Vizantija
je, odana veri i ljubavi, bila trajno
nezainteresovana za društvo i ovozemaljski
svet. Kako kaže arhiepiskop Sankt Peterburga
iz XIX veka: »Naša vera ne poznaje razvoj«
Eros
i pravoslavlje*
Hans Georg Bek, jedan od najboljih poznavalaca
vizantijske književnosti i civilizacije
u svetu, uzima na sebe jedan delikatan zadatak
da odredi mesto erotike u pravoslavnom hrišćanstvu.
Studija počinje prikazivanjem mesta erotizma
u verovanjima prvobitnog čoveka, koja antropolozi
često podvode pod zajedničko ime prirodne
religije, opisane u brojnim mitologijama
i kosmogonijama mnogih naroda i kultura.
U tim verovanjima svet se sastojao iz polarnih
suprotnosti kao što su svetlo i tama, zemlja
i nebo, muško i žensko. Polovi su imali
sopstvenu samostalnost i nisu smeli biti
pomešani. Svako mešanje je bilo kvarenje
prvobitnog, devičanskog poretka koji je
bio shvatan kao sveto, čije skrnavljenje
je značilo rizičnu profanizaciju.
Oskrnavljena Devica
Za čoveka, sveto je bilo opasno i zastrašujuće,
ali je isto tako pokazivalo i naklonost,
mamilo i pozivalo da se u njemu učestvuje.
Erotizam je, kao deo svetog, pripadao spajanju
muškog i ženskog principa i bio zaštićen
strogim seksualnim tabuima. Ali, da bi nastao
novi život, da bi se obezbedili plodnost
i rađanje, Devica je, iako tabuisana, morala
biti oskrnavljena. Opasno skrnavljenje,
koje je za muškarca značilo rasipanje životne
snage i naslućivanje bliske smrti, neutralizovano
je ritualnim radnjama, a novi život deteta,
takođe devičanski, obnavljao je poredak
univerzuma i uspostavljao večni i nepromenljivi
tok prirodnih ciklusa. Dolaskom hrišćanstva
označen je kraj prirodnog, cikličnog poretka
i uvedeno je pravolinijsko vreme koje je
odredilo sudbinu čoveka u nepovratnom toku
istorije od stvaranja do strašnog suda.
To je značilo kraj prirodne religije i pojavu
novog boga koji dolazi na mesto ambivalentnog
svetog, koji je dobar u smislu etike jevanđelja
i samim tim moralizovan. I, kako navodi
autor, poredak univerzuma se narušava, gube
se polarnosti, nestaje leva, ženska sakralnost,
tako da je hrišćanstvo u opasnom sukobu
s erotikom.
Kada govori o moralizaciji svetog u hrišćanstvu,
autor misli najpre na pravoslavlje koje
je, za njega, povezano s »ubeđenjem u ispravnost
religijskog učenja«, jer je vladala »manija
teologa da se misterije božanstva svedu
na filozofske formule«. A teolozi su »svoje
ideje o krajnjem smislu života nametali
ne samo monasima, nego i svetovnom stanovništvu«.
Ispoljavali su neograničen rigorizam koji
se vidi iz spisa o monaškom načinu života
Vasilija Velikog i propovedi Jovana Zlatoustog,
gde se monasi savetuju da ne razgovaraju
sa roditeljima, da ne gledaju žene, da na
svaki greh, najsitniji i najveći, gledaju
jednako. Tu se žena prikazuje kao zloba
i brbljivost, sa sujetom i manijom ulepšavanja
i nadugačko se govori o ropskoj odori braka.
Nakon toga sledi najveći i najbolji deo
ove, po obimu nevelike knjige, gde je autor
u potpunosti na svom terenu – a to je deo
gde se opisuje erotizam u životu i književnosti
Vizantije. Tu se govori o problemima sa
seksom u mešovitim manastirima, o lutajućem
kaluđeru koga srećemo na svim prometnim
mestima u gradu, u krčmi kao i u privatnim
kućama gde ga rado primaju žene, prostitutkama
na svakoj ulici i trgu u Carigradu, Aleksandriji,
Antiohiji i drugim velikim gradovima carstva,
o pikanterijama i kuloarskim radovima na
dvoru gde su žene carice i njihove ekipe
evnuha vodile glavnu reč.
