Početna stana
 
 
 
   

Projekat KUDA IDE SRBIJA / podržan od Fonda za otvoreno društvo
Panel diskusija: Ustav Srbije – kočnica na putu ka Evropi. Zašto je potrebno i kako menjati ustav?

Ustav iz 2006. godine – razorni stampedo populizma

U okviru projekta Republike KUDA IDE SRBIJA koji podržava Fond za otvoreno društvo održan je 20. februara u Novom Sadu panel pod nazivom Ustav Srbije kao kočnica na putu ka Evropi. Zašto je potrebno i kako ga menjati. Moderator panela bio je mr Zlatoje Martinov, glavni i odgovorni urednik Republike, a uvodničari dr Duško Radosavljević i dr Radivoje Stepanov, profesori Filozofskog fakulteta u Novom Sadu.

Zbog važnosti teme skup je pozdravio Dušan Jakovljev, potpredsednik Skupštine Vojvodine, a prisutan je bio i predsednik Skupštine AP Vojvodine Ištvan Pastor.
Panel je otvorio Zlatoje Martinov koji je u kraćem izlaganju obrazložio ciljeve i predstavio celinu projekta Kuda ide Srbija, naglasivši da je ustavna tema njegov deo i to najvažniji deo, te da od odgovora na to pitanje umnogome zavisi naša budućnost i dalja perspektiva Srbije. Srbija će se, istakao je Martinov ili vratiti u pretpolitičko stanje haosa ili zaputiti stazama demokratskih evropskih država. Zatim je reč dao prvom panelisti prof. dr. Dušku Radosavljeviću.

DuŠko RadosavljeviĆ: Kako se nalazimo u Novom Sadu, verujem da će ovde više biti reči o Vojvodini odnosno u njenom ustavnom položaju. To je takodje jako važno ustavno pitanje. Moje izlaganje ima za cilj da osvetli procese ustavnog razvoja Srbije, posebno iz vojvođanskog ugla, da podseti da uz ustavna zlopaćenja Srbije (Aleksandar Molnar), ništa manje nisu važna ni zlopaćenja kojima je u poslednje 23 godine bila podvrgnuta i AP Vojvodina.
Ustav Republike Srbije iz 2006., je pripreman u velikoj tajnosti tokom leta 2006. godine, koja
je uveliko prevazilazila događanja iz 1990. godine, kada je takođe pisanje najvišeg političkog i pravnog akta države bilo obavijeno velom tajne. On je formalno, produkt Vlade Republike Srbije, te, u manjoj meri, Odbora za ustavno pravna pitanja Narodne skupštine. O Ustavu nije vođena javna diskusija. „Mora se zaključiti da takav postupak nije odgovarao ni tradiciji stvorenoj za vreme jednopartijskog sistema, pa ni opštem odnosu srpske političke javnosti u njenoj istoriji.“ Ove
 
