Početna stana
 
 
 
   

Politički oksimoron današnje Srbije

Opozitne pozicije

Srbija je proslavila Dan državnosti. Protokolarno, sve se odvijalo u zavidnom skladu; počasni plotuni ispaljeni sa tvrđave, govor predsednika, čestitke i dobre želje. Istovremeno se odigravala drama u izvršnoj vlasti.

Nedavna drama u Vladi Srbije imala je sve odlike klasičnog zapleta. Kulminacija i rasplet su ostavljeni za kasnije. Najpre je ministar ekonomije kritikovao vladu i jogunasto izbegavao njene sastanke, a onda je premijer pokrenuo postupak za smenu ministra s obrazloženjem da nije smanjio nezaposlenost. Svima je jasno da predlog za smenu ministra nije dat zbog alarmantne nezaposlenosti. Ako bi ekonomska situacija države zavisila od jednog čoveka, premijer je mogao mnogo ranije da povuče učinjeni potez i spreči da ova opasna društvena pojava uzme tolikog maha.

Ostavka – prilika za nov manevar

Uzroci predložene smene su mnogo kompleksniji i delom leže u pregrupisavanju političkih snaga i zauzimanju povoljnijih pozicija za naredne izbore. Ministar ekonomije je na predloženu smenu reagovao podnošenjem ostavke jer je izračunao da mu taj potez
obezbeđuje širi spektar delovanja. Na tome je radio tokom protekle godine kada je novcem građana stimulisao otvaranje novih proizvodnih pogona u gradovima u kojima čelne pozicije drže njegovi ljudi. Te aktivnosti su bile poznate predsedniku, premijeru i ostalim ministrima. Reagovali su kada je bivši ministar nominovao stranku predsednika države kao ključnog generatora krize. Kritike izrečene na račun ljudi iz stožerne vladajuće partije imale su za cilj da bivšem ministru obezbede novi manevarski prostor. Trebalo je da se skrene pažnja javnosti sa sopstvenih sumnjivih aktivnosti i preusmeri na sumnjive aktivnosti drugih. Istovremeno je bilo važno da se pošalje poruka javnosti da
 
Milan Tepavac-Tarin, Devet eksperata
je on bio taj koji je blagovremeno upozoravao i detektovao odgovorne za nefunkcionalnost države. Bilo mu je neophodno da istakne kako su njegove dobre namere i velika posvećenost poslu zasmetale zavidljivim ljudima zbog čega je bio primoran da podnese ostavku.
Uloga žrtve koju namerava jedno vreme da igra u jeftinom igrokazu koji se prikazuje ravnodušnoj javnosti poslužiće mu da neometano kritikuje svoje doskorašnje saradnike i promoviše ideje kojima želi da pridobije nove pristalice. Desetogodišnje iskustvo koje je stekao na visokim funkcijama koje je vršio u tri vlade omogućilo mu je da razradi sve mehanizme manipulacije i da u svakoj situaciji opstane kao aktivni činilac društvenih zbivanja. Na sličan način je reagovao i kao član prethodne dve vlade, direktno utičući na njihov pad. Ovog puta je promenio strategiju, jer je odlukom da ministri iz njegove stranke ostanu u izvršnoj vlasti želeo da predupredi kritike koje bi mu bile upućene da je rušenjem vlade zaustavio započete reforme i negativno uticao na procese evrointegracija. Pad vlade i vanredni izbori došli bi suviše rano jer još nije završio planirane poslove oko etabliranja novog stranačkog galimatijasa nazvanog Regioni Srbije.

Nada koja ništa ne košta

I predsednik države se aktivno uključio u proces računanja. Po njegovoj računici, stranka na čijem je čelu ne sme da izgubi čelne državne pozicije. Definišući je kao instituciju odredio joj je konstantnost u trajanju i pravo da bude integrisana u sve državne sisteme. U aktuelnom vremenskom koraku uloga stranke se uklapa u sva značenja definicije i predsednik računa da tako treba i da ostane. U njegovoj kalkulaciji prevremeni izbori nisu predviđeni. Zna da državni sistem ne funkcioniše i da obećanja data biračima nisu ispunjena. Zna i da građani mukotrpno otaljavaju neveselu svakodnevicu pa im poručuje da je današnja loša situacija manje loša od one kad on nije bio predsednik. Objašnjenja zašto nije bolje i kada će biti bolje ostavio je za predizbornu kampanju. Građani treba da se nadaju i veruju da će im za deset godina biti bolje a do tada će predsednik i njegovi da šire optimizam i personifikuju državu. Nije se bavio profanim problemima vezanim za pitanje kako građani da prežive sadašnjost, ostavio im je da se sami snalaze jer su njegove vizije okrenute sutrašnjici.
Zna da do tada građane treba umiriti i dati im nadu koja ništa ne košta. Onima koji su javno nezadovoljni i organizovano traže veće zarade učiniće se neki mali ustupak, onima koji ćute ponudiće se konkretan primer spremnosti za promene, žrtvovanjem nekoliko ministara iz predsednikove stranke. Na njihovo mesto će doći novi, manje eksponirani u javnosti, koji će po starim principima nastaviti da obavljaju posao.
Možda će predsednik pristati da se broj ministara smanji ali samo tako da njegovi ostanu najbrojniji.

Kružna putanja bez izlaza

Opozicija računa drugačije. Po njihovom mišljenju, jedini način da se izađe iz ozbiljne krize u kojoj se nalaze svi državni sistemi i izvršna vlast su vanredni izbori. Građani, čije pamćenje doseže duže od poslovična tri dana, na nedavno održanom mitingu mogli su da prepoznaju fenomen »već viđeno«. Mesto održavanja, scenografija i korišćeni vokabular bili su gotovo identični sa mitingom održanim pre više od deset godina. I tada su se opozicioni lideri okupili uz hiljade pristalica da ukažu vlastodršcima da vode zemlju u propast i da treba da odu sa vlasti. Sadašnja i ondašnja opozicija su lamentirale nad sudbinom naroda, uz prenaglašenu dozu patosa.
Srbija je prošla desetogodišnji trnovit put po kružnoj putanji i stigla do mesta sa kojeg je krenula; do novog mitinga organizovanog sa starim ciljem – da se vlast promeni, pa da oni koji su opozicija postanu pozicija. U slučaju da pobede na izborima i domognu se vlasti ponašali bi se na isti način kao ovi koje žele da promene. Deset i nešto više godina promene su se sastojale u tome da ista grupa ljudi menja mesta u vladajućem sistemu dok je suština ostajala ista. Novi izbori sa starim učesnicima otvoriće još jednu kružnu putanju bez izlaza.
  Dragica Stanojlović
 
Tajne kao sredstvo vladanja
1-31.03.2011.
Danas

 
 
 
 
 
 
 
 
Copyright © 1996-2011