Projekat KUDA IDE SRBIJA / podržan od
Fonda za otvoreno društvo
Panel diskusija: Ustav Srbije – kočnica
na putu ka Evropi. Zašto je potrebno i
kako menjati ustav?
Ustav
iz 2006. godine – razorni stampedo populizma
U
okviru projekta Republike KUDA IDE SRBIJA
koji podržava Fond za otvoreno društvo
održan je 20. februara u Novom Sadu panel
pod nazivom Ustav Srbije kao kočnica na
putu ka Evropi. Zašto je potrebno i kako
ga menjati. Moderator panela bio je mr
Zlatoje Martinov, glavni i odgovorni urednik
Republike, a uvodničari dr Duško Radosavljević
i dr Radivoje Stepanov, profesori Filozofskog
fakulteta u Novom Sadu.
Zbog važnosti teme
skup je pozdravio Dušan Jakovljev, potpredsednik
Skupštine Vojvodine, a prisutan je bio
i predsednik Skupštine AP Vojvodine Ištvan
Pastor.
Panel je otvorio Zlatoje Martinov
koji je u kraćem izlaganju obrazložio
ciljeve i predstavio celinu projekta Kuda
ide Srbija, naglasivši da je ustavna tema
njegov deo i to najvažniji deo, te da
od odgovora na to pitanje umnogome zavisi
naša budućnost i dalja perspektiva Srbije.
Srbija će se, istakao je Martinov ili
vratiti u pretpolitičko stanje haosa ili
zaputiti stazama demokratskih evropskih
država. Zatim je reč dao prvom panelisti
prof. dr. Dušku Radosavljeviću.
DuŠko RadosavljeviĆ: Kako
se nalazimo u Novom Sadu, verujem da će
ovde više biti reči o Vojvodini odnosno
u njenom ustavnom položaju. To je takodje
jako važno ustavno pitanje. Moje izlaganje
ima za cilj da osvetli procese ustavnog
razvoja Srbije, posebno iz vojvođanskog
ugla, da podseti da uz ustavna zlopaćenja
Srbije (Aleksandar Molnar), ništa manje
nisu važna ni zlopaćenja kojima je u poslednje
23 godine bila podvrgnuta i AP Vojvodina.
Ustav Republike Srbije iz 2006., je pripreman
u velikoj tajnosti tokom leta 2006. godine,
koja
je uveliko prevazilazila događanja iz 1990.
godine, kada je takođe pisanje najvišeg
političkog i pravnog akta države
bilo obavijeno velom tajne. On je
formalno, produkt Vlade Republike
Srbije, te, u manjoj meri, Odbora
za ustavno pravna pitanja Narodne
skupštine. O Ustavu nije vođena
javna diskusija. „Mora se zaključiti
da takav postupak nije odgovarao
ni tradiciji stvorenoj za vreme
jednopartijskog sistema, pa ni opštem
odnosu srpske političke javnosti
u njenoj istoriji.“ Ove
|
|
|
reči je izugovorio sada pokojni profesor
dr Aleksandar Fira, istaknuti stručnjak
za ustavno pravo. Tekst Ustava je podeljen
poslanicima na istoj sednici kada je i usvojen!
Rasprave nije bilo, Ustav je usvojen jednoglasno,
glasovima 242 prisutna poslanika, i upućen
na referendum. Regularnost referenduma je
osporena od strane mnogobrojnih učesnika
u javnom životu – partija, NVO-sektora i
stručne javnosti, koje su pozivale na bojkot
istoga, a trajao je dva dana (i jednu noć!)
