Okrugli sto
povodom knjige Nebojša Popova
Iskušavanja slobode
Nebojša Popov dobitnik je nagrade »Desimir
Tošić« za 2009. godinu za najuspešniju seriju
tekstova objavljenih u štampanim i elektronskim
medijima. Nagrađeni tekstovi objedinjeni su
i objavljeni u knjizi Iskušavanja
slobode – Srbija na prelazu vekova. Razgovor
na tu temu održan je 23. decembra 2010. godine
u Klubu-knjižari »Službenog glasnika« u Ulici
kneza Miloša u Beogradu
Učesnici u razgovoru bili su Branka Prpa, istoričarka,
Gajo Sekulić, filozof, Alija Hodžić, sociolog,
Zlatko Paković, publicista, Dušan Makavejev,
filmski režiser, Božidar Jakšić, sociolog, Zorica
Jevremović, dramska spisateljica, Nebojša Popov,
autor knjige, i Slobodan Gavrilović, direktor
»Službenog glasnika«, koji se na kraju u ime
izdavača zahvalio učesnicima. Moderatorka razgovora
bila je Gordana Milosavljević Stojanović, PR
u »Službenom glasniku«.
Branka Prpa
Posle Kišovog časa anatomije evo nas opet na
istom času ali sa različitim ljudima, sa različitim
likovima. Možda nisu u pitanju ljudi sa četiri
prsta koji trče po uputstva u zgradu preko Save,
ali svakako trče negde po uputstva, pa je pitanje
koje se postavlja sledeće: građanine, gde si?
To bi u jednoj lapidarnoj sintezi knjige od
613 strana moglo da se iskaže naslovom njenog
početnog segmenta koji glasi: sticanje ili odlaganje
građanskog punoletstva. Tako na početku dolazimo
do gotovo virtuelne iskustvene kategorije na
ovim prostorima, a to je prosvetiteljstvo. Da
se prisetimo Kantove definicije ovog pojma koja
glasi: prosvetiteljstvo je izlazak čoveka iz
njegove samookrivljujuće nepunoletnosti. Nepunoletnost
je, po Kantu, nemoć da se služimo vlastitim
razumom bez vođstva nekog drugog. Ovo nepunoletstvo
je samookrivljeno ukoliko njegov uzrok nije
u nedostatku odlučnosti da se služimo svojim
razumom bez vođstva nekog drugog.
Više od dve decenije napora Nebojše Popova o
kojima govori ova knjiga jesu apel, pokušaj
da neprosvećenog čoveka izvede iz stanja nepunoletnosti,
a time i zavisnosti.
Pandemonijum
zla
Ali taj apel građanima nije se čuo, iako je
njegov eho odzvanjao godinama. I onda u antagonizovanim
okolnostima buke i tišine počinje borba Nebojše
Popova protiv nečeg što je bilo van i njegovog
iskustva. Pandemonijum zla koji je pratio raspad
jugoslovenske države suočava ga sa nihilizmom
koji simbolizuje neizlečiv gubitak smisla za
čoveka. Ili sa praksom kojem jedan radikalni
nihilizam, kako bi to Moren definisao, iznutra
raspaljuje svog firera i svoje besove. Sve brojniji
predsednici, ministri, ideolozi i propagandisti,
gurui i mantijaši, komandiri i komandanti, regularne
i neregularne vojske i pljačkaši i ratni profiteri,
akademici i mafijaši, baš oni daju konačan ton
rešenju srpskog pitanja. Ako mi ne zaustavimo
njih, poručuje Popov, maja 1992. godine, oni
će uništiti nas.
Vratimo se konačnom rešenju srpskog pitanja
ili istoriji ispraznosti u kojoj se vrlina nalazi
u mahnitoj, razularenoj moći za vladanjem, razaranjem
i smrću. Politička borba protiv tog deklamovanog,
citiranog i recitiranog, pevajućeg i igrajućeg
principa terala je Popova da se fokusira ne
samo na mistični mesijanizam od Ljotića, Velimirovića,
do novokomponovanih »očeva nacije«, već i na
njegovu socijalnu matricu. Popov će političku
Vulgatu u kontinuitetu pratiti kroz populizam
kao izraz organske celine naroda ili mitske
slike o njemu koja proizlazi iz straha od nesposobnosti
da se ona preobrati na kreativan način. Strah
je veliki, a svet je provalija, i tako će palanačka
filozofija koja se rađa iz kibicovanja iza tarabe
bez prestanka hraniti opstanak nihilističkog
modela u kojem je rat pravi blagoslov izražen
u raspevanoj mudroliji koja je istovremeno i
pretnja. »Nije mala, triput ratovala, i opet
će, ako bude sreće!« Iz tog »ko to kaže, ko
to laže, Srbija je mala«, nikla je jedna nova
ideologija, ali ne pod egidom uma, već svim
onim što ga negira. Naravno, uz potpuno odsustvo
istine. Zato je, dakako, potrebna još jedna
premisa: slaba ličnost, jaka nacija. Upravo
to odsustvo individuacije ili gubljenje subjekta
u jednom kolektivnom ja objedinjuje sve pojedinačne
istorije u jedinstven totalitarni koncept XX
veka.
Gajo Sekulić
Nebojšina sposobnost kao sociologa prema tradiciji
transformacije marksističke filozofije koju
je napravila praksis filozofija je nesumnjiva.
Lični
odnos prema kulturi
Svedočanstvo o tome, ali ne jedino, jeste i
ova knjiga o kojoj danas govorimo, knjiga sa
simboličkom istorijom ličnog odnosa prema kulturi
u poslednjih šezdeset godina na ex-jugoslovenskim
prostorima. To je prvi kvalitet koji želim da
istaknem. On je učestvovao u studentskim demonstracijama,
pre toga učestvovao je u istraživanju radništva
i njegovog položaja u bivšoj državi itd. On
je još u mladosti stekao jednu istraživačku
kondiciju da se suoči sa ljudima, događajima
i fenomenima. Moja je namera bila da napravim
paralelu između njegove knjige Društveni
sukobi – izazov sociologiji i ove knjige.
