Za razliku od partijskih nastojanja koje Praxisu odriču svaku socijalističku orijentaciju, nacionalisti se trude da dokaži ne samo privrženost Praxisa socijalizmu, nego posebno vole da ističu povezanost praksisovaca sa birokratskom strukturom jednopartijske države i staljinistički karakter praksis orijentacije. Nacionalistički govor mržnje protiv praksisovaca kao konstanta nacionalističkog stava prema praksisovcima naročito se pojačao u toku „trećeg balkanskog rata“ i pretvorio se u otvorenu optužbu za „nacionalnu izdaju“ bar kada je reč o užem krugu zagrebačkih praksisovaca,1 odnosno denuncijantskom etiketom – „mondijalista“ – koju su nacionalisti prišivali ne samo praksisovcima nego i mnogim drugim intelektualcima koji su se odlučno protivili „ratnim ciljevima srbije“ u „trećem balkanskom ratu“. Moglo bi se reći da ništa bolje ne svedoči o tome da je Praxis ostavio neizbrisiv trag u kulturi i nauci, kao naknadne nacionalističke i kleronacionalističke političke i ideološke kritike.
Taj tip napada vršen je sa pozicija narastućih snaga nacionalizma u svim jugoslovenskim republikama i centrima, izraženim pre svega u stavovima nacionalistički orijentisanih kulturnih elita. Te vrste napada bile su protkane zluradošću i zavišću. Glavni ton davala im je ideja o obračunu „u obitelji“ ili „familiji“, jer su praksisovci, zaboga, bliski vrhovima „srbokomunističke vlasti“, kako se rado govorilo i govori u Zagrebu. Oni su bili ordinarne „komunjare“, kako se rado govorilo i govori u Beogradu. Nisu ni zaslužili ništa drugo nego da ih pomete val nacionalističkog zanosa, ne toliko zbog njihovog marksizma, koliko zbog njihovog antinacionalizma. U takvom stavu ogledala se njihova zluradost, dok je njihovu zavist izazivala okolnost da praksisovci sebi dozvoljavaju javno suprotstavljanje centrima političke moći na koje se oni nisu smeli da se odvaže. služili su „Savki i Miki“ zato što su Savka Dabčević Kučar i Miko Tripalo bili osnovni centar političke moći i došli su pod udar represivnog aparata tek nakon Titovog obračuna sa rukovodećom političkom garniturom u Hrvatskoj, a potom i u Srbiji. Nacionalistički intoniranim napadima trebalo bi svakako dodati i klerikalne, svejedno o kojoj se konfesiji radilo, o katoličkoj ili pravoslavnoj. kako je etnonacionalizam i u Hrvatskoj i u srbiji i u Bosni i Hercegovini prožet klerikalizmom, to se ni u ovom slučaju ne mogu povući precizne granice između ta dva tipa napada. Populistički etnonacionalizam našao je svoje pribežište u veri, a konfesije – i katolička i pravoslavna – videle su u tom tipu nacionalizma mogućnost da se „na velika vrata“ uključe u javni život kao institucije koje će taj život bitno kontrolisati i imati u njemu glavnu reč.
Zanimljivo je da će jedan od prvih sukoba Praxisa sa nacionalistički orijentisanim intelektualcima i političarima zapravo biti sukob sa prvim glavnim i odgovornim kourednikom Gaje Petrovića, profesorom Danilom Pejovićem. Njegov „razlaz“ sa Praxisom je rezultirao sukobima, prvo na skupštini Hrvatskog filozofskog društva, 26. decembra 1966. godine, a zatim i na godišnjoj skupštini Matice Hrvatske, 31. marta 1968. godine. Pejović će, nakon što je isključen iz redakcije, optužiti svoje kolege da su prekoračili ovlašćenja otvorivši časopis prema kolegama iz Beograda i drugih evropskih i svetskih kulturnih centara, da su se otrgli kontroli uprave Hrvatskog filozofskog društva na čijem je čelu stajao. Tada se, kao predsednik HFD, Danilo Pejović zalagao da se jugoslovensko udruženje za filozofiju pretvori u savez filozofskih društava SFRJ: „struktura saveza temelji se na delegatskom sistemu, tj. svako republičko društvo u organima saveza i skupštini, bez obzira na broj članova, predstavlja jednak broj delegata.“2 Praksisovci se nisu popravili,3 pa Pejović upozorava javnost da je ta grupa „opet otvoreno branila centralizam“! Njemu će posebno smetati široka otvorenost Praxisa, saradnja sa kolegama iz Beograda i beogradskim časopisom Filosofija.