reči je izugovorio sada pokojni profesor dr Aleksandar Fira, istaknuti stručnjak za ustavno pravo. Tekst Ustava je podeljen poslanicima na istoj sednici kada je i usvojen! Rasprave nije bilo, Ustav je usvojen jednoglasno, glasovima 242 prisutna poslanika, i upućen na referendum. Regularnost referenduma je osporena od strane mnogobrojnih učesnika u javnom životu – partija, NVO-sektora i stručne javnosti, koje su pozivale na bojkot istoga, a trajao je dva dana (i jednu noć!) 28. i 29. oktobra 2006. godine, održan u atmosferi frenetičnog pozivanja građana, od strane vlasti, da izađu na biračka mesta, sa manipulisanjem javnim ličnostima, kao i najvišim funkcionerima SPC. Ostalo je kao činjenica, da je Republička izborna komisija (RIK), utvrdila kvorum za ovaj čin bez uzimanja u obzir birača na Kosovu i Metohiji, da je na ovako postavljenom kvorumu, izlaznost bila nešto iznad 50%, dostignuta (volšebno) u poslednjih sat vremena na biračkim mestima, te, da je ustavni dokument velikom većinom odbijen u Autonomnoj pokrajini Vojvodini. Svejedno, zvanični podaci su potvrdili uspešnost referenduma. Ostaje kao kuriozitet da je Vuk Drašković, tadašnji ministar spoljnih poslova, svome slovačkom kolegi rekao da na referendum nije izašlo više od 50% upisanih birača! Ipak Ustav je svečano proglašen u Narodnoj skupštini 8. novembra 2006. godine. Ostalo je kao gorak ukus, opravdanje vodećih kreatora ovoga akta, da je najveća vrlina ovoga Ustava „da se može lakše menjati, nego Ustav iz 1990. godine“. 
Mišljenje Venecijanske komisije
Mišljenje Venecijanske komisije na tekst Ustav Republike Srbije je porazno po autore istoga, i, moramo naglasiti, dosta kasno je doprlo do javnosti u Srbiji, tek 4. marta naredne 2007. godine. Već u uvodnom delu, konstatuju se procesni nedostaci usvajanja, kao što je i odsustvo autonomnih pokrajina, njihovih organa ili predstavnika, u telima koja su pripremala ustavni
tekst. To nije čudno, budući da je tekst rađen brzo, da je u toj aktivnosti uzelo učešće neznatan broj partijskih lidera i stručnjaka, da je rađen oko dve nedelje, da bi rezultat bio kompromis vladajućih političkih struktura, oličenih u DSS-u, G17 plus, DS-u, NS-u, SPO-u, SPS-u, sa Srpskom radikalnom strankom, odnosno, u trouglu Vojislav Koštunica, predsednik Vlade (DSS), Boris Tadić, predsednik Republike (DS) i Tomislav Nikolić, zamenik predsednika SRS. Taj je kompromis finaliziran 29. septembra, kada je, prvo, izmenjen Poslovnik o radu Narodne Skupštine, kao logistički čin, da bi Ustav bio usvojen 30. septembra, glasovima 242 poslanika.
Što se tiče stava o decentralizaciji i pitanju položaja pokrajina, u Mišljenju se izražava čuđenje što se pravo na autonomiju ne konkretizuje u Ustavu, nego se to ostavlja zakonodavnom organu, koji će utvrditi obim toga prava. Iz toga može da sledi stanje faktičkog ograničenja autonomije putem zakona. Takođe, Komisija je reagovala na stav o „suštinskoj autonomiji“, jer ona nije zaštićena ustavnom
 
