Potisnuto iz
kulture sećanja
Nema bezimenih
Svaki čovjek ima ime. Po imenu i djelu čovjeku
je data mogućnost da bude zapamćen. Kada se nekome
oduzme život, a onda i ime, tu je riječ o zločinu.
Koji je trajan.
Student Milorad Pokrajac pucao je na njemačkog
oficira, u Dositejevoj br. 20 u Beogradu. Uhvaćen
i ubijen.
Krojač Jovan Janković izvršio je atentat na njemačkog
oficira. I on je ubijen.
Svetislav Milin, obućar iz Beograda, izvršio je
»teroristički napad« na okupatore i kvislinge.
Ubijen je.
Ratko Jević i Velimir Jovanović, seljaci iz okoline
Beograda, partizani u Kosmajskom odredu. Domaći
izdajnici ih predali zarobljene njemačkom okupatoru.
Ubijeni.
Pokrajac, Janković, Milin, Jević i Jovanović bili
su ljevičari, članovi SKOJ ili KPJ.
Idejna orijentacija i lična hrabrost učinili su
ih borcima za slobodu. Dana 17. augusta 1941.
oni su visili obješeni na stubove električne rasvjete
na Terazijama. Ispred hotela »Moskva«.
Vojnik njemačkog Wermachta, Josef Schulz, ubijen
je u Srbiji. Zašto? Sačuvao je čovjeka u sebi,
odbio je da puca u nevine ljude. Sa njima je strijeljan.
Njegova je odluka da ostane čovjek. Odluka okupatora
je da bude ubijen. Odluka vlasti u Jugoslaviji
i Srbiji, od 1945. do 2010. je da Josef Schulz
nije ni postojao kao čovjek dostojan pamćenja.
Današnji Beograd ne zna i neće da zna imena ovih
heroja. Današnja »elita« je smatrala neophodnim
da na zid hotela »Moskva« stavi ploču koja slavi
100 godina Olimpijskog komiteta u Srbiji. Prvi
predsjednik tog komiteta, 1945. je kao general,
bio pismonoša Draže Mihailovića. Ugostili su ga
Ante Pavelić, Alojzije Stepinac i Andrija Artuković.
Zajedno su tražili modalitete za zajedničku borbu
protiv »komunizma«.
I onda i danas antikomunizam je vezivno tkivo
za sve snage kojima je cilj onemogućavanje društva
jednakosti, jedinstva i bratstva među ljudima.
Političke stranke i mediji zasipaju građane nesuvislim
tvrdnjama o »našim antifašističkim tradicijama«.
Odaje ih riječ tradicija. Antifašistički angažman,
konkretan i rizičan, nema veze s tradicijom, ali
jeste produkt borbe za progres. Upravo ta osnova
i motiv angažmana je rušilac tradicije i konzervativnosti.
Svi koji su izgubili život od strane fašista,
a to nije bilo slučajno, postali su bezimeni.
Spomenici u Jajincima, na Banjici i starom Sajmištu
morali bi imati imena i prezimena ljudi koji su
tu ubijeni. Ubijani su kao protivnici fašističkog
totalitarizma.
Od 1944. do danas bilo je vremena i načina da
se utvrde imena svih ljudi koji su ubijeni. Ovako
su oni izbrisani iz historije. U tome je kontinuitet
zločina. Nebrigom i odbijanjem istine pobjednici
su se ujedinili sa fašizmom. Izvršena je izdaja
prema borbenoj zakletvi: Smrt fašizmu – sloboda
narodu!
Politička vlast u Srbiji danas, stranom silom
natjerana, nevoljko i neistinito proslavlja 20.
oktobar. Komandantu operacije oslobađanja Beograda,
najvećoj bitki na tlu Srbije u historiji, Peku
Dapčeviću – današnja vlast nije položila na grob
ni cvijet. Nema ni ulicu u Beogradu.
U teškoj ekonomskoj krizi Vlada Srbije, koja za
sebe reče da je »Vlada levog centra«, ulaže velika
devizna sredstva za uvoz skupog sonara, elektronskog
aparata za traženje zemnih ostataka ratnog zločinca.
A narodne kuhinje se polako zatvaraju...
Španski kralj Huan Karlos svim borcima, odnosno
potomcima boraca internacionalnih brigada dodijelio
je špansko državljanstvo. Nagradio je ljude koji
su se borili protiv fašizma u vrijeme kada su
»zapadne demokracije« hvalile Musolinija i Hitlera,
uz procjenu da je fašizam manje opasan od socijalizma.
Stav Svete stolice nije bio suprotan.
Posljedice živimo i danas.
Predsjednici Srbije i Hrvatske zajedno su išli
na Ovčaru i u Paulin Dvor. Nisu uspjeli da se
izdignu iz apsoluta nacionalnog konteksta. Kao
državnici, koji uvažavaju vrijednost života čovjeka
po sebi, potražili bi grob i poklonili bi se hrabrom
braniocu mira i ustava – Josipu Reihlu Kiru. Čovjeku
koji je činio sve da sačuva mir. Zato je i ubijen,
na dužnosti visokog funkcionera MUP-a, braneći
zakon, kao čovjek. Ubio ga je nacionalista.
Udruženi nacionalisti-antikomunisti ubili su socijalizam
i državu Jugoslaviju. Naši predsjednici nikad
ne pominju Jugoslaviju, njima je rečeno da koriste
termin »zapadni Balkan«. Tako smo stigli i do
činjenice da se o ubijenim državljanima građanima
SFRJ može, bez stida političara, govoriti kao
o »našim« i »tuđim« žrtvama.
Baš demokratski, civilizacijski i evropski jezik.
Nema šta!
Osveta vladajućih uvijek je krvavija od svake
pobune čovjeka i borbe za slobodu svih.
Samo utopija revolucije nadvladava duh palanke.
 |
| |
Vladimir
Krstulović |