Kako je u Bijeljini
Ulica Jovana Dučića izbrisana u toku dana
Moćni vladika
Kačavenda
U Bijeljini ovih dana (17. 11. 2010) usred dana
izbrisana je Ulica Jovana Dučića. Ulica u centru
grada koja vodi u gradski park. Poznata je po
tome što je u njoj, u toku vremena zla, 1992–1995.
godine, bilo sjedište Kriznog štaba, Srpske demokratske/demonske
stranke, kao i Arkanovog divljanja i ubijanja.
Poznata je i po Bijelom dvoru Vase Kačavende,
koji se kao vladika uselio, 1992. godine, u zgradu
Opštinskog komiteta Saveza komunista i za renoviranje
utrošio stotine hiljada njemačkih maraka. Bog
mu dao! Istovremeno, u toj istoj ulici porušio
je jedanaest muslimanskih kuća i sagradio manastir
i dvorce u zlatu. Poznata je ta ulica i po Atik
džamiji koja je, po želji vladike, sravnjena sa
zemljom. Šut je odvezen, a preko dana postavljena
je trava i zasađeno drveće. Umjesto džamije nikao
je park. Radove su tokom rata izveli Muslimani
na dobrovoljnoj osnovi.
Jednostavno rečeno postala je istorijska ulica
iz novije sumnjive srpske istorije. Jeste da se
Jovan Dučić tu ne uklapa. On je bio i ostao neprevaziđen
pjesnik u jugoslovenskoj književnosti. Bio je
pjesnik među diplomatama i diplomata među pjesnicima.
Bio je i ostao neprevaziđen stilista u jugoslovenskoj
književnosti. Ali, kao takav nije baš ljubio boga.
Nema nijedne religije, zapisao je Dučić, koja
nije bezbožno rušila.
To se posebno dokazalo devedesetih godina prošloga
vijeka u vremenu zla. Kao takvog, Dučića crkva
i popovi nisu ni obožavali ni uvažavali. Kad su
popovi voljeli pjesnike i pjesme, jer jedina duhovnost
je ono što oni naglabaju. A opet kad se uzme da
su se u toj Ulici Jovana Dučića dešavala velika
zla nad nesrpskim narodom i što se i danas u njoj
nalaze crkvena zdanja izgrađena na otetoj zemlji
i temeljima porušenih muslimanskih kuća i nije
red da ulica nosi ime književnog velikana i kosmopolite
Jovana Dučića.
Shvatio je to i vladika Kačavenda, pravoslavni
episkop Eparhije zvorničko-tuzlanske, koji stoluje
i u Bijeljini i u Tuzli, pa uputio Skupštini opštine
Bijeljina, Komisiji za određivanje imena trgova,
ulica i javnih ustanova, zahtjev da se na godišnjicu
smrti patrijarha srpskog Pavla Ulica Jovana Dučića
preimenuje u ulicu patrijarha Pavla.
Komisija, čiji je predsjednik Dragan Đurđević,
ortodoksni pristalica Šešeljevih radikala i ujedno
predsjednik Skupštine opštine Bijeljina, jednoglasno
je prihvatila vladičin prijedlog i želju pretvorila
u stvarnost. Uzgred rečeno, ta ista komisija godinama
se ne sastaje kako bi izbrisala sva sporna imena
u nazivima ulica, trgova i ustanova, koji vrve
od zlih imena. Ali kada Kačavenda traži onda nema
dvojbe da se sastanu i u pola dana izbrišu ime
Dučića Jovana. Napomenuto je da će Dučić dobiti
neku novu ulicu, vjerovatno, na njivi, na periferiji,
kao što je učinjeno sa Andrićem, Ćopićem, Kišom
i drugim velikanima jugoslovenske književnosti.
Na istoj sjednici, istoga dana, nikla je nova
Ulica Dučića Jovana u selu Velika Obarska, na
bivšoj ekonomiji gdje su osvajači semberskih oranica,
tokom 1992–1995. svili svoje gnijezdo i stotinu
četrdeset domaćinstava dobilo je trinaest ulica
(deset kuća na jednu ulicu) umjesto tri (sic)
među njima i Jovana Dučića. Istina, u tom naselju,
još devet velikana jugoslovenske književnosti
ima svoje ulice, a niko knjige u kući nema. Za
Riplija! Dotle cijela Velika Obarska (ime joj
datira od 1548. godine) ima osam zaselaka sa 1.000
domaćinstava, a nema imena nijedne ulice. Novo
naselje je selo usred sela?!
Glavni razlog uklanjanja imena Ulice Jovana Dučića
jeste Pajo iliti počivši patrijarh Pavle, poznat
za života kao svetac koji hoda. Ali, poznat i
kao patrijarh koji je blagosiljao, na Palama,
politiku zla Radovana Karadžića. Tako od 17. novembra
2010. godine Ulica Jovana Dučića nosi ime patrijarha
Pavla... Tako je odlučila Skupština opštine Bijeljina
uslišivši molbu Vase Kačavende.
S obzirom na pjesničku i književnu veličinu Jovana
Dučića on je patrijarh među
književnim velikanima i
nije mu mjesto u ulici Zla iz vremena Zla. Skupština
opštine mu je samo učinila uslugu, a sebi napravila
tešku mrlju ubijajući mrtve pjesnike.
 |
| |
Lazar
Manojlović |