Početna stana
 
 
 
     

 

Okrugli sto povodom knjige Nebojša Popova

Iskušavanja slobode

Nebojša Popov dobitnik je nagrade »Desimir Tošić« za 2009. godinu za najuspešniju seriju tekstova objavljenih u štampanim i elektronskim medijima. Nagrađeni tekstovi objedinjeni su i objavljeni u knjizi Iskušavanja slobode – Srbija na prelazu vekova. Razgovor na tu temu održan je 23. decembra 2010. godine u Klubu-knjižari »Službenog glasnika« u Ulici kneza Miloša u Beogradu

Učesnici u razgovoru bili su Branka Prpa, istoričarka, Gajo Sekulić, filozof, Alija Hodžić, sociolog, Zlatko Paković, publicista, Dušan Makavejev, filmski režiser, Božidar Jakšić, sociolog, Zorica Jevremović, dramska spisateljica, Nebojša Popov, autor knjige, i Slobodan Gavrilović, direktor »Službenog glasnika«, koji se na kraju u ime izdavača zahvalio učesnicima. Moderatorka razgovora bila je Gordana Milosavljević Stojanović, PR u »Službenom glasniku«.

Branka Prpa
Posle Kišovog časa anatomije evo nas opet na istom času ali sa različitim ljudima, sa različitim likovima. Možda nisu u pitanju ljudi sa četiri prsta koji trče po uputstva u zgradu preko Save, ali svakako trče negde po uputstva, pa je pitanje koje se postavlja sledeće: građanine, gde si?
To bi u jednoj lapidarnoj sintezi knjige od 613 strana moglo da se iskaže naslovom njenog početnog segmenta koji glasi: sticanje ili odlaganje građanskog punoletstva. Tako na početku dolazimo do gotovo virtuelne iskustvene kategorije na ovim prostorima, a to je prosvetiteljstvo. Da se prisetimo Kantove definicije ovog pojma koja glasi: prosvetiteljstvo je izlazak čoveka iz njegove samookrivljujuće nepunoletnosti. Nepunoletnost je, po Kantu, nemoć da se služimo vlastitim razumom bez vođstva nekog drugog. Ovo nepunoletstvo je samookrivljeno ukoliko njegov uzrok nije u nedostatku odlučnosti da se služimo svojim razumom bez vođstva nekog drugog.
Više od dve decenije napora Nebojše Popova o kojima govori ova knjiga jesu apel, pokušaj da neprosvećenog čoveka izvede iz stanja nepunoletnosti, a time i zavisnosti.

Pandemonijum zla

Ali taj apel građanima nije se čuo, iako je njegov eho odzvanjao godinama. I onda u antagonizovanim okolnostima buke i tišine počinje borba Nebojše Popova protiv nečeg što je bilo van i njegovog iskustva. Pandemonijum zla koji je pratio raspad jugoslovenske države suočava ga sa nihilizmom koji simbolizuje neizlečiv gubitak smisla za čoveka. Ili sa praksom kojem jedan radikalni nihilizam, kako bi to Moren definisao, iznutra raspaljuje svog firera i svoje besove. Sve brojniji predsednici, ministri, ideolozi i propagandisti, gurui i mantijaši, komandiri i komandanti, regularne i neregularne vojske i pljačkaši i ratni profiteri, akademici i mafijaši, baš oni daju konačan ton rešenju srpskog pitanja. Ako mi ne zaustavimo njih, poručuje Popov, maja 1992. godine, oni će uništiti nas.
Vratimo se konačnom rešenju srpskog pitanja ili istoriji ispraznosti u kojoj se vrlina nalazi u mahnitoj, razularenoj moći za vladanjem, razaranjem i smrću. Politička borba protiv tog deklamovanog, citiranog i recitiranog, pevajućeg i igrajućeg principa terala je Popova da se fokusira ne samo na mistični mesijanizam od Ljotića, Velimirovića, do novokomponovanih »očeva nacije«, već i na njegovu socijalnu matricu. Popov će političku Vulgatu u kontinuitetu pratiti kroz populizam kao izraz organske celine naroda ili mitske slike o njemu koja proizlazi iz straha od nesposobnosti da se ona preobrati na kreativan način. Strah je veliki, a svet je provalija, i tako će palanačka filozofija koja se rađa iz kibicovanja iza tarabe bez prestanka hraniti opstanak nihilističkog modela u kojem je rat pravi blagoslov izražen u raspevanoj mudroliji koja je istovremeno i pretnja. »Nije mala, triput ratovala, i opet će, ako bude sreće!« Iz tog »ko to kaže, ko to laže, Srbija je mala«, nikla je jedna nova ideologija, ali ne pod egidom uma, već svim onim što ga negira. Naravno, uz potpuno odsustvo istine. Zato je, dakako, potrebna još jedna premisa: slaba ličnost, jaka nacija. Upravo to odsustvo individuacije ili gubljenje subjekta u jednom kolektivnom ja objedinjuje sve pojedinačne istorije u jedinstven totalitarni koncept XX veka.

Gajo Sekulić
Nebojšina sposobnost kao sociologa prema tradiciji transformacije marksističke filozofije koju je napravila praksis filozofija je nesumnjiva.