Pravoslavno-vizantijski
erotizam
Teofana, koja je do carskog trona stigla pravo
iz krčme, Evdokija koja je proterala Zlatoustog
iz Carigrada na Kavkaz, Irina koja je došla
glave ikonoklastima, da ne govorimo o Teodori
koja je, zajedno sa svojim mužem Justinijanom,
upravljala carstvom na vrhuncu moći i bila
u mnogim stvarima energičnija i pametnija
od njega. Čitati autora kao što je H. G. Bek,
čije poznavanje vizantijske književnosti je,
najblaže rečeno, impresivno, zaista je veliko
je
zadovoljstvo.
Opisujući erotske sadržaje u književnosti,
on prolazi kroz rodove i vrste gde
su obuhvaćene hronike i hagiografije,
epigrami, pesme i romani – tu vidimo
da postoji zastupljenost erotskih
motiva ne samo u žanrovima nasleđenim
iz antike, već i u delu religiozne
književnosti – hagiografije su za
to najbolji primer. Ne treba ni pominjati
da nije postojala nikakva cenzura
ovakve literature, jer su erotske
sadržaje u svim navedenim žanrovima
voleli svi obrazovani
|
|
|
Milan Tepavac-Tarin,
Ekspertska
supa
|
|
ljudi uključujući visoki kler – na indeks
zabranjenih knjiga su dolazile samo one sa
jeretičkim sadržajem. Po erotici, u vizantijskoj
književnosti najpoznatiji su epigrami, a njihovi
najviše čitani autori, kao Agatija i Pavle
Silentijarije, nisu se baš isticali u uzdržanosti
– u njihovim epigramima opisuju se primamljiva
mlada bludnica, devojka od koje se uvek očekuje
da udovolji žudnjama muškaraca, udovica koja
se razlikuje od bludnice po skrušenom ponašanju
u početku, samo da bi se potom upustila u
igru, brak kao apsurdna stvar, a jedino što
se ne sme, to je ljubav prema dečacima. U
podražavanju klasičnih književnih uzora Vizantinci
su najviše voleli poznoantički mit koji je
bio najbolje i najprihvatljivije pakovanje
erotike. Njegova inscenacija sa bogovima,
herojima, nimfama i drijadama bila je najpogodniji
ambijent za vođenje ljubavne igre. To je posebno
dolazilo do izražaja kada su romani u pitanju.
Roman Leukipa i Klitofon Ahila Tatija
obrazac je lascivne erotike i, kako sam autor
u uvodu kaže, »ljubavna priča kao dobar podsticaj
požude«. A Etiopske priče Heliodora
iz Emesa bile su jedno od najpopularnijih
štiva, omiljeno zbog izuzetnog jezika i stila,
a uspeh u usklađivanju paganskih vrednosti
sa hrišćanskim moralom bio je zagarantovan
– autor je bio pravoslavni episkop. Ta dva
romana bila su uzori sve do kraja vizantijskog
milenijuma, a posebno u poslednjem periodu
dinastije Paleologa, kad je narodni jezik
sve više zamenjivao klasični i kada su motivi
iz stvarnog života postajali sve češći.
Seksualnost jača od
pravoslavnog rigorizma
Na kraju knjige autor zaključuje da je
erotski život u Vizantiji, kao i prisustvo
erotske tematike u književnosti, sasvim
u neskladu s osnovnom orijentacijom pravoslavlja
prema erotizmu koji je formulisan u tvrdim,
rigoroznim stavovima Vasilija Velikog i
Jovana Zlatoustog. Rigorizam je, po njemu,
ostao bez efekta, jer nije vodio računa
o svetu i prirodnim potrebama svetovnog
Vizantinca. A kako i sam autor primećuje,
nije bilo značajnijeg ispoljavanja rigorizma,
nikakve represije, progona ili cenzure.
I postavlja pitanje kako je, s obzirom na
privrženost veri i crkvi, na jednoj strani,
i želji da udovolji svojim malim ovozemaljskim
radostima kao što je seks, na drugoj, vizantijski
čovek uspevao da pomiri te dve suprotne
težnje. Odgovor koji nam autor nudi je da
je običan čovek morao da vodi dvostruki
život, morao je da ima lošu savest, duplicitet,
tj. svest koja je bila raspolućena – na
jednoj polovini su bile estetičke vrednosti
primljene putem nasleđa antike koja je živela
od mita i bliskosti sa prirodom, a na drugoj
duhovnost koja je dolazila od diktata rigoroznog
pravoslavlja.
