Kulturocid
Sudski proces
protiv Milana Kangrge
Razmatranje fenomena uništavanja knjižnične/knjižne
građe u Hrvatskoj tokom proteklih petnaest do
dvadeset godina (od 1990. do 2005/2009) započinjem
važnom i poučnom opaskom Vladimira Primorca1
koju je on formulirao u povodu sudskog procesa
protiv Milana Kangrge (studeni 1998. godine).
Navodeći bitna obilježja jednog slučaja uništavanja
knjižnične, tj. knjižne građe, ili knjiga, kao
i na informaciju o izjavi ministra financija
da će financirati čišćenje knjižnica od knjiga
na srpskom i sličnim jezicima, V. Primorac piše
slijedeće:
»Tada je, u proljeće ove godine, postalo
jasno da se radi o sustavnoj akciji jednog vida
čišćenja u ovoj državi, s jasnim programom,
premda nenapisanim, koji doduše nije originalan,
jer je već viđen prije 65 godina. Ovo je
čišćenje – kao i čišćenja primjerice u pravosuđu
i drugim djelatnostima – izazvalo strah i još
ga izaziva. No ništa zato; strah je naime jedna
od komponenti vlasti u ovoj državi«.
»Umjesto pokretanja postupka protiv odgovornih,
dogodit će se, gotovo sigurno, da će osuda filozofa
Milana Kangrge za kazneno djelo klevete biti
jedina reakcija društva i države Hrvata na kulturocid
uništavanja knjiga. Ta osuda će biti upisana
u sudske upisnike, a spis u ovom predmetu bit
će poslan na čuvanje Hrvatskome državnom arhivu,
zbog iznimne važnosti, kao građa o tome kako
se gradila naša država« (kurziv
– A. Lešaja).
Nemamo, nažalost, nikakav cjeloviti opis događanja
s bibliotekama na područjima što su od 1990.
do 1995. godine bila pod kontrolom »Krajinskih
vlasti«, ili barem meni nije bio dostupan (ukoliko
postoji). Poznato je, međutim, da je i na tom
području također bilo zločina koje smo imali
prilike viđati »u Hrvatskoj 1990-ih godina«:
progon stanovništva, paljenje kuća, pljačka,
uništavanje spomenika... – ali ovdje sa suprotnim
(etničkim) predznakom. Biblioteke su, sudeći
po nekim informacijama, ipak bile pošteđene
»čišćenja«.
Kako je počelo?
Izabel Skokandić, bibliotekarka
u gradu Korčula, bacila je 1997. godine u kontejner
za smeće veliki broj knjiga iz javne knjižnice.
Kriterij je bio da su knjige bile napisane od
autora iz Srbije i Bosne i/ili da su bile pisane
ćirilicom. Za te svoje postupke bila je od Gradskog
vijeća imenovana ravnateljicom biblioteke.
Iz broja napisa o »smetlištu knjiga u malom mistu«,
ili o »bacanju knjiga u kontejner za smeće« može
se već na prvi pogled zaključiti da je publicitet
toga primjera doista bio veliki. Ali je pri tom
važno naglasiti: uz rijetke izuzetke, koji nastoje
ili braniti ili minimizirati postupak uništavanja
knjiga, u golemoj je većini napisa postupak Izabele
Skokandić bio osuđen kao neprofesionalan, neprimjeren,
necivilizatorski, kao izraz primitivizma i čak
polupismenosti.
Milan Kangrga, jedan od najznačajnijih naših mislilaca
– filozof i etičar, reagirao je na uništavanje
knjiga imajući pred sobom nekoliko informacija
o tom fenomenu, a »slučaj Korčula« je naglasio
jer je za to našao uvjerljive činjenice, koje
je malo prije toga iznio novinar Igor Lasić (»Smetlište
knjiga u malome mistu«, Tjednik 6. 02.
1998). Važno je konstatirati: nitko nije demantirao
ništa od onoga što je I. Lasić u članku naveo,
a zatim treba naglasiti: novinar Igor Lasić
nije za taj članak tužen. Informacije što
ih je Kangrga imao navele su ga na ocjenu »...
da je tako ‘po Zakonu’ učinjeno barbarsko djelo
najvišega ranga, kojim će se Hrvatska u cjelini
i u budućnosti kvalificirati kao ne samo zaostala
nego i kulturocidna zemlja, što sa sebe neće tako
lako oprati ni naši praunuci. Jednu smo NDH već
imali, pa nam svima to leži na vratu sve do današnjih
dana, a sad je obnavljamo i ponavljamo na najgori
način« (»Hrvatski knjigocid. Barbarizam i renesansa«,
Feral Tribune, 30. 03. 1998).
Taj Kangrgin članak naišao je na jednoj strani
na oštar otpor, negiranje i optuživanje, apostrofiranu
»bacačicu knjiga u kontejner za smeće« ponukao
da ga tuži (»za klevetu«), ali je izazvao i reagiranja
koja su njegovu osnovnu intenciju podržala. Članak
nije, dakle, imao »rutinska obilježja« usamljenog
mišljenja.
Glavne teze M. Kangrge bile su:
|
• Podsjećajući na nacističku
praksu Kangrga tvrdi da je Hrvatska jedina
evropska zemlja u »... koju se na mala
vrata vratio fašizam u ‘originalnom hrvatskom
obliku’ – ustaštvu. U tom razularenom
nacionalističkom ludilu što se manifestira
sve žešće na svim područjima života nije
dakako mogla ostati pošteđena ni knjiga,
pa se sada i s najvišeg vrha vlasti i
službeno proglasila potreba da se »nepodobne
knjige« stavljaju u bunkere, bacaju na
smetlište i pale kao u hitlerovsko doba«,
apostrofirajući izjavu B. Škegra u Saboru
i osuđujući što je »... ta njegova izjava
primljena s punom neozbiljnošću od strane
hrvatske javnosti«.
• Poziva se zatim na članak I. Lasića
»... o slučaju knjižnice u Korčuli, pri
čemu je težište napisa stavljeno na slučaj
samovoljnog imenovanja ravnateljice knjižnice
u Korčuli, koja je »samoinicijativno pobacala
knjige u kontejner za smeće, bez ikakvih
kriterija!«, tako da je bitni problem
– uništavanje knjiga – stavljen ipak u
drugi plan. Pa ipak, time je intelektualno-kulturna
javnost Hrvatske dobrano alarmirana, te
se očekivao i prosvjedni glas s mnogih
strana. No, ništa od toga. Kad se naime
govori o tradicionalnoj »hrvatskoj šutnji«,
ona se i ovom prilikom manifestirala u
svoj svojoj paradigmatičnosti.
