U bioskopu
»Rex« prikazan dokumentarni film Ivana Zlatića
Početkom decembra u bioskopu »Rex« filmom »– 18
+ 30« autora Ivana Zlatića započeo je razgovor
o »nepoštenoj privatizaciji« u Srbiji i njenim
posledicama. Cilj filma bio je da odgovori na
pitanja kako izgledaju lica ljudi koji štrajkuju
i kuda ide proces tranzicije, reforma privrede
i proces privatizacije koju neki nazivaju lopovskom.
U filmu govore radnici građevinskog preduzeća
Trudbenik i kroz svoje životne priče i iskustva
tokom štrajka, koji traje od 10. marta i koji
još nije završen, pričaju o njegovom toku i različitim
vrstama pritisaka koje trpe od novog vlasnika
i njegovog tima. Radnicima je u okviru socijalnog
programa ponuđena otpremnina od 300 evra po godini
staža tako da su mnogi pred penzijom ostali bez
radnih mesta i bez mogućnosti da zbog godina nađu
drugi posao zbog čega su i danas pred Ministarstvom
ekonomije. Veliki broj štrajkača kasno je zasnovao
porodicu zbog vrste posla pa ima decu koja su
još na školovanju. Ona bukvalno gladuju uz roditelje
koji su bez posla ili žive od jedne plate. Mnogi
od njih, neki i sa porodicama, žive u samačkom
hotelu koji je u međuvremenu pretvoren u stanove.
Novi vlasnik smatra da su stanovi i dalje svojina
preduzeća pa je naložio radnicima da se isele
iz njih jer više ne rade u preduzeću. Smatrajući
da su stanarsko pravo stekli višedecenijskim radom
u preduzeću, radnici su odbili da se isele. Obezbeđenje
novog vlasnika i njegovi poslušnici počeli su
da dolaze noću i da vrše pritisak na radnike isključivanjem
struje, vode i grejanja iako stanari uredno plaćaju
komunalije.
Pored pretnji i raznih vrsta maltretiranja, protiv
štrajkačkog odbora pokrenuta je krivična prijava
s obrazloženjem da narušavaju proces rada sada
novoosnovane građevinske firme Montera, čiji je
vlasnik inače bivši član DS.
Posle prikazanog filma predstavljena je knjiga
Vodič za štrajk
tri autorke: D. Ivančić-Spasojević, L. De Mone
(pseudonim) i J. Zlatković, Novi Sad 2010. Ovaj
Vodič, po rečima dve autorke,
treba da ukaže zaposlenima na njihova radna
i ljudska prava, kao i na najčešće greške koje
zaposleni prave u odnosima sa poslodavcima i
državnim institucijama. Knjiga se sastoji od
četiri dela-priče. Prva priča je dnevnik o štrajku
u javnoj službi jednog grada u Srbiji, u kojoj
se vide različiti interesi, ali i kolegijalnost,
poštovanje i prisnost unutar grupe različitih
ljudi uz koje štrajkuju i njihove porodice.
Drugu priču pričaju otpuštene radnice privatizovane
fabrike koje ne mogu da nateraju nadležne državne
institucije da sprovedu odluku Vrhovnog suda
o poništenju protivzakonite privatizacije. To
je priča hrabre žene koja se sama bori za svoje
radne interese i interese svojih koleginica,
koja je prošla kroz brojne sudske sporove i
jedinu nadu još polaže u Evropski sud za ljudska
prava u Strazburu, jer ovi pred našim sudovima
još nisu okončani. Treća priča je ispovest o
mobingu, odnosno kako ćutanje i nezainteresovanost
većine omogućavaju učestalu praksu ponižavanja
ljudi. Autorke postavljaju pitanje zašto većina
nas okreće glavu i ćuti kad vidi da su druga
ljudska bića, kolega ili koleginica,
šikanirani. Četvrti
deo Vodiča
za štrajk
je glas advokatkinja koje su dale pregled
zakona koji se na direktan ili posredan
način odnosi na štrajk. One upućuju
zaposlene u procedure i zakonski način
postupanja u kriznim situacijama, komentarišu
pravnu praksu ovde i sada i daju svoje
viđenje sindikalne scene u Srbiji. Smatraju
da radnici ne znaju svoja prava iz rada,
kao što su pravo na rad i pravo na štrajk
čiji su neki delovi izbačeni iz zakona
i Ustava i pri čijem donošenju mora
da bude poštovana Konvencija UN o radnom
pravu. Autorke smatraju da poslodavci
sprovode svojevoljnost, diskriminaciju
i zlostavljanje u radu i da su žene
u tranziciji najlošije prošle. Ovo potkrepljuju
podatkom da je 2/3 muškaraca uspelo
ponovo da se zaposli, a da nijedna žena
nije dobila posao. Pitaju se koliko
se zakon primenjuje jer smatraju da
naši zakoni nisu tako loši jer su doneti
u skladu sa zakonima EU. O ulozi sindikata
treba
|
|
|
Bangladesh,
Indija 2010.
