivo slobode, morate da se borite i prestaje kriza. Ako staviš stolicu na sto, možeš videti šta se događa u dvorištu. Tako sam, jedne noći video kad su doveli pripadnike grupe Bader-Majnhof. Među sobom su govorili na nemačkom. Nestali su posle tri dana. Neko ih je tu sklonio od očiju javnosti. Onda su u donjim spratovima počeli da montiraju neke čudne sprave, razbijajući austrougarski beton od dva metra. Pričalo se da su to neki mikrotalasi ili ultrazvuk, koji izazivaju glavobolje i ludilo. To jesu bile velike cevi, ali mislim da im je namena bila za prisluškivanje. Kasnije sam boravio u tom delu zatvora, nisam osetio mučenje ultrazvukom. U Beogradu se krajem 1977. održavao nastavak Helsinške konferencije, korpusa o ljudskim pravima. Pred samu konferenciju oslobodili su me i to ilegalno. Po zakonu zatvorenik je mogao da bude pomilovan samo ako je izdržao pola vremenske kazne, na koju je osuđen. Mene su oslobodili posle tri godine i dva meseca. Istovremeno su pustili i predsednika Barskog kongresa Komnena Jovovića, zajedno smo taksijem otišli kod Barovića. Odmah sam, naravno, počeo da dajem intervjue. Da me hapse opet, ne mogu. Kad, u martu 1978. neko kuca na moja vrata, vidim policija. Pomislim da su došli da vrše pretres, da me hapse. Kažu: g.Mihajlov, svojevremeno ste tražili pasoš, ako ga hoćete, dođite sutra u SUP u ulicu 29. novembra! Mislim, sutra je subota, ne radi niko?! Ko bi ga znao?! Odem tamo, zgrada prazna, nema nikog... Okrećem se, naiđe dežurni, kaže: A, da, idite na drugi sprat, čekaju vas! Mislim, hapsiće me, stoprocentno – čekaju me. Međutim, tamo je bila neka ljubazna devojka – Izvolite pasoš, potpišite se!