Mislim da je ova potonja samo nastavak one prve.
U obe je ustanovljeno da se jugoslovensko društvo
u osamdesetim godinama nalazi u jednoj dubokoj
strukturalnoj krizi izazvanoj, s jedne strane,
sociološki gledano industrijalizacijom, a s
druge strane jednim sukobom oko monopola na
vlast između crvene birokratije, tehnokratije
i jednog dela malih ali ne i zanemarljivih delova
sitne buržoazije. Nebojša je zaključio da ta
kriza ima dva pravca: ili staljinizam ili nacionalizam.
Neću reći da je u pitanju profetizam, ali šarm
te prve knjige je u toj sociološkoj kritičkoj
analizi identiteta, profila, ideologije, zabluda,
granica i tako dalje, kako studentskog, tako
i radničkog pokreta koji je poslije 1968. ipak
temeljito poražen.
Pokušavali
smo da sprečimo rat
Ali kada o tome govorimo želio bih da istaknem
saradnju sa Nebojšom Popovom – a verujem da
ovde ima i drugih prisutnih koji su s njim sarađivali,
osim Alije Hodžića koji sedi pored mene, ujdijevaca,
na primer, i drugih – i to na antiratnom planu.
Bili su to dani kada smo pokušavali svim intelektualnim
snagama da sprečimo rat u Jugoslaviji i doprinesemo
mirnom unutrašnjem političkom razrešenju krize.
To nam nije uspelo; o tim detaljima u radu UJDI-ja,
Pretparlamenta Jugoslavije i Okruglog stola
– svi su se održavali u Sarajevu jer nisu mogli
u Zagrebu, Ljubljani i Beogradu.
Nebojšinu studiju o srpskom populizmu, koju
je 1993. objavilo beogradsko Vreme,dobio
sam u ratom zahvaćenom i opsađenom Sarajevu,
tako što mi je Bogić Bogićević javio da je u
Beogradu Nebojša to objavio. Bogić je bio na
nekom međunarodnom skupu sa Nebojšom pa mi je
doneo taj rad u vidu separata. Osim zadovoljstva
čitanja te odlične studije moram priznati da
me je obradovala i jedna oveća kesa sa velikom
čokoladom i još nekim prehrambenim sitnicama
koje su u opkoljenom Sarajevu meni i mojoj porodici
mnogo značile.
U ovoj knjizi Nebojša pronalazi izvesne ljude
koji bi mogli biti tačke oslonca u otporu prema
pljačkaškoj privatizaciji. On to vidi u radnicima
koji se bore za svoja prava. I to je najbolji
deo knjige. Ali i ti otpori sa slabim sindikatima,
sa neorganizovanim radništvom, sa nekom novom
klasom – koliko je samo Milovan Đilas i danas
aktuelan – ne mogu biti uspešni onoliko koliko
to priželjkujemo.
Simbioza
nasilja i pljačke
Bit ustanova i političke vlasti u Srbiji, kako
to veli Nebojša Popov, jeste simbioza nasilja
i pljačke. Ali to je slučaj i u Bosni i Hercegovini,
nešto manje u Hrvatskoj. To je užasna simbioza.
Teško će se na kraj izaći s tim novim plutokratama.
Da bi se razumelo ovih sedam blokova Nebojšine
knjige ja sam za dalje istraživanje pripremio
jedan okvir. A taj okvir glasi: gde su dometi
i granice onih najboljih rezultata jugoslovenskog
antistaljinizma, kao i današnjega antistaljinizma,
jer se autoritarni režimi koji su uspostavljeni
objektivno veoma približavaju staljinističkom
arkanskom vršenju vlasti. S druge strane, potrebno
je videti šta smo uradili da to sprečimo. Naročito
vodeće intelektualne figure, s onom najboljom
tradicijom koju je imala Jugoslavija, koju je
imala Evropa u poslednjih šezdeset godina, a
to je antifašizam. Da li smo razvili neke elemente
za jedan moderan, demokratski kosmopolitski
orijentisani antifašizam? To je vezano za naš
najveći poraz pred etnonacionalističkim projektima
razaranja društva i pljačkanja privrede na čitavom
našem bivšem jugoslovenskom prostoru. O tome
nema dovoljno istraživanja. Ova Nebojšina knjiga
može inspirisati kako Nebojšinu generaciju tako
i mlađe.
Alija Hodžić
Ovo je knjiga za koju je izbor napravio Nebojša
i može se smatrati zbirkom analiza, komentara
i događaja. Ona može biti dobar podsticaj za
buduća istraživanja ne samo istoričara nego
i onih koji se bave oblastima socijalne istorije
i kulture. Ovde susrećemo mnoštvo materijala,
pre svega događaja koji su reljefno opisani,
a onda u maniru kako to Nebojša Popov inače
čini i reflektirani. O ovom tipu refleksije
delom su govorili Gajo Sekulić i Branka Prpa.
Privatizacija
javne vlasti
Ako bih želeo u najkraćem sažeti ono čime se
bavi Nebojša u ovoj knjizi, onda bih to rekao
na sledeći način: reč je o refleksiji koja počinje
sa kritikom privatizacije javne vlasti. To je
tekst objavljen 1968. godine u Studentu
koji je bio zabranjen. Nastavlja se, dakle,
analizom srpskog populizma iz 1993, dakle ovo
što si ti Gajo spomenuo, i završava analizom
anatomije jednog političkog ubistva iz 2008.
godine. Smatram da između ove tri tačke koje
sam naveo postoji jedna uzročna povezanost.
Mislim da ovaj treći tekst ima veze s onim prvim
tekstom o privatizaciji javne vlasti. To je
čitav jedan raspon kako jedna zamisao privatizacije
pervertira u politički kriminal najgore vrste.