• Konstatira da se uništavanje knjiga
događa i drugdje u Hrvatskoj, ali »nipošto
nije vidljiv i dokučiv upravo sam kriterij
ovog barbarskog divljanja po kulturi,
s jedne strane; s druge strane, postavlja
se pitanje: koja je to vrhovna instancija
koja je naredila to barbarstvo?!« Jedan
od bitnih uporišta tome barbarstvu M.
Kangrga vidi u netom donesenom Zakonu
o knjižnicama, u kojemu se nalazi (čl.
46) i formulacija o zastarjelosti knjige
kao jednom od kriterija otpisa. Upravo
u tom terminu, koji nije definiran, on
vidi mogućnost zloupotrebe. »Zato ovaj
pojam ‘zastario’, kad se odnosi na knjigu,
postaje toliko (hotimice?) neodređen,
da se pod taj atribut može onda podvesti
sve što se kome hoće, pogotovo kad je
knjižničar(ka) neobrazovan(a) ili polupismen(a),
ili pak – kao u korčulanskom slučaju –
proustaški samoinicijativna još k tome!«
I zatim nastavlja s još jednim primjerom
kojega smatra sramotnim – da je »... u
rezalište poslano 40.000 (četrdeset tisuća!)
kompleta enciklopedija Jugoslavenskoga
leksikografskog zavoda, što ga je osnovao
Miroslav Krleža...« |
Milan Kangrga u datoj ocjeni nije imao na umu
prvenstveno ili/i jedino postupak I. Skokandić,
što se može lako zaključiti iz cjeline njegova
članka »Hrvatski knjigocid. Barbarizam i renesansa«.
Vidi se da je imao na umu sve registrirane postupke
uništavanja knjiga i da je, upozoravajući na primjer
uništavanja 40.000 svezaka Enciklopedije Jugoslavije.
O tome je rekao: »... da je tako ‘po Zakonu’ učinjeno
barbarsko djelo najvišega ranga, kojim će se Hrvatska
u cjelini i u budućnosti kvalificirati kao ne
samo zaostala nego
i kulturocidna zemlja, što sa sebe neće
tako lako sprati ni naši praunuci! Jednu
smo NDH već imali, pa nam to svima leži
na vratu sve do današnjih dana, a sad
je obnavljamo i ponavljamo na najgori
način... U svemu tome, naime u toj očitoj
barbarsko-kulturocidnoj situaciji danas
u nas, u kojoj su toliko očito na djelu
nastavljači ustaško-fašističkog duha,
najporaznija je šutnja hrvatske inteligencije,
koja radi s knjigom kao svojim ‘alatom’,
koja i sama piše knjige, a isto tako ne
bi bez knjige ni bila ni postala to što
jest kao inteligencija, i to čitanjem
i proučavanjem svih, a ne zabranjenih
i nepodobnih knjiga. Ta je šutnja sada
upravo prerasla u najordinarniju sramotu,
jer bi inteligencija morala biti prva
koja bi dignula glas i oštar protest protiv
ovog barbarstva«.
Kangrga nije rekao ništa bitno novoga,
što već nije rečeno u prethodnim reagiranjima,
ali i od onoga što je pisao |
|
|
Pablo Ruiz Picasso, Nature
morte sous la lampe, 1962. |
|
u više navrata nakon društvenih promjena
koje su nastupile početkom 1990-ih godina
( naročito u svojim polemičkim člancima).
Postavlja se onda pitanje: zašto je baš njegova
ocjena fenomena uništavanja knjiga, da je do toga
dovela od države inicirana, podržavana i podsticana
»barbarsko-kulturocidna situacija danas u nas«
i da je to izraz »nastavljača ustaško-fašističkog
duha na djelu«, izazvala burna osporavanja, tužbe
i napade koji ga svrstavaju u antihrvate? Po mom
sudu, odgovor je vrlo jednostavan: prvo,
to što je Milan Kangrga sa sebi svojstvenom jasnoćom
i beskompromisnošću fenomen uništavanja knjiga
izričito označio kao nacionalni, svedruštveni
problem i kao fenomen koji nužno izrasta iz date
dominantne političke usmjerenosti Hrvatske; drugo,
zato što se ipak ne može sasvim ignorirati tada,
po ocjenama kompetentnih ljudi, najsnažniji mislilac
u Hrvatskoj, a pritom još i etičar po profesionalnoj
i životnoj vokaciji. I zaista, vidjet će se iz
reakcija koje su slijedile, da je Kanrgina ocjena
postala konstanta u reagiranjima onih koji su
nakon toga o fenomenu uništavanja knjiga pisali,
jer su i oni sami iz toka događanja došli do istovjetnog
zaključka (Tribina o uništavanju knjiga, održana
u Zagrebu polovinom 1999, članci novinara Tomislava
Klauškog 1999, članci Davorke Vukov-Colić 1999.
i 2000, »Pravorijek« Vladimira Primorca iz 1998,
zatim više napisa Viktora Ivančića i Slobodana
Šnajdera od 2000. i dalje, prilog Borisa Rašete
2003. i, nakon svega, još i intervencije PEN-a
i HDN 2003...).
Tužba i proces
Koji bi bio razlog da se tuži
upravo Milan Kangrga? Mislim da je razlog dvojake
prirode: prvo, člankom je M. Kangrga fenomen diskriminacije/uništavanja
knjiga postavio, tj. prikazao kao jedno od bitnih
obilježja društvenog prevrata »u Hrvatskoj 1990-ih
godina« – okolnost koja je sve više dolazila do
izražaja u objavljivanim reakcijama javnosti,
ali je nitko do tada nije tako jasno formulirao
kao što je to učinio Milan Kangrga, a drugi je
razlog vjerojatno u »težini imena« koji je tu
formulaciju postavio: nakon njegovog članka nije
se više moglo govoriti o tome da je diskriminacija/uništavanje
knjiga »puki eksces« ili »izolirana pojava«, nego
da izvire iz dominantne politike. Oba su ta razloga
izazvala »ubitačnu« reakciju u vidu dva tzv. polemička
(i režimski intonirana) članka A. Stipčevića.
Treba pritom naglasiti: u dokumentaciji kojom
raspolažem nema nijednog primjera da bi itko polemički
(na način kako je to učinio A. Stipčević) pisao
protiv ijednog priloga o fenomenu knjigocida koji
je do tada, ali i poslije objavljen!
