Početna stana
 
 
     

 

Teritorija i mit*

Prva četiri razreda osnovne škole završio sam u Kočabambi, u Boliviji. Sećam se da su više puta mesečno, odnosno svake nedelje, učenici škole La Salje, poređani u školskom dvorištu, pevali nacionalnu himnu u kojoj se od Čilea traži da vrati bolivijsko more koje je preoteo posle Pacifičkog rata 1879.1 U tom ratu Peru i Bolivija izgubili su znatne teritorije, ali gubitak 480 kilometara obale pretvorio je Boliviju u mediteransku zemlju okruženu sa svih strana vrhovima Anda, a odsečenu od Tihog okeana. Ona se nikada nije pomirila s tim sakaćenjem koje otada ne prestaje da kao psihička trauma pritiska bolivijsko društvo.
To izgubljeno more proželo je stalnom nostalgijom njenu književnost i politički život do te mere da je Bolivija donedavno imala simboličnu ratnu mornaricu (a možda je još ima), iščekujući tako željeni dan kada će ponovo imati izlaz na more, te zbog toga raspolaže korpusom oficira i mornara spremnih da istog časa zaposednu povraćene vode. Taj istorijski argument su takođe potezali kada je trebalo objasniti privrednu zaostalost i siromaštvo Bolivije,
 
a to je ujedno bila fetiš-tema za kojom su posezali predsednici i diktatori uvek kada je trebalo da spreče unutrašnje podele ili prikriju koliko su omraženi. Jer potraživanje otetog mora predstavlja u istoriji Bolivije jedno od retkih pitanja koja učvršćuju nacionalno jedinstvo, odnosno težnju koja je uvek jača od svih etničkih, regionalnih i ideoloških podela među Bolivijcima.
Sa opravdanom težnjom Bolivije da ima morsku luku svakako će se svi solidarisati. Uostalom, ona ima podršku svih, uključujući i mene koji ispisujem ove redove i koji se deset godina svog bolivijskog detinjstva seća kao zlatnog doba. Tu solidarnost i podršku Bolivija ima pod jednim uslovom: da u tome ne vidi neprikosnoveno pravo koje Čile mora poštovati, pristajući na to odsecanje teritorije koju je osvojio silom. Ako tako razmišlja, Bolivija nema ni najmanju mogućnost da ostvari svoj morski san: kao plod svega toga raspalio bi se žar svih potraživanja teritorija izgubljenih širom Latinske Amerike, počev od Meksika, koji bi mogao da od Sjedinjenih Država traži povraćaj Kalifornije i Teksasa, sve do Paragvaja koga je trojni savez – Brazil, Urugvaj i Argentina – stesnio kao šagrinsku kožu. Po tom računu, Peru bi mogao da traži ne samo Ariku nego celu Boliviju i ceo Ekvador koji su mu u XVIII stoleću pripadali jednako kao Kusko ili Arekipa.
Svi ratovi su nepravedni: oni uvek daju za pravo brutalnoj sili, pa je takav slučaj bio i sa Pacifičkim ratom, kao i sa svim oružanim sukobima koji su krvlju ispisali istoriju Latinske Amerike. S obzirom na tu činjenicu, politička geografija kontinenta pravila se i prepravljala na hiljadu načina. Pokušaj da se u današnje vreme ispravljaju greške, okrutnosti, nepravde i nasilna prisvajanja teritorija u prošlosti bio bi puka iluzija i najbolji način da se raspire nacionalizmi, ti ekstremni vidovi političke iracionalnosti koja je svakako jedan od glavnih uzročnika latinoameričke zaostalosti. Koji je činilac, ako nije nacionalizam,
sputavao delovanje organizacija usmerenih na regionalnu integraciju, izazivajući sukobe i zategnutosti među državama, što je neizbežno vodilo rasipanju ogromnih sredstava na naoružanje i od vojske stvaralo arbitra u javnom životu, a od generala potencijalne diktatore? Latinska Amerika mora da se konačno oslobodi te jezive prošlosti i da prestane slušati nacionalističku demagogiju za koju se ponovo zalaže vlada Karlosa Mese svojim zahtevima za povraćaj bolivijskog priobalja. Ovome se pridružuje koristoljubivi antičileanizam (sa Fidelom Kastrom i komandantom Čavesom na čelu) koji, više nego solidarnost sa Bolivijom, izražava osudu liberalnog ekonomskog modela koji je od Čilea stvorio privredno najdinamičniju zemlju na kontinentu, a čileansku levicu sa Rikardom Lagosom na čelu pretvorio u jedinu političku snagu koja je među nama odlučno zakoračila putem modernizacije poput španskih i britanskih socijalista.
Tokom XX stoleća bolivijska težnja da
 