O čemu su Vizantinci
raspravljali
Posle čitanja knjige ostaje težak utisak
potpunog nesporazuma. A utisak je još teži
jer se radi o piscu koji je jedan od najvećih
poznavalaca Vizantije XX veka. Kada se kaže
da je pravoslavlje pre svega u vezi s »ubeđenjem
u ispravnost religijskog učenja« i da su
postojale »manije teologa da misterije božanstva
svedu na filozofske formule«, na osnovu
toga čitalac može da pomisli da je najvažnija
stvar u Vizantiji bila nadmetanje zagriženih
crkvenih autoriteta oko verskih pitanja.
Strasnih raspravljanja oko ispravnosti vere
i te kako je bilo, ne samo među teolozima,
već su se i obični ljudi na pijaci i ribarnici
sukobljavali oko Hristove dve prirode, a
u javnim kupatilima se raspravljalo o ishođenju
svetog duha i bezgrešnom začeću. Ali to
je trajalo samo do kraja VIII veka, do okončanja
poslednjeg vaseljenskog sabora – i onda
je sve utihnulo. Tada je Vizantija rekla
sve što je imala o verskim istinama, tj
da su one večne, tako da je svaka rasprava
o njima postala izlišna. Mora se reći da
te rasprave oko vere nisu bile nikakvo filozofsko
istraživanje istine – one su pripadale okviru
negativne, apofatične teologije i služile
su da pokažu, pre svega, šta vera nije,
tj. da je bog nesaznatljiv, da je nepristupačan
bilo kakvom znanju i da je vera stvar mističnog
iskustva. Takav odnos prema znanju i razumu
u Vizantiji vidljiv je u trajnom otklonu
od grčke filozofije. U prilog tome dovoljno
je pomenuti Justinijanovo zatvaranje atinske
akademije 529. i crkvenu osudu Jovana Itala
u XI veku u kojoj se Aristotel i Platon
nazivaju »luckastim filozofima«. Jer, za
razliku od filozofije koja nije bila omiljena,
retorika je bila oberučke prihvaćena. Još
u vreme kasne antike retori su imali katedre
u svim glavnim gradovima, bili su poznati
i omiljeni u najudaljenijim delovima carstva,
priređivali su javne predstave govorništva
pred širokom publikom i podizani su im spomenici.
Obrazovanje je u Vizantiji bilo aristokratsko
– bilo je sasvim netehničko, učile su se
retorika, gramatika, matematika i muzika,
i dečaci su deklamovali napamet stihove
Homera i Hesioda na klasičnom grčkom. Filologija,
ljubav prema antičkom književnom nasleđu
i negovanje klasičnog jezika, bila je ispred
svakog interesovanja za filozofiju i etička
pitanja.
Odoleti diktatu rigorista
U vezi sa rigorizmom teologa H. G. Bek
kaže, između ostalog, da su oni imali »nadzorni
zadatak da naprave manastir od sveta« i
da je Vizantinac tražio načine da odoli
diktatu rigoroznog pravoslavlja. »Rigoristi«
su, po njemu, negativni i suprotstavljeni
običnim ljudima koji hoće na prirodan i
neposredan način da zadovolje svoje ovozemaljske
strasti. A znamo da pravoslavci »rigoriste«
nazivaju svetim ocima, za njih su oni krajnje
pozitivni i smatraju ih najzaslužnijim za
očuvanje vere koja je zajednička i najviša
vrednost. Ali isto tako je poznato da poštovanje
prema njima nikako ne podrazumeva uticaj
na to šta će svaki pojedinac da radi sa
svojim sopstvenim životom. I tu se Vizantija
u potpunosti razlikuje od zapada i stoga
je preslikavanje društvenih ili psiholoških
problema represije seksualnosti na pravoslavni
svet potpuno van konteksta. Sloboda pojedinca
u Vizantiji nije bila društvena, zasnivala
se na samostalnom i slobodnom izboru pojedinca
između boga i sveta i odgovornosti u odnosu
na to. Taj obrazac je aristokratski, nije
etički i demokratski, a oni koji u tom izboru
pogreše sami su odgovorni jer su sopstvenom
slobodnom voljom odredili svoju sudbinu.
Između čoveka i boga ne ubacuje se nikakav
zemaljski autoritet, pa čak ni svetac. U
Vizantiji se smatralo da čovek već svojim
krštenjem postaje pripadnik carstva nebeskog
i samim tim je već savršen, pa prema tome
njegovo zemaljsko usavršavanje jedva da
ima ikakav značaj.
I na kraju knjige, u zaključku, pisac kaže
da su postojale »rascepljenost i duplicitet
svesti« Vizantinca kao jedini način da se
izbegne pritisak rigorista da bi se slobodno
uživalo u radostima svakodnevnog života.