To je raspon u kojem se nalaze događaji i Nebojšina
kritička refleksija na te događaje. Ono što
te tekstove karakteriše i što se u njima implicite
i eksplicite ukazuje jeste nužnost jedne demokratski
konstituisane države pristojno organizovanog
zajedničkog života. Mislim da se to kroz sve
ove tekstove provlači kao osnovna nit. Ovi tekstovi
su i plod Nebojšinog praktičnog angažmana pa
predstavljaju i neku drugu dimenziju, a ne samo
teorijsku.
Nešto
konstrukcijski ne valja u kulturama ovih prostora
Sama knjiga je u stvari istraživanje tih dubljih
kulturnih procesa i po mom mišljenju ne bi bilo
dobro da se zločini prepuste samo pravosuđu.
Za njihovo razumevanje treba mnogo više napora
i istraživanja. Da nešto nije u redu s tom kulturom
u kojoj smo mi živeli i još uvek živimo, pokazali
su prvi događaji kada se rastvorio jedan politički
sistem na izborima devedesetih. Jedan filozof
iz Zagreba je tada u šali rekao da je siguran
da bi, da se magarac kandidovao na listi HDZ-a,
on pobedio. To možda nije sasvim empirijski
tačno jer je HDZ dobio nekih 42 odsto glasova,
ali metodski taj filozof je bio u pravu. Kako
je to moguće? Šta je to u kulturi jednoga naroda
kada se na političkim izborima pojave dva čoveka,
jedan koji ima ime i prezime, autor je npr.
desetak knjiga, lično pošten i savestan, i koji
izgubi lako te izbore od drugog čoveka koji
nema nikakvo ime u javnosti, bez visokog je
obrazovanja itd.? Izbori su bili slobodni, nisu
bili manipulativni. Kako razumeti, dakle, da
takav čovek odnese pobedu? Ili uzmimo Srbe u
Hrvatskoj u to vreme. Na izborima Srbi dobiju
određen broj zastupnika u Saboru. Šta goni vođu
Srba Jovana Raškovića da ako nešto istinski
želi da postigne sa Srbima u Hrvatskoj – da
im obezbediti ravnopravnost i miran život sa
susedima Hrvatima – on to ne čini tako što će
sakupiti te poslanike i s njima dogovarati političke
akcije u Saboru, već suprotno, da okupi određen
broj Srba na nekoj poljani i proglasi da su
oni srpski narod. On time čini samo to da je
Srbe vratio u pretpolitičko, predmoderno stanje.
Vraća ga među gusle, vraća ga u ep. Tu nema
nikakvog dijaloga niti razumevanja za druge.
Ima nešto u kulturi naroda sa naših prostora
što ih vodi u autodestrukciju. Da ta autodestrukcija
nije sadržana samo kod nižih društvenih klasa
nego da ona postoji u samim vrhovima kulturne
i intelektualne elite svedoči i primer jedne
studijske grupe pod nazivom »Čovek i sistem«
u kojoj sam i ja osamdesetih godina sarađivao.
Bio je to skup vrhunskih tzv. slobodnih intelektualaca
iz Slovenije, Hrvatske i Srbije. Na kraju, grupa
je od teorijskih diskusija počela da debatuje
na nacionalnoj osnovi. Ja sam odmah iz nje istupio,
ali je zanimljivo da su to činili ljudi za koje
sam verovao da to nikada ne bi činili. Jedan
će npr. postati predsednik skupštine Slovenije,
jedan će biti glavni ideolog vladajuće stranke
u Srbiji, drugi će kasnije biti potpredsednik
vlade, treći ministar, četvrti će postati potpredsednik
vlade u Hrvatskoj i tako dalje. Postoji nešto
što u toj nacionalnoj kulturi konstrukcijski
ne valja. I to valja istraživati. Nebojša u
knjizi ima druge, ali vrlo slične primere. I
on to uspešno problematizuje.
Zlatko Paković
U iskušavanju slobode u Srbiji na prelazu vekova,
knjizi tekstova nastalih tokom dvadeset godina
u listu Republika čiji je urednik donedavno
bio, Nebojša Popov o svom javnom angažmanu kaže:
»Tragao sam za svojim identitetom u procesu
demokratskih promena društva i države, gde pripadam
i rođenjem i vlastitim izborom«. I doista društvenost
i identitet tako su srasli kod Popova da je
njegova intelektualna biografija ujedno i kritička
istorija savremenog srpskog društva. U skladu
sa Hegelovim stavom da čovek može biti slobodan
samo ako su svi slobodni i Marksovim da je slobodan
razvoj svakog pojedinca uslov slobode za sve,
Popov je traganje za ličnom slobodom spojio
sa nastojanjem za demokratizaciju društva i
to je bit njegove intelektualne angažovanosti
i njegovih socioloških istraživanja.
Istorija
i teorija slobodarenja
Pola veka protiv represija državnog
aparata Nebojša Popov je i učesnik u važnim društvenim
događajima i istovremeno analitičar koji te iste
događaje proučava. Njegovi tekstovi i knjige iscrpne
su analize kriznih zbivanja u kojima je s jedne
strane osvajana dotad neiskušana sloboda, a s
druge gušena već osvojena. Njegovo delo bismo
mogli okarakterisati kao istoriju i teoriju slobodarenja
u Srbiji. Otkrivanje pravih uzroka, povoda i paralelnih
tokova prevratnih društvenih pojava, uočavanje
bitnosti na margini, raskrinkavanje obmana u središtu
manipulacija vlasti, postupci su sociološke analize
koji su dovodili do zabrana i skrajnjivanja njegovih
tekstova i knjiga, a danas dovode do marginalizacije
i finansijskog gušenja lista Republika
u kojem je Popov donedavno bio glavni i odgovorni
urednik. To rečito govori o društvenom statusu
kritičkog mišljenja kod nas.