Kao iskusan čovek u mnogim oblastima, profesor Pejović ipak nije imao suviše poverenja u javnost i pragmatično je smatrao da joj treba nešto „doturiti“, pa u istim broju časopisa odbranu prepušta glavnom i odgovornom uredniku Kola Igoru Zidiću. U odbrani Pejovića čiju kandidaturu za predsednika matice hrvatske četiri člana redakcije Praxis osporavaju na Godišnjoj skupštini Matice 31. marta 1968, Zidić se nije libio da „intelektualnu i moralnu razinu vokabulara“ snizi! Napad je najbolja odbrana! Tako Rudiju Supeku prigovara da je izrekao „cio niz neistina, kleveta i ucjena“, da je „bojovni profesor“ koji je podlegao štetnim strastima, Milanu Kangrgi da podleže lažnim vestima, Branku Bošnjaku da neosnovano optužuje Maticu Hrvatsku „zbog (zlo)namjerne netaktičnosti prema Srbima u Hrvatskoj“, da lažno svedoči i unakazuje istinu, a Gaju Petrovića, kao „posljednjeg govornika apokalipse na matičinoj skupštini“, da se ne ograđuje od Rudija Supeka, nego optužuje Danila Pejovića kao potkazivača.4 Zidić je posebno revoltiran što je Supek ukazao na vezu Pejovića sa političkim vrhom Hrvatske, što se nije dao galamom ućutkati jer to nije dozvoljavao ni osamdesetorici frankovskih advokata pre dvadeset godina, što je Maticu podsetio na desničarsku prošlost i Filipa Lukasa i ukazao na to da se pretvara u desničarsku falangu.
Skupština Matice Hrvatske održana u proleće 1968. bila je samo uvertira u veliki sukob praksisovaca sa nacionalizmom u vreme „lipanjskih gibanja“ iste godine, kada je nekoliko nacionalista u ime Partije, Saveza komunista, koristilo priliku i bilo korišćeno da se oštro obračuna s Praxisom. u tom pravcu su se posebno isticali Šime Đodan i Marko Veselica, ali i mnogi drugi nisu zaostajali.5 Drugi prelomni momenat su napadi nacionalista u vremena nacionalističke euforije u Hrvatskoj početkom sedamdesetih godina, eufemično nazvane „hrvatsko proljeće“.6
Ključni ljudi „hrvatskog proljeća“ među književnicima, „matičarima“ i studentima, delovali su u dosluhu sa ključnim ljudima iz političkog vrha Hrvatske, odnosno Saveza komunista Hrvatske, ma koliko da su ih ovi poslednji javno kritikovali i osuđivali. služili su oni tom političkom aparatu, a kada je taj aparat politički bio onemogućen Titovom intervencijom (ne samo) u Karađorđevu potkraj 1971, onda su mnogi među njima, za razliku od svojih političkih mentora bili uhapšeni i osuđeni na više godina robije. Nikakva velikosrpska hegemonija, nego autoritarna Titova moć prekinula je tu nit u političkom životu Hrvatske, kao što je ta ista Titova moć, samo godinu dana kasnije, prekinula onaj tok političkog života u Srbiji koji je nosio nešto liberalniji politički i društveni potencijal. naravno, hrvatskim šovinistima je u naknadnim osvrtima odgovaralo da za neuspeh ranih sedamdesetih optuže „velikosrpski hegemonizam“, kao što su srpskim šovinistima za sve njihove neuspehe i služenja endemičnom Brozovom totalitarnom režimu bili krivi Titovo hrvatstvo i Jugoslavija, posebno podstaknuti politikom Vatikana i davno preminule Kominterne! Radilo se, dakle o ketmanskoj poziciji i kulturnih delatnika i političara u Hrvatskoj, koja sa demokratskim duhom praškog proleća ima veze samo preko neadekvatno preuzete zgodne metafore („hrvatsko proljeće“) za političku manipulaciju, pre svega zapadnog javnog mnjenja. ako se događaji razmatraju u ovom svetlu, postaje jasnije odakle tako snažne namrze i ostrvljenosti bivših partijskih sluga u nauci i kulturi, bivših partijskih rukovodilaca i ideologa na Praxis. Neprikosnoveni vođa Josip Broz, kao vešt dirigent, davao je tim napadima osnovni ton, a „izvođači su obavljali radove“.