Lični odnos prema kulturi

Svedočanstvo o tome, ali ne jedino, jeste i ova knjiga o kojoj danas govorimo, knjiga sa simboličkom istorijom ličnog odnosa prema kulturi u poslednjih šezdeset godina na ex-jugoslovenskim prostorima. To je prvi kvalitet koji želim da istaknem. On je učestvovao u studentskim demonstracijama, pre toga učestvovao je u istraživanju radništva i njegovog položaja u bivšoj državi itd. On je još u mladosti stekao jednu istraživačku kondiciju da se suoči sa ljudima, događajima i fenomenima. Moja je namera bila da napravim paralelu između njegove knjige Društveni sukobi – izazov sociologiji i ove knjige. Mislim da je ova potonja samo nastavak one prve. U obe je ustanovljeno da se jugoslovensko društvo u osamdesetim godinama nalazi u jednoj dubokoj strukturalnoj krizi izazvanoj, s jedne strane, sociološki gledano industrijalizacijom, a s druge strane jednim sukobom oko monopola na vlast između crvene birokratije, tehnokratije i jednog dela malih ali ne i zanemarljivih delova sitne buržoazije. Nebojša je zaključio da ta kriza ima dva pravca: ili staljinizam ili nacionalizam. Neću reći da je u pitanju profetizam, ali šarm te prve knjige je u toj sociološkoj kritičkoj analizi identiteta, profila, ideologije, zabluda, granica i tako dalje, kako studentskog, tako i radničkog pokreta koji je poslije 1968. ipak temeljito poražen.

Pokušavali smo da sprečimo rat

Ali kada o tome govorimo želio bih da istaknem saradnju sa Nebojšom Popovom – a verujem da ovde ima i drugih prisutnih koji su s njim sarađivali, osim Alije Hodžića koji sedi pored mene, ujdijevaca, na primer, i drugih – i to na antiratnom planu. Bili su to dani kada smo pokušavali svim intelektualnim snagama da sprečimo rat u Jugoslaviji i doprinesemo mirnom unutrašnjem političkom razrešenju krize. To nam nije uspelo; o tim detaljima u radu UJDI-ja, Pretparlamenta Jugoslavije i Okruglog stola – svi su se održavali u Sarajevu jer nisu mogli u Zagrebu, Ljubljani i Beogradu.
Nebojšinu studiju o srpskom populizmu, koju je 1993. objavilo beogradsko Vreme,dobio sam u ratom zahvaćenom i opsađenom Sarajevu, tako što mi je Bogić Bogićević javio da je u Beogradu Nebojša to objavio. Bogić je bio na nekom međunarodnom skupu sa Nebojšom pa mi je doneo taj rad u vidu separata. Osim zadovoljstva čitanja te odlične studije moram priznati da me je obradovala i jedna oveća kesa sa velikom čokoladom i još nekim prehrambenim sitnicama koje su u opkoljenom Sarajevu meni i mojoj porodici mnogo značile.
U ovoj knjizi Nebojša pronalazi izvesne ljude koji bi mogli biti tačke oslonca u otporu prema pljačkaškoj privatizaciji. On to vidi u radnicima koji se bore za svoja prava. I to je najbolji deo knjige. Ali i ti otpori sa slabim sindikatima, sa neorganizovanim radništvom, sa nekom novom klasom – koliko je samo Milovan Đilas i danas aktuelan – ne mogu biti uspešni onoliko koliko to priželjkujemo.

Simbioza nasilja i pljačke

Bit ustanova i političke vlasti u Srbiji, kako to veli Nebojša Popov, jeste simbioza nasilja i pljačke. Ali to je slučaj i u Bosni i Hercegovini, nešto manje u Hrvatskoj. To je užasna simbioza. Teško će se na kraj izaći s tim novim plutokratama.
Da bi se razumelo ovih sedam blokova Nebojšine knjige ja sam za dalje istraživanje pripremio jedan okvir. A taj okvir glasi: gde su dometi i granice onih najboljih rezultata jugoslovenskog antistaljinizma, kao i današnjega antistaljinizma, jer se autoritarni režimi koji su uspostavljeni objektivno veoma približavaju staljinističkom arkanskom vršenju vlasti. S druge strane, potrebno je videti šta smo uradili da to sprečimo. Naročito vodeće intelektualne figure, s onom najboljom tradicijom koju je imala Jugoslavija, koju je imala Evropa u poslednjih šezdeset godina, a to je antifašizam. Da li smo razvili neke elemente za jedan moderan, demokratski kosmopolitski orijentisani antifašizam? To je vezano za naš najveći poraz pred etnonacionalističkim projektima razaranja društva i pljačkanja privrede na čitavom našem bivšem jugoslovenskom prostoru. O tome nema dovoljno istraživanja. Ova Nebojšina knjiga može inspirisati kako Nebojšinu generaciju tako i mlađe.

Alija Hoić
Ovo je knjiga za koju je izbor napravio Nebojša i može se smatrati zbirkom analiza, komentara i događaja. Ona može biti dobar podsticaj za buduća istraživanja ne samo istoričara nego i onih koji se bave oblastima socijalne istorije i kulture. Ovde susrećemo mnoštvo materijala, pre svega događaja koji su reljefno opisani, a onda u maniru kako to Nebojša Popov inače čini i reflektirani. O ovom tipu refleksije delom su govorili Gajo Sekulić i Branka Prpa.

Privatizacija javne vlasti

Ako bih želeo u najkraćem sažeti ono čime se bavi Nebojša u ovoj knjizi, onda bih to rekao na sledeći način: reč je o refleksiji koja počinje sa kritikom privatizacije javne vlasti. To je tekst objavljen 1968. godine u Studentu koji je bio zabranjen. Nastavlja se, dakle, analizom srpskog populizma iz 1993, dakle ovo što si ti Gajo spomenuo, i završava analizom anatomije jednog političkog ubistva iz 2008. godine. Smatram da između ove tri tačke koje sam naveo postoji jedna uzročna povezanost. Mislim da ovaj treći tekst ima veze s onim prvim tekstom o privatizaciji javne vlasti. To je čitav jedan raspon kako jedna zamisao privatizacije pervertira u politički kriminal najgore vrste. To je raspon u kojem se nalaze događaji i Nebojšina kritička refleksija na te događaje. Ono što te tekstove karakteriše i što se u njima implicite i eksplicite ukazuje jeste nužnost jedne demokratski konstituisane države pristojno organizovanog zajedničkog života. Mislim da se to kroz sve ove tekstove provlači kao osnovna nit. Ovi tekstovi su i plod Nebojšinog praktičnog angažmana pa predstavljaju i neku drugu dimenziju, a ne samo teorijsku.

