Srbija
danas
Rural in,
Urban out
Na sceni balkanske drame pojavio se najnoviji
komad koji u sebi nosi svu tragiku, besmisao,
apsurd i preti da ubije nadu i ljudski smisao
nastojanja za ostvarivanje sloboda. Nerazumevanje
i netolerancija, zaborav i ponavljanje nesreće
ovog puta događaju se u Sandžaku.
Drama kao sudbina
Prvi čin ove drame odigrao se tokom Drugog
svetskog rata kad su četnici uz blagoslov
svog vrhovnog komandanta Draže Mihailovića
organizovano i smišljeno izvršili masovni
zločin, genocidnog tipa, nad muslimanima.
Na kraju tog čina, posle pobede antifašističke
Narodnooslobodilačke vojske i sloma četničkog
pokreta, jedan od vidova oslobođenja i samooslobođenja
bio je i javno skidanje feredža na trgovima
u gradovima širom Bosne i Hercegovine i Sandžaka.
Treći čin ove drame odigrava se danas pred
našim očima, posle šest i po decenija. Država
Srbija je u pravima
izjednačila četnike i partizane, njene
komisije istražuju gde je grob D.
Mihailovića, traži se njegova rehabilitacija,
u Sandžaku se otkriva spomenik četničkom
komandantu, a žene muslimanke javno
se pokrivaju.
Šta se dogodilo u drugom činu? Kao
da smo ga prespavali. U svakom slučaju,
nije nam bio zanimljiv, nismo ga razumeli.
Izgleda da našu javnost u ovim dramama
interesuju samo pucanje i pevanje,
krv i suze. Sve ono između, što je
prethodilo i što se iza očiju javnosti
događa, ne dopire do naše svesti.
Socijalno-ekonomska situacija i nezadovoljstvo
nastalo zbog nje samo su idealno pogodno
tlo. Odnos prema manjinama, klerikalizacija,
nacionalizam, fašizacija na javnoj
sceni, zakulisne mahinacije u privatizaciji,
tajkunska moć, pa čak i upliv mafije,
toliko su integrisani u politiku da
dominiraju svim političkim partijama
i predstavljaju generator svih vrsta
sukoba među građanima.
Ono što se događa Aidi Ćorović događa
se u principu mnogim građanskim i
sekularnim aktivistima u celoj Srbiji.
U celoj Srbiji postoji veliki broj
razjedinjenih pojedinaca građanske
provenijencije koji su ponegde i organizovani
u
|
|
|
Milan Tepavac-Tarin,
Konferencija o krojevima
|
 |
nevladine organizacije koje bi se zajednički
mogle nazvati Urban in. Ali, u isto vreme,
u celoj Srbiji postoji i veliki broj stanovnika
koji su usvojili vrednosti autoritarne, patrijarhalne,
ruralne kulture koji se mogu svrstati pod
zajednički imenitelj Urban out.
Urban out se vraća, kako kažu, korenima
a korenje vide u nacionalizmu, mržnji prema
drugačijima iskrivljavajući i zloupotrebljavajući
pri tom i istoriju, tradiciju, religiju, državu.
Urban out nisu samo Zukorlićevi revnitelji
i Amfilohijeve vehabije. Nažalost, stvari
stoje mnogo gore. Urban out je vladajuća ideologija
kod prosečnih građana Srbije.
Himna koja diskriminiše
Svaki građanin Srbije koji ne vidi problem
u tekstu državne himne po kojem su svi nesrbi
građani drugog reda, kojima ne smeta da simboli
sekularne republike budu kruna i dvoglavi
orao (suverenitet i jedinstvo svetovnog i
duhovnog, dakle države i crkve), postaju i
nesvesno saučesnici u izgradnji stubova na
kojima ne može opstati država Srbija. Konsekventno
sprovođenje nacionalnih simbola u svakodnevni
život jeste, između ostalog, pogrešno proslavljanje
Svetog Save u školama, uvođenje sveštenika
u vojsku. A to ne može bez posledica. Ako
u himni pevate »Spasi Bože srpske zemlje,
spasi srpski rod« (a ostali ako im se ne sviđa
mogu da se sele), ako pripadnike velike nacionalne
manjine nazivate Turcima, onda naravno da
će oni na utakmicama navijati za tursku reprezentaciju.
Kako sve to može biti zapaljivo opasno gledamo
a krijemo pogled i kad su u pitanju aktivnosti
Zukorlića, ali i obeležavanja Dana državnosti
u Marićevića jaruzi kod Orašca. Evo, u isto
vreme kad Zukorlić preti egipatskim scenarijem,
poslanik u Skupštini Srbije Aleksandar Jugović
(SPO) upućuje fetve »monstrumi, crvene ubice,
dželati, zločinci, ubice...« na račun građana
Srbije koji su »deca komunista i crvenih ubica
(koja) danas slobodno šetaju po Beogradu,
Srbiji«.
Aida Ćorović je, 17. februara, u emisiji »Kažiprst«
Radija B 92, sa velikim emotivnim nabojem,
pored mnogo toga u jednom dahu pametno i umesno
izrečenog, pre svega stala u odbranu prava
muslimanki da svojom voljom nose
hidžrab, a onda problem delovanja Zukorlića
i mnogih drugih usmerila na problem primene
zakona u državi zbog raznih krivičnih
prijava u poslovanju, privatizaciji, uzurpaciji
ljudskih prava. Time je Aida dala pouku ne
samo svojim protivnicima nego i braniteljima.
Borba za uspostavu i primenu zakona jeste
u pozadini svih sukoba i borbi koje se vode
u Srbiji, ne od juče. Lepo je biti IN i manifestovati
svoje napredne svetonazore u reakcijama na
površinske pojave kao što su govor mržnje.
Ali, potrebno je mnogo više osim razumevanja
za nesrećan život običnih ljudi u svakodnevnom
životu. Treba, kao Aida, biti tamo negde među
njima, pomoći im da razumeju sebe i svoj gnev,
zaštititi ih od zapaljujućih poruka raznih
Jugovića i Zukorlića. I imati hrabrosti da
se preuzmu rizik i žrtva. To je kapital
za budućnost i najčvršća moneta koja može
izbaviti Srbiju.
 |
|
D. S. |
 |
|