Pogledajmo formulaciju privatne tužbe Izabele
Skokandić protiv Milana Kangrge za klevetu: zbog
toga, što je u tjedniku Feral Tribune
br. 654 od 30. ožujka 1998. godine, u članku pod
naslovom »Hrvatski knjigocid, barbarizam i renesansa«,
za privatnu tužiteljicu napisao da je, kao ravnateljica
knjižnice u Korčuli, »samoinicijativno pobacala
knjige u smeće, bez ikakvih kriterija«, te da
je proustaški samoinicijativna.
Mislim da sve što je do sada poznato o fenomenu
uništavanja knjiga »u Hrvatskoj 1990-ih godina«
pokazuje da su opaske Milana Kangrge o tom fenomenu
bile opravdane i da se ni na koji način ne mogu
svoditi na klevetu, ako pod klevetom podrazumijevamo
namjerno i neosnovano vrijeđanje čovjeka (napadi
»ad hominem«). Perverzija je pak proglasiti klevetom
kritiku koja smjera ukazivanju na anticivilizacijsko,
ali i protuzakonito ponašanje i djelovanje. A
to se, nažalost, dogodilo.
Kronologije tog »pravosudnog procesa« izgleda
ovako:
|
1) Tužba je podnesena
2. 07. 1998.
2) Održana su tri ročišta (8. 10. 1998;
26. 11. 1998; 26. 01. 1999, dok je na
četvrtom ročištu 25. 03. 1999. objavljena
presuda)
3) Presuda je objavljena 25. 03. 1999.
4) M. Kangrga podnosi žalbu na presudu
30. 03. 1999.
5) Županijski sud 1. 06. 1999. prihvata
žalbu M. Kangrge
6) Općinski sud 24. 10. 1999. odbacuje
tužbu I. Skokandić
7) I. Skokandić se 22. 11. 2001. žali
na Rješenje Općinskog suda
8) Županijski sud 15. 01. 2002. uvažava
žalbu I. Skokandić i nalaže obnovu postupka
9) Općinski sud 5. 05. 2002. odbacuje
tužbu I. Skokandić. |
Proces se, prema navedenim datumima, vremenski
protegao na pune četiri godine – s krajnjim rezultatom:
tužba je odbačena jer je nepravovremeno podnesena.
Je li ta činjenica bila odmah poznata? Da, bila
je poznata, na nju je sudac Zorislav Kaleb bio
odmah upozoren, a i da nije bio upozoren to je
bilo jasno iz datuma zaprimanja tužbe, pa je stoga
bio dužan poštivati propisane uvjete podnošenja
tužbe. Da sudac ignorira pozitivno-pravne odredbe
i nastavlja sa sudovanjem koje nema uporište u
tim odredbama – to je prva i u isto vrijeme sramotna
zloupotreba sudačke institucije. Koliko god se
može sumnjati u nesposobnost suca Z. Kaleba –
tolika bi nesposobnost (da ne zna elementarnu
procesnu pretpostavku, a da onda još ignorira
upozorenje na to) ipak bila nevjerojatna, pa treba
zaključiti da je namjerno tu činjenicu zanemario.
Prema tome, umjesto da se proces vremenski razvlači
četiri godine, mogao je biti okončan već na prvom
ročištu, 8. 10. 1998. godine – dakle odmah (odbacivanjem
tužbe).
Spominjem ovdje još jednu vrlo važnu komponentu
ovog procesa: proces je mogao biti odmah završen
i u slučaju da je Kangrga prihvatio već na prvom
ročištu drsko (da ne
kažem i bezobrazno)
zatraženu ispriku, što ju je formulirala
I. Skokandić: »Spremna sam povući priv.
tužbu protiv optuženog ukoliko mi se ispriča
u istom listu u kojem je objavljen članak
te platiti troškove postupka« (str. 2
zapisnika ročišta od 8. 10. 1998). Takvu
»ponudu« je Kangrga dakako odbio – i time
ukazao na vrlo važnu etičku dimenziju
javne riječi kad je u pitanju javni (ili
društveni) interes – poučivši nas od kolike
je važnosti biti ljudski dosljedan. Ta
se dimenzija ovoga sudovanja ne smije
zanemariti!
Zašto je ipak sudac Z. Kaleb ustrajao
na sudovanju? Iz cjeline događanja može
se pretpostaviti: samo zato da ušutka
kritički |
|
|
glas Milana Kangrge, a time i sve ostale kritičke
glasove kad je riječ o otporu diskriminaciji/uništavanju
knjiga. Na to ukazuju dvije važne činjenice:
|
• načinom vođenja procesa
(neuvažavanjem bitnih činjenica, izostavljanjem
ili odbijanjem da se obavi uvid u cjelokupnu
dokumentaciju, odbijanjem da se saslušaju
meritorni svjedoci događanja, površnim
poznavanjem važećih propisa o otpisu i
reviziji, nekritičkim prihvatanjem tvrdnji
tužitelja, od kojih su neke lažne itd.)
htio je pošto-poto proglasiti krivim i
kazniti Milana Kangrgu; 2
• a zatim, odjekom procesa u nizu najtiražnijih
novina u javnosti se a priori
Milan Kangrga označio krivcem za klevetu
(iako presuda nije bila pravomoćna), a
njegov je kritički pledoaje svrstan u
novinsku rubriku »crna kronika«, dakle
ravnopravno sa ostalim krimenima sitnih
i krupnih lopovluka, ubojstava i zločina
svake fele. Samo su se u Novom listu
i tjedniku Feral Tribune mogli
naći kritički osvrti (u povodu te presude),
a u kojima se ukazuje na stvarnu i dalekosežno
važnu društvenu poruku pledoajea Milana
Kangrge. |
U redakcijskom osvrtu tjednika Feral Tribune
(»Lomača za Kangrgu«, 5. 04. 1999) na presudu
navodi se namjerna pristranost suca Z. Kaleba,
jer »U sudskoj procjeni bibliotečne revizije nisu
uzeti u obzir zakonski propisi o samoj struci«,
ali je posebno važno: »Prilikom suđenja prof.
Kangrgi zanemareno je javno i službeno
izrečeno mišljenje voditeljice županijske službe
za knjižnice Tee Zanini, koja je i sama
uočila nepravilnosti u radu Skokandićeve.