Nešto konstrukcijski ne valja u kulturama ovih prostora

Sama knjiga je u stvari istraživanje tih dubljih kulturnih procesa i po mom mišljenju ne bi bilo dobro da se zločini prepuste samo pravosuđu. Za njihovo razumevanje treba mnogo više napora i istraživanja. Da nešto nije u redu s tom kulturom u kojoj smo mi živeli i još uvek živimo, pokazali su prvi događaji kada se rastvorio jedan politički sistem na izborima devedesetih. Jedan filozof iz Zagreba je tada u šali rekao da je siguran da bi, da se magarac kandidovao na listi HDZ-a, on pobedio. To možda nije sasvim empirijski tačno jer je HDZ dobio nekih 42 odsto glasova, ali metodski taj filozof je bio u pravu. Kako je to moguće? Šta je to u kulturi jednoga naroda kada se na političkim izborima pojave dva čoveka, jedan koji ima ime i prezime, autor je npr. desetak knjiga, lično pošten i savestan, i koji izgubi lako te izbore od drugog čoveka koji nema nikakvo ime u javnosti, bez visokog je obrazovanja itd.? Izbori su bili slobodni, nisu bili manipulativni. Kako razumeti, dakle, da takav čovek odnese pobedu? Ili uzmimo Srbe u Hrvatskoj u to vreme. Na izborima Srbi dobiju određen broj zastupnika u Saboru. Šta goni vođu Srba Jovana Raškovića da ako nešto istinski želi da postigne sa Srbima u Hrvatskoj – da im obezbediti ravnopravnost i miran život sa susedima Hrvatima – on to ne čini tako što će sakupiti te poslanike i s njima dogovarati političke akcije u Saboru, već suprotno, da okupi određen broj Srba na nekoj poljani i proglasi da su oni srpski narod. On time čini samo to da je Srbe vratio u pretpolitičko, predmoderno stanje. Vraća ga među gusle, vraća ga u ep. Tu nema nikakvog dijaloga niti razumevanja za druge. Ima nešto u kulturi naroda sa naših prostora što ih vodi u autodestrukciju. Da ta autodestrukcija nije sadržana samo kod nižih društvenih klasa nego da ona postoji u samim vrhovima kulturne i intelektualne elite svedoči i primer jedne studijske grupe pod nazivom »Čovek i sistem« u kojoj sam i ja osamdesetih godina sarađivao. Bio je to skup vrhunskih tzv. slobodnih intelektualaca iz Slovenije, Hrvatske i Srbije. Na kraju, grupa je od teorijskih diskusija počela da debatuje na nacionalnoj osnovi. Ja sam odmah iz nje istupio, ali je zanimljivo da su to činili ljudi za koje sam verovao da to nikada ne bi činili. Jedan će npr. postati predsednik skupštine Slovenije, jedan će biti glavni ideolog vladajuće stranke u Srbiji, drugi će kasnije biti potpredsednik vlade, treći ministar, četvrti će postati potpredsednik vlade u Hrvatskoj i tako dalje. Postoji nešto što u toj nacionalnoj kulturi konstrukcijski ne valja. I to valja istraživati. Nebojša u knjizi ima druge, ali vrlo slične primere. I on to uspešno problematizuje.

Zlatko Paković
U iskušavanju slobode u Srbiji na prelazu vekova, knjizi tekstova nastalih tokom dvadeset godina u listu Republika čiji je urednik donedavno bio, Nebojša Popov o svom javnom angažmanu kaže: »Tragao sam za svojim identitetom u procesu demokratskih promena društva i države, gde pripadam i rođenjem i vlastitim izborom«. I doista društvenost i identitet tako su srasli kod Popova da je njegova intelektualna biografija ujedno i kritička istorija savremenog srpskog društva. U skladu sa Hegelovim stavom da čovek može biti slobodan samo ako su svi slobodni i Marksovim da je slobodan razvoj svakog pojedinca uslov slobode za sve, Popov je traganje za ličnom slobodom spojio sa nastojanjem za demokratizaciju društva i to je bit njegove intelektualne angažovanosti i njegovih socioloških istraživanja.

Istorija i teorija slobodarenja
Pola veka protiv represija državnog aparata Nebojša Popov je i učesnik u važnim društvenim događajima i istovremeno analitičar koji te iste događaje proučava. Njegovi tekstovi i knjige iscrpne su analize kriznih zbivanja u kojima je s jedne strane osvajana dotad neiskušana sloboda, a s druge gušena već osvojena. Njegovo delo bismo mogli okarakterisati kao istoriju i teoriju slobodarenja u Srbiji. Otkrivanje pravih uzroka, povoda i paralelnih tokova prevratnih društvenih pojava, uočavanje bitnosti na margini, raskrinkavanje obmana u središtu manipulacija vlasti, postupci su sociološke analize koji su dovodili do zabrana i skrajnjivanja njegovih tekstova i knjiga, a danas dovode do marginalizacije i finansijskog gušenja lista Republika u kojem je Popov donedavno bio glavni i odgovorni urednik. To rečito govori o društvenom statusu kritičkog mišljenja kod nas.
U istraživanju slobodarskih pokreta u nacionalnoj istoriji od Prvog srpskog ustanka 1804, do studentske pobune iz 1968, protesta tokom devedesetih, do najnovijih štrajkova radnika, Popov zastupa ključnu temu da je represija režima u stvari naličje: s jedne strane se nagomilava nasilje, a s druge se taloži, pak, iskušavanje slobode. Potencijal ovog taloženja zavisi od sećanja. Kod nas je, ne slučajno, na snazi inercija zaborava ovih slobodarskih težnji unutar raznih pokreta, smatra Popov. Inercija zaborava dovodi do hibernacije javnosti, te ključne institucije demokratije.
Druga bitna odlika intelektualnog i javnog angažmana Nebojše Popova jeste njegovo
poimanje fenomena krize. Kao što smatra da je katarza u društvu mogućna i neophodna i da nastupa pošto se javnost suoči sa rđavom savešću javnog mnenja, on i krizu poima kao klinički momenat jednog društva. Kriza je stanje u kojem pada odluka šta će prevagnuti: život ili smrt. Kad u svetlosti ovakvog poimanja razmotrimo nalaz Nebojše Popova da je naše društvo u permanentnoj krizi, šta uviđamo? Prvo to da produžena kriza postaje stil života. Drugo, zaborav da je
 
