Početna stana
 
 
     

 

Kulturocid

Sudski proces protiv Milana Kangrge

Razmatranje fenomena uništavanja knjižnične/knjižne građe u Hrvatskoj tokom proteklih petnaest do dvadeset godina (od 1990. do 2005/2009) započinjem važnom i poučnom opaskom Vladimira Primorca1 koju je on formulirao u povodu sudskog procesa protiv Milana Kangrge (studeni 1998. godine). Navodeći bitna obilježja jednog slučaja uništavanja knjižnične, tj. knjižne građe, ili knjiga, kao i na informaciju o izjavi ministra financija da će financirati čišćenje knjižnica od knjiga na srpskom i sličnim jezicima, V. Primorac piše slijedeće:
»Tada je, u proljeće ove godine, postalo jasno da se radi o sustavnoj akciji jednog vida čišćenja u ovoj državi, s jasnim programom, premda nenapisanim, koji doduše nije originalan, jer je već viđen prije 65 godina. Ovo je čišćenje – kao i čišćenja primjerice u pravosuđu i drugim djelatnostima – izazvalo strah i još ga izaziva. No ništa zato; strah je naime jedna od komponenti vlasti u ovoj državi«.
»Umjesto pokretanja postupka protiv odgovornih, dogodit će se, gotovo sigurno, da će osuda filozofa Milana Kangrge za kazneno djelo klevete biti jedina reakcija društva i države Hrvata na kulturocid uništavanja knjiga. Ta osuda će biti upisana u sudske upisnike, a spis u ovom predmetu bit će poslan na čuvanje Hrvatskome državnom arhivu, zbog iznimne važnosti, kao građa o tome kako se gradila naša država« (kurziv – A. Lešaja).
Nemamo, nažalost, nikakav cjeloviti opis događanja s bibliotekama na područjima što su od 1990. do 1995. godine bila pod kontrolom »Krajinskih vlasti«, ili barem meni nije bio dostupan (ukoliko postoji). Poznato je, međutim, da je i na tom području također bilo zločina koje smo imali prilike viđati »u Hrvatskoj 1990-ih godina«: progon stanovništva, paljenje kuća, pljačka, uništavanje spomenika... – ali ovdje sa suprotnim (etničkim) predznakom. Biblioteke su, sudeći po nekim informacijama, ipak bile pošteđene »čišćenja«.

Kako je počelo?
Izabel Skokandić, bibliotekarka u gradu Korčula, bacila je 1997. godine u kontejner za smeće veliki broj knjiga iz javne knjižnice. Kriterij je bio da su knjige bile napisane od autora iz Srbije i Bosne i/ili da su bile pisane ćirilicom. Za te svoje postupke bila je od Gradskog vijeća imenovana ravnateljicom biblioteke.
Iz broja napisa o »smetlištu knjiga u malom mistu«, ili o »bacanju knjiga u kontejner za smeće« može se već na prvi pogled zaključiti da je publicitet toga primjera doista bio veliki. Ali je pri tom važno naglasiti: uz rijetke izuzetke, koji nastoje ili braniti ili minimizirati postupak uništavanja knjiga, u golemoj je većini napisa postupak Izabele Skokandić bio osuđen kao neprofesionalan, neprimjeren, necivilizatorski, kao izraz primitivizma i čak polupismenosti.
Milan Kangrga, jedan od najznačajnijih naših mislilaca – filozof i etičar, reagirao je na uništavanje knjiga imajući pred sobom nekoliko informacija o tom fenomenu, a »slučaj Korčula« je naglasio jer je za to našao uvjerljive činjenice, koje je malo prije toga iznio novinar Igor Lasić (»Smetlište knjiga u malome mistu«, Tjednik 6. 02. 1998). Važno je konstatirati: nitko nije demantirao ništa od onoga što je I. Lasić u članku naveo, a zatim treba naglasiti: novinar Igor Lasić nije za taj članak tužen. Informacije što ih je Kangrga imao navele su ga na ocjenu »... da je tako ‘po Zakonu’ učinjeno barbarsko djelo najvišega ranga, kojim će se Hrvatska u cjelini i u budućnosti kvalificirati kao ne samo zaostala nego i kulturocidna zemlja, što sa sebe neće tako lako oprati ni naši praunuci. Jednu smo NDH već imali, pa nam svima to leži na vratu sve do današnjih dana, a sad je obnavljamo i ponavljamo na najgori način« (»Hrvatski knjigocid. Barbarizam i renesansa«, Feral Tribune, 30. 03. 1998).