28. i 29. oktobra 2006. godine, održan u
atmosferi frenetičnog pozivanja građana,
od strane vlasti, da izađu na biračka mesta,
sa manipulisanjem javnim ličnostima, kao
i najvišim funkcionerima SPC. Ostalo je
kao činjenica, da je Republička izborna
komisija (RIK), utvrdila kvorum za ovaj
čin bez uzimanja u obzir birača na Kosovu
i Metohiji, da je na ovako postavljenom
kvorumu, izlaznost bila nešto iznad 50%,
dostignuta (volšebno) u poslednjih sat vremena
na biračkim mestima, te, da je ustavni dokument
velikom većinom odbijen u Autonomnoj pokrajini
Vojvodini. Svejedno, zvanični podaci su
potvrdili uspešnost referenduma. Ostaje
kao kuriozitet da je Vuk Drašković, tadašnji
ministar spoljnih poslova, svome slovačkom
kolegi rekao da na referendum nije izašlo
više od 50% upisanih birača! Ipak Ustav
je svečano proglašen u Narodnoj skupštini
8. novembra 2006. godine. Ostalo je kao
gorak ukus, opravdanje vodećih kreatora
ovoga akta, da je najveća vrlina ovoga Ustava
„da se može lakše menjati, nego Ustav iz
1990. godine“.
Mišljenje Venecijanske
komisije
Mišljenje Venecijanske komisije na tekst
Ustav Republike Srbije je porazno po autore
istoga, i, moramo naglasiti, dosta kasno
je doprlo do javnosti u Srbiji, tek 4. marta
naredne 2007. godine. Već u uvodnom delu,
konstatuju se procesni nedostaci usvajanja,
kao što je i odsustvo autonomnih pokrajina,
njihovih organa ili predstavnika, u telima
koja su pripremala ustavni
tekst. To nije
čudno, budući da je tekst rađen
brzo, da je u toj aktivnosti uzelo
učešće neznatan broj partijskih
lidera i stručnjaka, da je rađen
oko dve nedelje, da bi rezultat
bio kompromis vladajućih političkih
struktura, oličenih u DSS-u, G17
plus, DS-u, NS-u, SPO-u, SPS-u,
sa Srpskom radikalnom strankom,
odnosno, u trouglu Vojislav Koštunica,
predsednik Vlade (DSS), Boris Tadić,
predsednik Republike (DS) i Tomislav
Nikolić, zamenik predsednika SRS.
Taj je kompromis finaliziran 29.
septembra, kada je, prvo, izmenjen
Poslovnik o radu Narodne Skupštine,
kao logistički čin, da bi Ustav
bio usvojen 30. septembra, glasovima
242 poslanika.
Što se tiče stava o decentralizaciji
i pitanju položaja pokrajina, u
Mišljenju se izražava čuđenje što
se pravo na autonomiju ne konkretizuje
u Ustavu, nego se to ostavlja zakonodavnom
organu, koji će utvrditi obim toga
prava. Iz toga može da sledi stanje
faktičkog ograničenja autonomije
putem zakona. Takođe, Komisija je
reagovala na stav o „suštinskoj
autonomiji“, jer ona nije zaštićena
ustavnom
|
|
|
Dušan
Jakovljev: Republika
je pokrenula značajnu tremu
.
|
|
materijom, pa se takođe, delegira na zakonodavca.
Za ovaj se stav navodi više argumenata –
„suštinska autonomija Kosova i Metohije“
se uređuje posebnim zakonom (koji se donosi
po postupku za promenu Ustava); teritorija
autonomne pokrajine i uslovi menjanja, određuju
se zakonom; autonomne pokrajine uređuju
pitanja od pokrajinskog značaja u skladu
sa zakonom; pokrajine se staraju o zaštiti
ljudskih i manjinskih prava u skladu sa
zakonom; upravljaju pokrajinskom imovinom,
na način predviđen zakonom; u skladu sa
Ustavom i zakonom imaju izvorne prihode;
vrsta i visina prihoda pokrajina se određuje
zakonom; zakonom se određuje učešće pokrajina
u delu prihoda Republike. Sve to navodi
Komisiju, da Ustav Republike Srbije ne garantuje
suštinsku autonomiju Kosova (i Metohije),
jer autonomija potpuno zavisi od volje Narodne
skupštine Republike Srbije!
Kod ocene finansijske autonomije, Komisija
ima dva zaključka: prvi, da su ustavne garancije
za finansijsku autonomiju slabe, jer je
Ustav ostavio otvorenim pitanje, da li pokrajine
imaju pravo na oporezivanje, ili ga nemaju.
Drugi se zaključak odnosi na čudnu odredbu
o visini budžeta AP Vojvodine, koji iznosi
najmanje 7% budžeta Republike Srbije, koja
niti je uobičajena, niti ostvaruje ustavnu
garanciju zaštite pokrajinske samouprave.