Atina, Grčka
rešenje moguće i da je skriveno u javnosti, treće, da nekome ipak takvo stanje odgovara. Kome? Umesto stvaranja modernog društva i države, zabasalo se u refeudalizaciju odnosa, odnosno novo srastanje društva i države. Na delu je podela vlasti na feude kojima gospodare partijski staleži srazmerno rezultatima glasanja. Partijski vrhovi s osloncem na lojalne birače postaju faktički nosioci suvereniteta umesto građana, piše Popov. I to je odgovor na postavljeno pitanje. Problem je, dakle, u načinu vladanja. Problem je politički sistem. Kako se on rešava? Najpre donošenjem novog ustava koji bi odlučno raskinuo sa autoritarnom prošlošću, što je kobno propušteno pre deset godina. Ukratko, slobodarske težnje svoju satisfakciju imaju tek onda kada se pretvore u zakone i postanu zagarantovana prava.

Dušan Makavejev
Nebojšu Popova upoznao sam 1961. godine, pre ravno pedeset godina! Bilo je to na radnoj akciji na autoputu Bratstvo-jedinstvo, deonica Kumanovo–Skoplje, snimali smo dokumentarni film o radnoj akciji. U jednom naselju, u razglasnoj stanici, rasuti papiri po stolu, izgužvana sveska sa naslovom: Marksizam i druge pizdarije. To nismo snimili. I tu se pojavljuje čovek koji vodi tu razglasnu stanicu, to je bio Želimir Žilnik sa kojim sam se takođe tad prvi put sreo. U sledećem naselju pada u oči velika fotografija Ive Lole Ribara na jednoj baraci. U blizini devojka pegla brigadirsku bluzu. Pomaknemo devojku koja pegla i dasku za peglanje tako da se devojka i slika Lole Ribara nađu u osovini kamere. Komandant radne brigade Pravnog fakulteta iz Beograda kaže mi da su Lolu poneli iz kluba sa Pravnog i da je to bila njegova ideja. Pitam, dakle, Nebojšu Popova, budućeg urednika Republike, ima li nekih problema. Nema, kaže. Da li se seljaci ljute što im brigadiri čupaju suncokrete za grickanje semenki, pitam. Nema tu suncokreta, kaže mi moj sagovornik, ali ima kukuruza. Tačno, ljute se seljaci kad im uberu poneki klip kukuruza. Šta ćete sa kukuruzom, gde ga kuvate, pitam. Kaže da kuvaju kukuruz u hladnjačama traktora. Tamo uvek ima vrele vode, kaže mi Nebojša. Imao je 23 godine, razgovarali smo, dakle, o kuvanom kukuruzu, a sa barake nas je gledao Lola Ribar.

Opasuljivanje naroda

Sad ću da skočim sa godine 1961. na godinu 1992. Pisac Iskušavanja slobode kaže tj. piše: »Kada maštu podupre snažnija volja za životom, biće to pouzdan početak kraja srljanja u bezdan kolektivne smrti. Krenimo ispočetka od hleba i slobode«. To je napisao 1992, godinu dana nakon razorenog Vukovara od strane JNA u kojoj smo i on i ja služili u svoje vreme.
Verujem da mogu kao takozvani umetnik da govorim o Nebojši Popovu kao o umetniku. Nebojša kuva izvrstan pasulj i autor je idioma »opasuljivanje«. Uz oštroumno vođenje lista koji ne samo da je inteligentan nego i poštuje svoje čitaoce, on priređuje i tzv. opasuljivanja u političkom kontekstu. Kuvanje i serviranje pasulja u savremenoj multimedijalnoj umetnosti spada u žanr koji se zove instalacija. Prvi put, prilikom otvaranja Centra za kulturnu dekontaminaciju, kuvao je za tu priliku pasulj, a poslednji put ga je kuvao na sastanku sa radnicima Jugoremedije. Posle prvog kuvanja ostalo je toliko pasulja da su morali da raznose pasulj po komšiluku koji je takođe imao priliku da se opasuljava. Reč opasuljivanje u našem jeziku znači prepoznavanje istine, shvatiti u čemu je stvar. Opasuljivanje znači da se nalazimo u nadigravanju sa neprijateljima. Dobar pasulj, da citiram poznati film Vitorija de Sike, jede se u zemlji u kojoj dobar dan znači dobar dan. Opasuljivanje znači osvešćivanje. U psihologiji to stanje svesti zove se: aha! Dakle, Republiku je Nebojša pravio svih ovih godina i evo sada ja tek shvatam da je Republika i sva ta njena godišta nisu bila ništa drugo do jedno veliko i produženo: ahaaa!
 