Dušan Jakovljev: Republika je pokrenula značajnu tremu .
materijom, pa se takođe, delegira na zakonodavca. Za ovaj se stav navodi više argumenata – „suštinska autonomija Kosova i Metohije“ se uređuje posebnim zakonom (koji se donosi po postupku za promenu Ustava); teritorija autonomne pokrajine i uslovi menjanja, određuju se zakonom; autonomne pokrajine uređuju pitanja od pokrajinskog značaja u skladu sa zakonom; pokrajine se staraju o zaštiti ljudskih i manjinskih prava u skladu sa zakonom; upravljaju pokrajinskom imovinom, na način predviđen zakonom; u skladu sa Ustavom i zakonom imaju izvorne prihode; vrsta i visina prihoda pokrajina se određuje zakonom; zakonom se određuje učešće pokrajina u delu prihoda Republike. Sve to navodi Komisiju, da Ustav Republike Srbije ne garantuje suštinsku autonomiju Kosova (i Metohije), jer autonomija potpuno zavisi od volje Narodne skupštine Republike Srbije!
Kod ocene finansijske autonomije, Komisija ima dva zaključka: prvi, da su ustavne garancije za finansijsku autonomiju slabe, jer je Ustav ostavio otvorenim pitanje, da li pokrajine imaju pravo na oporezivanje, ili ga nemaju. Drugi se zaključak odnosi na čudnu odredbu o visini budžeta AP Vojvodine, koji iznosi najmanje 7% budžeta Republike Srbije, koja niti je uobičajena, niti ostvaruje ustavnu garanciju zaštite pokrajinske samouprave.
Kada se iz vojvođanskog ugla posmatra ustavno-pravni i politički aspekt razvoja Republike Srbije, nakon oktobarskih promena 2000. godine, njega karakterišu nedoslednost, izneverena očekivanja, prevare, ucene i svesno potcenjivanje. Zbog čega ovo kažemo? Iako su građani AP Vojvodine više puta na izborima pokazali, podržavajući dominantne građanske, liberalno-demokratske i proevropske političke opcije i projekte, iako su i najjače uporište tih opcija, malo im se, ili skoro ništa, nije vraćalo. Položaj Autonomne Pokrajine Vojvodine treba izraziti i u Osnovnim odredbama Ustava Republike Srbije, kako bi se potvrdio stav o zakonodavnoj, sudskoj i izvršnoj autonomiji na osnovu Konstitutivnog akta AP Vojvodine (Osnovnog zakona), u skladu sa Ustavom Republike Srbije.
Autonomija Vojvodine mora pored zakonodavne i izvršne imati i sudsku vlast. Podsetimo,
pravosudna autonomija, osim u razdoblju od 1963-1969. godine, bila je stalno obeležje Autonomne Pokrajine Vojvodine, te zbog duge tradicije, ali i savremenih potreba, nužno je njeno ponovno implementiranje. Takođe, stava smo da pokrajina u perspektivi treba da ima i ustavno sudstvo. Za Autonomnu Pokrajinu Vojvodinu se ne predviđa da ima Ustav već Konstitutivni akt (Osnovni zakon), ali to ne može da dovede u pitanje potrebu postojanja specijalizovanog organa, koji vrši kontrolu saglasnosti pokrajinskih zakona i drugih propisa sa Konstitutivnim aktom, kao i druge ustavno-sudske nadležnosti u okviru prava i dužnosti Autonomne Pokrajine Vojvodine. Ustavno-sudska kontrola u celini i u ovom delu pravosudnog sistema je neophodan uslov za ostvarivanje vladavine prava. Kritika da se time unose elementi državnosti u biće autonomije, zasniva se na više puta izvrnutoj tezi, i naširoko zloupotrebljenom uprošćavanju, koje bilo koje vršenje vlasti proglašava državnošću. Tako se svesno, radi opravdavanja centralističke politike i prakse, ignoriše činjenica da
 
Duško Radosavljević:
Stručna javnost ćuti o Vojvodini
svaki nivo „vertikalne” organizacije države, od opštine do republike, ima u svojim nadležnostima određene elemente vlasti.
Zbog istorijskih, ekonomskih, demografskih, nacionalnih, etničkih i socijalnih posebnosti, status Vojvodine ne treba vezivati za druge delove Srbije i njima primerene oblike decentralizacije, odnosno autonomije. To ne isključuje mogućnost i potrebu zajedničke saradnje na traženju adekvatnih ustavnih rešenja državnog uređenja Srbije kao celine.
Više od 20 godina, Autonomna pokrajina Vojvodina, i njeni stanovnici, čekaju da se na produktivan način reši pitanje države, kao i položaja Vojvodine u njoj. Vojvodina je jedino područje bivše Jugoslavije, koje nije dobilo satisfakciju, budući da je bila prva žrtva režima Slobodana Miloševića. Svi ostali legati njegove vladavine su bitno osporeni od većeg dela političke i stručne javnosti. Ta ista publika još ćuti o Vojvodini. Pitanje za dalje analize je – zašto i do kada?

Radivoj Stepanov: Za mene, odgovor je krajnje jednostavan.Između Ustava iz 1990 i Ustava iz 2006. nema suštinske razlike. Ustav 1990. nastaje na socijalnom tlu koje karakteriše: razorni stampedo populizma, narastajuća nacionalistička histerija, etnička i verska isključivost (netolerancija), degradirana građanska kultura, zgažena pravna država, opšta anomija, urušavanje do potpune propasti ekonomije, narastajući politički uticaj SPC i SANU hipertrofija kosovskog mita i izrazita fobičnost prema evroatlantskim integracijama...
Tako, mislim da je bilo devedesetih, a mislim da se ništa bitno nije popravilo ni sada, četvrt veka kasnije, tj. u vreme kada je donošen Ustav iz 2006.