Kada se iz vojvođanskog ugla posmatra ustavno-pravni
i politički aspekt razvoja Republike Srbije,
nakon oktobarskih promena 2000. godine,
njega karakterišu nedoslednost, izneverena
očekivanja, prevare, ucene i svesno potcenjivanje.
Zbog čega ovo kažemo? Iako su građani AP
Vojvodine više puta na izborima pokazali,
podržavajući dominantne građanske, liberalno-demokratske
i proevropske političke opcije i projekte,
iako su i najjače uporište tih opcija, malo
im se, ili skoro ništa, nije vraćalo. Položaj
Autonomne Pokrajine Vojvodine treba izraziti
i u Osnovnim odredbama Ustava Republike
Srbije, kako bi se potvrdio stav o zakonodavnoj,
sudskoj i izvršnoj autonomiji na osnovu
Konstitutivnog akta AP Vojvodine (Osnovnog
zakona), u skladu sa Ustavom Republike Srbije.
Autonomija Vojvodine mora pored zakonodavne
i izvršne imati i sudsku vlast. Podsetimo,
pravosudna autonomija,
osim u razdoblju od 1963-1969. godine,
bila je stalno obeležje Autonomne
Pokrajine Vojvodine, te zbog duge
tradicije, ali i savremenih potreba,
nužno je njeno ponovno implementiranje.
Takođe, stava smo da pokrajina u
perspektivi treba da ima i ustavno
sudstvo. Za Autonomnu Pokrajinu
Vojvodinu se ne predviđa da ima
Ustav već Konstitutivni akt (Osnovni
zakon), ali to ne može da dovede
u pitanje potrebu postojanja specijalizovanog
organa, koji vrši kontrolu saglasnosti
pokrajinskih zakona i drugih propisa
sa Konstitutivnim aktom, kao i druge
ustavno-sudske nadležnosti u okviru
prava i dužnosti Autonomne Pokrajine
Vojvodine. Ustavno-sudska kontrola
u celini i u ovom delu pravosudnog
sistema je neophodan uslov za ostvarivanje
vladavine prava. Kritika da se time
unose elementi državnosti u biće
autonomije, zasniva se na više puta
izvrnutoj tezi, i naširoko zloupotrebljenom
uprošćavanju, koje bilo koje vršenje
vlasti proglašava državnošću. Tako
se svesno, radi opravdavanja centralističke
politike i prakse, ignoriše činjenica
da
|
|
|
Duško
Radosavljević:
Stručna
javnost ćuti o Vojvodini
|
|
svaki nivo „vertikalne” organizacije države,
od opštine do republike, ima u svojim nadležnostima
određene elemente vlasti.
Zbog istorijskih, ekonomskih, demografskih,
nacionalnih, etničkih i socijalnih posebnosti,
status Vojvodine ne treba vezivati za druge
delove Srbije i njima primerene oblike decentralizacije,
odnosno autonomije. To ne isključuje mogućnost
i potrebu zajedničke saradnje na traženju
adekvatnih ustavnih rešenja državnog uređenja
Srbije kao celine.
Više od 20 godina, Autonomna pokrajina Vojvodina,
i njeni stanovnici, čekaju da se na produktivan
način reši pitanje države, kao i položaja
Vojvodine u njoj. Vojvodina je jedino područje
bivše Jugoslavije, koje nije dobilo satisfakciju,
budući da je bila prva žrtva režima Slobodana
Miloševića. Svi ostali legati njegove vladavine
su bitno osporeni od većeg dela političke
i stručne javnosti. Ta ista publika još
ćuti o Vojvodini. Pitanje za dalje analize
je – zašto i do kada?
Radivoj Stepanov:
Za mene, odgovor je krajnje jednostavan.Između
Ustava iz 1990 i Ustava iz 2006. nema
suštinske razlike. Ustav 1990. nastaje
na socijalnom tlu koje karakteriše: razorni
stampedo populizma, narastajuća nacionalistička
histerija, etnička i verska isključivost
(netolerancija), degradirana građanska
kultura, zgažena pravna država, opšta
anomija, urušavanje do potpune propasti
ekonomije, narastajući politički uticaj
SPC i SANU hipertrofija kosovskog mita
i izrazita fobičnost prema evroatlantskim
integracijama...