U naknadnoj reminiscenciji na „hrvatsko proljeće“, četvrt veka posle zbivanja koja su označena tim imenom, Slobodna Dalmacija je pisala: „To je sinonim za zbivanja koja su označila kraj šezdesetih i posebno 1971. godinu, u kojoj je procvjetao, ali se i silom ugasio pokret kojeg su označavali matičari, studenti, književnici i svi drugi koji su sanjali slobodnu Hrvatsku i djelovali za nju.“7 Jedan od učesnika u raspravi, Dražen Budiša, ovako je formulisao osnovne ideje „proljeća“: „Dvije su bitne ideje tog političkog pokreta: težnja za nacionalnom državom i ideja o nužnosti demokratizacije političkih odnosa u Hrvatskoj.“8 Da ni prigodni razgovor povodom „četvrt stoljeća hrvatskoga proljeća“ nije mogao proći bez napada na odavno ugašeni Praxis, pobrinuli su se učesnici koji su imali bogato partijsko policijsko iskustvo u tim napadima – Marko veselica i Šime Đodan. Veselica je Praxis povezao sa „neorankovićevskim snagama“: „u Praxisu su bili protiv rješavanja hrvatskoga nacionalnog pitanja, Praxis je nas smatrao fašistima i pisali su da smo mi fašisti, mislim da to treba naglasiti. Treba reći da je u okviru Praxisa u većini bila jedna antihrvatska formacija i antitržišna, negirali su, dakle, nacije jer su ih smatrali reliktom prošlosti, što je vrlo opasno, a mi znamo da su nacije generator demokracije, i pored toga negirali su tržište, i htjeli mi ili ne htjeli, i tržište je ključni generator demokracije. Bez tržišta kao ekonomske forme nema političke demokracije, prema tome, u našoj borbi tržište i nacija bile su dvije glavne karike kao jedan komplementaran proces, i to je bilo ključno polazište i moje i Đodanovo u borbi protiv velikosrpske oligarhije. a Praxis je u svojoj igri 1968. godine htio sprečiti hrvatski nacionalni pokret i držim da je čak bio obavještajno instrumentaliziran od strane neorankovićevskih snaga, ali o tome ćemo još dalje istraživati.“9
Nekako u isto vreme, krajem 1995, Feral Tribune preštampava ovde već citirani prilog akademika i predsednika sabora Vlatka Pavletića o Praxisu iz daleke 1966, objavljen u Vjesniku.10 Pavletić je na ovaj potez Ferala reagovao ljutitim pismom u kome tvrdi da je taj tekst napisao „na crti svog zalaganja za nacionalne interese“ i da se i „danas“ njime ponosi: „u pogledu ’Praxisa’ također valja reći punu istinu, zbog koje se ja i danas ponosim da sam bio jedan od prvih koji je udario po opasnom zmijskom leglu antinacionalnog, protuhrvatskog, jugounitarističkog, velikosrpskog, čak četničkog programa (urednik Praxisa bio je i Mihailo Marković, jedan od autora memoranduma sanu,11 et comp.). Časne iznimke među suradnicima i urednicima, koliko ih je i ukoliko ih je bilo, samo potvrđuju pravilo.“12 Pavletićeva ljutnja, ipak, nije sasvim bezrazložna! Uhvaćen je kako falsifikuje vlastitu poziciju! Pavletiću je, naime, u feralovskom duhu naslovljenom „Teorija i praxis vlatka Pavletića. Zmije u jedrima“, odgovorio urednik Viktor Ivančić, jednostavno pokazavši da je njegova pozicija 1966. bila dijametralno suprotna onoj iz 1996. godine. Lamentirao je Pavletić 1966. da „’marksisti filozofi moraju dati stvaralačku podršku političarima koji su u državnoj vlasti i u partijskim forumima’, jerbo u protivnom takvo ’štetno i partijski neprihvatljivo ponašanje povlači pitanje partijske odgovornosti’; napokon – najoštrije je prozvao neprijateljsko leglo u Praxisu zbog toga što ’u časopisu nije došlo do konkretne kritike desnih devijacija’. U svom lovu na zmije s protuhrvatskim otrovom, punom osobnih rizika i neizvjesnosti, uvaženi akademik nije izgovorio ni veliko ni malo slovo h, nije spominjao ni Hrvatsku ni hrvatsko, nije spominjao ni dom ni domovinu, pa čak ni famoznu ’crtu nacionalnih interesa’.“13
Ovako naznačeni pravac analize, koji donekle odstupa od ustaljenih shema, nije neosnovan. na mogućnost pomeranja analitičke pažnje u ovom pravcu upućuju dva nesumnjivo meritorna svedoka iz političkog i kulturnog života – Savka Dabčević Kučar i Stanko Lasić. o tome su ostavili pažnje vredna svedočanstva.