Krvava banja

Knjiga Ruske teme, moji eseji o ruskoj literaturi, koje sam objavljivao ovde od 1960. do 1964. bila je veoma popularna na američkim univerzitetima. Dobijao sam mnogo ponuda da odem tamo i predajem tu tematiku. U martu sam dobio pasoš, u junu 1978. otputovao sam u SAD, s namerom da se vratim u decembru iste godine. Samo što sam otišao, Okružni sud u Beogradu proglasio je ( saopštili su to na konferenciji za štampu) da je pokrenut krivični postupak protiv mene i da je izdat nalog za hapšenje. Srđa Popović, moj advokat, nije uspeo da dobije obrazloženje zbog čega se vrši postupak. Onda su mi oduzeli državljanstvo, bio sam jedini jugoslovenski disident sa oduzetim državljanstvom. To je bio sovjetski princip, oni su svim svojim disidentima oduzimali državljanstvo. Vraćeno mi je 1989. a od 1990. ponovo sam dolazio u Jugoslaviju. Ali, nije to bio glavni razlog mog ostanka u SAD: osnovao sam Komitet za odbranu jugoslovenskih disidenata u Njujorku, u njemu je bilo i 20 nobelovaca. Deset godina štampali smo odličan bilten o situaciji ljudskih prava u Jugoslaviji. Distribuirao se preko najvećih američkih sindikata. Prestao je da izlazi 1991, postalo je besmisleno govoriti o ljudskim pravima u zemlji zahvaćenoj ratom. Praktično, to su sada dokumenti o jugoslovenskoj opoziciji 80-ih. Zanimljivo, kad sam došao, Njusvik je pravio intervju sa mnom u kome sam rekao: Ukoliko se Jugoslavija ne demokratizuje, imaćemo krvavu banju. Mnogi su mi tada sa osmehom rekli da preterujem – ne znam da li su takav osmeh imali 13 godina kasnije. To što sam u Americi bio jugoslovenski disident, nije mi mnogo pomoglo. Naprotiv, Karter je primio Tita u vreme kad sam stigao tamo i govorio o njemu kao heroju slobode. To herojstvo Amerika je platila ciframa oko kojih danas postoji sporenje: 100 ili 300 milijardi dolara? Niko drugi nije tetošen u to vreme od američke administracije kao Tito. Naravno, iz pragmatičnih razloga. Kakvi disidenti, pa Tito je heroj slobode! Jugoslavija nije komunistička zemlja! Svake godine Kongres je, počev od 1951, donosio rezoluciju da Jugoslavija nije komunistička zemlja. U suprotnom ne bi smeli da joj daju vojnu pomoć. U takvoj situaciji, tamo se znalo samo za dvojicu jugoslovenskih disidenata: Đilasa i mene. Đilas je bio član Politbiroa, autor je Nove klase, prevedene na 40 jezika, a ja sam dovođen u vezu sa SSSR-om. Da nije bilo toga, baš ih briga što sam držan u zatvoru. General Grigorijenko postao je disident u vreme Brežnjeva i američka štampa mu je svakodnevno posvećivala ogromnu pažnju. Za generala Tuđmana, osuđenog ovde, ni reči. Zašto disident, pa Jugoslavija je slobodna zemlja! Moja sestra Maša, američka državljanka, bila je na postdiplomskim studijama i udala se tamo. Radio Glas Amerike je raspisao konkurs za prijem spikera, budući da je godinama radila kao profesionalni spiker u Radio Novom Sadu, bila je odmah primljena. Međutim, posle tri meseca probnog rada dobila je otkaz, bez objašnjenja. Nekoliko godina kasnije jedan moj američki poznanik dao mi je kopiju dokumenta iz američke ambasade u Beogradu. U njemu se obaveštajni oficir obraća direktno Glasu Amerike i kaže: Razumemo vašu potrebu za dobrim spikerima, ali poznato je da je dotična gospođa prevela knjigu Mihajla Mihajlova i da je sestra istog. S obzirom na to da je predsednik Tito nedavno ponovo napao Mihajlova u vezi s kongresom Sindikata, ne bismo želeli da njeno angažovanje u Glasu Amerike bude problem u odnosima sa Jugoslavijom. U to vreme ja sam čamio u požarevačkom zatvoru zbog članaka objavljenih u Americi.

Kad Udba prati

U vreme mog dolaska, umro je na Kolumbija univerzitetu  neki profesor koji je predavao modernu rusku književnost. I rektor univerziteta je predložio: Zašto vi ne biste ovde predavali modernu rusku književnost? Mesec dana kasnije na sastanku nastavničkog veća profesori predlažu da ja dođem na mesto umrlog profesora i većina se složila. Onda ustaje jedan profesor, kasnije šef katedre za rusistiku, i kaže: Drage kolege, znam da je Mihajlov stručan, ali ne zaboravite da je on jedan od vodećih komunističkih disidenata. Imali smo već slučaj Kisindžera i Bžežinskog, koji su posle rada u vladi želeli da vrate profesure. Znate da su studenti pravili velike demonstracije zbog toga i nismo ih vratili. Ovde nam ne trebaju disidenti antikomunisti i još jedne onakve demonstracije! I oborio je moj prijem na Kolumbija univerzitetu. Tako da mi je to strašno smetalo u profesorskoj karijeri – disident pa još jugoslovenski! Prvih sedam godina predavao sam kao gostujući profesor na raznim univerzitetima. Godinu-dve ovde, pa tamo, dojadilo mi je to seljakanje. A neće da me zaposle za stalno, iz političkih razloga. Da te prime na nekoliko godina, kako da ne i to u najvećem profesorskom rangu, sa nekoliko predavanja nedeljno i maksimalnom platom. Ne mogu kao običan emigrant da govorim o svom hlebu tamo, jer kad sam došao imao sam ogroman publicitet. Senatori su organizovali ručkove u moju čast, dodeljivali mi razne nagrade. Uprkos tome, nije bilo lako, menja se sopstveni svet, menja se jezik. Došao sam početkom juna, već u septembru imao sam organizovanu četrdesetodnevnu turneju po državama SAD, sa standardnom lekcijom Jugoslavija, juče danas, sutra. Snimili su na magnetofonskoj traci kako treba da izgovaram to na engleskom i ja sam ponavljao kao papagaj. Zbilja je bilo jezivo i naporno. Ujutro te iz hotela voze na aerodrom, ideš u susednu državu, tamo te dočekuju profesori univerziteta, vode na ručak, pa daješ intervju lokalnim medijima, uveče predavanje, zatim obično sledi parti kod nekog profesora, pa nazad u hotel. A sve vreme si napet, ne znaš jezik, bojiš se da ne pričaš gluposti. I gotovo ništa nisam video na tom putovanju. Aerodromi, hoteli i univerziteti u Americi apsolutno su isti. Morate kolima da putujete da biste nešto videli. To prvo iskustvo bilo mi je prilično mučno.