U istraživanju slobodarskih pokreta u nacionalnoj
istoriji od Prvog srpskog ustanka 1804, do studentske
pobune iz 1968, protesta tokom devedesetih, do
najnovijih štrajkova radnika, Popov zastupa ključnu
temu da je represija režima u stvari naličje:
s jedne strane se nagomilava nasilje, a s druge
se taloži, pak, iskušavanje slobode. Potencijal
ovog taloženja zavisi od sećanja. Kod nas je,
ne slučajno, na snazi inercija zaborava ovih slobodarskih
težnji unutar raznih pokreta, smatra Popov. Inercija
zaborava dovodi do hibernacije javnosti, te ključne
institucije demokratije.
Druga bitna odlika intelektualnog i javnog angažmana
Nebojše Popova jeste njegovo
poimanje fenomena krize.
Kao što smatra da je katarza u društvu
mogućna i neophodna i da nastupa pošto
se javnost suoči sa rđavom savešću javnog
mnenja, on i krizu poima kao klinički
momenat jednog društva. Kriza je stanje
u kojem pada odluka šta će prevagnuti:
život ili smrt. Kad u svetlosti ovakvog
poimanja razmotrimo nalaz Nebojše Popova
da je naše društvo u permanentnoj krizi,
šta uviđamo? Prvo to da produžena kriza
postaje stil života. Drugo, zaborav da
je |
|
|
Atina,
Grčka |
|
rešenje moguće i da je skriveno u javnosti, treće,
da nekome ipak takvo stanje odgovara. Kome? Umesto
stvaranja modernog društva i države, zabasalo
se u refeudalizaciju odnosa, odnosno novo srastanje
društva i države. Na delu je podela vlasti na
feude kojima gospodare partijski staleži srazmerno
rezultatima glasanja. Partijski vrhovi s osloncem
na lojalne birače postaju faktički nosioci suvereniteta
umesto građana, piše Popov. I to je odgovor na
postavljeno pitanje. Problem je, dakle, u načinu
vladanja. Problem je politički sistem. Kako se
on rešava? Najpre donošenjem novog ustava koji
bi odlučno raskinuo sa autoritarnom prošlošću,
što je kobno propušteno pre deset godina. Ukratko,
slobodarske težnje svoju satisfakciju imaju tek
onda kada se pretvore u zakone i postanu zagarantovana
prava.
Dušan
Makavejev
Nebojšu Popova upoznao sam 1961. godine, pre
ravno pedeset godina! Bilo je to na radnoj akciji
na autoputu Bratstvo-jedinstvo, deonica Kumanovo–Skoplje,
snimali smo dokumentarni film o radnoj akciji.
U jednom naselju, u razglasnoj stanici, rasuti
papiri po stolu, izgužvana sveska sa naslovom:
Marksizam i druge pizdarije. To nismo snimili.
I tu se pojavljuje čovek koji vodi tu razglasnu
stanicu, to je bio Želimir Žilnik sa kojim sam
se takođe tad prvi put sreo. U sledećem naselju
pada u oči velika fotografija Ive Lole Ribara
na jednoj baraci. U blizini devojka pegla brigadirsku
bluzu. Pomaknemo devojku koja pegla i dasku
za peglanje tako da se devojka i slika Lole
Ribara nađu u osovini kamere. Komandant radne
brigade Pravnog fakulteta iz Beograda kaže mi
da su Lolu poneli iz kluba sa Pravnog i da je
to bila njegova ideja. Pitam, dakle, Nebojšu
Popova, budućeg urednika Republike,
ima li nekih problema. Nema, kaže. Da li se
seljaci ljute što im brigadiri čupaju suncokrete
za grickanje semenki, pitam. Nema tu suncokreta,
kaže mi moj sagovornik, ali ima kukuruza. Tačno,
ljute se seljaci kad im uberu poneki klip kukuruza.
Šta ćete sa kukuruzom, gde ga kuvate, pitam.
Kaže da kuvaju kukuruz u hladnjačama traktora.
Tamo uvek ima vrele vode, kaže mi Nebojša. Imao
je 23 godine, razgovarali smo, dakle, o kuvanom
kukuruzu, a sa barake nas je gledao Lola Ribar.
Opasuljivanje
naroda
Sad ću da skočim sa godine 1961. na godinu
1992. Pisac Iskušavanja
slobode kaže tj. piše: »Kada maštu podupre
snažnija volja za životom, biće to pouzdan početak
kraja srljanja u bezdan kolektivne smrti. Krenimo
ispočetka od hleba i slobode«. To je napisao
1992, godinu dana nakon razorenog Vukovara od
strane JNA u kojoj smo i on i ja služili u svoje
vreme.
Verujem da mogu kao takozvani umetnik da govorim
o Nebojši Popovu kao o umetniku. Nebojša kuva
izvrstan pasulj i autor je idioma »opasuljivanje«.
Uz oštroumno vođenje lista koji ne samo da je
inteligentan nego i poštuje svoje čitaoce, on
priređuje i tzv. opasuljivanja u političkom
kontekstu. Kuvanje i serviranje pasulja u savremenoj
multimedijalnoj umetnosti spada u žanr koji
se zove instalacija. Prvi put, prilikom otvaranja
Centra za kulturnu dekontaminaciju, kuvao je
za tu priliku pasulj, a poslednji put ga je
kuvao na sastanku sa radnicima Jugoremedije.
Posle prvog kuvanja ostalo je toliko pasulja
da su morali da raznose pasulj po komšiluku
koji je takođe imao priliku da se opasuljava.
Reč opasuljivanje u našem jeziku znači prepoznavanje
istine, shvatiti u čemu je stvar. Opasuljivanje
znači da se nalazimo u nadigravanju sa neprijateljima.
Dobar pasulj, da citiram poznati film Vitorija
de Sike, jede se u zemlji u kojoj dobar dan
znači dobar dan. Opasuljivanje znači osvešćivanje.
U psihologiji to stanje svesti zove se: aha!
Dakle, Republiku je Nebojša pravio
svih ovih godina i evo sada ja tek shvatam da
je Republika i sva ta njena godišta
nisu bila ništa drugo do jedno veliko i produženo:
ahaaa!
