Izdavači Kalendara su promijenili redoslijed jezika, sveli oznaku Böhmisch-Mährisch-Slovakisch na Češki a oznaku Serbisch-Kroatisch na Srpski, ne obazirući se na pažljivu nakanu Centralne statističke komisije da ne podgrijava nacionalno-jezičke razlike i neslaganja. Zanimljivo je da Statistička komisija čak ne pravi razliku između češkog i slovačkog, dok je dubrovački izdavač pojednostavnio i ovu kategoriju. Naravno, ovim promjenama ne samo da je izvor bio falsificiran, nego je unijet element političke tenzije tamo gdje ga Statistička komisija nije željela unositi. Bez ikakvoga uvida u ove okolnosti, sada, nakon više od jednoga stoljeća, jedan naoko šturi statistički podatak postaje politički materijal, te se jedni njime služe nastojeći pokazati kako su Srbi bili nasrtljivi, dok drugi likuju pozdravljajući apsurdnu ideju da na dubrovačkome području nije postojao pojam hrvatskoga jezika.
Različite orijentacije jugoslavenstva i uloge pojedinih država na Balkanu u formiranju južnoslavenskog jedinstva doživio je i opisao Petar Kuničić upravo u vrijeme kada se pojavio kalendar Dubrovnik 1898. U putopisu Mjesec dana pješke. Putopis od Korčule do Cetinja (Zadar, 1898), Kuničić piše (str. 212-214, originalna Kuničićeva grafija je zadržana):
[212] Sa Poljane odosmo da posjetimo čitaonice. U Dubrovniku su dvie: hrvatska, te novija srpska. Najprije posjetismo bližu i to srpsku. Na čitalačkom stolu nadjosmo mnogo publikacija, većinom ćirilovicom. Dodje mi do ruku stariji broj “Dubrovnika”, u kojemu mi podlistak primami oko: nedigoh ga sa hartije, dok ne svrših. Tu se ticalo nečesa, što me vrlo zanimalo. Teško je o sebi govoriti; ali ima slučajeva, kada je čovjek dužan, da reče ono što misli. [213] Nemogu premučati, a da ne rečem dvije, ne radi sebe, već radi same stvari i žalosnih književnih prilika izmedju braće Srba i Hrvata. Podlistak “Dubrovnika” donosio recensiju poznate De Amicisove knjige “Srce” što sam ja na hrvatski preveo, a sada ga neki profesor Kalik na srpski preveo u Beogradu.
Netom je izišla u Italiji ta nenatkriljiva uzgojna knjiga, ja sam je, s dopuštenjem vrloga pisca, preveo ili bolje preudesio za našu djecu. Pri tom radu meni je lebdila pred očima zajednička ljubav izmedju Srba i Hrvata; te kako je De Amicis zagovarao ljubav izmedju stanovnika raznih pokrajina Italije, tako sam ja nastojao, da malenoj djeci govorim o narodu, koji stanuje po raznim pokrajinama našima i da joj ulijevam u srce ljubav i slogu izmedju rodjene braće. S toga je tude dječaka iz Zagreba, iz Biograda, iz Srbije, iz Crnegore, iz Dalmacije, iz Bosne, itd. Iz čitave knjige izvire ljubav izmedju Srba i Hrvata: te dječaku Hrvatu govorim o Srbima, kako još nijedan Srbin – barem koliko se iz knjigâ razabire – nije o Hrvatima govorio. To sam učinio iz uvjerenja, jer sam uvjeren, da tako jedni i drugi treba da uzgajamo mladi naraštaj, ako nam je do budućnosti. Kada je izišao moj prevod, mnogi su listovi i hrvatski i srpski opširno o knjizi pisali i hvalili. Poslije dvije godine priredio sam drugo izdanje, jer je knjižar kao na jagmi, razprodao sve prvo izdanje od više tisuća komada. Te iste godine bio mi je pisao jedan od odličnijih publičista i književnika srpskih, da će, uz moju privolu, otisnuti knjigu ćirilovicom. Ako je dakle moj prevod takom plemenitom namjerom izradjen, te bio pohvaljen, odobren i raspačan u više tisuća komada, te ja rado pristao, da se otisne ćirilovskim alfabetom: čemu taj novi prevod srpskoga profesora? Ali taj gospodin htio je da napravi prevod za Srbe! Štiva, što sam ja preudesio, preudesio je i on: ali on je ostao u kraljevini Srbiji sa Srbima i neće da znade nit za moje Hrvate, nit za zajedničku ljubav, nit slogu, nit išta drugo…
[214] Njemu engleški parobrod vodi Srbe iz Dalmacije! – To je sasvim po srpsku! Rekli bi oni, koji optimistički nemisle, kako mislim ja, o slozi izmedju Srba i Hrvata. Dobro, neka bude tako! Ali čujte i drugu i risum tenentis. Taj gospodin Kalik neznade za moj prevod, kao da je Zagreb u Kini! On po svoj prilici profesor jezika i književnosti, neznade za knjigu o kojoj su skoro svi hrvatski i srpski listovi govorili: on jedino kaže, da je tu knjigu preveo kod Hrvata prof. Samsović. (Kao učenik potpisivao sam u javnosti: P. K. Sansović). Na prvom i na drugom izdanju moga prevoda stoji moje skromno – i ako velikim slovima – ime i bezime. Kakvi su to književnici i “profesori”, a pogotovu, kakva su nam to braća! Žalostno, vrlo žalostno! To je zar milo za drago?! Mjesto cliché knjižare Hartmanove, koji u mojim izdanjima predstavljaju našu djecu: “državna srpska štamparija” uzajmila je u braće Trevesa cliché, koji predstavljaju puka talijanska lica i talijansku nošnju ispod pripovjedaka o srpskim junacima u srpskoj Srbiji. Difficile est satiram non scribere!