U martu 1980. posećuju me dvojica agenata FBI i saopštavaju da po njihovom saznanju jugoslovenska tajna policija priprema moje ubistvo. Tih godina Udba je likvidirala oko 40 političkih emigranata, među njima urednike i korespodente emigrantskih novina i časopisa, pokušavajući da spreči širenje emigrantske štampe među jugoslovenskim gastarbajterima. U Čikagu su ubili urednika nedeljnika Sloboda, dva meseca kasnije i njegovog zamenika. Najviše su ubijali po Nemačkoj i Švedskoj. Kažu: Ne možemo da vam damo punu zaštitu jer nemate diplomatski status. Ali, ako želite, daćemo vam dozvolu za nošenje oružja! Odbio sam. Naravno da me neće izazvati na dvoboj, nego će me upucati na nekom parkingu. Uzeo sam njihove brojeve telefona i stao da razmišljam šta mi je činiti. Telefonirao sam dvojici poznanika u Njujork tajmsu i 24. marta 1980. u njemu se pojavila reportaža o jugoslovenskoj emigraciji u SAD. U antrfileu teksta data je informacija: U krugovima jugoslovenske emigracije u Vašintonu, saznajemo da je FBI upozorio Mihajla Mihajlova da Titova tajna služba priprema njegovu likvidaciju! Ko posle toga sme da vas ubije?! To bi bio veliki skandal! Kada sam putovao po Evropi, Udba me je uredno pratila. Stalno vidite dve iste face, koje su vam za leđima. U Londonu, Hamburgu, Vizbadenu... Jednom se dogodilo da sam prvi ušao u avion i sagao se na sedištu da namestim torbu. Ta dvojica nisu me videli, seli na sedišta ispred i počeli da se došaptavaju na srpskom. Kad sam ustao, zanemeli su. Nisam osećao mržnju prema Titu, ne verujem da je i on osećao prema meni. Največu mržnju video sam kod ibeovaca, upropastio im je živote. Jasno je da Golog otoka ne bi bilo da nije bilo njegovih uputstava: Ubijte boga u njima, slomite ih! Njegovi drugovi su se postarali da to bude učinjeno. Zaista, ja nisam imao takvu vrstu animoziteta prema Titu. Godine 1975. u vreme kad sam u zatvoru štrajkovao glađu, akademik Saharov predložio me je za Nobelovu nagradu za mir koju je primio godinu ranije. Nisam je dobio, ali je to verovatno zabrinulo Tita, činio je sve ne bi li je dobio. Kad sam otišao u SAD, posetili su me ljudi iz Komiteta za dodelu Nobelove nagrade. Imali su ideju da se nagrada dodeli Titu i meni. Bila bi to komedija kao u Bulgakovljevim burleskama.