Tako, mislim da je bilo devedesetih, a
mislim da se ništa bitno nije popravilo
ni sada, četvrt veka kasnije, tj. u vreme
kada je donošen Ustav iz 2006.
Ko to tamo pravi
Ustav Srbije?
U intervjuu „Danasu”
21. i 22. oktobra 2006., nedelju dana
pre referenduma, rekao sam dve stvari.
Prvo, da je Ustav Srbije iz 2006. zapravo
„radikalski redizajniran Miloševićev ustav
iz 1990. godine”. Pri toj konstataciji
i danas ostajem. Taj Ustav donele su četiri
političke partije izrazito nacionalnog-nacionalističkog
predznaka: SRS, DSS, DS i SPS. (SRS imala
je u tom trenutku sa DSS pretežni politički
uticaj na novi ustav Srbije.
I drugo, da je Srbija jedna od retkih,
ako ne i jedina zemlja koja će u ustavnim
analima ostati zapamćena po tome „što
je isti ustav donosila dva puta: prvi
put 1990. a drugi put 2006. godine”. Prvi
put su ustav pisali jugomrsci, a drugi
put rodoljupci (N. Dimitrijević). Prvi
ustav Srbije razbio je Jugoslaviju, (on
je bio kasetna bomba u telu Jugoslavije),
ovaj drugi Ustav Srbije na putu je da
dokrajči i samu Srbiju.
Kako do novog
Ustava?
Šta otežava donošenje ustava koji bi
označavao diskontinuitet sa ranijim ustavnim
stanjem?
Prvo, što se ustav Srbije više udaljava
od 5. oktobra 2000. godine, ta se vremenska
distanca ispoljava kao ekstremno ograničavajući
faktor za donošenje modernog, demokratskog,
mitološki i nacionalno relaksiranog ustava
Srbije! To je očigledno već naprimeru
Ustava iz 2006.
Drugo, vreme neposredno posle promene
režima, demontiranja ranije garniture
vlasti i institucija, najpogodnije
je za donošenje novog ustava. Akteri
promene još uvek su ujedinjeni,
pa se može
|
|
|
realno očekivati njihova saglasnost oko
političkog aranžmana koji bi bio podjednakoprihvatljiv
za sve.
Treće, nosioci promena: partije ili lideri,
nakon izvesnog vremena posustaju pred izazovom
vlasti i gube ulogu koju su ranije imali.
Na njihovo mesto dolaze stranke i likovi
koji su trebali završiti u muzeju starina
ili bar koji su trebali proći lustracionu
purifikaciju. Otuda takav ustav nije program
okrenut budućnosti već restaurator prošlosti.
Četvrto, neosporno je da za propuštenu ustavotvornu
šansu nema restitucije.
Ono što je propušteno nije nadoknadivo.
Na mestu gde su trebale biti sveže, obnovljene
su stare strukture...Samoobmana da se pravi
novi ustav u takvim okolnostima usporava
političko i svako drugo otrežnjenje. Živimo
u iluzujama da se stvari bitno menjaju nabolje
dok one ostaju iste ili postaju još gore.
Marks je to rekao na izuzetno lucidan način:
„Zahtev da se ukinu iluzije o svome stanju,
jeste zahtev da se ukine stanje u kome su
iluzije potrebne...”
Peto, Ustav 2006. zanemario je okruženje
ex-yu prostora, ali zanemario je isto tako
i evroatlantsko okruženje. Dodir Srbije
sa svetom zamenjen je smeštanjem u samu
utrobu
Kosovskog mita.
On glasi: „Svi se mi rađamo i umiremo
sa Kosovom u glavi” (V. Koštunica).
Ta besmislica ušla je u Ustav, u
samu Preambulu Ustava, mazohističko
trčanje Srbije unazad je nastavljeno,
ono postoji odavno i dominira u
našoj tekućoj političkoj praksi.
