Dveri srpske
u Bečeju
Tačne premise
- pogrešni zaključci
Kritički
zahvat projekta Dveri, u znatnoj meri “pije
vodu” – oni uviđaju ekonomsko i političko
propadanje, “bananični” karakter države,
neuspeh društva da uspostavi vrednosnu lestvicu,
krizu porodice. Međutim, konstruktivni aspekt
– njihov odgovor na probleme – ne zadovoljava.
U Bečeju je 16. avgusta održana tribina
Dveri srpskih, nevladine organizacije koja
publikuje istoimeni popularni časopis, i
koja se nedavno promovisala u politički
pokret Dveri sa ambicijom da učestvuje na
sledećim izborima.
U savremenom dehumanizovanom poretku stvarnosti
(srpske, bečejske), gde je malo šta bitno
i interesantno, gde se malo šta misli, malo
šta oseća – učmalost provincijskog poslepodneva
posebno je potcrtala desetina sredovečnih
ljudi koji su na klupama ispred mesne zajednice
bez ikakvog interesovanja za zbivanja unutra
“degustirali” pivo, a takođe i malobrojnost
posetilaca same tribine – svaki istup kojim
se predlaže ma kakav jasan skup vrednosti,
mora biti dobrodošao i - kao takav - pozdravljen.
Jer tek tada može otpočeti plodotvorna polemika
(a sa Dverima se ima šta polemisati!). U
sveopštoj letargičnoj atmosferi društva
gde je sve moguće, gde sve prolazi, gde
se naprosto misli i sam “okrugli kvadrat”
(ja sam hrišćanka-aborterka; Kosovo je istrgnuto
srce iz nedara – ali, gle, ja i dalje nekako
živim; itd) – jedan strogo definisani društveni
koncept, a takav je onaj organizacije i
časopisa Dveri srpskih, mora biti pozdravljen.
Problemi dobro uočeni
-odgovor loš
Isto tako, kritički zahvat projekta Dveri
u znatnoj meri “pije vodu” – oni uviđaju ekonomsko
i političko propadanje, “bananični” karakter
države, neuspeh društva da uspostavi vrednosnu
lestvicu, krizu
porodice. Međutim, konstruktivni aspekt
– njihov odgovor na probleme – ne
zadovoljava. Ni približno! Nije ovde
reč o tome da ja ne mirišem nacionalno-religiozni
koncept čoveka koji promovišu Dveri,
jer držim da u čovekovom identitetu
ima značajnijih stvari od njegove
nacionalnosti. Jednostavno, dveri
koje oni otvaraju jesu neadekvatne,
upravo anahrone, i ne vode nikuda
– ako još ne vode u zlo.
Umesto da cevi kritičkog arsenala,
sa nemalom energijom kojom raspolažu,
usmere ka uzroku – kapitalističkoj
pretpostavci društva – oni trabunjaju
o nekakvom nacionalnom oslobođenju.
Tačne premise, pogrešni zaključci!
A zapravo su usled globalizacije sve
nacije kao nacije ugrožene: današnji
je Srbin, ma kako to neočekivano izgledalo,
sličniji jednom Amerikancu nego sopstvenom
pretku od pre vek ili dva. U kapitalizmu
je, naime, jedino bitno da se rinta
(ako se ima gde) i da se troši! Radnik
- jadnik i potrošač – to je čoveku
namenjeno u kapitalističkoj koncepciji
života. “Dverci” ne shvataju da je,
za problem koje navode, ugroženost
|
|
|
Vijoslav
Stanojčić, Error
2012
|
 |
nacije (makar i stvarna) nebitna! Sasvim je
irelevantno, recimo, da li te jaše srpski
ili inostrani tajkun (osim u slučaju da je
osedlani konj seksualno devijantni – mazohistički
– nacionalista). A kad je već reč o seksualnosti
– a u prilog tezi da pojam određene nacije
nipošto ne može biti rigidno definisan – i
sam pravovaljani Srbin-domaćin-pravoslavac
može biti punokrvni “buljaš”, a Srpkinja kako
napred rekosmo hrišćanka-aborterka. Tu nema
protivrečja!
Kriza pogađa sve
nacije
“Dverci” ne slute da kriza porodice, privredni
krah, opšta društvena pometenost jednako
opterećuje u Bečeju jednog Srbina, baš kao
i jednog Mađara ili Hrvata. – Nacionalnost
sa tim nema veze. Oni, međutim, drže da
će revitalizacijom srpstva u pojedincu podići
i čoveštvo u njemu. Ali sled može biti samo
obrnut. – Tek jedna autentična, dostojanstvena
egzistencija (zdrav, ostvaren čovek) može
iznedriti zdrav nacionalni osećaj.
Naposletku, veličanje i preuveličavanje srpstva
(takozvano srbovanje) psihopatološka je formacija
– mi podsvesno znamo da ništa ne vredimo (čim
nam se sve decenijama događa) i, stoga, kako
bismo povratili urušeno kolektivno samopouzdanje,
mi haluciniramo o našem “ubermenšluku” (nadljudskosti)
u liku “svetih” Lazara i Obilića (aktuelni
Obilić je Novak Đoković – otkud inače tolika
eksploatacija, u državnoj režiji, njegovog
lika i dela?!). Otud je naše kolektivno (nacionalno)
samopouzdanje, čak gordost građena na probranim
(čitaj: retkim) primerima silništva iz istorije,
ravno uverenju jednog umišljenog donžuana
čija je “sposobnost” zavlačenja u ženske gaćice
direktno proporcionalna njegovoj impotenciji.
 |
|
Ivan Kovač |
 |
|