Komunizam u Americi

Tih godina je Lešek Kolakovski došao u SAD, 1978. zajedno smo nastupali na Socijaldemokratskoj konferenciji u Njujorku. Živeo je u Čikagu; pola godine provodi tamo, pola u Oksfordu. Viđali smo se na kojekakvim konferencijama, ideološki smo veoma bliski. U Vašingtonu živi mnogo ruskih pisaca: Vasilij Aksjonov, mada i on provodi pola godine u Moskvi. Sa Vladimirom Vojnovičem viđao sam se svako leto u Baltimoru, gde je predavao na jednom koledžu. Zanimljivo, rođeni smo istog datuma, iste godine. U njegovoj knjizi Vojnik Čonkin postoji lik seoskog mičurinovca, uporno pokušava da proizvede neobičnu biljku – krompir i paradajz ujedno. U Vašingtonu postoji hiljadu kompanija koje se bave prodajom cveća, šalju besplatne kataloge ukrasnog bilja. Slučajno naletim na biljku tomato-potato! Zaista, dole raste krompir, gore paradajz, za toliko i toliko dolara možete dobiti seme. Naručim to i poklonim Vojnoviču za rođendan s objašnjenjem: eto, vidiš da je ovde pravi komunizam, uspeva im tomato-potato! Bio je zaprepašćen jer je mislio da je to samo njemu palo na pamet. Prvo izdanje moje knjige Podzemni zapisi bilo je u Engleskoj. Neko ju je poturio princu Čarlsu, pročitao je i oduševio se. Govorio je o njoj u Londonskom pres-klubu, o čemu se u Tajmsu pojavio izveštaj. Naravno, bilo mi je drago da me neko citira. U to vreme bio sam profesor na Institutu Virdžinija u Šarlotvilu, napisao sam mu pismo: Drago mi je da ste shvatili osnovnu misao moje knjige... Itd. Započeli smo prepisku koja je trajala nekoliko godina. Poslao mi je dvadesetak ručno pisanih pisama, jedno je dugo sedam strana. Pozvao me da ga u prvoj prici posetim.

U pauzi jedne konferencije u Londonu 1983. bio sam njegov gost u Kensington palati. Sedeli smo u njegovoj biblioteci od tri do pet popodne. Zapanjilo me je to da me nije ponudio ni čašom vode. Posle sam to pričao Englezima, kažu: Pa, bilo je prerano za čaj. Čarls je pomalo iskompleksiran jer nema zvanično obrazovanje, nije pohađao univerzitet. Zamolio me je da mu preporučim koje knjige da čita. Kasnije sam predavao u Glazgovu, sreli smo se još nekoliko puta. Poslednji put zakasnio sam nepristojnih pola sata. Izašao sam na pogrešnoj stanici u metrou i nisam mogao da nađem slobodan taksi. Valjda mu se to nije dopalo, prestao je da mi se javlja. Nekoliko puta bio sam u iskušenju da prodam ta njegova pisma ali, ako postane kralj (ili ga ubije IRA), biće neuporedivo skuplja. .

Krsto Hegedušić: Villefranche de Rouergue, 1964.
Ulje, tempera na platnu 162x129 cm
(vlasništvo Muzeja savremene umetnosti u Beogradu)