Petar Kuničić (1862-1940), rođen u selu Dol na Hvaru, je bio učitelj, pjesnik i prevodilac sa talijanskog. Pripadao je dalmatinskim intelektualcima koji su slijedili ideal južnoslavenske sloge, ne samo po uzoru na Strossmayera nego i nadahnut idejama talijanskog Risorgimenta, pokreta koji je imao za cilj ne samo političko ujedinjenje Italije nego i stvaranje mostova između do tada podijeljenih i dijalektalno različitih talijanskih pokrajina. S tom je nakanom preveo godine 1888. na hrvatski knjigu svoga poznanika Edmonda de Amicisa (1846-1908) Srce (Cuore, 1886). De Amicis ju je napisao kao edukativno štivo namijenjeno mladima u Italiji sa željom da u ujedinjenoj Italiji probudi kod njih osjećaj talijanskog jedinstva, uklanjajući granice regionalnih identiteta. De Amicis je slijedio misli Massima d’Azeglia (1798-1866), političara i književnika iz prve generacije ideologa talijanskog Risorgimenta. D’Azeglio je u svojim memoarima (I miei ricordi, 1866) izrekao misao koju talijanski historičari često citiraju: “Mislio sam (kao što još uvijek mislim) da se treba pozabaviti nacionalnim karakterom, da treba stvoriti Talijane ako se hoće imati Italiju, i da, jednoga dana kada budu formirani [Talijani], Italija će se uistinu sama po sebi formirati.” [Io pensavo (come ancora lo penso) che del carattere nazionale bisogna occuparsi, che bisogna far gli Italiani se si vuol avere l’Italia; e che, una volta fatti, davvero allora l’Italia fara da sé.] Hrvatskim je intelektualcima toga vremena dobro poslužio Strosmajerov termin “Jugoslavija” ali je takav nadnacionali i nadregionalni termin manjkao u svijesti tadašnjih srbijanskih državnika i intelektualaca, što ih je navodilo na nespretne i razdorne manipulacije terminom “Srbin”. Kuničić je prilagodio De Amicisov tekst južnoslavenskim idejama pa pripisao junacima romana odgovarajuće regionalne i nacionalne identitete. Pogodilo ga je to što u Srbiji njegova namjera nije bila prihvaćena, a nerazumijevanje za južnoslavensku ideju u obrenovićevskoj Srbiji shvatio je kao odbijanje Srba iz Srbije da prihvate ideju jugoslavenstva.
Sada, u vrijeme kada je pod utjecajem različitih ideologija – od karađorđevićevske preobrazbe nekada kulturno-federalističkog pojma Jugoslavije u ekpanzionističko-integrativni, preko socijalističke ideje bratstva i jedinstva, do Miloševićeve teorije da su za raspad Jugoslavije krivi Slovenci i Hrvati – odnos Srba i Hrvata ozbiljno zatrovan tendencioznim tumačenjema historijskih detalja, i dubrovački je kalendar iz neznanja i naivnog tumačenja historije upotrijebljen kao oruđe razdora. Ako ovo manipuliranje dubrovačkom statistikom nešto pokazuje, onda je to da ni među Srbima nije manjkalo oponenata ideji jugoslavenstva. Nerijetko puka statistika biva iskorištena kao potpora tendencioznim tumačenjima, pa se to i ovoga puta dogodilo. 

	Bojan Bujić