Također, dopušteno je da potonja u svom izlaganju
na zagrebačkom Općinskom sudu osobno izgovori
nekoliko rečenica koje ukazuju na njezinu nestručnost
i indolenciju, te nepoznavanja osnovnih propisa
knjižničarske struke, i da potom nitko na to ne
reagira, da nitko ne provjeri što to ona, zaboga,
govori...« A za kvalifikaciju o »proustaškoj samoinicijativnosti«
Feral Tribune s pravom ironično komentira:
»Nakon što je prihvaćena retorička pitalica što-zna-dijete-tko-su-ustaše,
niti ostatak procesa kod suca Zorislava Kaleba
nije mogao proteći bitno drukčije. Revizija nije
provedena bez ikakvih kriterija, kaže se u obrazloženju
presude, jer je Izabel Skokandić suvišne
knjige prethodno ponudila najbližim knjižnicama,
koje ih nisu prihvatile«. Ironija je, dakako,
upućena Z. Kalebu koji nije mislio da netko, tko
je »još dijete s nešto preko 30 godina«, može
znati ni što su ustaše, pa stoga valjda ni što
su i kako su revno i bezobzirno čistili sve što
im je smetalo(!). Feral Tribune uz to
s razlogom pominje ministra B. Biškupića: »Ono
što tada nije spomenuto, jest uloga ministra kulture
mr. Bože Biškupića u čitavoj priči: njegova
institucija dosad se u sličnim aferama držala
posve rezervirano, puštajući da se vatra na lomačama
godinama održava žrtvovanjem novih svezaka, i
još prenosi iz kraja u kraj zemlje poput olimpijskog
plamena«.
Tomislav Klauški je u tri svoja napisa u Novom
listu također komentirao ovo suđenje: dan
prije (26. 03. 1999), zatim nakon izricanja presude
(30. 03. 1999) i ponovno uz svoj komentar navodeći
neslaganje nekolicine javnih radnika s tom presudom
( Glas Istre, 8. 04. 1999. i Novi
list, 7. 04. 1999 3).
I on navodi manjkavosti što ih je u vođenju procesa
dozvolio sudac Z. Kaleb (zanemarivanje činjenica),
ali mi se čini da ovdje treba navesti jedan dio
teksta T. Klauškog, koji je pratio proces: »Ivan
Surjan, zastupnik tužiteljice Skokandić, posebno
se uhvatio za formulaciju o bacanju knjiga ‘bez
ikakvih kriterija’, jer se time navodno aludira
kako je osoba koja je to učinila ili suluda, ili
ima posebnu averziju prema knjigama, ili je u
pitanju nešto treće. U ovom slučaju, proustaška
orijentacija«. »Tužiteljica ima 35 godina, i ovako
mlada osoba ne može biti proustaški orijentirana«,
tvrdio je Surjan.
Način vođenja
sudskog procesa
Vratimo se načinu vođenja sudskog
procesa i ključnim točkama tužbe.
Sve osnovno je do sada rečeno, a dobro se vidi
iz postojeće dokumentacije. Spomenuti ipak treba
još i ovo:
|
• presuda je poništena
i naloženo je ponovno suđenje, jer nisu
kako treba utvrđene činjenice;
• umjesto da do ponovnog suđenja dođe,
počinje formalno-pravna igra datumima:
Općinski sud umjesto zakazivanja rasprave
donosi odluku o ništavnosti tužbe (kasno
podnošenje), I. Skokandić se na to žali,
Županijski sud (isti onaj koji je ukazao
na ništavnost tužbe zbog kasnog podnošenja,
doduše u drugom sudačkom sastavu, ali
taj je postupak kao ona narodna: »ne zna
ljevica što radi desnica«, prihvata žalbu
i nalaže obnovu procesa, a onda Općinski
sud umjesto obnove procesa definitivno
odbacuje tužbu zbog kasnog podnošenja;
• tako ostaje »u zraku« dojam: ipak je
Kangrga osuđen, pisalo se o tome pobogu...
jer Sud nije preinačio jednom izgovorenu
presudu... |
Mislim da se iz cijelog tog rašomona može zaključiti:
umjesto da pravosuđe stvarni problem »istjera
na čistac«, u interesu društva i istine, iskoristilo
je formalno-pravne »začkoljice« da to izbjegne,
ne vodeći računa da je time neosnovano »krivnjom
za klevetu« opteretio čovjeka koji nikako to nije
zaslužio, pa je time Sud (njegov reprezentant
Z. Kaleb) de facto postao klevetnikom
i krivotvoriteljem.
Za prvi stavak kritike, na koji se tužba poziva
(da je, kao ravnateljica knjižnice u Korčuli,
»samoinicijativno pobacala knjige u smeće, bez
ikakvih kriterija«), i tada se, a naročito nakon
daljnjeg otkrivanja činjenica, znalo i moglo jasno
pokazati da je istinit, i da je Izabel Skokandić
radila nesavjesno, protupropisno, neprofesionalno,
ne ustručavajući se pritom i da laže o tom svom
postupku. Bilo bi dakle logično da je Sud izrijekom
odbacio tužbu u
tom dijelu... a svojim
stavom možda i pokrenuo sudsku odgovornost
I. Skokandić, ako ništa drugo, a ono da
laže sud.
A za drugi stavak tužbe (»da je proustaški
samoinicijativna«) dovoljno je osvrnuti
se na tada vladajuću atmosferu, na intenzivne
proustaške manifestacije i na praksu koja
je u mnogim aspektima takva bila. Svako
samovoljno uništavanje knjiga, da se zadržim
samo na tome, s naslova isključivosti,
tj. diskriminacije »nehrvatskog« (ili
što se nekome činilo »nehrvatskim«) –
bilo je i ostalo dio fašistoidnog ponašanja,
a ustaštvo je njegova varijanta, vrlo
brutalna pritom. U tom smislu je, a imajući
na umu »stvorenu lokalnu atmosferu isključivosti«
u Korčuli (koju vjerno dočarava članak
Željana Petkovića, »Tajnim glasovanjem
– Izabel Skokandić«, Slobodna Dalmacija,
6. 02. 1999, kao i izjave nekih »lokalnih |
|
|
Pablo Ruiz Picasso, Girl
Before a Mirror, c 1932. |
|
politikanata« na Gradskom vijeću, ali i mimo njega)
postupak I. Skokandić zaista proustaški: samovoljno,
nezakonito i bezobzirno uništavanje literature
koja joj se činila nepodobnom (»zastarjela i nepotrebna«).