Stanko Lasić, ličnost izuzetnog intelektualnog potencijala, u svojim Autobiografskim zapisima, zapisao je: „...poklonio sam cijelog sebe prvo Školi, zatim Partiji i na koncu znanju.“14 Malo je pisaca koji su tako brutalno otvoreno govorili o svojim strahovima („upoznao sam politički strah kao važnu moralnu kategoriju“), kukavičluku, licemerju, lukavstvima, pa i lažima, prećutkivanjima, šutnjama („zatvorio sam se u šutnju i odobravanje svega što je Centralni komitet od nas tražio.“), kao što je to učinio Lasić. Nad tim stranicama ne bi trebalo likovati nego ih razumeti. Lasić govori i piše kao samosvesni i dostojanstveni hrvatski nacionalist (nipošto šovinist) koji će radije „šutjeti za Hrvatsku“ nego „gorjeti za Hrvatsku“. Praksisovska pozicija mu je strana, pa ni uspomene na detinjstvo u Karlovcu i porodično prijateljstvo između Lasića i Petrovića, neće u njegovoj ličnosti izazvati pozitivne treptaje prema Praxisu, kao što će jednostavno prećutati s koliko je simpatija i pozitivnog angažmana u Beogradu primljena njegova knjiga o sukobu na književnoj levici,15 Kada je u Zagrebu bila praktično proskribovana. Bliži mu je bio „realpolitik“ nego „nerealizam“ leve orijentacije. Priči o Praxisu „ne vraća se laka srca“. Praksisovcima prigovara da, kao „prononsirani branitelji slobode“ nisu dali podršku Deklaraciji o položaju hrvatskoga jezika, da nisu primetili njihovo „potiskivanje hrvatstva“, da se Srbi u Hrvatskoj svrstavaju iza njih. studentski pokret ’68, na koji su ugledni praksisovci imali najviše uticaja vidi kao eksploziju samostalne misli u kojoj je nestalo „šutnje, pa i straha“. krajnji rezultat Lasić vidi kao Pirovu pobedu političkog vrha Hrvatske: „Partijski je vrh odlučio da se obračuna sa svojom ’ljevicom’ i pritom se oslanjao na ’svoje’ trupe i na ’nacionalnu’ struju koja je postala najglasnija. ’Praxis’ je preživio, Korčulanska škola nastavila s radom, ali su iz Partije bili isključeni važni ’praksisovci’ i njihovi sljedbenici. umjesto povijesnog kompromisa – pobjeda. Pirova. s tim sam dojmom ušao u razdoblje koje je prethodilo slomu ’hrvatskog nacionalizma’.“16 zanimljivo je da se Lasić ne osvrće šire na učešće nacionalpopulističke struje (Veselica–Đodan) u toj pobedi. istina, prema kasnije još više razbuktalom nacionalpopulizmu Lasić pokazuje uzdržanost: „Prevladala je gostiona u kojoj se pjeva i urla... simbioza populizma i partijskog vođstva neće odvratiti slom koji se naslućivao.“17 Kada je došlo do sloma, praksisovci nisu, po Lasićevom mišljenju, protestovali protiv hapšenja nacionalista na adekvatan način, tako da su ostali diskreditovani. izgubili su uticaj, pošto se Praxis ugasio.18
Pod pretpostavkom da je Lasić u pravu i da se uticaj praksisovaca u kulturnom životu Hrvatske a i drugih novonastalih država na tlu bivše Jugoslavije ugasio, šta je ostalo na sceni od one linije kojoj se Lasić, kao pobedničkoj, priklonio. Po Lasićevom kazivanju rezultat je razočaravajući: svet izgona, pljački, silovanja i ubistava, svet uživanja u snazi, a ne u misli i moralu. Lasić se s rezervom odnosi prema likovanju Hazu koja govori o „ovim sretnim trenucima hrvatske povijesti“, „svetoj hrvatskoj zemlji“, „jedinstvenoj radosti i slavlju hrvatskoga naroda“. Okreće se onima koji „nas zovu da lucidno vidimo što radimo“, da „prepoznamo, priznamo i kaznimo zločin“: „s tjeskobom u srcu pitao sam se hoće li moj rad – ono što sam napisao, što pišem ili ću napisati – barem malo pridonijeti svijesti o neukidivoj razlici između dobra i zla, pravde i sile. Jedino nam svijest o toj razlici može pomoći da od nasilnih i osvetničkih ljudi postanemo moralna i ljudska bića: ako drugi ne prepoznaju, ne priznaju i ne kazne svoje zločine (od onih ’nevinih’ koji se zovu rušenje tuđeg doma i useljenje u tuđe tople krevete do onih strašnih koji se zovu silovanje i ubojstvo), mi moramo prepoznati i priznati svoje zločine te učiniti sve da budu kažnjeni. To je linija koja nas odvaja od onih koji se prave slijepima i gluhima te ostaju ravnodušni prema onom što je počinjeno. najteže je zatražiti oprost, ali se veličina čovjeka sastoji u tome da ponizno prizna krivnju bez obzira na to što se gori od njega smije (ovoj) njegovoj uzvišenosti.“19 Teško da bi se našao bilo koji čovek dobre volje koji se s ovim lasićevim stavom ne bi saglasio. Da je taj stav konsekventno zastupao, verovatno bi lasić pokazao više razumevanja za osnovnu poziciju praksisovaca, koja, naravno, u mnogim svojim aspektima podleže kritici, ali ne zaslužuje odbacivanje ali mine.