Pojedini delovi Ustava posebno pogoduju
Srbiji da ide u smeru suprotnom
od skazaljke na satu
Šesto, Ustav nije otvorio put reformi
države, nije rešio pitanje horizontalne
i naročito vertikalne organizacije
vlasti, zaštite građanskih i manjinskih
prava, zaštite svojinskih i ličnih
prava, vladavine prava i zakona,
demokratskog funkcionisanja pravnih
i političkih institucija, evropskih
integracija i pozitivne prepoznatljivosti
Srbije u regionu, Evropi i svetu.
Upravo suprotno, Ustav iz 2006.
je ojačao autoritarnu vladavinu,
koja u Srbiji ima duboke korene,
ohrabrio nacionalizam svih boja
a srpski
|
|
|
Radivoj
Stepanov: Ustav
iz 2006. je redizajnirani Miloševićev
ustav iz 1990.
|
|
naročito, podstakao pravoslavni fundamentalizam,
podržao akademski konzervatizam SANU a centralistički
model države doveo do ekstremnih granica.
Kakav bi trebalo da bude novi Ustav?
Novi demokratski ustav Srbije bi trebalo
da, evo taksativno:
- iz svoje preambule treba da izbaci kosovsko-mitološku
aporiju koja Srbiji otežava političku i
pravnu, istorijsku i savremenu komunikaciju
unutar nje same, sa svojim regionom i sa
Evropom, sa sadašnjicom i sa budućnošću;
- koji Republiku Srbiju treba da odredi
kao „ustavnu demokratsku zajednicu svih
građana i nacionalnih zajednica koje u njoj
žive” (čl. 1. FI);
- koji suštinski treba da omogući pravno
i političko uređenje koje se neće zasnivati
ni na jednom isključivom pogledu na svet,
- ideologiji ili nacionalnom identitetu;
- koji će Srbiji dati šansu da bude ozbiljna,
ravnopravna članica međunarodne zajednice
koja će sarađivati sa svim narodima i državama
sveta u zaštiti i afirmaciji mira;
- u kojoj će ljudsko dostojanstvo biti nepovredivo,
u kojoj diskriminacija može biti samo pozitivna,
u kojoj će univerzalna ljudska prava biti
garantovana svima koji žive na njenoj teritoriji;
- u kojoj će biti poštovana nacionalna,
etnička, konfesionalna, jezička i druga
prava manjinama i u kojoj će biti dosledno
garantovana nacionalna ravnopravnost;
- u kojoj će pravo biti poopštivo a sva
državna vlast će proizilaziti iz Ustava;
(vladavina prava);
- koji će omogućiti jeftinu državu i punu
decentralizaciju;
- koji obezbeđuje dobru, racionalnu i modernu
teritorijalnu organizaciju vlasti zasnovanu
na prihvatanju i poštovanju istorijskih,
geografskih, multi-etničkih i multi-kulturalnih,
tradicijskih i savremenih razloga i specifičnosti.
Nakon izlaganja dvojice panelista, pristupilo
se diskusiji u kojoj su učestvovali dr Petar
Teofilović, Đorđe Subotić, dr Miroslav Ilić,
Nikolina Matijević i Radivoje Jovović
i drugi.
Petar Teofilović se posebno osvrnuo na ljudska i manjinska
prava u sadašnjem ustavu i konstatovao da
je Ustav Srbije je na mala vrata, posredno,
stvorio dodatni osnov za sniženje nivoa
zaštite ljudskih prava. Reč je o rešenju
o važenju međunarodnog prava u domaćem pravnom
sistemu, pa samim tim i onih međunarodnih
akata koji se odnose na ljudska prava. Naime,
Ustavna povelja Državne zajednice Srbije
i Crna Gore je u čl. 16. izričito utvrđivala
primat međunarodnog prava nad pravom SCG
i pravom država članica. Po odredbi Ustava
RS iz 2006., međutim, domaći ustav ima primat
nad ratifikovanim međunarodnim ugovorima.