Božidar Jakšić
Delo Iskušavanja slobode sadrži onaj misaoni potencijal koji se očekuje od čoveka koji je celog svog intelektualnog života i javnog angažmana delovao kao slobodna ličnost i nepotkupljiv kritičar, zalažući se za slobodu drugog i pravo na razliku. Svoja ubeđenja je u autoritarnom režimu plaćao gubljenjem zaposlenja i službenim uništavanjem vlastitog dela na osnovu sudske odluke.
Često se čuje »Srbija je slobodarska zemlja«. Možda je to tačno, neću da se sporim. Štaviše, onaj ko je pročitao knjigu Nebojše Popova Iskušavanja slobode može to da potvrdi. Među njenim koricama skriva se i otkriva ta slobodarska Srbija. A kao što pokazuju zbivanja prethodnih decenija, nemoguće je danas naći ideje o iskušenjima slobode u visokoparnim uzletima mašte srpskih akademika, književnika, političara, naučnika svih mogućih struka, crkvenih velikodostojnika.

Vredna kolekcija ideja o slobodi

Na sreću, knjiga pred nama nije samo to. Ona je i vredna kolekcija malih eseja i kraćih studija koje su nošene idejom o slobodi. Njena posebna vrednost je da se, već zbog prirode same ideje o slobodi, ljudska težnja za slobodom propituje kroz sve pore svakodnevnog života. To joj daje onu draž koju je i dugogodišnje uređivanje lista Republika obeležilo načelom »Protiv stihije straha, mržnje i nasilja!« Ona je i neki plamičak koji upozorava da čovekova žeđ za slobodom nije u savremenoj Srbiji sasvim zgasla. Ona je i neko malo »signalno svetlo« koje će budućim zanesenjacima i zaljubljenicima slobode pomoći da u smutnim vremenima ostanu neumorni.
Ključno je pitanje koje Nebojša Popov postavlja sebi i građanima Srbije – »da li smo iznenađeni neodoljivim ukusom javne slobode, naglim uspravljanjem sve većeg broja pognutih podanika?« Jesmo, iznenađeni smo, ako nas je prekrila »poslušnička tišina«, a nismo ako pamtimo građansko uspravljanje i neposluh. Nismo, ako nas neugasli republikanski duh podstiče na istrajnost u borbi za slobodu i demokratiju. Pitanje slobode Popov pomera od herojske borbe i velikih parola, kao što je ona »Bolje grob, nego rob«, ka normalizaciji građanskog života izraženu geslom »Ni rob, niti grob, nego slobodan građanin u slobodnoj državi« (str. 38–39). Popov piše: »Ukus jednom iskušane slobode za mnoge je zaista neodoljiv... Hoćemo da živimo u slobodi i demokratiji. A onima koji se boje slobode i demokratije preporučujemo da je i sami okuse. Ako nam ne veruju na reč da je ukus javne slobode neodoljiv, neka ga sami isprobaju« (str. 39).

Život kao osnovna vrednost

Teško je naći ijednu temu bitnu za život čoveka kao bića slobode koja nije našla svoje utočište u ovom delu. Popov u centar svojih istraživanja stavlja čovekov život kao osnovnu ljudsku vrednost. Svestan je da procesi razaranja društva traju više decenija, da takozvane elite sprečavaju modernizaciju države, da nastoje da državne ustanove drže u fluidnom, mutnom stanju potpune neuređenosti u kojem su te ustanove nemoćne da banalne interese tih »elita« podvrgnu kakvoj-takvoj javnoj kontroli. U širokim okvirima istraživanja Nebojše Popova svoje mesto nalaze pre svih osiromašeni i opljačkani građani, uništena srednja klasa, razoreno radništvo, osakaćeno seljaštvo, glomazna i nesposobna državna i lokalna javna uprava, devastirane ustanove kulture i obrazovanja, uništeno uvažavanje Srbije među susedima i u međunarodnim ustanovama. Njegovim kritičkim uvidima nisu izmakle isprazne ideološke i političke fraze, tretiranje državnih i javnih ustanova u izbornim i partijskim borbama kao »ratnog plena« koji treba prigrabiti, pljačke privrednih preduzeća i fabrika u procesima privatizacije i dovođenje kulturnih i obrazovnih ustanova do prosjačkog štapa. Velikim »nacionalnim radnicima« u politici, privredi i kulturi, glasne žice pucaju od »borbe za vaskoliko srpstvo«, a »pucaju im prsluci« što je, na primer, Narodni muzej godinama zatvoren za javnost i što se broj »narodnih kuhinja« drastično smanjuje, a broj gladnih povećava. Ako se tome dodaju tragične razmere rata i izbeglištva, ratnih zločina i ratnog profiterstva, time se zaokružuje velika freska ili, ako hoćete, veliko ogledalo, koje pred građanima Srbije drži ovo delo Nebojše Popova i koje, uveren sam, nikoga ne može ostaviti ravnodušnim.

