O pisanju i tamnovanju Mihajla Mihajlova znao sam od 1965. godine. Upoznali smo se odmah po njegovom dolasku, koncem 1978, u Sjedinjene Američke Države gdje sam boravio već duži niz godina. Odmah pada u oči njegova neodoljiva volja da se radi i predoči kršenje ljudskih prava u Jugoslaviji i s tim možda pomogne onima koji su zbog svojih mišljenja na udaru režima. Miša je znao da može uspjeti u tom poduhvatu dok je njegov slučaj još »svjež« u javnosti. Tako, čim je osnovana Demokratska internacionala, gdje je bio jedan od organizatora, on predlaže da se u okviru te organizacije ustanovi Odbor za podršku demokratskim disidentima u Jugoslaviji, čija je engleska kratica CADDY. U prostorijama Freedom House, u Njujorku, jula mjeseca 1979, održana je osnivačka sjednica Odbora uz prisustvo preko dvadeset osoba iz svih krajeva
		Mihajlo Mihajlov (foto Vera Vujošević)

SFRJ i zainteresiranih Amerikanaca. Odlučeno je da se počne s izdavanjem jednog biltena na engleskom jeziku. Miša je uzeo na sebe da angažuje M. Đilasa i F. Tuđmana kao dopredsjednike Odbora. Gđica Catharine A. Fitzpatrick, koja je prisustvovala sjednici, primila se tajništva Odbora. Pismeno su pozvani značajni pisci, ličnosti koje se bave ljudskim pravima i drugi intelektualci da pristupe Odboru i time daju simboličnu podršku. Neki koji su imali stručno/poslovne veze sa SFRJ odbili su da se angažuju. Zahvaljujući Mišinom ugledu, i obrazloženim ciljevima Odbora, pedeset zavidnih imena je pristalo i njihova imena su na memorandumu odbora. Bilo je pitanje da li da se pozovu i uvrste neki od vodećih ljudi iz emigracije. Mihajlo je mislio da bi to trebalo, dok je mišljenje prevagnulo da bi to bilo pogubno za Odbor. Izgleda da on tada, tek svjež u emigrantskoj sredini, nije imao predstavu o stepenu nepodnošljivosti između tih ljudi. Kasnije opstrukcije od strane grupacija naroda i narodnosti u emigraciji pokazale su da manjkanje imena vodećih emigranata nikako nije škodilo radu Odbora.
Urednik biltena (nazvan Kadi bilten) trebalo je da bude jedan bivši dopisnik beogradskih listova iz Njujorka. Nakon nekoliko izdanja postalo je jasno da je vrijeme koje taj poduhvat traži mnogo veće od onog koje je mogao da posveti. Na narednim izdanjima, uz saradnju nekolicine prijatelja i Miše, radio sam lično. Najveći problem je bio prikupljanje podataka poglavito o događajima u zemlji o kojima tamošnja štampa nije mnogo pisala, na primer o progonima »narodnih neprijatelja«. Pošto nema veze sa njihovim kasnijim nastupima, hoću da odam priznanje Kosti Čavoškom, Dobroslavu Paragi, Milovanu Danojliću i Tomislavu Krsmanoviću za neprekidno snabdevanje informacijama. Mnogi drugi, salonski disidenti, mnogo su obećavali ali zanemarivo malo doprineli! Treba napomenuti da je posljednjih pedesetak biltena usavršavala jezik i prekucavala gđa Meri Knezevich.
Prvo pismeno javljanje odbora bilo je 5. 05. 1980, prigodom smrti Josipa Broza, i u Beogradu izricanje zatvorske kazne Momčilu Seliću. Prvi broj Kadi biltena, na dvije strane, objavljen je 10. 07. 1980, a posljednji je objavljen 30. 11. 1992, na 16 strana. Svaki broj je bio prosljeđivan na preko 600 adresa i to 1/4 u SFRJ, 1/2 u Sjevernu Ameriku i 1/4 u druge zemlje Afrike, Azije, Južne Amerike i Australije. U toku izlaženja biltena objavljeno je preko trideset saopštenja. Bilten i saopštenja su se dostavljali besplatno. To je bilo moguće jer je sav rad bio dobrovoljan, a kancelarijske troškove snosili su dobrovoljci, odnosno oni koji su radili. Poštujući Mišina zalaganja za demokratiju i građanska i ljudska prava, predsjednik