|
|
razgovarati kao o onima koji treba da prate
sprovođenje štrajkova i da redovno obaveštavaju
javnost o njihovom broju i načinu vođenja. Smatraju
da je potrebno stvaranje fondova iz kojih bi
radnici za vreme štrajka dobijali sredstva za
život s obzirom na to da za vreme trajanja štrajka
ne dobijaju platu. Po njima, danas vlada državna
tortura, pa se mora poslati poruka da ima izbora.
Trebalo bi napraviti grupu za praćenje krivičnih
postupaka, a same autorke su spremne da besplatno
brane optužene štrajkače. Smatraju da ukoliko
bude osuđeno devet članova štrajkačkog odbora
Trudbenika zakon nije bio primenjen.
U diskusiji koja je otvorena učestvovali su i
predstavnici štrajkačkih odbora Prosvete, Trudbenika,
Srboleka i Lole. Lj. Stefanović i M. Nardin iz
Prosvete kažu da radnici nisu dovoljno edukovani
za vođenje štrajka i da je krajnje vreme da se
probude jer su zaplašeni. Treba da budu mudri
i doskoče političarima jer im je u knjižari za
vreme štrajka ministar Dinkić pretio da će biti
kažnjeni zbog gubitaka napravljenih za vreme trajanja
štrajka. Novom privatizacijom Prosvete predviđeno
je smanjenje broja radnika na 30, a to će pokazati
ko se dodvorio novim vlasnicima jer su neki od
štrajkača »promenili stranu« i da zbog toga štrajk
još nije završen, kaže M. Nardin. I sama je u
situaciji da ostane bez posla iako je sve vreme
zastupala svoje interese i interese svojih kolega
i vodila štrajk u zakonskim okvirima. Smatra da
je pored »lopovske privatizacije« jedan od osnovnih
problema među štrajkačima i nedostatak solidarnosti.
M. Stojanović sa Filozofskog fakulteta se založio
za stvaranje studentsko-radničkih grupa za odbranu
svojih prava jer država pojačava represiju zabranjujući
pod raznim izgovorima studentske skupove. Z. Savić
iz Trudbenika kaže da se ne boji štrajka već socijalne
revolucije jer su radnici doživeli velika razočarenja.
Smatra da nema ko da nas izda osim sami sebe.
Prisutne je obavestio da je Montera dobila posao
za izgradnju stanova na parceli kasarne 4. juli.
Autorke
Vodiča su dodale
da radnici treba da se ponašaju bezosećajno i
hladne glave, da znaju da organizuju štrajkačke
odbore, da sprovode obuku za vođenje štrajka i
budu pragmatični da bi zaštitili svoja prava i
privatizaciju. Da bi štrajk uspeo mora da bude
masovan. I. Zlatić, vođa Pokreta za slobodu, koji
je i organizovao razgovor u bioskopu »Rex«, zaključio
je da sindikat Nezavisnost mora da kaže koliko
u ovom momentu ima štrajkova i da li se ostvarila
neka politička ideja. Pita se koliko se politički
dela da se pomogne onima koji su u štrajku i zaključuje
da će njegov pokret nastaviti s ovakvim razgovorima
i organizovanjem fondova za sve vrste pomoći štrajkačima.
Iako uspeo, razgovor je, po mišljenju nekih od
prisutnih, bio malo posećen s obzirom na aktuelnost
i težinu problema u kojima su radnici i sama država.