Posebna meta nacionalističkih napada bio je glavni urednik i spiritus movens Praxisa, Gajo Petrović, koji je uživao veliki ugled i kao izuzetan polemičar. mnogi su se pribojavali Gajinog oštrog pera ili čuvenog „kašljucanja“ u usmenim raspravama. Stoga će mnogi, koji za njegova života nisu ni pomišljali da stupe s njim u polemiku, posle njegove smrti nastojati da ga obaspu najapsurdnijim optužbama. nacionalistima je posebno smetalo njegovo srpsko „podrijetlo“ koje nikada u svom radu i životu nije smatrao nekom relevantnom činjenicom. Potreba nacionalista da Petrovića uvuku u neki nacionalistički glib bila je očevidna i za njegova života i posle njegove smrti. Najdalje je u tome, kao što i jeste red, otišao dr Franjo Tuđman, kao predsednik republike Hrvatske. u beskrajno dugom intervjuu za zagrebački Globus od 4. oktobra 1996, datom novinaru Darku Hudelistu, najkrupnijim verzalom na dve strane biće izvučeno: „kad sam se 1961. vratio u zagreb, filozof Gajo Petrović kazao je: što taj Franjo Tuđman govori da je Hrvat kad znamo da je židovskoga podrijetla.“20 Kako je dr Franjo Tuđman imao problema sa optužbama za antisemitizam i nikako nije mogao da ostvari želju i poseti izrael, njemu je ona verovatno izgledala toliko snažna da je izruči na jednu od retkih umnih glava koju su Hrvatska i Jugoslavija imale! Tako je svim mogućim i nemogućim optužbama vrhovnik hrvatskog nacionalizma „dodao“ do tada jednu nečuvenu – za antisemitizam! Na ovaj neverovatni napad reagovao je kolega i prijatelj Gaje Petrovića, Milan Kangrga, pismom objavljenim takođe u Globusu.21 svoje pismo Kangrga počinje rečima: „Vi ste u šest godina svoje vladavine u Hrvatskoj izrekli dosta neutemeljenih stvari, pa je to često bilo teško slušati i čitati. sada ste... sasvim izgubili mjeru... reći ću vam: to je doslovno skandalozno! Već više od četiti i pol desetljeća Gaju Petrovića povlače po ovoj našoj provincijskoj baruštini, blateći ga na najodvratniji način, a sad se i vi – nakon njegove smrti – priključujete tom pljuvanju po jednom od najboljih i najpoštenijih intelektualaca ove naše sredine.“22 Dr Tuđman nije morao, Kangrgi je imao ko da piše. Bio je to Željko Krušelj koji je i u prethodnom režimu obavljao istu funkciju, ali za druge naručioce. on će praksisovce kao autiste optužiti da se nisu pridružili „novom tijeku hrvatske povijesti“, a prigovoriće im i ljevičarski sindrom neosetljivosti na političke i životne realnosti. sa iskustvom u napadima na praksisovce u prethodnom, titoističkom režimu, krušelj daje kroki praksisovske istorije u jednom pasusu, priznajući im da su bili „demokratskiji i neortodoksniji“ od čelnika tog režima. Optužiće ih da su bili protivnici privredne reforme, da su bili kritičari srednje klase, kao i da je levičarska kritika 1968. zaustavila reformske zahvate. oni su „pripomogli povećanju političkih sukoba, a i raspadu šestočlane federacije“. Napokon, „zazirali su od pojma nacije“, „smatrajući je prevladanim oblikom društvenog organiziranja“.23
Do kojih granica, ako se o granicama uopšte može govoriti, ide bezobzirnost u obračunu sa praksisovcima, pokazao je i Ivica Buljan, novinar zagrebačkog Jutarnjeg lista u jednom od nastavaka feljtona „Milošević od Požarevca do Haga“. Pod naslovom „Tko su ljudi koji su slobi osigurali moć“, Buljan, je u one „koji će kasnije s miloševićem raditi na pokušaju uspostave Velike Srbije“ uvrstio ličnosti kao što su „Dobrica Ćosić, filozof Ljuba Tadić, Vojislav Šešelj, ali i ugledni intelektualci kao Rudi Supek, Gajo Petrović, Nebojša Popov te najpoznatiji jugoslovenski disident Milovan Đilas“.24