Kritika srpskog populizma

Kako je Srbija i danas zapljuskivana valovima populizma, kritika srpskog populizma koju je u ratnim uslovima ranih devedesetih godina objavio Popov ima izuzetno značenje za one koji bi da Srbiju učine boljom nego što jeste. Činjenicu da su populizam i fašizam takođe delovi političkog života i političke istorije su prethodne istoriografske, politikološke i sociološke studije uglavnom negde gurale u stranu, kao ružnog člana porodice na nekoj svečanosti. Za te studije je Dimitrije Ljotić bio nekakav izuzetak koji je uvek pominjan u raspravama o fašizmu i populizmu. Tek je ova studija pokazala da Ljotić nije nikakav izuzetak i da je populizam u Srbiji devedesetih godina od marginalne postao dominirajuća pojava. Iza profesionalizovanih mitinga i tzv. događanja naroda Popov otkriva vladavinu sile, duhovnu matricu antiindividualizma i militantnog nacionalizma. Dok su narodni »pevači« smišljali pesme o Slobodanu Miloševiću koji zamenjuje Tita i žale cara Lazara što nije imao Miloševića pored sebe, a književnici, istoričari, filozofi, psihijatri i mnogi drugi se utrkivali ko će više izdignuti Miloševićevu vladavinu, Nebojša Popov je pisao da »Srbiji prete posledice izgubljenog rata« (str. 55). Da sažmem: dok pesnik Milovan Danojlić podilazi Miloševiću da je »dunuo život srpskoj duši«, akademik Mihailo Marković »da se najzad pojavio jedan rukovodilac koji se ne stidi svoga naroda«, psihijatar Jovan Rašković da je Miloševićeva »ličnost paradigma svega što je srpsko«, a Brana Crnčević predlaže Hrvatima iz Beograda da menjaju stanove sa Srbima iz Zagreba, Nebojša Popov, označen često kao »mondijalist« i »izdajnik«, uočava i saopštava porazne, pogubne rezultate dominantnog populizma za sve građane Srbije, uključujući i Srbe, i piše esej »Otimanje slobode«.

Radnici i radništvo

Drugu veliku, skoro bih rekao unikatnu temu ovog dela izražavaju višedecenijska nastojanja autora da pridonese kristalizaciji kritičke svesti svih građana, posebno samosvesti radništva i borbi radnika – tih u neoliberalizmu »suvišnih ljudi« – za svoja elementarna ljudska i građanska prava. Opustošeni fabrički pogoni, pustošeni da bi u procesima privatizacije bili prodati u bescenje, drastičan pad broja proizvodnih radnika u gradovima Srbije, oduzimanje radnicima svake šanse da svojim radom i zaradama hrane svoje porodice, danas su za vladajuću neoliberalnu ideologiju beznačajne »trice i kučine«.
Delo Nebojše Popova pokazuje da »slobodarske ideje nisu samo moda«, da slobodno kritičko mišljenje nije nestalo iz javnog diskursa u Srbiji. Ono stoji daleko ispred svog vremena.

Zorica Jevremović
Počeću jednom pesmom Danila Kiša iz 1955. godine.
Iz moje kuće izlaze svatovi
U mom srcu jednako je:
Crkve pucaju ili puške zvone.
Zbog čega sam citirala ovu pesmu? Čitajući Nebojšinu knjigu vidim da se nekako svi vraćamo na ono što je nekad bilo. To se i danas moglo čuti iz dosadašnjih izlaganja.

Ostaviti prošlost za sobom

Ono što je nekad bilo – bilo je. Ne možemo i ne smemo da se vraćamo na ono što je bilo. Pravo pitanje je u stvari: šta intelektualci danas rade za budućnost? Ne možemo da se vraćamo na disidente. Na Nove klase. Na Đilasa i Mišu Mihajlova. To je bilo. Mi ćemo, nadam se, ući jednoga dana u Evropsku uniju gde ćemo biti samo regija regije.
Dok ste vi govorili ovde, napolju su svirale pištaljke radnika iz »C-marketa«. To je kontekst. I niko, nijedna nevladina organizacija, niko od intelektualaca da protestuje. Oni ćute. Samo se javljaju kad treba da prebrojavaju žrtve. Ma baš me briga za žrtve. I za mrtve. Ne zanimaju me mrtvi. Zanimaju me živi. Samo živi ljudi me interesuju. Nevladin sektor ćuti i ako je reč o najnovijem slučaju oko umešanosti Hašima Tačija u trgovinu ljudskim organima. Tek poneko u vladi kaže da mu je drago. Šta ima da im je drago što je neko napravio izveštaj o zlu na Kosovu? Šta je tu lepo da im bude drago? To se ne sme, to je u građanskom smislu neukusno. To je ono što je problem. Nemojte mi govoriti da je problem u ovoj državi išta više nego civilizacijski. Kao u TV sapunici »Šeherezada«. Imate velike kompanije, kompjutere i mobilne telefone, a običajno pravo iz XIX veka.
Citiraću jednu rečenicu iz knjige Nebojše Popova. »Stihija i spontanost uslov su za bavljenje psihoanalitičkom analizom i, šire, kritičkom antropologijom koja povezuje istoriju, sociologiju i psihologiju. Za tako nešto neophodan je, kao teorijski vodič, jedan dobro odmereni humanizam.«

Eskalacija dobrih želja

Šta je to »dobro odmereni humanizam«? Nebojša je to napisao stoga što mi imamo eskalaciju dobrih želja, dobrih misli, eskalaciju pozicije tipa »ne, ja nisam bio u ratu, ne ja nisam klao, oni drugi su klali«. Govorimo o intelektualcima koji zauzimaju značajne pozicije u javnom životu. Nebojša s pravom misli na jednu građansku uređenost, na jedan građanski moral. Ali tako šta u Srbiji ne postoji.
Dalje Nebojša kaže: »Na tom tragu bi se verovatno mogao naći i put ka katarzi od trauma partijske države«. Ali, kako sam već rekla, pitanje partijske države će takođe biti ukinuto. Uostalom, baš me briga za državu. Ja sam anarhistkinja po ubeđenju. Nećemo o Titu, nećemo više ni o Miloševiću i baš me briga za disidente.

Gajo Sekulić
Vi ste za potpunu istorijsku amneziju. Da li znate šta to znači?

Branka Prpa
U vašem izlaganju se čuje samo: prekini, nemojte, ne može. Vi govorite u imperativima. To nije naš način komunikacije.

