|
|
|
|
|
|
|
|
|
Teritorija
i mit*
Prva četiri razreda
osnovne škole završio sam u Kočabambi,
u Boliviji. Sećam se da su više puta mesečno,
odnosno svake nedelje, učenici škole La
Salje, poređani u školskom dvorištu, pevali
nacionalnu himnu u kojoj se od Čilea traži
da vrati bolivijsko more koje je preoteo
posle Pacifičkog rata 1879. 1
U tom ratu Peru i Bolivija izgubili su
znatne teritorije, ali gubitak 480 kilometara
obale pretvorio je Boliviju u mediteransku
zemlju okruženu sa svih strana vrhovima
Anda, a odsečenu od Tihog okeana. Ona
se nikada nije pomirila s tim sakaćenjem
koje otada ne prestaje da kao psihička
trauma pritiska bolivijsko društvo.
To izgubljeno more proželo je stalnom
nostalgijom njenu književnost i politički
život do te mere da je Bolivija donedavno
imala simboličnu ratnu mornaricu (a možda
je još ima), iščekujući tako željeni dan
kada će ponovo imati izlaz na more, te
zbog toga raspolaže korpusom oficira i
mornara spremnih da istog časa zaposednu
povraćene vode. Taj istorijski argument
su takođe potezali kada je trebalo objasniti
privrednu zaostalost i siromaštvo Bolivije, |
|
|
a to je ujedno bila fetiš-tema za kojom su posezali
predsednici i diktatori uvek kada je trebalo da
spreče unutrašnje podele ili prikriju koliko su
omraženi. Jer potraživanje otetog mora predstavlja
u istoriji Bolivije jedno od retkih pitanja koja
učvršćuju nacionalno jedinstvo, odnosno težnju
koja je uvek jača od svih etničkih, regionalnih
i ideoloških podela među Bolivijcima.
Sa opravdanom težnjom Bolivije da ima morsku luku
svakako će se svi solidarisati. Uostalom, ona
ima podršku svih, uključujući i mene koji ispisujem
ove redove i koji se deset godina svog bolivijskog
detinjstva seća kao zlatnog doba. Tu solidarnost
i podršku Bolivija ima pod jednim uslovom: da
u tome ne vidi neprikosnoveno pravo koje Čile
mora poštovati, pristajući na to odsecanje teritorije
koju je osvojio silom. Ako tako razmišlja, Bolivija
nema ni najmanju mogućnost da ostvari svoj morski
san: kao plod svega toga raspalio bi se žar svih
potraživanja teritorija izgubljenih širom Latinske
Amerike, počev od Meksika, koji bi mogao da od
Sjedinjenih Država traži povraćaj Kalifornije
i Teksasa, sve do Paragvaja koga je trojni savez
– Brazil, Urugvaj i Argentina – stesnio kao šagrinsku
kožu. Po tom računu, Peru bi mogao da traži ne
samo Ariku nego celu Boliviju i ceo Ekvador koji
su mu u XVIII stoleću pripadali jednako kao Kusko
ili Arekipa.
Svi ratovi su nepravedni: oni uvek daju za pravo
brutalnoj sili, pa je takav slučaj bio i sa Pacifičkim
ratom, kao i sa svim oružanim sukobima koji su
krvlju ispisali istoriju Latinske Amerike. S obzirom
na tu činjenicu, politička geografija kontinenta
pravila se i prepravljala na hiljadu načina. Pokušaj
da se u današnje vreme ispravljaju greške, okrutnosti,
nepravde i nasilna prisvajanja teritorija u prošlosti
bio bi puka iluzija i najbolji način da se raspire
nacionalizmi, ti ekstremni vidovi političke iracionalnosti
koja je svakako jedan od glavnih uzročnika latinoameričke
zaostalosti. Koji je činilac, ako nije nacionalizam,
sputavao delovanje
organizacija usmerenih na regionalnu integraciju,
izazivajući sukobe i zategnutosti među
državama, što je neizbežno vodilo rasipanju
ogromnih sredstava na naoružanje i od
vojske stvaralo arbitra u javnom životu,
a od generala potencijalne diktatore?
Latinska Amerika mora da se konačno oslobodi
te jezive prošlosti i da prestane slušati
nacionalističku demagogiju za koju se
ponovo zalaže vlada Karlosa Mese svojim
zahtevima za povraćaj bolivijskog priobalja.
Ovome se pridružuje koristoljubivi antičileanizam
(sa Fidelom Kastrom i komandantom Čavesom
na čelu) koji, više nego solidarnost sa
Bolivijom, izražava osudu liberalnog ekonomskog
modela koji je od Čilea stvorio privredno
najdinamičniju zemlju na kontinentu, a
čileansku levicu sa Rikardom Lagosom na
čelu pretvorio u jedinu političku snagu
koja je među nama odlučno zakoračila putem
modernizacije poput španskih i britanskih
socijalista.
Tokom XX stoleća bolivijska težnja da |
|
|
Pablo Ruiz Picasso, Lola
Ruiz Picasso, 1901. |
|
stekne izlaz na more nije imala naročitih izgleda
na uspeh. Bolivija je živela u hroničnoj nestabilnosti,
vlade i revolucije vrtoglavo su se smenjivale
doprinoseći siromašenju zemlje i sve manjem odzivu
međunarodnog javnog mnjenja na njena potraživanja.
