Politički
oksimoron današnje Srbije
Opozitne
pozicije
Srbija
je proslavila Dan državnosti. Protokolarno,
sve se odvijalo u zavidnom skladu; počasni
plotuni ispaljeni sa tvrđave, govor predsednika,
čestitke i dobre želje. Istovremeno se
odigravala drama u izvršnoj vlasti.
Nedavna drama u Vladi Srbije imala je sve
odlike klasičnog zapleta. Kulminacija i
rasplet su ostavljeni za kasnije. Najpre
je ministar ekonomije kritikovao vladu i
jogunasto izbegavao njene sastanke, a onda
je premijer pokrenuo postupak za smenu ministra
s obrazloženjem da nije smanjio nezaposlenost.
Svima je jasno da predlog za smenu ministra
nije dat zbog alarmantne nezaposlenosti.
Ako bi ekonomska situacija države zavisila
od jednog čoveka, premijer je mogao mnogo
ranije da povuče učinjeni potez i spreči
da ova opasna društvena pojava uzme tolikog
maha.
Ostavka – prilika za
nov manevar
Uzroci predložene smene su mnogo kompleksniji
i delom leže u pregrupisavanju političkih
snaga i zauzimanju povoljnijih pozicija za
naredne izbore. Ministar ekonomije je na predloženu
smenu reagovao podnošenjem ostavke jer je
izračunao da mu taj potez
obezbeđuje širi
spektar delovanja. Na tome je radio
tokom protekle godine kada je novcem
građana stimulisao otvaranje novih
proizvodnih pogona u gradovima u kojima
čelne pozicije drže njegovi ljudi.
Te aktivnosti su bile poznate predsedniku,
premijeru i ostalim ministrima. Reagovali
su kada je bivši ministar nominovao
stranku predsednika države kao ključnog
generatora krize. Kritike izrečene
na račun ljudi iz stožerne vladajuće
partije imale su za cilj da bivšem
ministru obezbede novi manevarski
prostor. Trebalo je da se skrene pažnja
javnosti sa sopstvenih sumnjivih aktivnosti
i preusmeri na sumnjive aktivnosti
drugih. Istovremeno je bilo važno
da se pošalje poruka javnosti da
|
|
|
Milan Tepavac-Tarin,
Devet eksperata
|
 |
je on bio taj koji je blagovremeno upozoravao
i detektovao odgovorne za nefunkcionalnost
države. Bilo mu je neophodno da istakne kako
su njegove dobre namere i velika posvećenost
poslu zasmetale zavidljivim ljudima zbog čega
je bio primoran da podnese ostavku.
Uloga žrtve koju namerava jedno vreme da igra
u jeftinom igrokazu koji se prikazuje ravnodušnoj
javnosti poslužiće mu da neometano kritikuje
svoje doskorašnje saradnike i promoviše ideje
kojima želi da pridobije nove pristalice.
Desetogodišnje iskustvo koje je stekao na
visokim funkcijama koje je vršio u tri vlade
omogućilo mu je da razradi sve mehanizme manipulacije
i da u svakoj situaciji opstane kao aktivni
činilac društvenih zbivanja. Na sličan način
je reagovao i kao član prethodne dve vlade,
direktno utičući na njihov pad. Ovog puta
je promenio strategiju, jer je odlukom da
ministri iz njegove stranke ostanu u izvršnoj
vlasti želeo da predupredi kritike koje bi
mu bile upućene da je rušenjem vlade zaustavio
započete reforme i negativno uticao na procese
evrointegracija. Pad vlade i vanredni izbori
došli bi suviše rano jer još nije završio
planirane poslove oko etabliranja novog stranačkog
galimatijasa nazvanog Regioni Srbije.
Nada koja ništa ne košta
I predsednik države se aktivno uključio
u proces računanja. Po njegovoj računici,
stranka na čijem je čelu ne sme da izgubi
čelne državne pozicije. Definišući je kao
instituciju odredio joj je konstantnost
u trajanju i pravo da bude integrisana u
sve državne sisteme. U aktuelnom vremenskom
koraku uloga stranke se uklapa u sva značenja
definicije i predsednik računa da tako treba
i da ostane. U njegovoj kalkulaciji prevremeni
izbori nisu predviđeni. Zna da državni sistem
ne funkcioniše i da obećanja data biračima
nisu ispunjena. Zna i da građani mukotrpno
otaljavaju neveselu svakodnevicu pa im poručuje
da je današnja loša situacija manje loša
od one kad on nije bio predsednik. Objašnjenja
zašto nije bolje i kada će biti bolje ostavio
je za predizbornu kampanju. Građani treba
da se nadaju i veruju da će im za deset
godina biti bolje a do tada će predsednik
i njegovi da šire optimizam i personifikuju
državu. Nije se bavio profanim problemima
vezanim za pitanje kako građani da prežive
sadašnjost, ostavio im je da se sami snalaze
jer su njegove vizije okrenute sutrašnjici.
Zna da do tada građane treba umiriti i dati
im nadu koja ništa ne košta. Onima koji
su javno nezadovoljni i organizovano traže
veće zarade učiniće se neki mali ustupak,
onima koji ćute ponudiće se konkretan primer
spremnosti za promene, žrtvovanjem nekoliko
ministara iz predsednikove stranke. Na njihovo
mesto će doći novi, manje eksponirani u
javnosti, koji će po starim principima nastaviti
da obavljaju posao.
Možda će predsednik pristati da se broj
ministara smanji ali samo tako da njegovi
ostanu najbrojniji.
Kružna putanja bez izlaza
Opozicija računa drugačije. Po njihovom mišljenju,
jedini način da se izađe iz ozbiljne krize
u kojoj se nalaze svi državni sistemi i izvršna
vlast su vanredni izbori. Građani, čije pamćenje
doseže duže od poslovična tri dana, na nedavno
održanom mitingu mogli su da prepoznaju fenomen
»već viđeno«. Mesto održavanja, scenografija
i korišćeni vokabular bili su gotovo identični
sa mitingom održanim pre više od deset godina.
I tada su se opozicioni lideri okupili uz
hiljade pristalica da ukažu vlastodršcima
da vode zemlju u propast i da treba da odu
sa vlasti. Sadašnja i ondašnja opozicija su
lamentirale nad sudbinom naroda, uz prenaglašenu
dozu patosa.
Srbija je prošla desetogodišnji trnovit put
po kružnoj putanji i stigla do mesta sa kojeg
je krenula; do novog mitinga organizovanog
sa starim ciljem – da se vlast promeni, pa
da oni koji su opozicija postanu pozicija.
U slučaju da pobede na izborima i domognu
se vlasti ponašali bi se na isti način kao
ovi koje žele da promene. Deset i nešto više
godina promene su se sastojale u tome da ista
grupa ljudi menja mesta u vladajućem sistemu
dok je suština ostajala ista. Novi izbori
sa starim učesnicima otvoriće još jednu kružnu
putanju bez izlaza.
 |
|
Dragica Stanojlović |
 |
|