Otpor erupciji nacionalizma i nacionalističkoj ideologiji „krvi i tla“ do kraja života dosledno je pružao i Rudi Supek, predsednik upravnog odbora Korčulanske ljetne škole tako da ga je jedan od nacionalističkih ideologa, dr Nedeljko Kujundžić, nazvao „glavnim ’teoretičarem’ antihrvatstva“. supek se dosledno suprotstavljao „dežurnim napadačima na Praxis“, ističući otvorenost i tolerantnost i časopisa i Škole,25 a pojavu nacionalističkog populizma je ocenio kao oblik učvršćivanja totalitarističke vlasti i uporedio je sa metodama Hitlera i Musolinija.26
Nedeljko Kujundžić se još oštrije ostrvio na Praxis, Gaju Petrovića (za ovu priliku pokrštenog u „Gavrilo“, jer Gajo ne zvuči dovoljno „srpski“) i Milana Kangrgu, povezavši ih sa Rankovićem, velikosrpstvom i svetosavljem! Pošto ih je optužio da su posle pada Rankovića i dalje nastojali da državnim udarom ostvare ideju „Velike Srbije“, Kujundžić izriče neverovatne optužbe koje se ne daju prepričati: „Praksisovske ideje vodilje bile su: ukinuti republike, stvoriti jedinstven srpski prostor, uvesti diktaturu pod firmom ’integralnog samoupravljanja’, a sve pod fintom približavanja zapadu, kako bi se na tu udicu lakše uhvatili slovenci i Hrvati. Da bi za taj model pridobili i zapad, praksisovci otvaraju korčulansku školu i na nju pozivaju prikladne filozofe i sociologe. Budući da sam imao sreću pratiti sve te seanse obmanjivanja javnosti, brzo sam uočio svetosavsku bit te rabote.“27 Uveren da „kujundžićevština neće biti hrvatska budućnost“ i da je Kujundžić „hrvatska intelektualna sramota“, Milan Kangrga je odbio insinuaciju o antihrvatstvu i istakao da govori „...o našoj cjelokupnoj situaciji danas u Hrvatskoj i o politici stranke na vlasti (HDZ, prim. B. J.), za koju tvrdim i ondje i sada da svojom politikom i Hrvatsku i hrvatski narod vodi u velike nevolje, mrak i bespuće. Govorio sam o onima kojima Hrvatska i hrvatski narod služi samo kao ideologijski paravan za pljačku onoga što je taj narod stvarao i privređivao pola stoljeća unatrag.“28
Nisu svi filozofi i sociolozi išli tako daleko kao Kujundžić. Tako je, na primer, dr Mislav Kukoč, priznao Praxisu mesto u hrvatskoj kulturi i naglasivši njegov hrvatski karakter, ali će svoje kolege, praksisovce druge generacije optužiti za konvertitstvo tvrdeći da su oni: „preko noći promijenili stranu, neobrazloženo odbacili svoj kolektivističko egalitaristički marksistički svjetonazor i zamijenili ga njemu disparatnim varijantama liberalnog individualizma. Donekle zabavno izgleda to što sponzore svoje nove orijentacije nalaze u institucijama i zakladama s nekada odioznog im dekadentnog buržoaskog zapada, pri čemu posebno upada u oči povezanost tih dojučerašnjih marksista s međunarodnim burzovnim mešetarom Georgom sorosom i njegovom zakladom ’otvoreno društvo’...“29 Nasuprot Kukoču, dr Jure Zovko odbija svaku pomisao da bi Praxis mogao biti deo filozofske baštine u Hrvatskoj, a praksisovce iz srbije povezuje direktno sa Miloševićevom politikom: „Praxis je bio hrvatska filozofija kao što je JNA bila hrvatska vojska. ona bi, dakle, trebala biti hrvatska samo zato što je djelovala na hrvatskome teritoriju. sumnjam da su oni filozofi, bili su uglavnom teoretičari društvenog zbivanja, a kategorički su se izjašnjavali protiv demokracije. Praxis je kao pokret bio negacija filozofije. naime, nositelji katedara na odsjeku za filozofiju Filozofskoga fakulteta uporno su u svojim publikacijama negirali tradicionalne discipline etiku, ontologiju, metafiziku kao ostatke građanskog društva.“30