Pablo Ruiz Picasso, Lola Ruiz Picasso, 1901.
stekne izlaz na more nije imala naročitih izgleda na uspeh. Bolivija je živela u hroničnoj nestabilnosti, vlade i revolucije vrtoglavo su se smenjivale doprinoseći siromašenju zemlje i sve manjem odzivu međunarodnog javnog mnjenja na njena potraživanja. Godine 1975. poveo se prividan dijalog o tom tugaljivom pitanju kada su dvojica diktatora, Hugo Banser i Augusto Pinoče, izveli takozvani zagrljaj na aerodromu Čaranja. Tom prilikom čileanski diktator ponudio je da Boliviji ustupi koridor širok pet kilometara i morsku luku nadomak čileansko-peruanske granice, a da zauzvrat dobije odgovarajuće teritorije. Prema mirovnom ugovoru od 1929. godine između Čilea i Perua, svako ustupanje teritorija koje su ranije pripadale Peruu mora da odobri i peruanska strana. U tom smislu, čileanska vlada je izvršila neophodne konsultacije. Vojna diktatura Moralesa Bermudesa uzvratila je protivpredlogom po kome teritorija koju Čile ustupa Boliviji mora biti pod suverenitetom sve tri države, što je podrazumevalo reviziju sporazuma iz 1929. godine kojim su utvrđene granice između Čilea i Perua. Santjago nije pristao na taj predlog i tako je projekat propao. Nešto kasnije, Bolivija je prekinula diplomatske odnose sa Čileom.
Da li Bolivija ima drugog načina da ostvari svoj pomorski san? Svakako da ima, u prvom redu zahvaljujući toj globalizaciji koju toliko kude i ocrnjuju tupavi i nazadnjački demagozi, toj stvarnosti koja je uprkos vladama, armijama i sitničavom poimanju nacionalnih interesa ublažila granice i izgradila mostove uspostavljajući ekonomske veze i zajedničke imenitelje između država. To je jedna od najboljih stvari koje su se ovih poslednjih dvadesetak godina dogodile u Latinskoj Americi. Pored drugog napretka, tako danas na kontinentu ima manje diktatora a više demokratije nego u prošlosti. Jedino prepotopski političari nisu u stanju da shvate da zemlja koja danas ne otvara vrata prema svetu i ne pokušava da uđe na svetsko tržište time sebe osuđuje na siromaštvo i zaostalost. Otvoriti širom vrata znači pre svega usmeriti svoju ekonomsku politiku prema susedima, što je jedini način da zemlja bude spremnija da svetska tržišta pridobije za nacionalne proizvode i da ubrza modernizaciju unutrašnje infrastrukture. Za razliku od prilika u prošlosti, Čileu je danas potrebna Bolivija, kao što je i Boliviji potreban Čile. A sa svoje strane, Peruu su takođe potrebna oba suseda.
Sporazum je mogućno postići diplomatskim putem pod uslovom da se misli isključivo na budućnost i ne osvrće na prošlost. Pregovori treba da se vode između dve zemlje – da li je to uopšte potrebno naglašavati? – a Peru treba da se umeša tek po postignutom dogovoru jedino vodeći računa o tome da li se sporazumom ustupaju nekadašnje peruanske teritorije. Neminovno je da tako bude, jer Čile nikada ne bi pristao na rešenje kojim bi bio dužan da cepa svoju teritoriju – nijedna zemlja ne bi na to pristala. Bolivija je veoma siromašna zemlja, ali raspolaže znatnim rezervama zemnog gasa i ogromnim vodama koje su Čileu neophodne za razvoj pustinjskih oblasti na severu zemlje. Umesto da čini smetnje, Peru treba da olakša postizanje prijateljskog čileansko-bolivijskog sporazuma koji mu može samo koristiti, s obzirom na to da su čitavoj peruanskoj oblasti uz granicu potrebna ulaganja za razvoj industrijske, trgovačke i lučke infrastrukture koja bi je izvukla iz zaostalosti.
Danas se na čelu sve tri zemlje nalaze demokratske vlade (mada je način na koji je sadašnji predsednik Karlos Mesa došao na vlast posle Sančesa de Losade donekle okrnjio ugled bolivijske demokratije). Ta okolnost trebalo bi da podstakne i olakša pregovore. Međutim, potrebno je da prethodno splasne napetost koja vlada povodom tog pitanja, što svakako neće ići ni lako ni brzo. Sada je u Čileu zavladalo predizborno raspoloženje, što znači da se nacionalizam i šovinizam vraćaju u modu i dobijaju na ceni, tako da bi onog kandidata ili stranku koji bi se usudili da pomenu mogućnost izlaska Bolivije na more protivnici optužili za izdaju ili prodaju otadžbine.
Neka već jednom umuknu rodoljupci sa svojim pevanijama, neka sa ulica i naslovnih strana novina nestane tema »mediteranstva« Bolivije, neka se stišaju strasti u ministarstvima i ambasadama, neka svi više misle glavom a manje zapenjeno viču, najzad neka duboko razmisle o tome šta bi značio uspeh pregovora!

1 U takozvanom Pacifičkom ratu (1879–1883) Čile je napao Boliviju s namerom da prigrabi njena prirodna bogatstva, a potom je, kao saveznik Bolivije, u taj rat stupio i Peru. Po okončanju ratnih sukoba Peru je izgubio pogranična naselja Ariku i Taknu (koja će povratiti deset godina kasnije), a Bolivija je definitivno izgubila izlaz na more.

* Iz: Mario Vargas Ljosa, Rečnik zaljubljenika u Latinsku Ameriku, preveo Milan Komnenić, JP »Službeni glasnik«, Beograd 2010, str. 53–58.

 
Po povratku iz logora
1-31.12. 2010.
     


Danas

 
 
 
 
Copyright © 1996-2010