Zorica Jevremović
Ja sam žena pozorišta. Znate, u umetničkoj komunikaciji postoji nešto što se zove interaktivnost. Dobro je ako smo počeli tako da komuniciramo. Ja nešto kažem, vi mi odgovorite, pa opet ja kažem, pa vi replicirate i tako dalje. To je prosto pitanje ljudske slobode. Slobode da se iskaže svoje mišljenje.
Jako je dobro Nebojša Popov spomenuo u odeljku o ljudskim pravima da se pravo na otcepljenje podvodi pod termin »doktrina kolektivnih prava«. Zbog čega je ovo važno? Važno je u komunikaciji intelektualaca koji su nenacionalisti, koji hoće da imaju poziciju pravednika. To je jedna situacija najružnija u građanskom smislu. Biti pravednik, prema kome? U odnosu na šta? Prema sebi? Prema drugima? Da si bolji od zločinca? Pa za boga miloga, šta znači biti bolji od zločinca?

Branka Prpa
Izvinite, šta znači ta vaša rečenica? Znate li vi uopšte šta govorite? Mislim da ne znate i da vređate. Kako možete uopšte da pitate »šta znači biti bolji od zločinca«?

Zorica Jevremović
Pa to je notorna činjenica. To je aksiom koji se ne dokazuje. A današnji naš tzv. treći sektor i intelektualci u njemu to ističu kao vrlinu. Kakva je vrlina biti bolji od zločinca, pobogu? Zbog takve samohvale naših intelektualaca mi ne možemo da se maknemo nikud.
Nebojša Popov veruje da će kultura spasiti svet. Kultura ne može da spase svet ako nema civilizovanosti. Na jednom mestu Popov kaže, citiram: »U jeku kulture i umetnosti još se ne nazire, kako bi to rekao Zlatko Paković, volja za pevanjem koja bi stvarala neophodan ambijent za istinsku katarzu nad nagomilanim traumama bliže i dalje prošlosti pa i savremenosti«.
Želim da kažem, kada je već reč o pevanju, da je Zorica Jevremović još 1995. godine napisala Put u nemoguće ili potraga za boginjom Klio gde su boginje i te kako pevale. Dakle, mi ne uspevamo da ispratimo šta je ko od nas radio, na ovoj kao drugoj strani, u antiratnoj i tzv. drugoj Srbiji. Mi smo i u tom smislu deficitarne pameti. Knjiga Pozorište kao središte sveta izašla je 2008. godine i ja ne znam da li ju je Paković čitao ili nije, on je svoj tekst štampao 2002. godine, ali ja sam u Profemini tu dramu objavila još 1997. godine. Znači, moramo se međusobno dobro upoznati da bismo mogli dalje da delujemo.

Nebojša Popov
Hvala vam što ste došli da razgovarate o ovoj knjizi. Onaj ko je makar samo prelistao knjigu mogao je da vidi da je tu najmanje reč o onome što sam ja lično uradio, nego je reč o tome šta se dešavalo u ovoj zemlji: koji ljudi, koje grupe, koji procesi, koja zbivanja i to je knjiga o tome.

Za konstituciju političke zajednice

Knjiga se bavi pokušajima raznih ljudi u raznim vremenima da se bore za slobodu od nečega: tiranije, despotije, partijske države, od raznih laži i disidentskih mitova, kao i da se bore za slobodu za nešto: za konstituciju političke zajednice koja će ustavom utemeljiti okvir slobode i pojedinaca i cele zajednice. To su u akademskim razmatranjima dve najčešće varijante slobode, dva njena oblika, i ja sam to pratio kroz sva ova zbivanja, naročito poslednjih dvadeset godina, ali kao što je zapaženo reč je i o fenomenima koji su se javljali i u ranijim razdobljima, počev od čuvenog Bože Grujovića iz 1805. godine. Slučajno sam saznao o Boži Grujoviću iz prvog izdanja memoara prote Mateje Nenadovića gde Grujović u Slovu o slobodi postavlja moderne okvire jedne demokratske države i govori o ustavu koji bi garantovao slobodu. To je u svim kasnijim izdanjima izbačeno. Čak i moj veliki prijatelj, sada pokojni Ljuba Tadić, glumac, koji je godinama izgovarao besede prote Mateje i koji je odlično poznavao sva izdanja osim prvog, bio je iznenađen Slovom o slobodi jer mu je ono bilo potpuno nepoznato! Želim da istražim zašto je dolazilo do ove i sličnih revizija prošlosti. Naime, postoji neki problem u našoj kulturi koji mene zanima. Ne zato što ja verujem ili imam nadu da kultura oslobađa ljude, nego upravo iz naučničke radoznalosti. Radoznao sam npr. zbog čega je taj falsifikat sa Božom Grujovićem napravljen. Za mene to nije definitivna činjenica.

Falsifikati i revizije
Grujovićevo Slovo o slobodi zaista dobro definiše slobodu i to na nivou prosvetiteljskih ideja s kraja 18. veka: vladavina zakona, istina, pravda, razum. Pa šta ćete više. Zašto je to izbačeno? Imam hipotezu koju bih želeo da proverim, a to je da je na taj način učinjen uspešno jedan veliki napor da se uklone kriterijumi i merila i za vladavinu zakona i za pravdu i za istinu. Dakle, Srbija u svojim konstitucionalnim tekstovima uopšte ne treba da ima te pojmove, jer ih ona u svojoj kulturnoj istoriji nema, ona to može samo da pozajmi ili prepiše od Evropske unije, na primer.
Ima još jedna stvar koja je za mene neobično važna a to je otkud to da od svih zemalja u Evropi posle Drugog svetskog rata, najviše ubijenih, najviše žrtava prilikom raspada zajedničke države ima baš ovde? Otkud tolike razmere pljačke u ovoj zemlji, izgleda
mnogo veće nego u drugim zemljama. To dovodim u vezu sa jednim fenomenom koji nije razjašnjen, a pretrpan je raznim falsifikatima. O čemu je reč? Mnogi ljudi su oštrili jezike i pera na to što su beogradski studenti 1968. godine nazvali beogradski univerzitet »Crveni univerzitet Karl Marks«. Bilo je podsmešljivih poruga: fuj, komunjare, maocetungovci i drugi, svojim buntom upropastili ste nam reforme itd. Svašta se tu pričalo. Tako je naprosto zatrpana jedna činjenica koja je od kapitalne važnosti. A to je da je to tada bilo u planetarnim
 