Džordž Urban bio je direktor Radija Slobodna Evropa i ponudio mi je novootvoreno mesto analitičara za ideološke i intelektualne probleme celog komunističkog bloka. Bilo je odlično plaćeno, mogao sam da radim bez mešanja spolja i prihvatio sam ga ne znajući kako je ustrojen program. Tamo je sve isparcelisano prema državama; ako si u Mađarskoj sekciji, ne smeš da se mešaš u Rumunsku... Ne možete da zamislite koliko je to birokratizovana ustanova. Došao sam u Minhen, ništa ne shvatajući. Usledilo je nekoliko sukoba, pa su me prebacili u Vašington gde se nalazi centrala Slobodne Evrope. Tamo sam radio devet godina, sve dok ovde nisam učestvovao na izborima 1992. Vesna Pešić me je stavila na listu Građanskog saveza. Naravno, ništa nismo dobili. Nisam učestvovao u kampanji, samo sam došao na dan izbora. Neko je tamo doznao da sam bio kandidat na izborima i paf – izbačen sam sa Radija. Po internim pravilima, zaposleni na Radiju Slobodna Evropa, ne smeju da se bave politikom. Ali, tu postoji jedna začkoljica: u onim državama na čijim programima zaposleni rade! Program Slobodne Evrope emitovan je za sve istočnoevropske zemlje osim za SFRJ, zbog Tita. Tek 1994. Radio Slobodna Evropa počeo je da emituje program za Jugoslaviju. Prema tome, nisam narušio zakon. Rekli su: da, ali uzevši u obzir karakter kratkih talasa, to svako u Jugoslaviji može da sluša! Sudio sam se, nažalost, nisam dobio odštetu od milion dolara, kako se ovde priča. Dobio sam 80 hiljada dolara, ali kad su odbili porez, ostao je iznos koji bih inače dobio za te dve godine koliko nisam radio. Još dve godine ostao sam tamo, s natezanjem. Onda mi je dosadilo, otišao sam u prevremenu penziju, od 1994. sam penzioner Radija Slobodna Evropa. Prešao sam da radim u Institut za međunarodne odnose u Vašingtonu, zovu ga parkiralište za službenike iz administracije. Oni koji se bave spoljnim poslovima, pa izlete odatle s prvim izborima, u Institutu se održe nekoliko godina, kasnije ih vrate ili ne vrate u administraciju. Decenijama je pozdrav ruskih disidenata glasio: Za našu beznadežnu stvar! Svi su verovali da je komunizam u SSSR-u, utemeljen za vekove, jedino je Solženjicin tvrdio: Pašće oni pre moje smrti!

Onakav komunizam je bio loša ideja, ali ja sam optimista: nemoguće je da se neće pojaviti dobra ideja. Globalizam nije formulisan ideološki, već ekonomski. To je, po sebi važno, ali ne previše. Da ne govorim o tome da za mnoge narode, globalna politika može biti pogrešna. Ljudi moraju da vide perspektivu a da li je to globalizam, međunarodna trgovina, ekonomija? Dobro, to su lepe stvari, ali kakve veze ja imam s tim? I tu je Marks bio u pravu: Svaki čovek mora da bude povezan s idejom, u suprotnom, ona nema vrednost. I ne samo Marks, cela ruska filozofija govori o tome. Sve dok nema čoveka u središtu, možeš da kažeš: Mene se to ne tiče, baš me briga za svetsku ekonomiju! Ovdašnja politika nije po mom ukusu da bih se uključivao u nju. Kao kad imate zubobolju, momentalno se sve svodi na politiku. Kad živiš u Beogradu, imaš utisak da je celi svet koncentrisan na Jugoslaviju, na balkanska pitanja. Onda se čini neobičnim kad mi iz Vašingtona kažu: Šta je to, ništa se kod vas ne događa?! Ponekad mi, čak, s tim idu na živce.

Pošteno govoreći, nisam zadovoljan svojim životom. Beskrajno mnogo sam radio, naputovao se, ali ne osećam se baš mnogo ispunjenim. Sve je to, takoreći, samo nacrt za život. Da Hruščov nije pao, da me Tito nije napao, moj život bi zasigurno izgledao drugačije. Ili, da sam prećutao kada su me prvi put uhapsili i izbacili s posla – možda bi mi kasnije dozvolili da predajem u gimnaziji. Sad bih verovatno bio profesor u divnom gradu Zadru. Ali, ja to nisam mogao.                                                  

Ljubiša Stavrić

     
01.06 - 30.06.2013.
Danas

 
 
 
 
 
 
Copyright © 1996-2013