Nužno se nameće pitanje: je li sudac Z. Kaleb
uopće čitao Kangrgin članak? A ako ga je čitao,
kako je mogao iz cjeline istrgnuti jednu i samo
jednu sintagmu, zanemarujući da je ta sintagma
samo izvedenica iz opće ocjene fenomena uništavanja
knjiga? Ne čudi stoga da je Županijski sud poništio
presudu i zato što »... u obrazloženju pobijane
presude osim reprodukcije iskaza privatne tužiteljice
i obrane okrivljenika te popisa i ostale dokumentacije
o uništenim knjigama, nisu navedeni razlozi iz
kojih bi se određeno i jasno vidjelo koje je sve
činjenice iz dokaza raspravljenih u toku glavne
rasprave sud uzeo u obzir kada nije prihvatio
istinitom obranu okrivljenika da pišući o uništavanju
knjiga nije namjeravao oklevetati privatnu tužiteljicu,
već je kao intelektualac protestirao na pojavu
učestalog uništenja određenih knjiga, a da je
slučaj knjižnice u Korčuli samo jedna ilustracija
te pojave«. Sudac Z. Kaleb je, istržući jednu
sintagmu iz cjeline, time javni angažman jednog
filozofa sveo na nivo »piljarske svađe« – što
dovoljno upečatljivo ukazuje do kakve je mizerije
hrvatsko društvo dospjelo tih godina.
Iz svega što sam do sada naveo može se zaključiti:
sucu Z. Kalebu nisu se slučajno dogodili toliki
»promašaji«, nedopustivi u profesionalnom radu
ove vrste; ti su »promašaji« ili propusti namjerno
napravljeni – samo zato da se Milan Kangrga osudi
i da to bude poruka i drugima koji bi se usudili
kritički govoriti o fenomenu uništavanja knjiga.
Stoga je ovaj proces protiv Kangrge eminentno
politički proces, pa je to istovremeno i zloupotreba
sudstva u funkciji zaštite jedne politike, koja
je i dovela do fenomena uništavanja knjiga. Kaleb
je bio »pravosudni« instrument te politike, kao
što je i u svojim postupcima uništavanja knjiga,
a zatim i u dva tužakanja (protiv Milana Kangrge,
a zatim tjednika Feral Tribune) I. Skokandić
bila instrument te politike. Bez takve politike
niti bi bilo suđenja što sam ga opisao, niti bi
bilo »fenomena I. Skokandić«. Da dozvole postati
instrumentom nečasne politike – to dovoljno govori
o njihovu moralnom habitusu.
Vidjeli smo iz citiranog dijela članka, iz kojega
je, kao podloga za tužbu, zloupotrebljen samo
dio jedne rečenice, da je Kangrga cjelokupni problem
uništavanja knjiga postavio načelno – kao pitanje
smjera u kojemu se hrvatsko društvo s prevratom
1990-ih godina kreće. Je li to jedini njegov pisani
prilog razmatranju stanja u hrvatskom društvu
toga vremena? Dakako da nije. Preopširno bi bilo
ovdje navoditi bibliografiju njegovih radova,
mahom i polemičkih napisa u kojima ukazuje ne
samo na falsifikate u opisima prethodnog stanja,
nego i na fundamentalna pitanja razvoja društva.
Kao filozof-etičar po vokaciji, svaki je taj rad
nastojao utemeljiti i na spoznajama evropske misli,
ali i na iskustvima što su ih ova područja imala
u proteklih nekoliko decenija.
Medijske reakcije
Medijska registracija suđenja
prof. dr Milanu Kangrgi i sama po sebi je vrijedan
pokazatelj rascijepljenosti hrvatskoga društva
1990-ih godina. Sama činjenica da su u vezi s
fenomenom »uništavanje knjiga« pokrenuti sudski
procesi od golemog je značaja. Iz dostupne mi
literature nisam našao sličnoga primjera: da se
kritika uništavanja knjiga
sudski progoni! Već
bi i po ovom jedinstvenom obilježju fenomen
uništavanja knjiga »u Hrvatskoj 1990-ih
godina« morao biti predmet burne i posvemašnje
javne pažnje, ali i interesa bibliotekarske
zajednice. A zatim, od još je većega značaja
to, da su tužbe, formalno privatne (»za
klevetu«, podnesene od ličnosti koja je
knjige uništila, ali koja sama za taj
svoj čin nije bila ni na koji način sankcionirana,
već je, oficijelno, bila štićena i unapređivana!
No najveća je perverzija da su sudski
procesi bili u korist ličnosti koja je
knjige uništila, a na štetu, ili teret,
onih koji su na zločin uništavanja knjiga
kritički javno ukazivali! Napisi
pokazuju i prirodu naše društvene odgovornosti:
umjesto da javnost, ili barem intelektualni
dio javnosti, masovno protestira protiv
iskazane perverzije i |
|
|
zloupotrebe sudstva, »sudovanje« Kangrgi se (s
nekim izuzecima) u masovno korištenim novinama
prikazuje u rubrici »crna kronika«.
Četiri su osporavanja nakon Kangrginog članka
bila objavljena: 1) Dalibora Brozovića, ravnatelja
Leksikografskog zavoda (zajedno s odgovorom M.
Kangrge) u Feral Tribuneu, 14. 04. 1998;
2) prof. dr Aleksandra Stipčevića »Kangrgine lomače
knjiga«, Hrvatsko slovo, 17. 04. 1998;
3) prof. Đurđice Jureša, »Akademik Kangrga brani
knjige na srpskom, ali nije izustio ni slova dok
su gorjele hrvatske knjige«, Vjesnik,
21. 04. 1998; 4) prof. dr Aleksandra Stipčevića:
»Opet gore Kangrgine lomače knjiga«, Hrvatsko
slovo 15. 05. 1998.
Središnja točka Brozovićevog prigovora svodi se
ponajprije na Kangrginu neupućenost u razloge
otpisa enormnog tiraža koji je postao suvišan
s raspadom SFR Jugoslavije (ionako je tiraž, naročito
prvoga sveska EJ, bio prevelik, tvrdi Brozović),
a LZ je u međuvremenu ispunio sve dogovoreno (ugovoreno),
pa su dakle čisto poslovni i komercijalni razlozi
(skladišni prostor i sl.) vodili odstranjenju
suvišnih primjeraka..., a zatim prigovara Kangrgi:
otkuda mu podatak... Kangrga mu je odgovorio:
nije riječ ni o količini, ni o »komercijali«,
riječ je o nečemu što je bilo od povijesnog značenja
(enciklopedijski projekt Miroslava Krleže...),
što je bilo od građana financirano, pa je građanima
i pripadalo..., bili su ti svesci društveno dobro
i o tome je trebalo voditi računa...
