Dve decenije
Zelenog zvona u Zrenjaninu
A sad, o
palanci
Branisalav
Guta Grubački, osnivač: Kako je sazrevala
moja subverzija
Gde je tu subverzija? Od početka je samnom...
u mom karakteru, rekao bih da sam bio ideološki
problematičan: kulački unuk, socijaldemokratski
nastrojen...“, kaže Branislav Guta
Grubački, osnivač i pošiljalac na
više regionalnih strana pozamašnog
„paketa“ iz korpusa zrenjaninskog
Pozorišnog kluba Zeleno zvono.
Dve decenije, protekle od ideje da
imanje i dedinu kuću na periferiji
„firmira“ kao teniske terene („dok
se nije ni pojmio domaći No. 1 u tenisu“)
i, usred Banata, restoran italijanskih
špecija, bivši uspešni i od tog posla
dobrostojeći akviziter knjiga, proslavio
je sa prijateljima ovog leta kao prvu
zaokruženu i uspešnu etapu optimizma
koji ga je sve to vreme, gore-dole,
(za)vodio. Teniskih terena odavno
više nema u dedinom ataru, dobrostojeće
je sada, recimo,
|
|
 |
 |
Preporuka
|
 |
Iz Novog optimizma
rodila se ideja o
preporukama svega
dobrog što Vojvodina
ima i treba da pokaže.
Sada je to međuregionalni
projekt Preporučeno
iz Vojvodine (Vojvodina
Recommended), „sa
ciljem decentralizacije
kulturnih programa
i uspostavljanja trajnog
međukulturnog dijaloga“
sa partnerima u regionu.
U „destinaciji“ su,
zasad, Novi Sad, Beograd,
Niš, Kragujevac, Zagreb,
Osijek, Tuzla, Budimpešta,
Pečuj... A Radio Zrenjanin
je uveo (subotom)
emisiju nezavisne
produkcije Novi optimizam. |
|
|
|
|
pozitivno, a jubilej se poklopio sa danima
kada smo dobili svetskog teniskog šampiona!
Između, Guta je postao amblem, brend, institucija,
šifra, pa i kult (ličnosti), ali,
ipak pozadinski lik u odnosu na ostavštinu.
Doduše, tek mu je 48, ali, ostavština je već
kao u dobrog ekonoma – Pozorišni klub Zeleno
zvono, pokret Novi optimizam, kampanja Vojvodina
Recommended, uskoro „filijala“ u Srpskom narodnom
pozorištu u Novom Sadu... 1.500 koncerata,
400 tribina, 300 promocija, bezbroj uglednih
učesnika i gostiju... Zeleno zvono je zaslužno
što je u Zrenjaninu malo manji mrak, reče
neko u žaru slavlja.
„Kao kulačkom unuku, nije mi, osamdesetih
padalo na pamet da se bavim svojim odnosom
prema socijalizmu u kojem smo živeli. Uoči
devedesetih, nije bilo ni pristojno baviti
se onim što je prošlo, a stizala je, videli
smo, sto puta veća pošast. Mislim da je prepoznavanje
pravog zla, u obliku Miloševićevog „pokreta“,
došlo iz familijarnog iskustva, ali, ja sam
u početku verovao da je moguća transformacija
u normalno, demokratsko društvo – bez njega.
Verovao sam da neće on dugo oživljavati mrtvaca...
Imao sam 22-23 godine, edukovao se na Poletu,
Stavu, Mladini, NON, Mladosti, Našim
danima, a familija, koja je već ispaštala,
strahovala je, bez antikomunističkih
tirada, da će on uneti novu nesreću
u naše živote. Tretirali smo to kao
„ deo svetske kretenizacije“, nešto
što će proći, a glava ostati na ramenu.
Trajalo je negde do jula devedesete...
uzdao sam se u Antu Markovića i sama
moja želja bila je subverzivna – bez
čvrstog temelja. Otac je presekao:
’Gledaj, sine, svi su nešto otvorili...’
Stavi pred mene odgovornost... Ja
već napustio studije prava, manem
se dobro plaćenog akviziterskog posla
i tako počnem da stvaram Zeleno zvono.