Tonovi koje su artikulisali Kujundžić i Zovko bili su dominantni u recepciji Praxisa i Škole u poslednjoj deceniji dvadesetog veka u Hrvatskoj, ali bi bilo jednostrano reći da su bili jedini i da im se suprotstavljao samo Milan Kangrga. Tako je, na primer, Branko Despot izjavio: „Hrvatska filozofija ne postoji“, s namerom da naglasi da je nacionalno obeležje filozofije jednostavno nebitno.31 Dve godine pre Despota, Vinko Grgurev se u Vjesniku osvrće na pregled hrvatske filozofije koji je za knjigu Moja Hrvatska napisao Zlatko Posavac i prigovara autoru što filozofiju u Hrvatskoj posle Drugog svetskog rata smešta u „mračni tunel“,32 dok jedan od promotera Posavčeva zbornika Hrvatska filozofija u prošlosti i sadašnjosti, predsednik Hrvatskog filozofskog društva, profesor dr Mislav Ježić, prigovara praksisovcima da su zanimanje za hrvatsku filozofsku baštinu smatrali „padom u kontrarevoluciju“.33
U poslednjoj deceniji dvadesetog veka u Hrvatskoj, naročito posle smrti svojih prijatelja Gaje Petrovića i Rudija Supeka,34 dominaciji fašistoidnog manira u politici i šovinističkog nacionalizma u javnom životu dosledno se suprotstavljao milan kangrga, nizom članaka i intervjua, uglavnom u riječkom Novom listu i novinama Feral Tribune, upuštajući se u oštre polemike sa starim i novim borcima protiv Praxisa.35 obrat starih u nove moćnike i kritičare Praxisa Kangrga opisuje na sledeći način: „Perverzija je u nas u tome što su bivši ortodoksni staljinisti i partijci, koji su nesmiljeno uništavali sve oko sebe, danas kao preko noći postali ’veliki Hrvati’. sadašnji članovi nove stare partije pod imenom HDZ, opet pokušavaju i uspijevaju uništavati sve oko sebe za svoje najbanalnije materijalne interese. zato bi oni sami sebi za uho trebali zataknuti ceduljicu s napisom ’komunjara’, da ih svijet prepozna!“36 na zgražanje nacionalista nailazi Kangrgin glas protiv vlastodržaca koji su Hrvatsku ponizili i opljačkali,37 tako da je jedan od ključnih saradnika predsednika dr Tuđmana, Vladimir Šeks, potpredsednik Državnog sabora, našao za shodno da u više članaka, objavljenih takođe u Novom listu pozove Kangrgu „na red“ i da ga u javnosti prikaže kao jednog filozofa „zlovolje na djelu“. Šeks nastoji da u javnosti Kangrgu prikaže kao boljševika koji negira građansko društvo i nove tokove u Hrvatskoj posmatra „iz špekulativne zabiti“ distancirajući se od ustava Hrvatske iz 1990. i „hrvatskog domoljublja“. 38 Kangrga je odgovorio Šeksu da ne poznaje pravo raspoloženje naroda – šta se priča u tramvaju – da je „povijesno razočarenje na djelu svakodnevno“ i da je zlovolja „preblaga riječ“. Pokušao je da mu objasni da su Praxis i Korčulanska škola bili istinski kritičari staljinizma i da je Evropa u to vreme „’dolazila k nama’ kao ravnopravnim partnerima u dijalogu o bitnim pitanjima suvremenosti“.39 Šeks se ponovo oglasio tekstom pod naslovom „Moguća je samo Kangrgina tramvajska demokracija“, prigovarajući mu bajatost njegovog stanovišta („moralno misaoni skorbut“) koje bi trebao osvežiti pomerajući ga od Aristotela i Kanta ka Marku Maruliću, Anti Starčeviću i Stjepanu Radiću, hrvatskoj domoljubnoj i hrvatskoj kršćanskoj etici.40 naravno, Kangrga je u novom odgovoru bio neposredan i težio je da izrazi samu bit problema: „Povijesna mogućnost hrvatskog naroda nazire se danas prvenstveno protiv i s onu stranu cjelokupne prakse hadezeovske vlasti i njezine profašističkoustaške ideologije, kojom trujete hrvatski narod, a naročito omladinu (posebice u školama)! Ta se – u ovom slučaju doista povijesna i dalekosežna – mogućnost za hrvatski narod može realizirati prije svega uspostavljanjem institucija građanskog društva i istinske parlamentarne demokracije. To će biti – a ja u to iskreno vjerujem – prvi korak u onakvu budućnost hrvatskog naroda i svih građana Hrvatske, kakvu su ti ljudi zaslužili u svojoj mukotrpnoj historiji. I – da navedem naslov jednog mojeg napisa iz 1990. god. – Hrvatskoj nije potreban vođa, nego parlament! Jer, vođa je potreban plemenu, a ne narodu i građanima demokratske države.“41