Ko to tamo pravi Ustav Srbije?

U intervjuu „Danasu” 21. i 22. oktobra 2006., nedelju dana pre referenduma, rekao sam dve stvari. Prvo, da je Ustav Srbije iz 2006. zapravo „radikalski redizajniran Miloševićev ustav iz 1990. godine”. Pri toj konstataciji i danas ostajem. Taj Ustav donele su četiri političke partije izrazito nacionalnog-nacionalističkog predznaka: SRS, DSS, DS i SPS. (SRS imala je u tom trenutku sa DSS pretežni politički uticaj na novi ustav Srbije.
I drugo, da je Srbija jedna od retkih, ako ne i jedina zemlja koja će u ustavnim analima ostati zapamćena po tome „što je isti ustav donosila dva puta: prvi put 1990. a drugi put 2006. godine”. Prvi put su ustav pisali jugomrsci, a drugi put rodoljupci (N. Dimitrijević). Prvi ustav Srbije razbio je Jugoslaviju, (on je bio kasetna bomba u telu Jugoslavije), ovaj drugi Ustav Srbije na putu je da dokrajči i samu Srbiju.

Kako do novog Ustava?
Šta otežava donošenje ustava koji bi označavao diskontinuitet sa ranijim ustavnim stanjem?
Prvo, što se ustav Srbije više udaljava od 5. oktobra 2000. godine, ta se vremenska distanca ispoljava kao ekstremno ograničavajući faktor za donošenje modernog, demokratskog,
mitološki i nacionalno relaksiranog ustava Srbije! To je očigledno već naprimeru Ustava iz 2006.
Drugo, vreme neposredno posle promene režima, demontiranja ranije garniture vlasti i institucija, najpogodnije je za donošenje novog ustava. Akteri promene još uvek su ujedinjeni, pa se može
 
realno očekivati njihova saglasnost oko političkog aranžmana koji bi bio podjednakoprihvatljiv za sve.
Treće, nosioci promena: partije ili lideri, nakon izvesnog vremena posustaju pred izazovom vlasti i gube ulogu koju su ranije imali. Na njihovo mesto dolaze stranke i likovi koji su trebali završiti u muzeju starina ili bar koji su trebali proći lustracionu purifikaciju. Otuda takav ustav nije program okrenut budućnosti već restaurator prošlosti.
Četvrto, neosporno je da za propuštenu ustavotvornu šansu nema restitucije.
Ono što je propušteno nije nadoknadivo. Na mestu gde su trebale biti sveže, obnovljene su stare strukture...Samoobmana da se pravi novi ustav u takvim okolnostima usporava političko i svako drugo otrežnjenje. Živimo u iluzujama da se stvari bitno menjaju nabolje dok one ostaju iste ili postaju još gore.
Marks je to rekao na izuzetno lucidan način: „Zahtev da se ukinu iluzije o svome stanju, jeste zahtev da se ukine stanje u kome su iluzije potrebne...”
Peto, Ustav 2006. zanemario je okruženje ex-yu prostora, ali zanemario je isto tako i evroatlantsko okruženje. Dodir Srbije sa svetom zamenjen je smeštanjem u samu utrobu
Kosovskog mita. On glasi: „Svi se mi rađamo i umiremo sa Kosovom u glavi” (V. Koštunica). Ta besmislica ušla je u Ustav, u samu Preambulu Ustava, mazohističko trčanje Srbije unazad je nastavljeno, ono postoji odavno i dominira u našoj tekućoj političkoj praksi. Pojedini delovi Ustava posebno pogoduju Srbiji da ide u smeru suprotnom od skazaljke na satu
Šesto, Ustav nije otvorio put reformi države, nije rešio pitanje horizontalne i naročito vertikalne organizacije vlasti, zaštite građanskih i manjinskih prava, zaštite svojinskih i ličnih prava, vladavine prava i zakona, demokratskog funkcionisanja pravnih i političkih institucija, evropskih integracija i pozitivne prepoznatljivosti Srbije u regionu, Evropi i svetu.
Upravo suprotno, Ustav iz 2006. je ojačao autoritarnu vladavinu, koja u Srbiji ima duboke korene, ohrabrio nacionalizam svih boja a srpski
 