najbrojnijeg američkog sindikata (AFL-CIO) i njegova desna ruka Tom Khan primili su na sebe troškove umnožavanja i poštarine. Sa promjenama u vrhu sindikata ta osnovna pomoć je bila uskraćena. S obzirom na to da je Odbor radio za zemlju u raspadanju, mogućnosti da se nađe neki drugi izvor pomoći bile su minimalni. Open Society (Soros) fondacija odgovorila je da oni rade samo sa bosanskim izbjeglicama. Čemu tolika neistina, ni danas nije jasno! Mimo Mišine velike aktivnosti, predavanja, članci, intervjui, kao i
		Milan Tepavac-Tarin, Konferencija o klimatskim promenama

izlaženje samog Kadi biltena, Odbor je učestvovao i sarađivao u raznim drugim aktivnostima. U Njujorku je Helsinški odbor, avgusta 1982 godine, izdao brošuru (30 strana) Yugoslavia: Freedom to Conform (Jugoslavija: sloboda prilagođavanja). Tu su kratke biografije i fotografije 25 osoba, u to doba na izdržavanju zatvorske kazne zbog političkih prestupa, i onih koji su još uvjek djelovali protiv »naroda i države«. Kredit se odaje Kadiju zbog pomoći u sastavljanju ove brošure.
Član Odbora Oskar Gruenwald i Karen Rosenbaum-Čale, tokom 1986. izdaju u Njujorku Human Rights in Yugoslavia (Ljudska prava u Jugoslaviji), svesku od preko 670 strana. Uska saradnja članova Odbora i požrtvovanost urednika koji je sam istipkao čitav tekst omogućili su da se ova knjiga izda. Predgovor knjizi napisao je Mihajlo Mihajlov, dok su, među ostalima, neki članovi Odbora dali svoje priloge.
Yugoslavia; the Failure of »Democratic« Communism (Jugoslavija: neuspjeh »demokratskog« komunizma) je knjiga izdata od njujorškog Freedom Housa kao rezultat »... konferencije na kojoj se okupilo četrnaest emigranata i disidenata iz Jugoslavije, koji su raspravljali tekuću krizu u zemlji«. Konferencija se održala 6. juna 1987, a sama knjiga, na 88 strana, izdata je iste godine. I ako konferencija nije donela korenite odluke ili poruke, sama činjenica da se konferencija održala bila je značajna. Ipak, kao rezultat održavanja konferencije proizišao je apel jugoslovenskim vlastima potpisan od strane 154 osoba koje žive u zemlji i onih koji su u inostranstvu. Potpisnici su bili iz svih krajeva Jugoslavije a tražili su sljedeće:
• Odmah osloboditi sve političke zatvorenike uključujući one zatočene u psihijatrijskim bolnicama.
• Poništiti član 133, tzv. neprijateljska propaganda, odredba krivičnog zakona SFRJ.
• Prestati sa zastrašivanjem i šikaniranjem brojnih pojedinaca i grupa koji se bore za vladu prava izvan vladajuće partije. Uspostaviti dijalog s ovim grupama i dozvoliti javnu diskusiju o njihovim idejama i predlozima.
• Dozvoliti slobodu javnog izražavanja svim pojedincima i grupama koji se bore za ljudska prava.
Imena svih potpisnika bila su objavljena 14. 09. 1987. u specijalnom izdanju Freedom Housa.
Na tvrdnje američkog State Departmenta, usmeno prenete Mihajlu, da je Jugoslavija na putu raspada, ukoliko bi se američka pomoć uslovljavala, Odbor je odgovorio memorandumom od 31. 11. 1983. Za taj odgovor tražena su mišljenja mnogih u zemlji i inostranstvu, svi ti pojedinačni odgovori sažeti su u tom dokumentu. Kako je slučaj htio a dužnost nalagala, preko urednika Trialoga,koji je baš tada putovao za Beograd da intervjuiše M. Đilasa, kopija još neposlatog memoranduma prosljeđena je na uvid/saglasnost M. Đilasu. Poruka koju je doneo F. Sauzey iz Beograda nije bila ohrabrujuća. Sljedila je izmjena pisama Đilas–Mihajlov koja se završila pismom tajnici Kadi odbora (24. 11. 1984) u kojem M. Đilas traži da se njegovo ime više ne dovodi u vezu s Odborom i sa Mihajlovim. Kamen spoticanja je bio taj što se u memorandumu zahtjevalo da američka ekonomska pomoć SFRJ bude uslovljena poboljšanjem ljudskih prava. Kadijev memorandum bio je u cijelosti objavljen u londonskom Survey za avgust 1984, str. 66–72.
M. Đilasa na položaj dopredsjednika je zamjenio, taman pristigao iz kazamata, Momčilo Selić. Kasnije su događaji nalagali još promjena u vrhu Odbora. Poslije nekoliko pokušaja da ga telefonom dobije, Miša je pismom (13. 07. 1988) obavjestio F. Tuđmana, koji se momentalno nalazio u Americi, da njegovo političko djelovanje nije u skladu sa funkcijom dopredsjednika Kadija. Zamjenio ga je Vladimir Šeks. Kako se i on javno, politički angažovao, a u međuvremenu je M. Selić zatražio da se njegovo ime briše sa zaglavlja memoranduma, ostao je Mihajlo Mihajlov kao predsjednik Kadi odbora. Osim Mihajlova i Selića (dok je bio dopredsjednik) vrh odbora je bio potpuno neaktivan što se tiče moralne, pisane i slične podrške Kadiju.
Direktne prijetnje Mihajlu od strane režima SFRJ navedene su u više napisa, čak mu je FBI nudio pištolj zbog toga. Ipak, nasrt na njega krunisan je oduzimanjem jugoslovenskog državljanstva, kasnije vraćenog. Za sam Kadi bilten Leksikon bezbednosti (1986, str. 27) tvrdi: »List na srpskohrvatskom jeziku. Izlazi povremeno u Njujorku od 1979. Izdaje ga Komitet