Većina ljudi koji su učestvovali u „domovinskom ratu“ u Hrvatskoj imali su pred sobom viziju nezavisne i samostalne Hrvatske i u ratu su učestvovali iz patriotskih motiva. Međutim, u tom ratu su učestvovali ustaški i proustaški elementi i imali su značajnu ulogu u „etničkom čišćenju“ Hrvatske i zločinima nad srbima i drugim građanima Hrvatske koji nisu Hrvati i u oblastima Hrvatske u kojima nije bilo ratnih dejstava. Hrvatski nacionalizam se tih ustaških elemenata nastojao otresti kao nečiste savesti. Pozivajući se na matricu hrvatskog nacionalizma izraženu u „hrvatskom proljeću“ iz ranih sedamdesetih godina Jozo Ivičević, bivši glavni tajnik Matice Hrvatske, konstatovao je da se 1989. „’na velika vrata’ u Hrvatsku vratila ’71., a potom se pokazalo da taj politički povratak nije bio uspješan“.42 Ivičević nije propustio priliku da se osvrne na praksisovce kao jednu od marksističkih frakcija koja se sporila oko pravoverja: „Politički su pak, nažalost, imali i nedvojbeno protuhrvatsku predrasudu. Što je god bilo iole hrvatsko, njima je samim tim bilo zastarjelo i provincijalno, pa i politički opasno. inače, praksisovci su bili članovi matice i ona ih je objavljivala. To što nije došlo do suradnje, svojevrsna je nesreća.“43 Taj Ivičevićev stav poslužiće članovima „udruge ’11. siječnja 1972“ dr Šimi Đodanu, Zvonimiru Komarici, akademiku Vlatku Pavletiću, dr Hrvoju Šošiću i dr Marku Veselici da u Vjesniku 4. aprila 2002. u „Priopćenju za javnost“ pod naslovom „Hrvatskom vlada antikroatizam“ nastave, ali bez žaljenja: „slično bi se moglo kazati i za ne mali dio komunističkih rukovodilaca u Hrvatskoj koji su odlučno negativno tretirali sve pojave, časopise, edicije, knjige, govore i simpozije posvećene prošlosnim i aktualnim temama s hrvatskim sadržajem ili tek s hrvatskim predznakom. na sve hrvatsko alergični, olako su posezali, i u najbanalnijim slučajevima, za teškim optužbama o nacionalizmu, da bi na kraju to pojačali uhićenjima tobožnjih ’kontrarevolucionara’, pa je u konačnici staljinističkog obračuna matici hrvatskoj zabranjen rad kao žarištu i leglu ’nacionalista’ i ’kontrarevolucionara’.“44
Nema nikakve sumnje u to da bi bilo kakva generalizacija o „ustaškom karakteru“ Republike Hrvatske bila na nivou jeftine političke manipulacije, mada su određeni ustaški činioci u Hrvatskoj igrali značajnu ulogu u tragičnim ratnim zbivanjima (kao i četnički u Srbiji), ali proces oslobađanja od „ustaškog balasta“ može i treba da bude rezultat kristalizacije kritičke svesti u hrvatskom društvu, a ne ideološkog naganjaštva koje svaku kritiku hrvatskog nacionalizma proglašava antihrvatstvom: „samostalnu, hrvatsku Hrvatsku ne može ni smisliti, a kamoli prihvatiti već prilično brojan buljuk hrvatomrzaca. zbog sve nestrpljivijih i nasrtljivijih njihovih podrivačkih nedjela antikroatizam postaje aktualno zaoštren problem koji više nikako ne smijemo ignorirati, jer su najzadrtiji osporavatelji svega hrvatskoga zauzeli najbolje snajperske položaje u najprikladnijim medijima, pa dokazano zaslužne, državotvorne Hrvate drže neprestano na nišanu.“45
Tako je krug zatvoren! od skupštine Matice Hrvatske u proleće 1966. preko juna/lipnja 1968, „hrvatskog proljeća ’71“, do proleća 2002. godine! I napadi i napadači su isti! Čak su i neka imena ista, ali sa različitih pozicija. Nihil novi sub sole! a onaj ko hoće da ostane hladne glave i topla srca, neka se obrati Ivi Andriću: „Kad god sam i gde god sam naišao na ljude koji su pokazivali suviše razvijenu brigu za nacionalni ponos i opšti interes ili preteranu osetljivost za ličnu čast i dostojanstvo, uvek sam, gotovo po pravilu, nailazio i na ograničen um, nerazvijene sposobnosti, tvrdo srce i grubu, kratkovidu sebičnost.“