Godine 1975. poveo se prividan dijalog o tom tugaljivom
pitanju kada su dvojica diktatora, Hugo Banser
i Augusto Pinoče, izveli takozvani zagrljaj na
aerodromu Čaranja. Tom prilikom čileanski diktator
ponudio je da Boliviji ustupi koridor širok pet
kilometara i morsku luku nadomak čileansko-peruanske
granice, a da zauzvrat dobije odgovarajuće teritorije.
Prema mirovnom ugovoru od 1929. godine između
Čilea i Perua, svako ustupanje teritorija koje
su ranije pripadale Peruu mora da odobri i peruanska
strana. U tom smislu, čileanska vlada je izvršila
neophodne konsultacije. Vojna diktatura Moralesa
Bermudesa uzvratila je protivpredlogom po kome
teritorija koju Čile ustupa Boliviji mora biti
pod suverenitetom sve tri države, što je podrazumevalo
reviziju sporazuma iz 1929. godine kojim su utvrđene
granice između Čilea i Perua. Santjago nije pristao
na taj predlog i tako je projekat propao. Nešto
kasnije, Bolivija je prekinula diplomatske odnose
sa Čileom.
Da li Bolivija ima drugog načina da ostvari svoj
pomorski san? Svakako da ima, u prvom redu zahvaljujući
toj globalizaciji koju toliko kude i ocrnjuju
tupavi i nazadnjački demagozi, toj stvarnosti
koja je uprkos vladama, armijama i sitničavom
poimanju nacionalnih interesa ublažila granice
i izgradila mostove uspostavljajući ekonomske
veze i zajedničke imenitelje između država. To
je jedna od najboljih stvari koje su se ovih poslednjih
dvadesetak godina dogodile u Latinskoj Americi.
Pored drugog napretka, tako danas na kontinentu
ima manje diktatora a više demokratije nego u
prošlosti. Jedino prepotopski političari nisu
u stanju da shvate da zemlja koja danas ne otvara
vrata prema svetu i ne pokušava da uđe na svetsko
tržište time sebe osuđuje na siromaštvo i zaostalost.
Otvoriti širom vrata znači pre svega usmeriti
svoju ekonomsku politiku prema susedima, što je
jedini način da zemlja bude spremnija da svetska
tržišta pridobije za nacionalne proizvode i da
ubrza modernizaciju unutrašnje infrastrukture.
Za razliku od prilika u prošlosti, Čileu je danas
potrebna Bolivija, kao što je i Boliviji potreban
Čile. A sa svoje strane, Peruu su takođe potrebna
oba suseda.
Sporazum je mogućno postići diplomatskim putem
pod uslovom da se misli isključivo na budućnost
i ne osvrće na prošlost. Pregovori treba da se
vode između dve zemlje – da li je to uopšte potrebno
naglašavati? – a Peru treba da se umeša tek po
postignutom dogovoru jedino vodeći računa o tome
da li se sporazumom ustupaju nekadašnje peruanske
teritorije. Neminovno je da tako bude, jer Čile
nikada ne bi pristao na rešenje kojim bi bio dužan
da cepa svoju teritoriju – nijedna zemlja ne bi
na to pristala. Bolivija je veoma siromašna zemlja,
ali raspolaže znatnim rezervama zemnog gasa i
ogromnim vodama koje su Čileu neophodne za razvoj
pustinjskih oblasti na severu zemlje. Umesto da
čini smetnje, Peru treba da olakša postizanje
prijateljskog čileansko-bolivijskog sporazuma
koji mu može samo koristiti, s obzirom na to da
su čitavoj peruanskoj oblasti uz granicu potrebna
ulaganja za razvoj industrijske, trgovačke i lučke
infrastrukture koja bi je izvukla iz zaostalosti.
Danas se na čelu sve tri zemlje nalaze demokratske
vlade (mada je način na koji je sadašnji predsednik
Karlos Mesa došao na vlast posle Sančesa de Losade
donekle okrnjio ugled bolivijske demokratije).
Ta okolnost trebalo bi da podstakne i olakša pregovore.
Međutim, potrebno je da prethodno splasne napetost
koja vlada povodom tog pitanja, što svakako neće
ići ni lako ni brzo. Sada je u Čileu zavladalo
predizborno raspoloženje, što znači da se nacionalizam
i šovinizam vraćaju u modu i dobijaju na ceni,
tako da bi onog kandidata ili stranku koji bi
se usudili da pomenu mogućnost izlaska Bolivije
na more protivnici optužili za izdaju ili prodaju
otadžbine.
Neka već jednom umuknu rodoljupci sa svojim pevanijama,
neka sa ulica i naslovnih strana novina nestane
tema »mediteranstva« Bolivije, neka se stišaju
strasti u ministarstvima i ambasadama, neka svi
više misle glavom a manje zapenjeno viču, najzad
neka duboko razmisle o tome šta bi značio uspeh
pregovora!
1 U takozvanom
Pacifičkom ratu (1879–1883) Čile je napao Boliviju
s namerom da prigrabi njena prirodna bogatstva,
a potom je, kao saveznik Bolivije, u taj rat
stupio i Peru. Po okončanju ratnih sukoba Peru
je izgubio pogranična naselja Ariku i Taknu
(koja će povratiti deset godina kasnije), a
Bolivija je definitivno izgubila izlaz na more.
* Iz:
Mario Vargas Ljosa, Rečnik zaljubljenika
u Latinsku Ameriku, preveo Milan Komnenić,
JP »Službeni glasnik«, Beograd 2010, str. 53–58.
|
| | | |