Taj Kangrgin članak naišao je na jednoj strani na oštar otpor, negiranje i optuživanje, apostrofiranu »bacačicu knjiga u kontejner za smeće« ponukao da ga tuži (»za klevetu«), ali je izazvao i reagiranja koja su njegovu osnovnu intenciju podržala. Članak nije, dakle, imao »rutinska obilježja« usamljenog mišljenja.
Glavne teze M. Kangrge bile su:
 
• Podsjećajući na nacističku praksu Kangrga tvrdi da je Hrvatska jedina evropska zemlja u »... koju se na mala vrata vratio fašizam u ‘originalnom hrvatskom obliku’ – ustaštvu. U tom razularenom nacionalističkom ludilu što se manifestira sve žešće na svim područjima života nije dakako mogla ostati pošteđena ni knjiga, pa se sada i s najvišeg vrha vlasti i službeno proglasila potreba da se »nepodobne knjige« stavljaju u bunkere, bacaju na smetlište i pale kao u hitlerovsko doba«, apostrofirajući izjavu B. Škegra u Saboru i osuđujući što je »... ta njegova izjava primljena s punom neozbiljnošću od strane hrvatske javnosti«.
• Poziva se zatim na članak I. Lasića »... o slučaju knjižnice u Korčuli, pri čemu je težište napisa stavljeno na slučaj samovoljnog imenovanja ravnateljice knjižnice u Korčuli, koja je »samoinicijativno pobacala knjige u kontejner za smeće, bez ikakvih kriterija!«, tako da je bitni problem – uništavanje knjiga – stavljen ipak u drugi plan. Pa ipak, time je intelektualno-kulturna javnost Hrvatske dobrano alarmirana, te se očekivao i prosvjedni glas s mnogih strana. No, ništa od toga. Kad se naime govori o tradicionalnoj »hrvatskoj šutnji«, ona se i ovom prilikom manifestirala u svoj svojoj paradigmatičnosti.
• Konstatira da se uništavanje knjiga događa i drugdje u Hrvatskoj, ali »nipošto nije vidljiv i dokučiv upravo sam kriterij ovog barbarskog divljanja po kulturi, s jedne strane; s druge strane, postavlja se pitanje: koja je to vrhovna instancija koja je naredila to barbarstvo?!« Jedan od bitnih uporišta tome barbarstvu M. Kangrga vidi u netom donesenom Zakonu o knjižnicama, u kojemu se nalazi (čl. 46) i formulacija o zastarjelosti knjige kao jednom od kriterija otpisa. Upravo u tom terminu, koji nije definiran, on vidi mogućnost zloupotrebe. »Zato ovaj pojam ‘zastario’, kad se odnosi na knjigu, postaje toliko (hotimice?) neodređen, da se pod taj atribut može onda podvesti sve što se kome hoće, pogotovo kad je knjižničar(ka) neobrazovan(a) ili polupismen(a), ili pak – kao u korčulanskom slučaju – proustaški samoinicijativna još k tome!« I zatim nastavlja s još jednim primjerom kojega smatra sramotnim – da je »... u rezalište poslano 40.000 (četrdeset tisuća!) kompleta enciklopedija Jugoslavenskoga leksikografskog zavoda, što ga je osnovao Miroslav Krleža...«