Bangladesh
razmerama, nikada se nije dogodilo da protest kao te 1968. prihvati i zbog državnog nasilja prema studentima u štrajk stupi ceo Univerzitet. Pazite, ne deo studenata nego svi. Uključiv i profesore. To je cifra od nekoliko desetina hiljada ljudi. Svi su oni insistirali da se utvrdi ko je naredio to nasilje, tu tuču studenata kod čuvenog Podvožnjaka, i da snosi odgovornost. Dakle, ideja o slobodi direktno je sučeljena sa, kako je neko pomenuo, arkanskom dimenzijom vlasti, koja po svojoj prirodi, otkad postoji, ne trpi ograničenja bilo kakve vrste. Ona nastoji da ih što je moguće više ukloni. I sad se javljaju studenti koji kažu: stanite, ne može to tako, morate da položite račun za svoje vladanje. U tome je poenta. Ali iritirajuće je to što taj nivo artikulacije protesta protiv neograničene vlasti i njenog nasilja nije dugo trajao. Trajao je nešto više od tri dana. Trajao je do onog trenutka dok se studentski pokret nije pocepao jer su uklonjena dva ključna prvobitno postavljena uslova: prvi je da savezni sekretar za unutrašnje poslove podnese ostavku, kao i da to isto učine urednici medija. Počele su konsultacije kako spasavati institucije, karijere, kako – pazite sad – izbeći krvoproliće...
Žrtve kao »investicije u budućnost«
To nije prošlost kako misli Zorica Jevremović. Pa pre neki dan smo imali slučaj neodazivanja pozivu da predstavnik vlade prisustvuje dodeli Nobelove nagrade za mir. Nagradu je dobio čovek koji se usprotivio užasnom nasilju na Tjenanmenu 1989. godine. Mnogi koji se kod nas oduševljavaju velikim uspesima kineske privrede po cenu zaborava tog neviđenog zločina, duguju izvesno objašnjenje o tome u kojoj su korelaciji taj zločin i taj napredak koji doživljava Kina. Neće li možda neko biti spreman da jednoga dana – ne znam kad, recimo kad Srbija uđe u Evropsku uniju, kaže: pa sve ove žrtve koje su pale u međuvremenu su razumne žrtve, neka vrsta investicija ulaska u Evropsku uniju. Tako će možda isto reći i za holokaust, za staljinske gulage pa i za premlaćivanje beogradskih studenta 1968. kod Podvožnjaka.
Obračun sa studentskom levicom trajao je najmanje sedam godina. Posle tih sedam godina, dakle nakon 1975. godine, počeo je proces formiranja novog aparata: prvo su tu preovladavali staljinisti koji su u pomoć prizvali nacionaliste, pa kad su likvidirali levicu onda su počeli međusobno da se glože. Prvo su staljinisti šutnuli nacionaliste, potom kroz nekoliko godina su nacionalisti šutnuli njih. Tako smo došli dotle da smo ušli u ove ratove bez dovoljne spremnosti za kritičko mišljenje. Tu je sad bila važna uloga kulture. Za distanciranje od nasilne upotrebe vlasti i od pljačke. Dakle, smanjen je imunitet naroda, građana i to kroz jedno dugo razdoblje koje je ostalo nedešifrovano. Ali ono što takođe treba pomenuti jeste da se danas javlja podmladak onih veterana staljinizma i nacionalizma. Oni ulepšavaju čitavo to razdoblje. Ne samo da smatraju da to više nije interesantno, nego čak vrlo ležerno pričaju o tome da je »smrt neprovjerena glasina«. Dakle, po njima, da li je tu bilo smrti ili nije proverićemo jednog dana, ali za sada je »smrt neprovjerena glasina«. Najtiražnija knjiga u istoriji srpske kulture, oko 100.000 primeraka (ne računajući možda Bibliju), upravo je knjiga koja nosi taj naslov. Svi mediji huče i buče o tome. Autor je jedan od najuspešnijih filmskih režisera svetskog ranga Emir Kusturica. Za mene je zanimljiv taj socijalni, psihološki, moralni mehanizam, ali i politički i ekonomski. Kažem ekonomski jer se tu, oprostite, vrte ogromne pare, kojih nema ni za škole ni za univerzitet. Sve to je deo estetizacije naše mizerije. Sve to je investicija u jednu privrednu granu koja je navodno najviše prosperitetna – turizam. Otuda Drvengrad na Mećavniku, Šarganska osmica, Kustendorf i slično. To su teme koje, po mom mišljenju, zaslužuju punu analitičku pažnju i kojima nameravam da se ozbiljnije bavim. Ne zato što ja pretendujem da mogu otkriti istinu, ne zato što ja mislim da kultura ima neku fenomenalnu ulogu, nego da je prosto deo naše nesreće to da smo podvrgnuti lažima, falsifikatima istorije. Stara je izreka da su istina i laž u istoj korelaciji kao sloboda i despotija. Završiću ovim: ako uopšte hoćemo da održimo etički i intelektualni legitimitet pojma slobode, onda je neizbežno baviti se analizom ovih fenomena.
  Pripremio Zlatoje Martinov
 
Škola bez Boga
1-31.01. 2011.
     


Danas

 
 
 
 
Copyright © 1996-2011