Radivoj Stepanov: Ustav iz 2006. je redizajnirani Miloševićev ustav iz 1990.
naročito, podstakao pravoslavni fundamentalizam, podržao akademski konzervatizam SANU a centralistički model države doveo do ekstremnih granica.
Kakav bi trebalo da bude novi Ustav?
Novi demokratski ustav Srbije bi trebalo da, evo taksativno:
- iz svoje preambule treba da izbaci kosovsko-mitološku aporiju koja Srbiji otežava političku i pravnu, istorijsku i savremenu komunikaciju unutar nje same, sa svojim regionom i sa Evropom, sa sadašnjicom i sa budućnošću;
- koji Republiku Srbiju treba da odredi kao „ustavnu demokratsku zajednicu svih građana i nacionalnih zajednica koje u njoj žive” (čl. 1. FI);
- koji suštinski treba da omogući pravno i političko uređenje koje se neće zasnivati ni na jednom isključivom pogledu na svet,
- ideologiji ili nacionalnom identitetu;
- koji će Srbiji dati šansu da bude ozbiljna, ravnopravna članica međunarodne zajednice koja će sarađivati sa svim narodima i državama sveta u zaštiti i afirmaciji mira;
- u kojoj će ljudsko dostojanstvo biti nepovredivo, u kojoj diskriminacija može biti samo pozitivna, u kojoj će univerzalna ljudska prava biti garantovana svima koji žive na njenoj teritoriji;
- u kojoj će biti poštovana nacionalna, etnička, konfesionalna, jezička i druga prava manjinama i u kojoj će biti dosledno garantovana nacionalna ravnopravnost;
- u kojoj će pravo biti poopštivo a sva državna vlast će proizilaziti iz Ustava; (vladavina prava);
- koji će omogućiti jeftinu državu i punu decentralizaciju;
- koji obezbeđuje dobru, racionalnu i modernu teritorijalnu organizaciju vlasti zasnovanu na prihvatanju i poštovanju istorijskih, geografskih, multi-etničkih i multi-kulturalnih, tradicijskih i savremenih razloga i specifičnosti.
*
Nakon izlaganja dvojice panelista, pristupilo se diskusiji u kojoj su učestvovali dr Petar Teofilović, Đorđe Subotić, dr Miroslav Ilić, Nikolina Matijević i Radivoje Jovović i drugi.
Petar Teofilović se posebno osvrnuo na ljudska i manjinska prava u sadašnjem ustavu i konstatovao da je Ustav Srbije je na mala vrata, posredno, stvorio dodatni osnov za sniženje nivoa zaštite ljudskih prava. Reč je o rešenju o važenju međunarodnog prava u domaćem pravnom sistemu, pa samim tim i onih međunarodnih akata koji se odnose na ljudska prava. Naime, Ustavna povelja Državne zajednice Srbije i Crna Gore je u čl. 16. izričito utvrđivala primat međunarodnog prava nad pravom SCG i pravom država članica. Po odredbi Ustava RS iz 2006., međutim, domaći ustav ima primat nad ratifikovanim međunarodnim ugovorima. Takvo rešenje podrazumeva da međunarodni akti mogu biti nevažeći u delu koji je u suprotnosti sa domaćim ustavom, pa stoga pojedina prava garantovana međunarodnim aktima u takvim slučajevima ne bi uživala zaštitu domaćeg pravnog sistema. Budući da je Povelja o ljudskim i manjinskim pravima i građanskim slobodama Državne zajednice Srbije i Crne Gore (Povelja o pravima) utvrđivala isto što i sadašnji Ustav RS – da dostignuti nivo ljudskih i manjinskih prava ne može biti snižen, i imajući u vidu da je u Ustavu RS oslabljen status međunarodnih akata koji se odnose na ljudska prava u domaćem pravnom sistemu, proizlazi da je novim Ustavom RS snižen nivo zaštite ljudskih prava u Srbiji u poređenju sa nivoom koji je bio garantovan Poveljom o pravima Državne zajednice SCG. Time je praktično otvoren prostor za odstupanja od garancija, normi i standarda uspostavljenih međunarodnim aktima.