za zaštitu jugoslovenskih disidenata. Vrši neprijateljsku propagandu protiv SFRJ«. Isti leksikon (str. 160) za sam odbor kaže: osnovan je »... uz podršku određenih američko-reakcionarnih krugova... da pomaže delovanje reakcionarnih snaga u Jugoslaviji i pruža pomoć antikomunističkoj propagandi protiv naše zemlje...« Neizbježna Udbina krilatica i ovde je prisutna, napad na režim je isto što napad na zemlju! Još prije leksikona javljali su se razni napadi kao, na primer, prvi broj biltena (uz druge novine iz dijaspore) na prvoj strani Vjesnika u srijedu (17. 12. 1983).
		Milan Tepavac-Tarin, Konferencija o besmislu konferencija

Negodovanje je dolazilo i iz dijaspore, za neke Kadi bilten je bio velikosrpski a za druge pak proustaški. Mihajlov bi rekao: »Šta da se radi?«
Predsjednik odbora i urednik Kadi biltena uputili su zajedničko pismo (2. 03. 1994) članovima, prijateljima i čitaocima, najavljujući da je bilten broj 73 bio posljednji. To pismo na engleskom jeziku u cjelosti je preneo pariški Dialogue (v3-9, 03/94, str. 64). Teškoće na koje se nailazilo sa službenom Amerikom dobro opisuje sljedeći paragraf u tom pismu: »Iako nismo bili prvi, od 1980. Kadi bilten je zagovarao demokratske reforme u bivšoj Jugoslaviji kao jedini način da se izbjegne katastrofa. Petog septembra 1980. Congressional Record je objavio djelomičnu listu političkih zatvorenika u Jugoslaviji. Listu je pripremio Kadi. Ovo je bio prvi put da je priznata represivna priroda titoističkog režima. Ova objava je prouzrokovala da je američki ambasador Lawrence Eagelberger odmah doletio iz Beograda, da bi okupljenim zvaničnicima State Departmenta održao pridiku o plodonosnom ishodu protitovske američke politike. Od tada, i sve dok bivši komunisti nisu počeli da se međusobno kolju, u razdoblju od deset godina, nijedna značajna gesta, u prilog demokratiji, nije napravljena od strane State Departmenta«.
I ovom prilikom, za napore koje je Mihajlo Mihajlov uložio za početak i napredak Kadija neka mu bude vječan pomen. Slava mu!