Milan Kangrga u datoj ocjeni nije imao na umu prvenstveno ili/i jedino postupak I. Skokandić, što se može lako zaključiti iz cjeline njegova članka »Hrvatski knjigocid. Barbarizam i renesansa«. Vidi se da je imao na umu sve registrirane postupke uništavanja knjiga i da je, upozoravajući na primjer uništavanja 40.000 svezaka Enciklopedije Jugoslavije. O tome je rekao: »... da je tako ‘po Zakonu’ učinjeno barbarsko djelo najvišega ranga, kojim će se Hrvatska u cjelini i u budućnosti kvalificirati kao ne
samo zaostala nego i kulturocidna zemlja, što sa sebe neće tako lako sprati ni naši praunuci! Jednu smo NDH već imali, pa nam to svima leži na vratu sve do današnjih dana, a sad je obnavljamo i ponavljamo na najgori način... U svemu tome, naime u toj očitoj barbarsko-kulturocidnoj situaciji danas u nas, u kojoj su toliko očito na djelu nastavljači ustaško-fašističkog duha, najporaznija je šutnja hrvatske inteligencije, koja radi s knjigom kao svojim ‘alatom’, koja i sama piše knjige, a isto tako ne bi bez knjige ni bila ni postala to što jest kao inteligencija, i to čitanjem i proučavanjem svih, a ne zabranjenih i nepodobnih knjiga. Ta je šutnja sada upravo prerasla u najordinarniju sramotu, jer bi inteligencija morala biti prva koja bi dignula glas i oštar protest protiv ovog barbarstva«.
Kangrga nije rekao ništa bitno novoga, što već nije rečeno u prethodnim reagiranjima, ali i od onoga što je pisao
 
Pablo Ruiz Picasso, Nature morte sous la lampe, 1962.
u više navrata nakon društvenih promjena koje su nastupile početkom 1990-ih godina (naročito u svojim polemičkim člancima). Postavlja se onda pitanje: zašto je baš njegova ocjena fenomena uništavanja knjiga, da je do toga dovela od države inicirana, podržavana i podsticana »barbarsko-kulturocidna situacija danas u nas« i da je to izraz »nastavljača ustaško-fašističkog duha na djelu«, izazvala burna osporavanja, tužbe i napade koji ga svrstavaju u antihrvate? Po mom sudu, odgovor je vrlo jednostavan: prvo, to što je Milan Kangrga sa sebi svojstvenom jasnoćom i beskompromisnošću fenomen uništavanja knjiga izričito označio kao nacionalni, svedruštveni problem i kao fenomen koji nužno izrasta iz date dominantne političke usmjerenosti Hrvatske; drugo, zato što se ipak ne može sasvim ignorirati tada, po ocjenama kompetentnih ljudi, najsnažniji mislilac u Hrvatskoj, a pritom još i etičar po profesionalnoj i životnoj vokaciji. I zaista, vidjet će se iz reakcija koje su slijedile, da je Kanrgina ocjena postala konstanta u reagiranjima onih koji su nakon toga o fenomenu uništavanja knjiga pisali, jer su i oni sami iz toka događanja došli do istovjetnog zaključka (Tribina o uništavanju knjiga, održana u Zagrebu polovinom 1999, članci novinara Tomislava Klauškog 1999, članci Davorke Vukov-Colić 1999. i 2000, »Pravorijek« Vladimira Primorca iz 1998, zatim više napisa Viktora Ivančića i Slobodana Šnajdera od 2000. i dalje, prilog Borisa Rašete 2003. i, nakon svega, još i intervencije PEN-a i HDN 2003...).