Božidar Jakšić
Delo Iskušavanja slobode sadrži onaj
misaoni potencijal koji se očekuje od čoveka
koji je celog svog intelektualnog života i javnog
angažmana delovao kao slobodna ličnost i nepotkupljiv
kritičar, zalažući se za slobodu drugog i pravo
na razliku. Svoja ubeđenja je u autoritarnom
režimu plaćao gubljenjem zaposlenja i službenim
uništavanjem vlastitog dela na osnovu sudske
odluke.
Često se čuje »Srbija je slobodarska zemlja«.
Možda je to tačno, neću da se sporim. Štaviše,
onaj ko je pročitao knjigu Nebojše Popova Iskušavanja
slobode može to da potvrdi. Među njenim
koricama skriva se i otkriva ta slobodarska
Srbija. A kao što pokazuju zbivanja prethodnih
decenija, nemoguće je danas naći ideje o iskušenjima
slobode u visokoparnim uzletima mašte srpskih
akademika, književnika, političara, naučnika
svih mogućih struka, crkvenih velikodostojnika.
Vredna
kolekcija ideja o slobodi
Na sreću, knjiga pred nama nije samo to. Ona
je i vredna kolekcija malih eseja i kraćih studija
koje su nošene idejom o slobodi. Njena posebna
vrednost je da se, već zbog prirode same ideje
o slobodi, ljudska težnja za slobodom propituje
kroz sve pore svakodnevnog života. To joj daje
onu draž koju je i dugogodišnje uređivanje lista
Republika obeležilo načelom »Protiv
stihije straha, mržnje i nasilja!« Ona je i
neki plamičak koji upozorava da čovekova žeđ
za slobodom nije u savremenoj Srbiji sasvim
zgasla. Ona je i neko malo »signalno svetlo«
koje će budućim zanesenjacima i zaljubljenicima
slobode pomoći da u smutnim vremenima ostanu
neumorni.
Ključno je pitanje koje Nebojša Popov postavlja
sebi i građanima Srbije – »da li smo iznenađeni
neodoljivim ukusom javne slobode, naglim uspravljanjem
sve većeg broja pognutih podanika?« Jesmo, iznenađeni
smo, ako nas je prekrila »poslušnička tišina«,
a nismo ako pamtimo građansko uspravljanje i
neposluh. Nismo, ako nas neugasli republikanski
duh podstiče na istrajnost u borbi za slobodu
i demokratiju. Pitanje slobode Popov pomera
od herojske borbe i velikih parola, kao što
je ona »Bolje grob, nego rob«, ka normalizaciji
građanskog života izraženu geslom »Ni rob, niti
grob, nego slobodan građanin u slobodnoj državi«
(str. 38–39). Popov piše: »Ukus jednom iskušane
slobode za mnoge je zaista neodoljiv... Hoćemo
da živimo u slobodi i demokratiji. A onima koji
se boje slobode i demokratije preporučujemo
da je i sami okuse. Ako nam ne veruju na reč
da je ukus javne slobode neodoljiv, neka ga
sami isprobaju« (str. 39).
Život kao
osnovna vrednost
Teško je naći ijednu temu bitnu za život čoveka
kao bića slobode koja nije našla svoje utočište
u ovom delu. Popov u centar svojih istraživanja
stavlja čovekov život kao osnovnu ljudsku vrednost.
Svestan je da procesi razaranja društva traju
više decenija, da takozvane elite sprečavaju
modernizaciju države, da nastoje da državne
ustanove drže u fluidnom, mutnom stanju potpune
neuređenosti u kojem su te ustanove nemoćne
da banalne interese tih »elita« podvrgnu kakvoj-takvoj
javnoj kontroli. U širokim okvirima istraživanja
Nebojše Popova svoje mesto nalaze pre svih osiromašeni
i opljačkani građani, uništena srednja klasa,
razoreno radništvo, osakaćeno seljaštvo, glomazna
i nesposobna državna i lokalna javna uprava,
devastirane ustanove kulture i obrazovanja,
uništeno uvažavanje Srbije među susedima i u
međunarodnim ustanovama. Njegovim kritičkim
uvidima nisu izmakle isprazne ideološke i političke
fraze, tretiranje državnih i javnih ustanova
u izbornim i partijskim borbama kao »ratnog
plena« koji treba prigrabiti, pljačke privrednih
preduzeća i fabrika u procesima privatizacije
i dovođenje kulturnih i obrazovnih ustanova
do prosjačkog štapa. Velikim »nacionalnim radnicima«
u politici, privredi i kulturi, glasne žice
pucaju od »borbe za vaskoliko srpstvo«, a »pucaju
im prsluci« što je, na primer, Narodni muzej
godinama zatvoren za javnost i što se broj »narodnih
kuhinja« drastično smanjuje, a broj gladnih
povećava. Ako se tome dodaju tragične razmere
rata i izbeglištva, ratnih zločina i ratnog
profiterstva, time se zaokružuje velika freska
ili, ako hoćete, veliko ogledalo, koje pred
građanima Srbije drži ovo delo Nebojše Popova
i koje, uveren sam, nikoga ne može ostaviti
ravnodušnim.
Kritika
srpskog populizma
Kako je Srbija i danas zapljuskivana valovima
populizma, kritika srpskog populizma koju je
u ratnim uslovima ranih devedesetih godina objavio
Popov ima izuzetno značenje za one koji bi da
Srbiju učine boljom nego što jeste. Činjenicu
da su populizam i fašizam takođe delovi političkog
života i političke istorije su prethodne istoriografske,
politikološke i sociološke studije uglavnom
negde gurale u stranu, kao ružnog člana porodice
na nekoj svečanosti. Za te studije je Dimitrije
Ljotić bio nekakav izuzetak koji je uvek pominjan
u raspravama o fašizmu i populizmu. Tek je ova
studija pokazala da Ljotić nije nikakav izuzetak
i da je populizam u Srbiji devedesetih godina
od marginalne postao dominirajuća pojava. Iza
profesionalizovanih mitinga i tzv. događanja
naroda Popov otkriva vladavinu sile, duhovnu
matricu antiindividualizma i militantnog nacionalizma.