Pažljivim čitanjem prigovora (i odgovora na prigovor)
dâ se razumjeti da ovdje Brozović nastupa više
kao trgovački putnik, kome sadržaj robe nije bitan,
nego su mu bitne »komercijalne« performanse. Očito
je da se iza »komercijalne maske« krije »križarski
rat« protiv središnjeg Krležinog poduhvata, a
to nije pitanje »komercijale«, nego politike i
ideologije »novog poretka« kome se Brozović spremno
ponudio...
Đurđica Jureša priznaje da je bilo sporadičnih
nesmotrenih postupaka s knjigama, da su neki od
njih i sankcionirani, ali da to ne daje za pravo
Kangrgi da generalizira... i onda navodi da je
i u »mraku« bilo diskriminacije i uništavanja
knjiga (ona je svjedok) i da je Kangrga šutio
kad su »gorjele hrvatske«, a uzima sada u zaštitu
»srpske« knjige... Kangrga nije smatrao potrebnim
polemizirati s njenim primjedbama – dao je samo
dvije opaske: zna li ona za njegove stavove s
početka 1990-ih i, drugo, zašto je Hrvatima potrebna
»komparacija sa Srbima« »naročito po zlu«. Dodao
bih: bilo bi interesantno znati: ako je bibliotekarka
(kako navodi) i ako je bila svjedokom uništavanja
knjiga – bilo »u mraku«, bilo »pri svijetlu« –
zašto o tim svojim znanjima nije javno progovorila
– i tada i sada, nego je tek čekala Kangrginu
reakciju?! To što su brojni građani i novinari
pisali o fenomenu uništavanja knjiga prije
Kangrge (Mihaljević, Derk, Lukežić, Livada, Anić-Lasić,
Lasić, Muzur...) – to valjda nije bilo vrijedno
pažnje »bibliotekarke Đ. Jureša«!! A posebno želim
naglasiti krajnju bedastoću o dijeljenju knjiga
na »naše hrvatske« i »njihove srpske«. Tu je korijen
ove »komparacije po zlu« o kojoj govori Kangrga...
Očito je da je režim za napad na Milana Kangrgu
smatrao potrebnim upotrebiti svoju »tešku artiljeriju«,
a takvom je smatrao – »neupitni autoritet« bibliotekarske
struke: prof. dr Aleksandra Stipčevića. I on je
tu svoju ulogu zdušno obavio. Teško je »prepričati«
njegov razmjerno obiman polemički nastup. Navest
ću ovdje ono što mi se čini važnim za naša razmatranja.
Stipčević ne krije da je bit spora u ocjeni sadržaja
društvenog prevrata, njegove političke usmjerenosti
i obilježja režima, što je iz toga prevrata nastao
i koji je u Hrvatskoj »na djelu«, a da su postupci
s knjigama tek povod, zgodna izlika da se taj
prevrat, politika i vladajući režim napadnu. U
prvom članku (17. 04. 1998) on pri kraju kaže:
»No iz cijelog konteksta onoga što je napisao
Kangrga više je nego razvidno, da je taj slučaj«
(»u smeće poslanih 400 knjiga u Korčuli« – A.
L.) »bio tek izgovor da napiše ono što je napisao
o Hrvatskoj kao ‘jedinoj zemlji u Europi, u kojoj
se na mala vrata vratio fašizam’. I nije nimalo
slučajno da je taj njegov članak objelodanjen
upravo ovih dana, kada je u Srbiji i formalno
fašist Vojislav Šešelj dobio jednu od najvažnijih
funkcija u državi. Svi su u svijetu uvjereni da
je sa Šešeljem ubrzana fašizacija Srbije i svima
je to jasno, osim drugu Kangrgi koji tvrdi da
je Hrvatska jedina zemlja u Europi u kojoj je
fašizam na vlasti! I dok cijeli svijet sa zebnjom
gleda kako se u Europi ponovno rađa jedna fašistička
država, treba zamagliti priču i skrenuti pozornost
na Hrvatsku, gdje fašizam već caruje! Tu je poanta
Kangrgina članka, a ne u njegovoj brizi za položaj
knjige u Hrvatskoj«.
U drugom članku (15. 05. 1998, u odgovoru na Kangrgin
odgovor od 27. 04. 1998) Stipčević ponavlja istu
bitnu opasku: »Vratimo se još jednom na samu bit
Kangrginih paskvila. On uporno želi dokazati da
u Hrvatskoj danas vladaju fašisti, odnosno, kako
on kaže, ustaše. Ta je opaka teza, koju srbokomunisti
i njihovi istomišljenici četnici, ali i domaći
i inozemni ljevičari svih boja, uporno ponavljaju
otkada je započela borba hrvatskoga naroda za
svoju samostalnost. Razlog neprestanog ponavljanja
te teze je vrlo jednostavan i svima lako prepoznatljiv:
ako u Hrvatskoj (jedinoj u Europi!) vlada fašizam,
tada se protiv takve zemlje treba boriti ne birajući
sredstva, pa i onima koje tako zdušno koristi
Milan Kangrga. Nikakvoga drugoga cilja nemaju
Kangrgine paskvile u ‘Feralu Tribuneu’ osim da
mobiliziraju domaće i posebno inozemno javno mišljenje
protiv neovisne Republike Hrvatske. Sve ostalo
je u ovoj priči od drugorazredna značenja. O tome
sam govorio u prošlom članku u ‘Hrvatskom slovu’,
a o tome govorim i sada«. A Kangrga, ili kako
ga on posprdno naziva »Kangrgopterix« (podvrsta
izumrlih čudovišta), »nesretne i tragične ptičurine
koje su svojim golemim krilima mlatarale praznu
slamu ne uspijevajući nikako razumjeti da se svijet
mijenja i da su osuđene na nestajanje«.
Polemički angažman Stipčevićev (protiv Kangrginih
stavova) nije stoga imao nikakve veze s onim što
je potaklo raspravu: s nedopustivošću uništavanja
knjiga, nego s nastojanjem da se zahuktalo uništavanje
knjiga opravda! Da je bilo suprotno, Stipčević
bi pomno, s dužnom pažnjom, razmotrio sve ono
što je, i mimo Kangrginih opservacija, bilo pisano
i javno objavljeno o uništavanju knjiga, a toga
je zaista bilo više no dovoljno i od ljudi koji
su za to mjerodavni.