Prof. dr Miroslav Ilić je govoreći o potrebi menjanja ustava Srbije izneo tezu da je upravo u tom ustavu sadržana mpogućnost za referendum u Vojvodini gde bi građani slobodno odlučili kakav položaj unutar Srbije žele i na taj način bi mogli samio d aoslučuju o svom političkom, ekonomskom i socijalnom položaju.
Đorđe Subotić iz Vojvodjanskog kluba smatra da je sadašnji ustav „nepopravljiv i da je suštinski generator krize u Srbiji“. On se u podužem izlaganju založio za takav ustav koji bi federalizovao Srbiju (na Vojvodinu i ostatak Srbije) i to nazvao „suštinskim raskidom sa memorandumskom politikom u Srbiji.“
Mnogo kreativniji i realniji bili su dvoje mladih naučnika sa Filozofskog fakulteta u Novom Sadu masteri Radivoje Jovović i Nikolina Matijević koji su u svojim izlaganjima izneli zanimljive teze o potrebi reforme izvršne vlasti u Ustavu Srbije (Radivoje Jovović) po ugledu na neke od najrazvijenijih evropskih demokratskih država kako bi se izbegla konfuzija unutar izvršne vlasti koja danas postoji između, na izborima biranog šefa države s jedne i ustavnog načela s druge strane „da vlada vodi unutrašnju i spoljnu politiku“. Jovović se založio da se predsednik države ubuduće bira u parlamentu kako bi se izbeglo njegovo ozbiljno mešanje u ustavne prerogative vlade što je dosad bio slučaj i u prethodnom periodu kada je predsednik bio Boris Tadić i sada kada je na čelu države Tomislav Nikolić.
Nikolina Matijević se osvrnula na ustavna načela međunacionalnih odnosa i multikulturalnoisti kao i odnosa prema nacionalnim zajednicama i manjinskim grupama i zaključila kako se ta ustavna načela krše u praksi ponekad i na najgrublji način. Naročitom je istakla diskrepancu izmedju normativnog i stvarnog. „Pravo pripadnika nacionalnih zajednica na reprezentovanje jedno je od prava koje obezbeđuje učešće nacionalnih zajednica u javnoj vlasti. Osim prava na predstavljenost, pravo nacionalnih zajednica da učestvuju u javnoj vlasti podrazumeva i sva politička prava među kojima se naročito ističu izborno pravo i pravo na političko organizovanje, pravo na učešće u javnim administrativnim službama, kao i pravo na građansku inicijativu. A šta imamo u ovoj oblasti? Imamo rešenje po kome partija nacionalne zajednice treba da prikupi „samo“ 1.000 sudskih potpisa za registraciju – i to u situaciji kada su neke tradicionalne nacionalne zajednice u Vojvodini „pale“ ispod 10.000 pripadnika, što ih stavlja u nemoguću poziciju! Isto tako, da se utvrdi lista za republičke izbore, potrebno je da ona bude sudski overena sa 10.000 potpisa što je praktično neostvarivo”, zaključila je Matijevićeva.
------------------
Nakon puna tri sata rada, panel je završen, a moderator Zlatoje Martinov zahvalio na učešću dvojici panelista i svim učesnicima u diskusiji kao i brojnoj publici.
  Ur.
Fotografije: D.Stojković
 
Nacionalističke kritike Praxisa
1-31. 03. 2013.
Danas

 
 
 
 
 
 
Copyright © 1996-2013