Religija može nuditi smisao čovjeku, ali ga može uvlačiti u najgori besmisao; pružati ljudima utjehu, ali ih još više razbolijevati; biti most između Boga i čovjeka, ali i prepreka na putu k Bogu; povezivati ljude, ali i ih i dijeliti; zalagati se za mir i dobro, ali i pozivati na rat i zlo.
Proroci u Bibliji dižu svoj glas protiv mračne strane religije, izvještačene i izobličene religioznosti, formalizma i laži, iskrivljenih vjerskih praksi i vjerničke oholosti. Ustajali su protiv religijskih poglavara i svjetovne vlasti i pritom uvijek navlačili bijes na sebe i jednih i drugih, ali i oportunističkih i strašljivih „običnih" vjernika. Njihova kritika je razotkrivala lažne sigurnosti i obmane, licemjerja i zloupotrebu vjere i samoga Božjeg imena. Zato, kako Pismo izvještava, nisu bili dobrodošli nigdje, posebno ne u svom kraju i među svojima. Nošeni autoritetom Božje riječi, ipak se nisu dali ušutkati i po cijenu progona i nasilne smrti.
Tako je bilo i s Isusom iz Nazareta, koji za sebe kaže da je i više od proroka. Njegove riječi nisu štedjele religijske i političke strukture. Koristili su različite metode i zamke da ga primire i ušute. Optuživali su ga da govori u ime Sotone, da krši Zakon i buni narod. No, njegova riječ je bila nesputana. I na kraju su ga razapeli.
Proroka ima i danas, i u suvremenom kršćanstvu i u Katoličkoj crkvi. Oni kritički govore o svojim zajednicama i ukazuju na neevanđeosko djelovanje Crkve i na njezinu samoljubivu brigu za sebe. Dižu glas protiv represalija unutar Isusove zajednice, protiv političke sprege s vlastima i sistemsku proizvodnju laži i privida. Kritički i proročki glasovi nerado se čuju i crkvena se vlast koristi različitim mehanizmima da ih ušutka. Dovoljno se na ovom mjestu prisjetiti sudbina nekih suvremenih teologa kojima su oduzimane katedre, čija su djela zabranjena, koji su prezirani i denuncirani, crkveno „usmrćivani”, proglašavani unutarnjim neprijateljima Crkve. Oni su kao i mnogi drugi manje poznati ljudi, oni anonimni u župnim zajednicama, „žrtve sistema” institucionalne eklezijalne ideologije. No, njihov glas je ipak jači od mnogih glasova koji se utapaju u kolektivne povike i usko koristoljublje.
U tu eklezijalnu ideologiju – kaže na jednom mjestu i sam ušutkavani dominikanac i teolog Edward Schillebeeckx (1914-2009) – sklanja se institucionalni dio Crkve iz čega proizlaze velike štete. Ta ideologija se plaši slobode pojedinca i proročkog mišljenja, i zato svaki kritički glas nastoji ušutkati. Ona se konstantno osigurava novim poslušnicima – slugama bez duha, bez mišljenja, samokritičnosti i karaktera. Ona se udaljava i od evanđelja i od ljudi. Njoj u konačnici, kao u priči o Velikom inkvizitoru, smeta i sam Isus iz Nazareta.