Tu osnovnu liniju događanja u vezi s uništavanjem
knjiga u »Hrvatskoj 1990-ih godina« S. Šnajder
obrađuje i u članku »Gospon Horvat i paliknjige«
iz 2004. godine. Evo jednog dijela njegova teksta:
»I hrvatska je novija povijest ozbiljenje onog
strašnog Heineova uvida: Paliknjige potječu iz
istog mentalnog sklopa iz kojeg potječu palikuće.
Moramo uzeti kao dokazano da je ‘odstranjivanje
nepoćudnih knjiga’ naredila država, da je u tom
smislu našla vrlo revnih izvršitelja, te da do
današnjega dana ništa od toga nije sankcionirano.
Herojski su napori jednog Ante Lešaje, u vezi
s korčulanskom sramotom na istu temu, potom napori
Milana Kangrge da objasni, ne toliko ono što je
neobjašnjivo, već ono što nitko ne želi čuti.
Zasad posljednji rezultat ovog teškog sporenja
jest Otvoreno pismo trima hrvatskim ministarstvima
(kulture, znanosti, obrazovanja i sporta, pravosuđa),
te državnom odvjetništvu. Ono se u stvari sastoji
od samo dva zahtjeva: ‘1. da se o fenomenu čišćenja
bibliotečnih fundusa izjasne nadležni državni
organi; 2. da nadležni organi pokrenu utvrđivanje
odgovornosti u skladu s odredbama Kaznenog zakona
(uništavanje javnog kulturnog dobra), gdje god
je to moguće’«.
Kangrga protiv
palikuća i paliknjiga
U analizi »slučaja Kangrga« potrebno
je imati u vidu da je on dosljedno i kontinuirano
iskazivao svoje kritičke ocjene o prirodi društvenih
promjena u Hrvatskoj. Skrenut ću pažnju samo na
tri njegova rada, a svaki je od njih objavljen
prije 1998. godine, dakle prije inkriminiranog
članka.
U prvoj polovini 1996. godine u intervjuu za Nacional
(26. 04. 1996) je na pitanje (Mate Babića): »Kako
komentirate pojavu brojnih knjiga iz doba NDH
(Kvaternik, Pavelić...), pa i filozofijsku reaktualizaciju
tadašnjih ideja?« odgovorio: »Moram priznati da
sam u mojoj radikalnoj kritici ondašnjeg režima
i sistema u cjelini dolazio na mogućnost svih
mogućih izlaza, pa sam u jednom trenutku zavapio,
neka dođe i sam đavao, i bit će možda bolje nego
što već jeste! Ali, ni u snu nisam mogao pomisliti
da će se ustaštvo ponovo vratiti u Hrvatsku i
politički i duhovno. A to se nakon pola stoljeća
ipak događa. Rekao sam jednom, kako za vrijeme
NDH nije bilo više od 3-5 posto ustaša, i da je
hrvatski narod, i posebno Zagrepčani, već nakon
nekoliko mjeseci uvidio s kim imaju posla i bio
protiv, a
sada mi se čini da
je ta ustaška ideologija toliko duboko
‘usidrena’ u narod, te gotovo pomislim
da tada nisam bio u pravu«.
U razgovoru s Franom Cetinić-Petrisom
za Radio France International (emitirano
23. 11. 1996) na pitanje: »Posvuda u postkomunizmu
– da upotrebim taj pojam lišen svake supstancijalne
kvalitete, osim onog pukoga kronološkoga
post hoc – nacionalizam je postao
posljednje utočište. Kamo to vodi, ako
se još zna da se na našim prostorima nacionalizam
jedva razlikuje od tradicionalnog zatvorenog
tipa kolektivizma?!« M. Kangrga je odgovorio:
»Svaki je nacionalizam po definiciji i
po svom bitnom ispoljavanju nužno oblik
kolektivne svijesti, a u svojoj konsekvenciji,
naročito u evropskoj suvremenosti, vodi
u |
|
|
nacizam i fašizam. To je zapravo samo druga strana
staljinizma, koji se stalno imenuje komunizmom
bez ikakve historijske osnove i opravdanosti.
Na čitavu ovom našem prostoru, ali i šire, došlo
je – s malim iznimkama – samo do pretvaranja staljinističkog,
tzv. klasnog kolektivizma u nacionalni (tj. nacionalistički
ili fašistički). Bitno se nije dogodilo ništa
nova, samo je promjenjen predznak, jer je većina
nekadašnjih članova partije (tzv. komunističke)
jednostavno prešla u novu-staru partiju i nastavila
svoj ‘posao’. To vodi u povijesnu besperspektivnost,
kojoj je idealizirana i naknadno ‘frizirana’ prošlost,
i samo prošlost, na svim područjima života jedini
i najviši princip. Na djelu je povijesna perverzija
prve vrste«.
A u članku »Božanstvena država« ( Novi list,
19. 11. 1997) nalazimo i slijedeću misao: »nacionalnost
podignuta na nivo vrhovnog moralnog principa,
i time pretvorena u nacionalizam i rasizam najgore
provenijencije u suvremenu svijetu, postaje pokriće
za sve, pa čak i za najočitije javne zločine i
nekažnjena ubojstva. To je dakle vladavina bezakonja,
u kojoj slobode, prava, pravne države ili vladavine
prava nema ni na vidiku. Neodgovornost vlasti
povlači za sobom neodgovornost svakog pojedinca...«
Naveo sam ovih nekoliko opaski Milana Kangrge
samo s jednom jedinom svrhom: da se vidi dosljednost
s kojom zastupa određene poglede na aktuelna društvena
kretanja. Nekome ti stavovi i ocjene ne moraju,
doduše, biti prihvatljivi, ali to ne mijenja njihovo
obilježje dosljednosti.
A da li je Milan Kangrga bio osamljen u ukazivanju
na proustaške naplavine u hrvatskom društvu 1990-ih
godina? Ne, nikako. Prelistamo li samo novine
iz toga vremena naći ćemo mnoštvo ocjena da je
nacionalistički zaodjeven ustašluk vrlo prisutan
i agresivan u našem društvu. Poznati diplomat
Darko Šilović je dovoljno jasan ( Feral Tribune,
28. 12. 1998): »Ono što me najviše pogađa, gotovo
deprimira, jest rehabilitacija ustaštva, te najveće
sramote u povijesti Hrvatske. Možda se to ne vidi
tako drastično kad čovjek stalno tamo živi, ali
kad ja dođem jedan ili dva puta godišnje, uvijek
me frapira kako ta ideologija i, čak, njezin rječnik
prodire sistematski u sve pore života... Iz toga
logično slijedi ponašanje prema opoziciji i nezavisnim
medijima«.
