Početna stana
 
 
     

 

U bioskopu »Rex« prikazan dokumentarni film Ivana Zlatića

Lica radnika koji štrajkuju

Početkom decembra u bioskopu »Rex« filmom »– 18 + 30« autora Ivana Zlatića započeo je razgovor o »nepoštenoj privatizaciji« u Srbiji i njenim posledicama. Cilj filma bio je da odgovori na pitanja kako izgledaju lica ljudi koji štrajkuju i kuda ide proces tranzicije, reforma privrede i proces privatizacije koju neki nazivaju lopovskom. U filmu govore radnici građevinskog preduzeća Trudbenik i kroz svoje životne priče i iskustva tokom štrajka, koji traje od 10. marta i koji još nije završen, pričaju o njegovom toku i različitim vrstama pritisaka koje trpe od novog vlasnika i njegovog tima. Radnicima je u okviru socijalnog programa ponuđena otpremnina od 300 evra po godini staža tako da su mnogi pred penzijom ostali bez radnih mesta i bez mogućnosti da zbog godina nađu drugi posao zbog čega su i danas pred Ministarstvom ekonomije. Veliki broj štrajkača kasno je zasnovao porodicu zbog vrste posla pa ima decu koja su još na školovanju. Ona bukvalno gladuju uz roditelje koji su bez posla ili žive od jedne plate. Mnogi od njih, neki i sa porodicama, žive u samačkom hotelu koji je u međuvremenu pretvoren u stanove. Novi vlasnik smatra da su stanovi i dalje svojina preduzeća pa je naložio radnicima da se isele iz njih jer više ne rade u preduzeću. Smatrajući da su stanarsko pravo stekli višedecenijskim radom u preduzeću, radnici su odbili da se isele. Obezbeđenje novog vlasnika i njegovi poslušnici počeli su da dolaze noću i da vrše pritisak na radnike isključivanjem struje, vode i grejanja iako stanari uredno plaćaju komunalije.
Pored pretnji i raznih vrsta maltretiranja, protiv štrajkačkog odbora pokrenuta je krivična prijava s obrazloženjem da narušavaju proces rada sada novoosnovane građevinske firme Montera, čiji je vlasnik inače bivši član DS.
Posle prikazanog filma predstavljena je knjiga Vodič za štrajk tri autorke: D. Ivančić-Spasojević, L. De Mone (pseudonim) i J. Zlatković, Novi Sad 2010. Ovaj Vodič, po rečima dve autorke, treba da ukaže zaposlenima na njihova radna i ljudska prava, kao i na najčešće greške koje zaposleni prave u odnosima sa poslodavcima i državnim institucijama. Knjiga se sastoji od četiri dela-priče. Prva priča je dnevnik o štrajku u javnoj službi jednog grada u Srbiji, u kojoj se vide različiti interesi, ali i kolegijalnost, poštovanje i prisnost unutar grupe različitih ljudi uz koje štrajkuju i njihove porodice. Drugu priču pričaju otpuštene radnice privatizovane fabrike koje ne mogu da nateraju nadležne državne institucije da sprovedu odluku Vrhovnog suda o poništenju protivzakonite privatizacije. To je priča hrabre žene koja se sama bori za svoje radne interese i interese svojih koleginica, koja je prošla kroz brojne sudske sporove i jedinu nadu još polaže u Evropski sud za ljudska prava u Strazburu, jer ovi pred našim sudovima još nisu okončani. Treća priča je ispovest o mobingu, odnosno kako ćutanje i nezainteresovanost većine omogućavaju učestalu praksu ponižavanja ljudi. Autorke postavljaju pitanje zašto većina nas okreće glavu i ćuti kad vidi da su druga ljudska bića, kolega ili koleginica,
šikanirani. Četvrti deo Vodiča za štrajk je glas advokatkinja koje su dale pregled zakona koji se na direktan ili posredan način odnosi na štrajk. One upućuju zaposlene u procedure i zakonski način postupanja u kriznim situacijama, komentarišu pravnu praksu ovde i sada i daju svoje viđenje sindikalne scene u Srbiji. Smatraju da radnici ne znaju svoja prava iz rada, kao što su pravo na rad i pravo na štrajk čiji su neki delovi izbačeni iz zakona i Ustava i pri čijem donošenju mora da bude poštovana Konvencija UN o radnom pravu. Autorke smatraju da poslodavci sprovode svojevoljnost, diskriminaciju i zlostavljanje u radu i da su žene u tranziciji najlošije prošle. Ovo potkrepljuju podatkom da je 2/3 muškaraca uspelo ponovo da se zaposli, a da nijedna žena nije dobila posao. Pitaju se koliko se zakon primenjuje jer smatraju da naši zakoni nisu tako loši jer su doneti u skladu sa zakonima EU. O ulozi sindikata treba
 