Dok su narodni »pevači« smišljali pesme o Slobodanu
Miloševiću koji zamenjuje Tita i žale cara Lazara
što nije imao Miloševića pored sebe, a književnici,
istoričari, filozofi, psihijatri i mnogi drugi
se utrkivali ko će više izdignuti Miloševićevu
vladavinu, Nebojša Popov je pisao da »Srbiji
prete posledice izgubljenog rata« (str. 55).
Da sažmem: dok pesnik Milovan Danojlić podilazi
Miloševiću da je »dunuo život srpskoj duši«,
akademik Mihailo Marković »da se najzad pojavio
jedan rukovodilac koji se ne stidi svoga naroda«,
psihijatar Jovan Rašković da je Miloševićeva
»ličnost paradigma svega što je srpsko«, a Brana
Crnčević predlaže Hrvatima iz Beograda da menjaju
stanove sa Srbima iz Zagreba, Nebojša Popov,
označen često kao »mondijalist« i »izdajnik«,
uočava i saopštava porazne, pogubne rezultate
dominantnog populizma za sve građane Srbije,
uključujući i Srbe, i piše esej »Otimanje slobode«.
Radnici
i radništvo
Drugu veliku, skoro bih rekao unikatnu
temu ovog dela izražavaju višedecenijska nastojanja
autora da pridonese kristalizaciji kritičke
svesti svih građana, posebno samosvesti
radništva i borbi radnika – tih u neoliberalizmu
»suvišnih ljudi« – za svoja elementarna ljudska
i građanska prava. Opustošeni fabrički pogoni,
pustošeni da bi u procesima privatizacije bili
prodati u bescenje, drastičan pad broja proizvodnih
radnika u gradovima Srbije, oduzimanje radnicima
svake šanse da svojim radom i zaradama hrane
svoje porodice, danas su za vladajuću neoliberalnu
ideologiju beznačajne »trice i kučine«.
Delo Nebojše Popova pokazuje da »slobodarske
ideje nisu samo moda«, da slobodno kritičko
mišljenje nije nestalo iz javnog diskursa u
Srbiji. Ono stoji daleko ispred svog vremena.
Zorica Jevremović
Počeću jednom pesmom Danila Kiša iz 1955. godine.
Iz moje kuće izlaze svatovi
U mom srcu jednako je:
Crkve pucaju ili puške
zvone.
Zbog čega sam citirala ovu pesmu? Čitajući Nebojšinu
knjigu vidim da se nekako svi vraćamo na ono
što je nekad bilo. To se i danas moglo čuti
iz dosadašnjih izlaganja.
Ostaviti
prošlost
za sobom
Ono što je nekad bilo – bilo je. Ne možemo
i ne smemo da se vraćamo na ono što je bilo.
Pravo pitanje je u stvari: šta intelektualci
danas rade za budućnost? Ne možemo da se vraćamo
na disidente. Na Nove klase. Na Đilasa
i Mišu Mihajlova. To je bilo. Mi ćemo,
nadam se, ući jednoga dana u Evropsku uniju
gde ćemo biti samo regija regije.
Dok ste vi govorili ovde, napolju su svirale
pištaljke radnika iz »C-marketa«. To je kontekst.
I niko, nijedna nevladina organizacija, niko
od intelektualaca da protestuje. Oni ćute. Samo
se javljaju kad treba da prebrojavaju žrtve.
Ma baš me briga za žrtve. I za mrtve. Ne zanimaju
me mrtvi. Zanimaju me živi. Samo živi ljudi
me interesuju. Nevladin sektor ćuti i ako je
reč o najnovijem slučaju oko umešanosti Hašima
Tačija u trgovinu ljudskim organima. Tek poneko
u vladi kaže da mu je drago. Šta ima da im je
drago što je neko napravio izveštaj o zlu na
Kosovu? Šta je tu lepo da im bude drago? To
se ne sme, to je u građanskom smislu neukusno.
To je ono što je problem. Nemojte mi govoriti
da je problem u ovoj državi išta više nego civilizacijski.
Kao u TV sapunici »Šeherezada«. Imate velike
kompanije, kompjutere i mobilne telefone, a
običajno pravo iz XIX veka.
Citiraću jednu rečenicu iz knjige Nebojše Popova.
»Stihija i spontanost uslov su za bavljenje
psihoanalitičkom analizom i, šire, kritičkom
antropologijom koja povezuje istoriju, sociologiju
i psihologiju. Za tako nešto neophodan je, kao
teorijski vodič, jedan dobro odmereni humanizam.«
Eskalacija
dobrih želja
Šta je to »dobro odmereni humanizam«? Nebojša
je to napisao stoga što mi imamo eskalaciju
dobrih želja, dobrih misli, eskalaciju pozicije
tipa »ne, ja nisam bio u ratu, ne ja nisam klao,
oni drugi su klali«. Govorimo o intelektualcima
koji zauzimaju značajne pozicije u javnom životu.
Nebojša s pravom misli na jednu građansku uređenost,
na jedan građanski moral. Ali tako šta u Srbiji
ne postoji.
Dalje Nebojša kaže: »Na tom tragu bi se verovatno
mogao naći i put ka katarzi od trauma partijske
države«. Ali, kako sam već rekla, pitanje partijske
države će takođe biti ukinuto. Uostalom, baš
me briga za državu. Ja sam anarhistkinja po
ubeđenju. Nećemo o Titu, nećemo više ni o Miloševiću
i baš me briga za disidente.
Gajo Sekulić
Vi ste za potpunu istorijsku amneziju. Da li
znate šta to znači?
Branka Prpa
U vašem izlaganju se čuje samo: prekini, nemojte,
ne može. Vi govorite u imperativima. To nije
naš način komunikacije.