Tužba i proces
Koji bi bio razlog da se tuži upravo Milan Kangrga? Mislim da je razlog dvojake prirode: prvo, člankom je M. Kangrga fenomen diskriminacije/uništavanja knjiga postavio, tj. prikazao kao jedno od bitnih obilježja društvenog prevrata »u Hrvatskoj 1990-ih godina« – okolnost koja je sve više dolazila do izražaja u objavljivanim reakcijama javnosti, ali je nitko do tada nije tako jasno formulirao kao što je to učinio Milan Kangrga, a drugi je razlog vjerojatno u »težini imena« koji je tu formulaciju postavio: nakon njegovog članka nije se više moglo govoriti o tome da je diskriminacija/uništavanje knjiga »puki eksces« ili »izolirana pojava«, nego da izvire iz dominantne politike. Oba su ta razloga izazvala »ubitačnu« reakciju u vidu dva tzv. polemička (i režimski intonirana) članka A. Stipčevića. Treba pritom naglasiti: u dokumentaciji kojom raspolažem nema nijednog primjera da bi itko polemički (na način kako je to učinio A. Stipčević) pisao protiv ijednog priloga o fenomenu knjigocida koji je do tada, ali i poslije objavljen!
Pogledajmo formulaciju privatne tužbe Izabele Skokandić protiv Milana Kangrge za klevetu: zbog toga, što je u tjedniku Feral Tribune br. 654 od 30. ožujka 1998. godine, u članku pod naslovom »Hrvatski knjigocid, barbarizam i renesansa«, za privatnu tužiteljicu napisao da je, kao ravnateljica knjižnice u Korčuli, »samoinicijativno pobacala knjige u smeće, bez ikakvih kriterija«, te da je proustaški samoinicijativna.
Mislim da sve što je do sada poznato o fenomenu uništavanja knjiga »u Hrvatskoj 1990-ih godina« pokazuje da su opaske Milana Kangrge o tom fenomenu bile opravdane i da se ni na koji način ne mogu svoditi na klevetu, ako pod klevetom podrazumijevamo namjerno i neosnovano vrijeđanje čovjeka (napadi »ad hominem«). Perverzija je pak proglasiti klevetom kritiku koja smjera ukazivanju na anticivilizacijsko, ali i protuzakonito ponašanje i djelovanje. A to se, nažalost, dogodilo.
Kronologije tog »pravosudnog procesa« izgleda ovako:
 
1) Tužba je podnesena 2. 07. 1998.
2) Održana su tri ročišta (8. 10. 1998; 26. 11. 1998; 26. 01. 1999, dok je na četvrtom ročištu 25. 03. 1999. objavljena presuda)
3) Presuda je objavljena 25. 03. 1999.
4) M. Kangrga podnosi žalbu na presudu 30. 03. 1999.
5) Županijski sud 1. 06. 1999. prihvata žalbu M. Kangrge
6) Općinski sud 24. 10. 1999. odbacuje tužbu I. Skokandić
7) I. Skokandić se 22. 11. 2001. žali na Rješenje Općinskog suda
8) Županijski sud 15. 01. 2002. uvažava žalbu I. Skokandić i nalaže obnovu postupka
9) Općinski sud 5. 05. 2002. odbacuje tužbu I. Skokandić.
Proces se, prema navedenim datumima, vremenski protegao na pune četiri godine – s krajnjim rezultatom: tužba je odbačena jer je nepravovremeno podnesena. Je li ta činjenica bila odmah poznata? Da, bila je poznata, na nju je sudac Zorislav Kaleb bio odmah upozoren, a i da nije bio upozoren to je bilo jasno iz datuma zaprimanja tužbe, pa je stoga bio dužan poštivati propisane uvjete podnošenja tužbe. Da sudac ignorira pozitivno-pravne odredbe i nastavlja sa sudovanjem koje nema uporište u tim odredbama – to je prva i u isto vrijeme sramotna zloupotreba sudačke institucije. Koliko god se može sumnjati u nesposobnost suca Z. Kaleba – tolika bi nesposobnost (da ne zna elementarnu procesnu pretpostavku, a da onda još ignorira upozorenje na to) ipak bila nevjerojatna, pa treba zaključiti da je namjerno tu činjenicu zanemario. Prema tome, umjesto da se proces vremenski razvlači četiri godine, mogao je biti okončan već na prvom ročištu, 8. 10. 1998. godine – dakle odmah (odbacivanjem tužbe).