Tu se najjasnije vidi neuspeh preslikavanja
jednog vrednosnog obrasca na drugi. Taj
obrazac je neoplatonski, koji je pravoslavno
hrišćanstvo odbacilo već na samom početku.
Tada, u prvim vekovima hrišćanstva, kad
se neoplatonizam nudio Evropi, zapad nije
mogao da odoli toj ponudi. Pobožnost je
shvatio kao delatnost uma koji u raspršenosti
mnoštva ideja otpalih od jedinstva i celovitosti
Jednog, nostalgično čezne za povratkom u
taj bezlični i savršeni svet. Taj neoplatonski
model povratka i jedinstva grčki prirodni
um je predao evropskoj filozofiji, koja
se odvaja od religije da bi postala autonomno
mišljenje.
Prirodni um čija formula je A=A polazi od
jedinstva i celovitosti neoplatonskog Jednog
i zato se svaka podela svesti, svaka dvosmislenost
i ambivalencija tretiraju kao nemoć i slabost,
nesavršenstvo i rasipanje. Napredovanje
i razvoj ovog obogotvorenog uma, kojim upravljaju
univerzalni, nepromenljivi zakoni, opštost
i nužnost – nužnost u kojoj nema slobode,
jer je sloboda spoznata nužnost – postaju
vladajući obrazac zapadne kulture sve do
kraja XIX veka. Tačnije, sve do smrti boga,
kada se uviđa da je prisilni, moralni poredak
prirodnog uma nešto što je suprotno ne samo
hrišćanstvu već i životu samom. Ali, treba
imati u vidu da je još Luter pominjao malleus
Dei, malj božji, kojim treba smrviti
lažnog boga antičke filozofije, kao i to
da je moralizovani bog u XIX veku dobio
ime »hladno čudovište«.
Pokoravanje nadstvarnom
Pravoslavlje se, nasuprot prirodnom poretku
uma, prema kojem traži vernost antička etika,
saobražava božanskom obrascu. Odbacivanje
prirodnog sveta i pokoravanje nadstvarnom,
za svakog pojedinca znači etički čin, jer
je donesen odlukom slobodne volje. Tako da
pravoslavlje pripada području vere i ljubavi
koje ima formulu A= neA i suprotno je razumu
i znanju. To područje ljubavi i vere suprotno
je društvu, razumu i etici. Ljubav, to je
zatvoreni svet između dvoje koji ne zasniva
društvo već ga poriče. Zatvoreno društvo to
je par. Treći, koji ostaje izvan ljubavi,
koji je u prostoru dijaloga, odnosno društva,
izručen je poretku zemaljskog morala koji
ide teško prohodnim i zaobilaznim putem pravednosti.
Problem tradicionalnih religija je u tome
što ljubav, koja je smatrana za suštinsku
situaciju religioznog čoveka, ne sadrži društvenu
stvarnost. U intimnoj suštini ljubavi koja
isključuje trećeg nema nikakvog društva, nikakvog
razvoja i napredovanja. Vizantija je, odana
veri i ljubavi, bila trajno nezainteresovana
za društvo i ovozemaljski svet. Kako kaže
arhiepiskop Sankt Peterburga iz XIX veka:
»Naša vera ne poznaje razvoj«.
Pravoslavna vera je mistična, vezana je za
iskustvo i doživljaj. Mistični karakter erotizma,
koji je prvobitna religija pridavala plodnosti
i nastanku novog života kao spajanju suprotnih,
muških i ženskih polova, u pravoslavlju nije
bio profanisan. Profanaciju je obavio zapad
kroz umsku, moralnu religiju i znanje koje
sve razotkriva. O tome svedoči i knjiga Istorija
seksualnosti Mišela Fukoa, koja ima podnaslov
Volja za znanjem, i u čijem sadržaju
nema ni traga od seksa. Ta knjiga je kritička
analiza raznovrsnih diskursa koji su se u
volji za znanjem i razotkrivanjem, od polovine
XVIII veka na zapadu, vezivali za seksualnost.
A diskursi, kao tipičan proizvod modernosti,
spadaju u domen ljudskog znanja i usavršavanja.
Oni ne dotiču područje svetog u kojem se nalazi
Devica, zaogrnuta tajnom. To područje ljubavi
ostaje nerazotkriveno, jer je erotizam oduvek
bio izvorno dvosmislena pojava i nepodložna
profanaciji.
|
|
Dragan Mišković |
|
*
Povodom knjige Hansa Georga Beka, Vizantijski
erotikon, Karpos, Loznica, 2009.
|