Zorica Jevremović
Ja sam žena pozorišta. Znate, u umetničkoj komunikaciji
postoji nešto što se zove interaktivnost. Dobro
je ako smo počeli tako da komuniciramo. Ja nešto
kažem, vi mi odgovorite, pa opet ja kažem, pa
vi replicirate i tako dalje. To je prosto pitanje
ljudske slobode. Slobode da se iskaže svoje
mišljenje.
Jako je dobro Nebojša Popov spomenuo u odeljku
o ljudskim pravima da se pravo na otcepljenje
podvodi pod termin »doktrina kolektivnih prava«.
Zbog čega je ovo važno? Važno je u komunikaciji
intelektualaca koji su nenacionalisti, koji
hoće da imaju poziciju pravednika. To je jedna
situacija najružnija u građanskom smislu. Biti
pravednik, prema kome? U odnosu na šta? Prema
sebi? Prema drugima? Da si bolji od zločinca?
Pa za boga miloga, šta znači biti bolji od zločinca?
Branka Prpa
Izvinite, šta znači ta vaša rečenica? Znate
li vi uopšte šta govorite? Mislim da ne znate
i da vređate. Kako možete uopšte da pitate »šta
znači biti bolji od zločinca«?
Zorica Jevremović
Pa to je notorna činjenica. To je aksiom koji
se ne dokazuje. A današnji naš tzv. treći sektor
i intelektualci u njemu to ističu kao vrlinu.
Kakva je vrlina biti bolji od zločinca, pobogu?
Zbog takve samohvale naših intelektualaca mi
ne možemo da se maknemo nikud.
Nebojša Popov veruje da će kultura spasiti svet.
Kultura ne može da spase svet ako nema civilizovanosti.
Na jednom mestu Popov kaže, citiram: »U jeku
kulture i umetnosti još se ne nazire, kako bi
to rekao Zlatko Paković, volja za pevanjem koja
bi stvarala neophodan ambijent za istinsku katarzu
nad nagomilanim traumama bliže i dalje prošlosti
pa i savremenosti«.
Želim da kažem, kada je već reč o pevanju, da
je Zorica Jevremović još 1995. godine napisala
Put u nemoguće ili potraga
za boginjom Klio gde su boginje i te kako
pevale. Dakle, mi ne uspevamo da ispratimo šta
je ko od nas radio, na ovoj kao drugoj strani,
u antiratnoj i tzv. drugoj Srbiji. Mi smo i
u tom smislu deficitarne pameti. Knjiga
Pozorište kao središte
sveta izašla je 2008. godine i ja ne znam
da li ju je Paković čitao ili nije, on je svoj
tekst štampao 2002. godine, ali ja sam u
Profemini tu dramu objavila još 1997. godine.
Znači, moramo se međusobno dobro upoznati da
bismo mogli dalje da delujemo.
Nebojša
Popov
Hvala vam što ste došli da razgovarate o ovoj
knjizi. Onaj ko je makar samo prelistao knjigu
mogao je da vidi da je tu najmanje reč o onome
što sam ja lično uradio, nego je reč o tome
šta se dešavalo u ovoj zemlji: koji ljudi, koje
grupe, koji procesi, koja zbivanja i to je knjiga
o tome.
Za
konstituciju političke
zajednice
Knjiga se bavi pokušajima raznih ljudi u raznim
vremenima da se bore za slobodu od
nečega: tiranije, despotije, partijske države,
od raznih laži i disidentskih mitova, kao i
da se bore za slobodu za nešto: za
konstituciju političke zajednice koja će ustavom
utemeljiti okvir slobode i pojedinaca i cele
zajednice. To su u akademskim razmatranjima
dve najčešće varijante slobode, dva njena oblika,
i ja sam to pratio kroz sva ova zbivanja, naročito
poslednjih dvadeset godina, ali kao što je zapaženo
reč je i o fenomenima koji su se javljali i
u ranijim razdobljima, počev od čuvenog Bože
Grujovića iz 1805. godine. Slučajno sam saznao
o Boži Grujoviću iz prvog izdanja memoara prote
Mateje Nenadovića gde Grujović u Slovu o
slobodi postavlja moderne okvire jedne
demokratske države i govori o ustavu koji bi
garantovao slobodu. To je u svim kasnijim izdanjima
izbačeno. Čak i moj veliki prijatelj, sada pokojni
Ljuba Tadić, glumac, koji je godinama izgovarao
besede prote Mateje i koji je odlično poznavao
sva izdanja osim prvog, bio je iznenađen Slovom
o slobodi jer mu je ono bilo potpuno nepoznato!
Želim da istražim zašto je dolazilo do ove i
sličnih revizija prošlosti. Naime, postoji neki
problem u našoj kulturi koji mene zanima. Ne
zato što ja verujem ili imam nadu da kultura
oslobađa ljude, nego upravo iz naučničke radoznalosti.
Radoznao sam npr. zbog čega je taj falsifikat
sa Božom Grujovićem napravljen. Za mene to nije
definitivna činjenica.
Falsifikati
i revizije
Grujovićevo Slovo o slobodi
zaista dobro definiše slobodu i to na nivou prosvetiteljskih
ideja s kraja 18. veka: vladavina zakona, istina,
pravda, razum. Pa šta ćete više. Zašto je to izbačeno?
Imam hipotezu koju bih želeo da proverim, a to
je da je na taj način učinjen uspešno jedan veliki
napor da se uklone kriterijumi i merila i za vladavinu
zakona i za pravdu i za istinu. Dakle, Srbija
u svojim konstitucionalnim tekstovima uopšte ne
treba da ima te pojmove, jer ih ona u svojoj kulturnoj
istoriji nema, ona to može samo da pozajmi ili
prepiše od Evropske unije, na primer.
Ima još jedna stvar koja je za mene neobično važna
a to je otkud to da od svih zemalja u Evropi posle
Drugog svetskog rata, najviše ubijenih, najviše
žrtava prilikom raspada zajedničke države ima
baš ovde? Otkud tolike razmere pljačke u ovoj
zemlji, izgleda
mnogo veće nego u drugim
zemljama. To dovodim u vezu sa jednim
fenomenom koji nije razjašnjen, a pretrpan
je raznim falsifikatima. O čemu je reč?
