Skandali odjekuju Evropom
Ishrana
nam oblikuje kvalitet života
Danas
Evropom odjekuju skandali o neispravnoj
hrani, ukazujući na prevare snabdevača,
omogućene nesavršenom regulativom i
nedorečenim pravilima tržišta
Da nam ishrana pored biloškog opstanka,
oblikuje živote u mnogo složenijim vidovima,
nije toliko očigledna činjenica, ali već
letimičan pogled na evoluciju urbaniteta,
ukazuje na zavisnosti „kvaliteta življenja“
svakodnevice i onoga čime i kako se hranimo.
Ukazuje nam se i uslovljenost „urbanog metabolizma“,
vekovima prilagođavanog materijalnim potrebama
i tokovima hrane „od njive do trpeze“, uz
konsekventno generisanje urbanog otpada,
u složenom spletu čvorišta i mreža koji
čine urbano tkivo. Sve zajedno, uz prateće
kompleksne tokove informisanja i kontrola,
presudno utiče na kontekst onoga što zovemo
kvalitetom svakodnevnice.
Danas Evropom odjekuju skandali o neispravnoj
hrani, ukazujući na prevare snabdevača,
omogućene nesavršenom regulativom i nedorečenim
pravilima tržišta. Ono oscilira od jedinstvenog
do iscepaknog „vetom“ 27 suvereniteta, ali
ovaj se odjek preliva i u naše nasleđene
proizvodno upravljačke patologije; otvarajaju
se neisceljeni ožiljci prethodnih iskustava
monokultura „kolhozacije“, „svaštarenja“
usitnjenog zemljišnog poseda, a javljaju
se i stare nedoumice o ozbiljnosti stručnosti
i nadležnosti. Istovremeno bukte nove želje
da se uživaju dobrobiti moderne visoko razvijene
podele rada i međuzavisnosti; one su diljem
Evrope sve realnije i istančanije u obrascima
održive i organske ishrane, ali i modela
naseljskog življenja.Sve jasnije i obavezujuće
se ukazuje na potrebe da se usklade pravila
učesnika u sve kompleksnijoj matrici proizvodnje,
razmene i potrošnje hrane, ali i održive
morfologije naselja.
Za razliku od Evrope, gde je iskrsao skandal
oko kulturoloških tabua potrošnje konjskog
mesa, podmetnutog kao govedina (ritualna
verovanja u konja kao čovekovog prijatelja;
u Indiji bila bi to krava), u nas se prevare
u zamešateljstvu kontrola, svode na opasnosti
spleta mogućnosti trovanja i oštećenja organizma,
na nepoznanice oko GMO uticaja i sl... Panevropski
procesi, incidenti neuređenih tržišnih tokova
i upravljana netransparentnih korporacijskih
igrača, danas su već predmet kritike i hitnih
ispravki. Ali i tu se ukazuju na trenutne
ograničenosti, poput projekta „bezbedno
je ukusnije - Safeness is Delicious“, inicijative
oko bezbednosti hrane i zdravlja potrošača,
koja se zadržava samo na nivou zaštite ljudskih
prava „na zdravlje“, mimoilazeći dublje
kulturološke aspekte. Nažalost za sada,
kompleksnije ekološke i civilizacijske štete
ostaju skrajnute i tu na začelju, van domašaja
sinergetskog razumevanja.
Da su okolnosti sazrele za ozbiljnija
razmatranja, govori i uvid u dinamiku
porasta potražnje hrane u gradovima, ali
i ukupnog „metabolizma grada“. Ubrzano
rastući gradovi posebno bogatih regiona,
traže sve više hrane u količinama i raznovrsnosti,
svežih ili procesovanih namirnica, koje
treba da zadovolje obrasce življenja rastuće
populacije. A ovde dolazimo do važnih
determinanti i međuzavisnosti tokova ishrane
i dinamike urbanizacije, koja globalno
ne jenjava, najizraženija je u t.zv. zemljama
u razvoju i tu je ovaj problem mnogo složeniji,
a pitanja ljudskih prava i dostupnosti
hrane, kao i vode za piće, predstavljaju
dublje probleme „globalnog siromaštva
i gladi“.