I u brojnim napisima Viktora Ivančića ukazuje
se na »oživljavanje« ustaštva, na javno zastupanje
nacionalne i svake druge isključivosti i mržnje
– svega, dakle, što je bilo obilježje ustaškog
režima. Navodim, primjera radi, iz njegovog teksta
»Tuđmanove bebe« ( Feral Tribune, 14.
11. 1994) slijedeći stav: »Nije prvi put da hrvatski
poglavar zagovara antifašizam u ceremonijalnom
obliku. Kažu da on ne boli, a ostaje zapisan.
Čak je i njegova svojedobna isprika Židovima zbog
vlastitih ‘znanstvenih lutanja’ imala uvjerljivost
lošeg antifašističkog teatra iz europske provincije.
Nikada, međutim, Franjo Tuđman sebi nije dozvolio
uspostavu javnog odnosa prema eklatantnim fašistoidnim
ispadima u zemlji kojom vlada i koja se zbog nekih
novih ‘pravila ponašanja’ sve jače crveni od stida.
Više nitko i ne očekuje da se predsjednik ove
tužne zemlje oglasi o masovnim javnim uništenjima
spomenika antifašističkoj borbi (koju on toliko
ljubi), o pozivima na spaljivanje novina i knjiga,
o histeričnim demonstracijama ustaštva ‘u ime
Hrvatske’, o javnom zagovaranju likvidacija ‘Srba
i komunista’, o eskalaciji fizičkog nasilja i
terora nad političkim nepoćudnicima... Predsjednik,
naime, preferira antifašističke zdravice!« 4
Ukratko, čak je i Z. Kaleb mogao utvrditi da kritika
koju izriče M. Kangrga nije nipošto izvan onoga
o čemu kritički razmišljaju i mnogi drugi ljudi
(proustaštva u društvu) i da stoga diskriminacija
ljudi i diskriminacija/uništavanje knjiga unutar
tog diskursa i u takvoj društvenoj situaciji svakako
jeste simptom proustaštva.
Sudski proces protiv Milana Kangrge svojim je
obilježjima jedinstven primjer pravosudnog progona
(ukoliko je riječ o području bibliotekarstva,
a prema onome što mi je iz literature poznato)
zato što je kritički progovorio o uništavanju
knjiga. U tom smislu je taj sudski progon svakako
važan dio cjelovitog fenomena diskriminacije/uništavanja
knjižne građe »u Hrvatskoj 1990-ih godina« i vjerojatno
će biti predmet proučavanja.
|
|
Ante
Lešaja |
1 Primorčevi
redoviti komentari s naslovom »Pravorijek«,
koji su u Feral Tribuneu kontinuirano
izlazili dvije godine, nezaobilazna su građa
za razumijevanje načina na koji se »hrvatsko
društvo 1990-ih« konstituiralo. Te je komentare,
neposredno nakon njegove smrti, »Feral Tribune«
izdao kao posebnu knjigu: Vladimir Primorac,
Pravorijek. Izabrane kolumne iz tjednika
Feral Tribune 1998–2000, »Feral Tribune«,
Split 2000. U knjizi je i tekst na koji se ovdje
pozivam (»Knjige i kontejneri«, str. 81–83,
izvorno objavljeno u Feral Tribune,
23. 11. 1998).
2 Na nesavjesno
vođenje postupka ukazuje ne samo Žalba na presudu,
što ju je podnio M. Kangrga (njegova odvjetnica
S. Artuković), nego i, naročito, Rješenje Županijskog
suda koje je poništilo presudu, jer je »...
ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka...«
u dva pravca: formalno-pravnom (»utvrđivanje
pravovremenosti privatne tužbe«), ali i zato
što »... pobijana presuda ne sadrži dovoljno
jasne razloge o odlučnim činjenicama«.
3 Važno je
citirati opasku Tomislava Klauškog, nakon što
je naveo riječi M. Kangrge da mu nije jasno
zbog čega je na sudu: »I upravo u tome čuđenju
leži dio priče o hrvatskom javnom prostoru i
zagubljenosti kritičkih intelektualaca u magluštini
normi i mjerila. ‘Nitko se od mojih kolega nije
oglasio da mi da neku podršku, da se svojim
argumentima usprotive bacanju knjiga u smeće’,
čudi se danas Kangrga. Zaista, hrvatski intelektualci
godinama šute, godinama ne reagiraju na brojne
pojave zatiranja kritičkog intelekta, ne bore
se protiv agresivnog zatupljivanja nacije od
strane pojedinaca uljuljkanih u naručju bahate
vlasti«. Postoje naravno izuzeci, među koje
Klauški ubraja Vesnu Pusić i Vlada Gotovca,
pa dodaje: »Prokletstvo Milana Kangrge upravo
je u tome što je on vlast (baš kao i Gotovac),
kritizirao i u prošlom, i u ovom režimu«. A
zatim navodi glasove podrške ljudi koje je konzultirao:
»Podršku Milanu Kangrgi i njegovoj kritici uništavanja
vrijedne literature, dala su i dva istaknuta,
premda prilično nepoćudna intelektualca u mjerilima
novog hrvatskog društva: Nenad Mišćević i Boris
Buden...«, a prof. dr Predrag Vranicki »...
bio je jedan od rijetkih znanstvenika koji su
pristali komentirati sudsku presudu svom kolegi:
‘Potpuno se slažem s opravdanom kritikom Milana
Kangrge u vezi s bacanjem knjiga, među kojima
je bilo i klasičnih djela. Trebao bi biti zadatak
i obaveza društvenih organizacija i pojedinaca
da u ovakvim slučajevima pošalju knjige u naše
ratom porušene i opustošene biblioteke, a eventualne
sporove, ako do njih dođe kao u ovom slučaju,
rješavati preko tiska’«.
4 Brojne
njegove tekstove, u kojima upozorava na postupke
što ih možemo svrstati u proustaške, čitalac
će naći objedinjene u knjizi: Lomača za
protuhrvatski blud. Ogledi o tuđmanizmu,
Kultura & rasvjeta (Biblioteka »Feral Tribune«),
Split 2003. Vidjeti naročito članke u prvom
poglavlju: »Forsiranje svastike«. |