Mnogi ljudi su oštrili jezike i pera na
to što su beogradski studenti 1968. godine
nazvali beogradski univerzitet »Crveni
univerzitet Karl Marks«. Bilo je podsmešljivih
poruga: fuj, komunjare, maocetungovci
i drugi, svojim buntom upropastili ste
nam reforme itd. Svašta se tu pričalo.
Tako je naprosto zatrpana jedna činjenica
koja je od kapitalne važnosti. A to je
da je to tada bilo u planetarnim |
|
|
Bangladesh |
|
razmerama, nikada se nije dogodilo da protest
kao te 1968. prihvati i zbog državnog nasilja
prema studentima u štrajk stupi ceo Univerzitet.
Pazite, ne deo studenata nego svi. Uključiv i
profesore. To je cifra od nekoliko desetina hiljada
ljudi. Svi su oni insistirali da se utvrdi ko
je naredio to nasilje, tu tuču studenata kod čuvenog
Podvožnjaka, i da snosi odgovornost. Dakle, ideja
o slobodi direktno je sučeljena sa, kako je neko
pomenuo, arkanskom dimenzijom vlasti, koja po
svojoj prirodi, otkad postoji, ne trpi ograničenja
bilo kakve vrste. Ona nastoji da ih što je moguće
više ukloni. I sad se javljaju studenti koji kažu:
stanite, ne može to tako, morate da položite račun
za svoje vladanje. U tome je poenta. Ali iritirajuće
je to što taj nivo artikulacije protesta protiv
neograničene vlasti i njenog nasilja nije dugo
trajao. Trajao je nešto više od tri dana. Trajao
je do onog trenutka dok se studentski pokret nije
pocepao jer su uklonjena dva ključna prvobitno
postavljena uslova: prvi je da savezni sekretar
za unutrašnje poslove podnese ostavku, kao i da
to isto učine urednici medija. Počele su konsultacije
kako spasavati institucije, karijere, kako – pazite
sad – izbeći krvoproliće...
Žrtve
kao »investicije u budućnost«
To nije prošlost kako misli Zorica
Jevremović. Pa pre neki dan smo imali slučaj neodazivanja
pozivu da predstavnik vlade prisustvuje dodeli
Nobelove nagrade za mir. Nagradu je dobio čovek
koji se usprotivio užasnom nasilju na Tjenanmenu
1989. godine. Mnogi koji se kod nas oduševljavaju
velikim uspesima kineske privrede po cenu zaborava
tog neviđenog zločina, duguju izvesno objašnjenje
o tome u kojoj su korelaciji taj zločin i taj
napredak koji doživljava Kina. Neće li možda neko
biti spreman da jednoga dana – ne znam kad, recimo
kad Srbija uđe u Evropsku uniju, kaže: pa sve
ove žrtve koje su pale u međuvremenu su razumne
žrtve, neka vrsta investicija ulaska u Evropsku
uniju. Tako će možda isto reći i za holokaust,
za staljinske gulage pa i za premlaćivanje beogradskih
studenta 1968. kod Podvožnjaka.
Obračun sa studentskom levicom trajao je najmanje
sedam godina. Posle tih sedam godina, dakle nakon
1975. godine, počeo je proces formiranja novog
aparata: prvo su tu preovladavali staljinisti
koji su u pomoć prizvali nacionaliste, pa kad
su likvidirali levicu onda su počeli međusobno
da se glože. Prvo su staljinisti šutnuli nacionaliste,
potom kroz nekoliko godina su nacionalisti šutnuli
njih. Tako smo došli dotle da smo ušli u ove ratove
bez dovoljne spremnosti za kritičko mišljenje.
Tu je sad bila važna uloga kulture. Za distanciranje
od nasilne upotrebe vlasti i od pljačke. Dakle,
smanjen je imunitet naroda, građana i to kroz
jedno dugo razdoblje koje je ostalo nedešifrovano.
Ali ono što takođe treba pomenuti jeste da se
danas javlja podmladak onih veterana staljinizma
i nacionalizma. Oni ulepšavaju čitavo to razdoblje.
Ne samo da smatraju da to više nije interesantno,
nego čak vrlo ležerno pričaju o tome da je »smrt
neprovjerena glasina«. Dakle, po njima, da li
je tu bilo smrti ili nije proverićemo jednog dana,
ali za sada je »smrt neprovjerena glasina«. Najtiražnija
knjiga u istoriji srpske kulture, oko 100.000
primeraka (ne računajući možda Bibliju), upravo
je knjiga koja nosi taj naslov. Svi mediji huče
i buče o tome. Autor je jedan od najuspešnijih
filmskih režisera svetskog ranga Emir Kusturica.
Za mene je zanimljiv taj socijalni, psihološki,
moralni mehanizam, ali i politički i ekonomski.
Kažem ekonomski jer se tu, oprostite, vrte ogromne
pare, kojih nema ni za škole ni za univerzitet.
Sve to je deo estetizacije naše mizerije. Sve
to je investicija u jednu privrednu granu koja
je navodno najviše prosperitetna – turizam. Otuda
Drvengrad na Mećavniku, Šarganska osmica, Kustendorf
i slično. To su teme koje, po mom mišljenju, zaslužuju
punu analitičku pažnju i kojima nameravam da se
ozbiljnije bavim. Ne zato što ja pretendujem da
mogu otkriti istinu, ne zato što ja mislim da
kultura ima neku fenomenalnu ulogu, nego da je
prosto deo naše nesreće to da smo podvrgnuti lažima,
falsifikatima istorije. Stara je izreka da su
istina i laž u istoj korelaciji kao sloboda i
despotija. Završiću ovim: ako uopšte hoćemo da
održimo etički i intelektualni legitimitet pojma
slobode, onda je neizbežno baviti se analizom
ovih fenomena.
|
|
Pripremio
Zlatoje Martinov |
|