Spominjem ovdje još jednu vrlo važnu komponentu ovog procesa: proces je mogao biti odmah završen i u slučaju da je Kangrga prihvatio već na prvom ročištu drsko (da ne
kažem i bezobrazno) zatraženu ispriku, što ju je formulirala I. Skokandić: »Spremna sam povući priv. tužbu protiv optuženog ukoliko mi se ispriča u istom listu u kojem je objavljen članak te platiti troškove postupka« (str. 2 zapisnika ročišta od 8. 10. 1998). Takvu »ponudu« je Kangrga dakako odbio – i time ukazao na vrlo važnu etičku dimenziju javne riječi kad je u pitanju javni (ili društveni) interes – poučivši nas od kolike je važnosti biti ljudski dosljedan. Ta se dimenzija ovoga sudovanja ne smije zanemariti!
Zašto je ipak sudac Z. Kaleb ustrajao na sudovanju? Iz cjeline događanja može se pretpostaviti: samo zato da ušutka kritički
 
glas Milana Kangrge, a time i sve ostale kritičke glasove kad je riječ o otporu diskriminaciji/uništavanju knjiga. Na to ukazuju dvije važne činjenice:
 
• načinom vođenja procesa (neuvažavanjem bitnih činjenica, izostavljanjem ili odbijanjem da se obavi uvid u cjelokupnu dokumentaciju, odbijanjem da se saslušaju meritorni svjedoci događanja, površnim poznavanjem važećih propisa o otpisu i reviziji, nekritičkim prihvatanjem tvrdnji tužitelja, od kojih su neke lažne itd.) htio je pošto-poto proglasiti krivim i kazniti Milana Kangrgu;2
• a zatim, odjekom procesa u nizu najtiražnijih novina u javnosti se a priori Milan Kangrga označio krivcem za klevetu (iako presuda nije bila pravomoćna), a njegov je kritički pledoaje svrstan u novinsku rubriku »crna kronika«, dakle ravnopravno sa ostalim krimenima sitnih i krupnih lopovluka, ubojstava i zločina svake fele. Samo su se u Novom listu i tjedniku Feral Tribune mogli naći kritički osvrti (u povodu te presude), a u kojima se ukazuje na stvarnu i dalekosežno važnu društvenu poruku pledoajea Milana Kangrge.
U redakcijskom osvrtu tjednika Feral Tribune (»Lomača za Kangrgu«, 5. 04. 1999) na presudu navodi se namjerna pristranost suca Z. Kaleba, jer »U sudskoj procjeni bibliotečne revizije nisu uzeti u obzir zakonski propisi o samoj struci«, ali je posebno važno: »Prilikom suđenja prof. Kangrgi zanemareno je javno i službeno izrečeno mišljenje voditeljice županijske službe za knjižnice Tee Zanini, koja je i sama uočila nepravilnosti u radu Skokandićeve. Također, dopušteno je da potonja u svom izlaganju na zagrebačkom Općinskom sudu osobno izgovori nekoliko rečenica koje ukazuju na njezinu nestručnost i indolenciju, te nepoznavanja osnovnih propisa knjižničarske struke, i da potom nitko na to ne reagira, da nitko ne provjeri što to ona, zaboga, govori...« A za kvalifikaciju o »proustaškoj samoinicijativnosti« Feral Tribune s pravom ironično komentira: »Nakon što je prihvaćena retorička pitalica što-zna-dijete-tko-su-ustaše, niti ostatak procesa kod suca Zorislava Kaleba nije mogao proteći bitno drukčije. Revizija nije provedena bez ikakvih kriterija, kaže se u obrazloženju presude, jer je Izabel Skokandić suvišne knjige prethodno ponudila najbližim knjižnicama, koje ih nisu prihvatile«. Ironija je, dakako, upućena Z. Kalebu koji nije mislio da netko, tko je »još dijete s nešto preko 30 godina«, može znati ni što su ustaše, pa stoga valjda ni što su i kako su revno i bezobzirno čistili sve što im je smetalo(!). Feral Tribune uz to s razlogom pominje ministra B. Biškupića: »Ono što tada nije spomenuto, jest uloga ministra kulture mr. Bože Biškupića u čitavoj priči: njegova institucija dosad se u sličnim aferama držala posve rezervirano, puštajući da se vatra na lomačama godinama održava žrtvovanjem novih svezaka, i još prenosi iz kraja u kraj zemlje poput olimpijskog plamena«.