Metropolizacija
i ishrana
Geografija ishrane
ili mapiranje prostorne konfiguracije
izvorišta, tokova i mesta potrošnje artikala
ishrane, izražena je razmeštajem po gradskoj
i okolnoj teritoriji, uslovljavajući i
iskazujući „kvalitet dostupnosti“ ishrane.
Večiti ideal dostupnosti sveže hrane,
bilo da je reč o povrću, voću ili mesu
„sa panja“ i ribe iz vodotokova, zamenili
su konzervisani i smrznuti proizvodi,
gde je distanca od izvorišta i vreme transporta
u obrnutoj proporciji sa kvalitetom.
Konzervisana
i smrznuta hrana naša je svakodnevnica
uz sve odlike konteksta, pri čemu
se ekološke karakteristike vezuju
za izvorišna mesta, ali ne i na
distance dopreme, kao ni za mesta
prerade, distribucije i dotura
kroz grad do „trpeze” domaćinstava.
Dovoz sveže hrane avionom iz područja
sa drugačijom klimom, gde je prirodni
ciklus suprotan udaljenom potrošaču
i mimo sezonskih ograničenja,
otvara pitanja ne samo troškova
prevoza, energije, već i globalno
nejednake cene proizvodnje i rasprostranjenosti
bogatstva (ili siromaštva), a
posebno uticaja na razvojno značajne
klimatske promene.
Razmeđe, nazovimo ga kulturno-geografskim,
na kojem su se našli naši prostori
(pa i grad Beograd), između svetova
koje simoblizuju tipovi urbanizacije
mega-veličina Istanbula, koji
se bliži konurbaciji od dvadeset
miliona stanovnika i s druge strane,
napora planera evropskih gradova
da decentralizacijom, spreče konurbaciju
i svedu metropolizaciju mreže
gradova na veličine do pet miliona
stanovnika. Dakle,
|
|
|
Gustav
Dore: Deca krstaši
|
|
položaj pomenutog razmeđa otvara i u nas
brojne dileme i nedoumice, imajući u vidu
i pitanja metabolizma naše konurbacijske
metropole, probleme i obrasce održive
proizvodnje i potrošnje hrane.
Danas su u mnogim državama različitog stepena
razvoja, vlade zaokupljene proizvodnjom
jeftine hrane i popularnom t.zv.“javnom
ishranom“, kao osnovom socijalnog mira.
Iako se time često umanjuje kvalitet ishrane,
nisu retki slučajevi da se i u razvijenijim
zemljama „javnom ishranom“ pomaže ishrana
školske i predškolske dece, fabričkih radnika.
Tako izreka „hleba i igara” (panem et circenses)
govori o drevnom pravilu vlasti, da je za
mir gradskog stanovništva neophodno zadovoljiti
fiziološku i psihološku glad, makar i u
najelementarnijem obliku. Žitarice su u
starom Rimu uvožene sa celog Mediterana
i iz Ukrajine, preko Ostije i rekom Tibrom
doturane do gradskih mlinova i pekara. Narodu
je hleb deljen besplatno, a gladijatorske
igre su obezbeđivale masovna emotivna pražnjenja
„navijačkih“ strasti. Ali mogli bi razmatrati
i mnogo sofisticiranije obrasce generisanja
i upravljanja ishranom, koji se graniče
sa civilizacijsko kulturološkim odlikama,
otvarajući time prostore iscrpnije polemike.
To bi mogla biti buduća ozbiljnija osnova
razmatranja racionalnijeg usmeravanja trendova
planiranja (obrazaca urbanizacije i modela
„održive ishrane“, odnosno urbanog metabolizma).
Planiranje grada
i razmeštaj čvorišta
O upravljačko direktivnim mogućnostima
urbanog planiranja, u tržišno demokratskim
okolnostima sa participacijom građana,
mnogo je pisano, a ovom prilikom uputno
je samo se ovlaš osvrnuti na instrumente
upravljanja i intervencije od značaja
za bezbednu ishranu urbanog stanovništva.