Sa ortakom koji je imao petogodišnje
ugostiteljsko iskustvo i društvom
iz srednje škole – sve sa željom da
ne zakasnimo u kapitalizam! Lepo završimo,
dođe jul 91... Pola
|
|
 |
 |
Proglas
|
 |
Pokret Novi optimizam
(začet 2005.) „podstiče
društveni život, kritičko
mišljenje i njegovo
javno ispoljavanje.
Generiše najbolje
ideje lokalne zajednice
i predstavlja ih na
mestima odlučivanja.
Zagovara pravo na
različitost, kao vrhunsko
pravo svake ljudske
individue. Ohrabruje
solidarnost među ljudima.
Javno se suprotstavlja
ksenofobiji, provincijalizmu,
fašizmu i svakom drugom
vidu političkog ekstremizma.
Afirmiše sve vidove
stvaralaštva. Okuplja
umetnike, naučnike,
preduzetnike, pronalazače
i druge izuzetne pojedince,
sa ciljem da ih kao
dobar primer predstavi
najširoj javnosti.
Novi optimisti su
aktivni ljudi otvorenog
uma, koji su istinski
zainteresovani za
druge ljude.“ |
|
|
|
|
društva je već u Erdutu! Mene je od mobilizacije
spasio rod vojske koji sam služio, nisam im
bio potreban... Mesec i po trajala je ta mimikrija,
kao, nije rat, lideri opozicije su na letovanju...
Valjda neće... Sve će proći kad počne školska
godina, kad se skrate dani, međutim smrkavalo
se oko nas – nestašica goriva, a mi kilometar
i po od centra grada, nema gostiju, kraj letnje
idile... E, kada su se 1. septembra dogovorili
Tuđman i Milošević, kada je presečen naftovod
a gorivo skočilo na tri marke i krenuo drugi
talas mobilizacije... tu mi je puklo. Zateknem
svog konobara kako vodi ratnohuškačku kampanju
i shvatim da moram da se dislociram. Odem
kod prijatelja u Bratislavu na dve nedelje,
ostanem šest meseci...“
Tu, u slovačkom glavnom gradu, bistrila se
Gutina utemeljena subverzija. Počeo
je da okuplja već po Evropi rasute poznanike,
da ih nagovara da se ne odazivaju mobilizacijskim
pozivima, da ne pokleknu... I sam je došao
pod pasku. Osam godina kasnije, lokalni debeovac
mu prebacuje: „Pa, mi smo te pustili, a ti
tako...“ „Ustvari, spasila me je činjenica
da Zrenjanin nije bio bombardovan, nisam bio
pravi lokator...“
„Prva njihova ozbiljna pozornost bila je 92.
kada sam ispred Građanskog saveza i Lige socijaldemokrata
Vojvodine išao na izbore i doveo Milana Panića
u Zrenjanin, u Zeleno zvono. Gonio me je pravi
lokalni bašibozluk i nekako sam izgubio volju
da se bavim politikom. Dve godine kasnije,
sa drugim ortakom, otvorio sam Pozorišni klub
Zeleno zvono i tada je već počela svesna subverzija.
Dovodili smo ljude koji su im išli na živce,
stvarali smo prostor slobode koji oni nisu
poznavali, nisu znali taj jezik...“
Nemoćni bes je, međutim, našao put (kaži nesposobnom
da je nesposoban, pa ćeš videti za šta je
sve sposoban): 1996. godine klub je zapaljen!
Bio je Guta i hapšen i premlaćivan (saopštava
danas: „Zrenjanin mi oprašta što me je tukao“)...
Posle ubistva Đinđića, „od ove strane“ nema
pretnji smrću, mada i dalje može da nabraja:
marginalizacija, ignorisanje, denuncijacije,
klevete, nameštanja... „možda više nego od
onih koji su mi iskonski neprijatelji“.
„Izašao sam iz politike posle 2000. A posle
ubistva Đinđića, kada su počele da se gase
opcije koje je zagovarao, pokrenuo sam Novi
optimizam, s namerom da bar nešto od toga
sačuvamo. Ima nas, biće nas i više. U poslednje
vreme, prvi put, u Zrenjaninu nisam diskriminisan,
iako osećam da još živim u palanci. Eto ideje
za novu tribinu, o palanci!“
 |
|
Slavica Vučković |
 |
|