Tomislav Klauški je u tri svoja napisa u Novom listu također komentirao ovo suđenje: dan prije (26. 03. 1999), zatim nakon izricanja presude (30. 03. 1999) i ponovno uz svoj komentar navodeći neslaganje nekolicine javnih radnika s tom presudom (Glas Istre, 8. 04. 1999. i Novi list, 7. 04. 19993). I on navodi manjkavosti što ih je u vođenju procesa dozvolio sudac Z. Kaleb (zanemarivanje činjenica), ali mi se čini da ovdje treba navesti jedan dio teksta T. Klauškog, koji je pratio proces: »Ivan Surjan, zastupnik tužiteljice Skokandić, posebno se uhvatio za formulaciju o bacanju knjiga ‘bez ikakvih kriterija’, jer se time navodno aludira kako je osoba koja je to učinila ili suluda, ili ima posebnu averziju prema knjigama, ili je u pitanju nešto treće. U ovom slučaju, proustaška orijentacija«. »Tužiteljica ima 35 godina, i ovako mlada osoba ne može biti proustaški orijentirana«, tvrdio je Surjan.
Način vođenja sudskog procesa
Vratimo se načinu vođenja sudskog procesa i ključnim točkama tužbe.
Sve osnovno je do sada rečeno, a dobro se vidi iz postojeće dokumentacije. Spomenuti ipak treba još i ovo:
 
• presuda je poništena i naloženo je ponovno suđenje, jer nisu kako treba utvrđene činjenice;
• umjesto da do ponovnog suđenja dođe, počinje formalno-pravna igra datumima: Općinski sud umjesto zakazivanja rasprave donosi odluku o ništavnosti tužbe (kasno podnošenje), I. Skokandić se na to žali, Županijski sud (isti onaj koji je ukazao na ništavnost tužbe zbog kasnog podnošenja, doduše u drugom sudačkom sastavu, ali taj je postupak kao ona narodna: »ne zna ljevica što radi desnica«, prihvata žalbu i nalaže obnovu procesa, a onda Općinski sud umjesto obnove procesa definitivno odbacuje tužbu zbog kasnog podnošenja;
• tako ostaje »u zraku« dojam: ipak je Kangrga osuđen, pisalo se o tome pobogu... jer Sud nije preinačio jednom izgovorenu presudu...
Mislim da se iz cijelog tog rašomona može zaključiti: umjesto da pravosuđe stvarni problem »istjera na čistac«, u interesu društva i istine, iskoristilo je formalno-pravne »začkoljice« da to izbjegne, ne vodeći računa da je time neosnovano »krivnjom za klevetu« opteretio čovjeka koji nikako to nije zaslužio, pa je time Sud (njegov reprezentant Z. Kaleb) de facto postao klevetnikom i krivotvoriteljem.
Za prvi stavak kritike, na koji se tužba poziva (da je, kao ravnateljica knjižnice u Korčuli, »samoinicijativno pobacala knjige u smeće, bez ikakvih kriterija«), i tada se, a naročito nakon daljnjeg otkrivanja činjenica, znalo i moglo jasno pokazati da je istinit, i da je Izabel Skokandić radila nesavjesno, protupropisno, neprofesionalno, ne ustručavajući se pritom i da laže o tom svom postupku. Bilo bi dakle logično da je Sud izrijekom odbacio tužbu u
tom dijelu... a svojim stavom možda i pokrenuo sudsku odgovornost I. Skokandić, ako ništa drugo, a ono da laže sud.