Takvo rešenje podrazumeva da međunarodni
akti mogu biti nevažeći u delu koji je u
suprotnosti sa domaćim ustavom, pa stoga
pojedina prava garantovana međunarodnim
aktima u takvim slučajevima ne bi uživala
zaštitu domaćeg pravnog sistema. Budući
da je Povelja o ljudskim i manjinskim pravima
i građanskim slobodama Državne zajednice
Srbije i Crne Gore (Povelja o pravima) utvrđivala
isto što i sadašnji Ustav RS – da dostignuti
nivo ljudskih i manjinskih prava ne može
biti snižen, i imajući u vidu da je u Ustavu
RS oslabljen status međunarodnih akata koji
se odnose na ljudska prava u domaćem pravnom
sistemu, proizlazi da je novim Ustavom RS
snižen nivo zaštite ljudskih prava u Srbiji
u poređenju sa nivoom koji je bio garantovan
Poveljom o pravima Državne zajednice SCG.
Time je praktično otvoren prostor za odstupanja
od garancija, normi i standarda uspostavljenih
međunarodnim aktima.
Prof. dr Miroslav Ilić
je govoreći o potrebi menjanja ustava Srbije
izneo tezu da je upravo u tom ustavu sadržana
mpogućnost za referendum u Vojvodini gde
bi građani slobodno odlučili kakav položaj
unutar Srbije žele i na taj način bi mogli
samio d aoslučuju o svom političkom, ekonomskom
i socijalnom položaju.
Đorđe Subotić
iz Vojvodjanskog kluba smatra da je sadašnji
ustav „nepopravljiv i da je suštinski generator
krize u Srbiji“. On se u podužem izlaganju
založio za takav ustav koji bi federalizovao
Srbiju (na Vojvodinu i ostatak Srbije) i
to nazvao „suštinskim raskidom sa memorandumskom
politikom u Srbiji.“
Mnogo kreativniji i realniji bili su dvoje
mladih naučnika sa Filozofskog fakulteta
u Novom Sadu masteri Radivoje
Jovović i Nikolina Matijević
koji su u svojim izlaganjima izneli zanimljive
teze o potrebi reforme izvršne vlasti u
Ustavu Srbije (Radivoje Jovović) po ugledu
na neke od najrazvijenijih evropskih demokratskih
država kako bi se izbegla konfuzija unutar
izvršne vlasti koja danas postoji između,
na izborima biranog šefa države s jedne
i ustavnog načela s druge strane „da vlada
vodi unutrašnju i spoljnu politiku“. Jovović
se založio da se predsednik države ubuduće
bira u parlamentu kako bi se izbeglo njegovo
ozbiljno mešanje u ustavne prerogative vlade
što je dosad bio slučaj i u prethodnom periodu
kada je predsednik bio Boris Tadić i sada
kada je na čelu države Tomislav Nikolić.
Nikolina Matijević se osvrnula na ustavna
načela međunacionalnih odnosa i multikulturalnoisti
kao i odnosa prema nacionalnim zajednicama
i manjinskim grupama i zaključila kako se
ta ustavna načela krše u praksi ponekad
i na najgrublji način. Naročitom je istakla
diskrepancu izmedju normativnog i stvarnog.
„Pravo pripadnika nacionalnih zajednica
na reprezentovanje jedno je od prava koje
obezbeđuje učešće nacionalnih zajednica
u javnoj vlasti. Osim prava na predstavljenost,
pravo nacionalnih zajednica da učestvuju
u javnoj vlasti podrazumeva i sva politička
prava među kojima se naročito ističu izborno
pravo i pravo na političko organizovanje,
pravo na učešće u javnim administrativnim
službama, kao i pravo na građansku inicijativu.
A šta imamo u ovoj oblasti? Imamo rešenje
po kome partija nacionalne zajednice treba
da prikupi „samo“ 1.000 sudskih potpisa
za registraciju – i to u situaciji kada
su neke tradicionalne nacionalne zajednice
u Vojvodini „pale“ ispod 10.000 pripadnika,
što ih stavlja u nemoguću poziciju! Isto
tako, da se utvrdi lista za republičke izbore,
potrebno je da ona bude sudski overena sa
10.000 potpisa što je praktično neostvarivo”,
zaključila je Matijevićeva.
------------------
Nakon puna tri sata rada, panel je završen,
a moderator Zlatoje Martinov zahvalio na
učešću dvojici panelista i svim učesnicima
u diskusiji kao i brojnoj publici.
|
|
Ur. |
|
Fotografije:
D.Stojković |
|
|