Očigledno je, da je neophodno da se namenom
i korišćenjem zemljišta održava ravnoteža
gradskog, prigradskog i ruralnog područja,
kao osnova dostupne i održive proizvodnje
hrane.
Posebno je bitno obezbediti mere, kojima
se štiti ljudsko zdravlje od brojnih,
često „nevidljivih“ vidova zagađenja prisutnih
u savremenoj, globalno tehno-hemijski
zavisnoj urbanoj civilizaciji. Pitanja
snabdevanje vodom u količinama i kvalitetu
za proizvodnju hrane, njenu preradu i
za piće, kao i pitanje dovoljne količine
energije za proizvodnju i preradu, osnove
su obrazaca nacionalnih, urbanih i lokalnih
„Strategija održivog razvoja“. Očigledno
je da su u nas danas potrebne jasne upravljačke
i naučno stručne nadležnosti (planske,
tehnološke, laboratorijske i inspekcijske)
obezbeđujući jedino tako održivu, ali
i slobodnu tržišnu proizvodnju, upravljanje
i potrošnju.
Istovremeno, u razvojnim ciljevima stvaranja
održive mreže lokalnih zajednica po modelu
„Lokalne Agende 21“, uvodi se nova dinamika
urbanog planiranja i dizajna, u modelu
“stambenih čertvrti sa baštama“ i urbane
agrikulture. A u urbanim parkovima ukrasno-proizvodnih
površina, stvaraju se mogućnosti proizvodno
funkcionalnijeg korišćenja prostora od
onog, kojeg je svojevremeno ponudila vizija
prostora samo za rekreaciju, Le Korbizjeovog
bukvara za arhitekte „Atinskoj Povelji“.
Danas već brojne male farme u mega gradovima
(London, Fraiburg, Čikago) čak i uzgojem
domaćih životinja, podstiču nastanak nove
vrste ekosistema i proizvodnje hrane u
urbanim sredinama. Brojni su i već u funkciji
urbani staklenici-povrtnjaci, a odnedavno
i urbani soliteri povrtnjaci, među stambenim
i poslovnim soliterima centralnog jezgra
grada n.pr. u Barceloni ili mega gradovima
Kine. Reč je o već mogućem pomaku sa neodrživog
modela, ka visokoj samoodrživosti urbanog-integrisanog
okvira.
Poljoprivreda
ili agrikultura - kuhinja pored povrtnjaka
Ostvaruje se pretpostavka, da je moguća
kraća putanja „od leje do kuhinjskog stola“,
čime se štedi energija (posebno na putanjama
interkontinetalnog transporta), ali se razbuktava
i mašta i mogućnosti, koje podrazumevaju
i dublje društvene promene. Sagledavaju
se mogućnosti preokreta ka strategiji „lokalno
ka lokalnom“, koja vodi socijalnom restrukturisanju,
tako potrebnoj urbanoj socijalnoj koheziji,
ali i promenama obrazaca kulture rada i
navika, drugačijeg širenja i sticanja znanja,
odgovornijih drušvenih uloga i obaveza.
Danas nam proizvodnja i način ishrane oblikuju
urbanu svakodnevicu, ali i diversifikovane
obrasce kvaliteta življenja. To otvara potrebu
za mnogo širim koncipiranjem problema razvoja.
To nas dovodi do prve duboke kulturološke
odrednice, koju nalazimo već u jeziku. Jer
je u nas naziv „poljoprivreda“ prevoden
sa latinskog, umesto adekvatnijeg „agrikultura“,
koji u izvornoj osnovi ozanačava složene
aktivnosti kultivisanja polja, ali i kulture
proizvodnje i koriščenja hrane; dakle od
redukovanog ka složenom pojmu u višeslojnom
i višeznačnom ključu označavanja. Tome treba
hitno i da težimo.
|
|
Milan Prodanović |
|
|