A za drugi stavak tužbe (»da je proustaški samoinicijativna«) dovoljno je osvrnuti se na tada vladajuću atmosferu, na intenzivne proustaške manifestacije i na praksu koja je u mnogim aspektima takva bila. Svako samovoljno uništavanje knjiga, da se zadržim samo na tome, s naslova isključivosti, tj. diskriminacije »nehrvatskog« (ili što se nekome činilo »nehrvatskim«) – bilo je i ostalo dio fašistoidnog ponašanja, a ustaštvo je njegova varijanta, vrlo brutalna pritom. U tom smislu je, a imajući na umu »stvorenu lokalnu atmosferu isključivosti« u Korčuli (koju vjerno dočarava članak Željana Petkovića, »Tajnim glasovanjem – Izabel Skokandić«, Slobodna Dalmacija, 6. 02. 1999, kao i izjave nekih »lokalnih
 
Pablo Ruiz Picasso, Girl Before a Mirror, c 1932.
politikanata« na Gradskom vijeću, ali i mimo njega) postupak I. Skokandić zaista proustaški: samovoljno, nezakonito i bezobzirno uništavanje literature koja joj se činila nepodobnom (»zastarjela i nepotrebna«).
Nužno se nameće pitanje: je li sudac Z. Kaleb uopće čitao Kangrgin članak? A ako ga je čitao, kako je mogao iz cjeline istrgnuti jednu i samo jednu sintagmu, zanemarujući da je ta sintagma samo izvedenica iz opće ocjene fenomena uništavanja knjiga? Ne čudi stoga da je Županijski sud poništio presudu i zato što »... u obrazloženju pobijane presude osim reprodukcije iskaza privatne tužiteljice i obrane okrivljenika te popisa i ostale dokumentacije o uništenim knjigama, nisu navedeni razlozi iz kojih bi se određeno i jasno vidjelo koje je sve činjenice iz dokaza raspravljenih u toku glavne rasprave sud uzeo u obzir kada nije prihvatio istinitom obranu okrivljenika da pišući o uništavanju knjiga nije namjeravao oklevetati privatnu tužiteljicu, već je kao intelektualac protestirao na pojavu učestalog uništenja određenih knjiga, a da je slučaj knjižnice u Korčuli samo jedna ilustracija te pojave«. Sudac Z. Kaleb je, istržući jednu sintagmu iz cjeline, time javni angažman jednog filozofa sveo na nivo »piljarske svađe« – što dovoljno upečatljivo ukazuje do kakve je mizerije hrvatsko društvo dospjelo tih godina.
Iz svega što sam do sada naveo može se zaključiti: sucu Z. Kalebu nisu se slučajno dogodili toliki »promašaji«, nedopustivi u profesionalnom radu ove vrste; ti su »promašaji« ili propusti namjerno napravljeni – samo zato da se Milan Kangrga osudi i da to bude poruka i drugima koji bi se usudili kritički govoriti o fenomenu uništavanja knjiga. Stoga je ovaj proces protiv Kangrge eminentno politički proces, pa je to istovremeno i zloupotreba sudstva u funkciji zaštite jedne politike, koja je i dovela do fenomena uništavanja knjiga. Kaleb je bio »pravosudni« instrument te politike, kao što je i u svojim postupcima uništavanja knjiga, a zatim i u dva tužakanja (protiv Milana Kangrge, a zatim tjednika Feral Tribune) I. Skokandić bila instrument te politike. Bez takve politike niti bi bilo suđenja što sam ga opisao, niti bi bilo »fenomena I. Skokandić«. Da dozvole postati instrumentom nečasne politike – to dovoljno govori o njihovu moralnom habitusu.
Vidjeli smo iz citiranog dijela članka, iz kojega je, kao podloga za tužbu, zloupotrebljen samo dio jedne rečenice, da je Kangrga cjelokupni problem uništavanja knjiga postavio načelno – kao pitanje smjera u kojemu se hrvatsko društvo s prevratom 1990-ih godina kreće. Je li to jedini njegov pisani prilog razmatranju stanja u hrvatskom društvu toga vremena? Dakako da nije. Preopširno bi bilo ovdje navoditi bibliografiju njegovih radova, mahom i polemičkih napisa u kojima ukazuje ne samo na falsifikate u opisima prethodnog stanja, nego i na fundamentalna pitanja razvoja društva. Kao filozof-etičar po vokaciji, svaki je taj rad nastojao utemeljiti i na spoznajama evropske misli, ali i na iskustvima što su ih ova područja imala u proteklih nekoliko decenija.
