Kriza u Evropskoj
uniji i Srbija
Budućnost koja
više nije kao što je bila
Sa prividne distance, koja se meri misaonim
svetlosnim godinama, dok su se na ulicama evropskih
gradova smenjivali pojavni oblici ozlojeđenosti
i frustracija zbog novonastalog beznađa koje
prebrzo preuzima primat, evropski lideri su
pripremali istorijski samit EU, birajući pažljivo
najboljeg kuvara sa liste majstora za mediteranske
specijalitete. Sastanak od kojeg se očekivalo
da ponudi mehanizam kojim bi EU lideri umirili
tržišta, uprkos činjenici da je dogovor postignut,
pokazao je i slabo stanje Unije, koja je dugo
živela bolje nego što je to sebi mogla da priušti,
i bez razmišljanja o generacijama koje dolaze.
Evropsku uniju, nakon godina prosperiteta i
ekonomskog rasta na koji se moglo računati,
čeka doba strogosti i isposništva.
Traganje za
mehanizmima smirivanja krize
Širom zajednice došlo je do podizanja starosne
granice za odlazak u penziju i naknada za visoko
obrazovanje. Kada su u pitanju mladi između
16 i 24 godina, nezaposlenost u pojedinim zemljama
prelazi četrdeset odsto, a stotine hiljada nemaju
zaposlenje ili priliku da se školuju. Takođe,
smanjuju se budžetski rashodi, pa samim tim
i plate u javnom sektoru onih zemalja koje su
priznale da ne bi postigle dovoljan efekat samim
zamrzavanjem primanja zaposlenih. Subvencije
i pomoć građanima takođe su smanjene, čak i
primanja za nezaposlene. U relativno kratkom
periodu, kako se očekuje, stotine milijardi
evra će nestati iz evropske ekonomije.
»Slutim da ćemo tokom prvih nekoliko meseci
2011. godine prisustvovati ozbiljnoj krizi u
evro zoni«, izjavio je Gordon Braun za BBC i
dodao da problemi sa zajedničkom valutom nisu
samo pitanje zaduženosti vlada. Strukturne reforme,
potrebne da bi evro mogao da funkcioniše kao
stabilna zajednička valuta, međutim, nisu sprovedene,
niti uopšte dogovorene, dodaje bivši britanski
premijer i ministar finansija. Za to vreme,
nasilje je izbilo na ulicama Atine, gde je bivši
vladin ministar umalo linčovan, ali i Londona,
odakle su se mogli videti snimci napada na automobil
kojim su se prevozili princ Čarls i Kamila i
slike razbijenih prozora na zgradi državnog
trezora. Italijanska policija je prijavila najžešće
okršaje sa demonstrantima na ulicama Rima u
poslednjih trideset godina.
Božićni samit lidera EU završen je, međutim,
u znaku »gvozdene kancelarke« Angele Merkel.
Berlin je insistirao na tome da ne budu usvojene
reforme iz oblasti evro-obveznica, kao i da
privatni zajmodavci ponesu svoj deo tereta krize
u slučaju bankrota pojedinih vlada. Za to vreme,
nemački zvaničnici su raspravljali o scenarijima
o kraju sadašnje monetarne unije. Ipak, dogovorena
je izmena Lisabonskog sporazuma dodavanjem dve
rečenice u član 136: »Zemlje članice koje koriste
evro mogu da uspostave stabilizacioni mehanizam
koji će biti aktiviran ukoliko to bude nužno
da bi se zaštitila stabilnost evro zone kao
celine. Davanje finansijske pomoći u okviru
tog mehanizma zavisiće od ispunjavanja strogih
uslova«.
Restriktivnija
pomoć članicama
Usvojeni mehanizam bi trebalo
da stupi na snagu početkom 2013. godine, ali će
pre toga morati da prođe razmatranje u Evropskoj
komisiji, Parlamentu i Centralnoj banci. Na sledećem
samitu evropskih lidera, koji će se održati tokom
marta, trebalo bi da izmene budu i zvanično usvojene,
nakon čega će se o amandmanima na Lisabonski sporazum
izjasniti parlamenti zemalja članica, što se neće
dogoditi pre kraja 2012. godine. Ipak, potvrđivanje
izmena na referendumu će ovaj put biti izbegnuto!
Međutim, vodeći investitori u državne obveznice
smatraju da usvojene mere neće biti dovoljne,
kao i da kasno stižu. Sudeći prema njima, pojedine
zemlje će morati privremeno da napuste monetarnu
uniju. Ipak, nemački ministar finansija Volfgang
Šeble nedavno je u jednom govoru istakao da je
EU, oduvek, najznačajnije korake napred činila
upravo u najtežim vremenima. Manje je optimističan
bivši potpredsednik Evropske komisije Ginter Ferhojgen,
koji razlog za pesimizam vidi u nedostatku »političkog
liderstva koje bi stavilo zajednički evropski
interes iznad nacionalnog egoizma«.
Drugim rečima, kako je primetio jedan evropski
komentator, Evropska unija se menja jer se pozicija
Nemačke promenila.
Aktuelna politika Berlina, međutim, nailazi na
različite reakcije. Dok u Atini gore nemačke zastave,
u Parizu se govori o novoj Antanti i »evropskoj
grupi G-2«, kao putu ka »bilateralnoj inicijativi
za kolektivnu dinamiku«. Ono što je nekada Pariz
video kao izraz škrtosti Berlina u evropskim poslovima,
danas je, prema pisanju evropskih medija, poželjan
model za Francusku. Drugi, međutim, novonastalu
situaciju komentarišu kao znak da je u EU prevladala
»vladavina jačeg«. Među tim glasovima mogu se
čuti i oni koji misle da bi bilo krajnje pogrešno
potcenjivati odlučnost EU elite da odbrani evropski
projekat, najznačajniji te vrste koji je svet
ikada ugledao. Ipak, kako je dobro primetio Bil
Klinton tokom svoje nedavne posete glavnom gradu
Irske, nije moguće sprovesti stroge mere štednje
ukoliko to nije praćeno davanjem izvesne nade.
O poziciji Srbije u celoj toj priči možda najbolje
govori vest da je Evropska unija rešila da zaustavi
očekivano pridruženje Rumunije i Bugarske šengenskom
režimu putovanja bez pasoša. Razlog za to, kako
se ističe, treba tražiti u neefikasnoj borbi protiv
kriminala i raširenoj korupciji. Ako EU ima takav
stav prema sopstvenim članicama, šta se onda može
očekivati kada je u pitanju Srbija, koja po pitanju
većine pokazatelja stoji najgore u regionu? Ukoliko
se može reći da dve stare članice EU – Nemačka
i Španija – stoje na najudaljenijim pozicijama
jedna od druge u poslednjih 50 godina, koliko
nade ostaje za zemlju koja iz poteza u potez pokazuje
svoje antievropsko nastrojenje?
|
|
Matja
Stojanović |
|