Bangladesh, Indija 2010.
razgovarati kao o onima koji treba da prate sprovođenje štrajkova i da redovno obaveštavaju javnost o njihovom broju i načinu vođenja. Smatraju da je potrebno stvaranje fondova iz kojih bi radnici za vreme štrajka dobijali sredstva za život s obzirom na to da za vreme trajanja štrajka ne dobijaju platu. Po njima, danas vlada državna tortura, pa se mora poslati poruka da ima izbora. Trebalo bi napraviti grupu za praćenje krivičnih postupaka, a same autorke su spremne da besplatno brane optužene štrajkače. Smatraju da ukoliko bude osuđeno devet članova štrajkačkog odbora Trudbenika zakon nije bio primenjen.
U diskusiji koja je otvorena učestvovali su i predstavnici štrajkačkih odbora Prosvete, Trudbenika, Srboleka i Lole. Lj. Stefanović i M. Nardin iz Prosvete kažu da radnici nisu dovoljno edukovani za vođenje štrajka i da je krajnje vreme da se probude jer su zaplašeni. Treba da budu mudri i doskoče političarima jer im je u knjižari za vreme štrajka ministar Dinkić pretio da će biti kažnjeni zbog gubitaka napravljenih za vreme trajanja štrajka. Novom privatizacijom Prosvete predviđeno je smanjenje broja radnika na 30, a to će pokazati ko se dodvorio novim vlasnicima jer su neki od štrajkača »promenili stranu« i da zbog toga štrajk još nije završen, kaže M. Nardin. I sama je u situaciji da ostane bez posla iako je sve vreme zastupala svoje interese i interese svojih kolega i vodila štrajk u zakonskim okvirima. Smatra da je pored »lopovske privatizacije« jedan od osnovnih problema među štrajkačima i nedostatak solidarnosti. M. Stojanović sa Filozofskog fakulteta se založio za stvaranje studentsko-radničkih grupa za odbranu svojih prava jer država pojačava represiju zabranjujući pod raznim izgovorima studentske skupove. Z. Savić iz Trudbenika kaže da se ne boji štrajka već socijalne revolucije jer su radnici doživeli velika razočarenja. Smatra da nema ko da nas izda osim sami sebe. Prisutne je obavestio da je Montera dobila posao za izgradnju stanova na parceli kasarne 4. juli. Autorke Vodiča su dodale da radnici treba da se ponašaju bezosećajno i hladne glave, da znaju da organizuju štrajkačke odbore, da sprovode obuku za vođenje štrajka i budu pragmatični da bi zaštitili svoja prava i privatizaciju. Da bi štrajk uspeo mora da bude masovan. I. Zlatić, vođa Pokreta za slobodu, koji je i organizovao razgovor u bioskopu »Rex«, zaključio je da sindikat Nezavisnost mora da kaže koliko u ovom momentu ima štrajkova i da li se ostvarila neka politička ideja. Pita se koliko se politički dela da se pomogne onima koji su u štrajku i zaključuje da će njegov pokret nastaviti s ovakvim razgovorima i organizovanjem fondova za sve vrste pomoći štrajkačima. Iako uspeo, razgovor je, po mišljenju nekih od prisutnih, bio malo posećen s obzirom na aktuelnost i težinu problema u kojima su radnici i sama država.
  Vera Vujošević
 
EKOLOGIJA
Ekološki circulus vitiosus
1-31.01. 2011.
     


Danas

 
 
 
 
Copyright © 1996-2011