Medijske reakcije
Medijska registracija suđenja prof. dr Milanu Kangrgi i sama po sebi je vrijedan pokazatelj rascijepljenosti hrvatskoga društva 1990-ih godina. Sama činjenica da su u vezi s fenomenom »uništavanje knjiga« pokrenuti sudski procesi od golemog je značaja. Iz dostupne mi literature nisam našao sličnoga primjera: da se kritika uništavanja knjiga
sudski progoni! Već bi i po ovom jedinstvenom obilježju fenomen uništavanja knjiga »u Hrvatskoj 1990-ih godina« morao biti predmet burne i posvemašnje javne pažnje, ali i interesa bibliotekarske zajednice. A zatim, od još je većega značaja to, da su tužbe, formalno privatne (»za klevetu«, podnesene od ličnosti koja je knjige uništila, ali koja sama za taj svoj čin nije bila ni na koji način sankcionirana, već je, oficijelno, bila štićena i unapređivana! No najveća je perverzija da su sudski procesi bili u korist ličnosti koja je knjige uništila, a na štetu, ili teret, onih koji su na zločin uništavanja knjiga kritički javno ukazivali! Napisi pokazuju i prirodu naše društvene odgovornosti: umjesto da javnost, ili barem intelektualni dio javnosti, masovno protestira protiv iskazane perverzije i
 
zloupotrebe sudstva, »sudovanje« Kangrgi se (s nekim izuzecima) u masovno korištenim novinama prikazuje u rubrici »crna kronika«.
Četiri su osporavanja nakon Kangrginog članka bila objavljena: 1) Dalibora Brozovića, ravnatelja Leksikografskog zavoda (zajedno s odgovorom M. Kangrge) u Feral Tribuneu, 14. 04. 1998; 2) prof. dr Aleksandra Stipčevića »Kangrgine lomače knjiga«, Hrvatsko slovo, 17. 04. 1998; 3) prof. Đurđice Jureša, »Akademik Kangrga brani knjige na srpskom, ali nije izustio ni slova dok su gorjele hrvatske knjige«, Vjesnik, 21. 04. 1998; 4) prof. dr Aleksandra Stipčevića: »Opet gore Kangrgine lomače knjiga«, Hrvatsko slovo 15. 05. 1998.
Središnja točka Brozovićevog prigovora svodi se ponajprije na Kangrginu neupućenost u razloge otpisa enormnog tiraža koji je postao suvišan s raspadom SFR Jugoslavije (ionako je tiraž, naročito prvoga sveska EJ, bio prevelik, tvrdi Brozović), a LZ je u međuvremenu ispunio sve dogovoreno (ugovoreno), pa su dakle čisto poslovni i komercijalni razlozi (skladišni prostor i sl.) vodili odstranjenju suvišnih primjeraka..., a zatim prigovara Kangrgi: otkuda mu podatak... Kangrga mu je odgovorio: nije riječ ni o količini, ni o »komercijali«, riječ je o nečemu što je bilo od povijesnog značenja (enciklopedijski projekt Miroslava Krleže...), što je bilo od građana financirano, pa je građanima i pripadalo..., bili su ti svesci društveno dobro i o tome je trebalo voditi računa...
Pažljivim čitanjem prigovora (i odgovora na prigovor) dâ se razumjeti da ovdje Brozović nastupa više kao trgovački putnik, kome sadržaj robe nije bitan, nego su mu bitne »komercijalne« performanse. Očito je da se iza »komercijalne maske« krije »križarski rat« protiv središnjeg Krležinog poduhvata, a to nije pitanje »komercijale«, nego politike i ideologije »novog poretka« kome se Brozović spremno ponudio...
Đurđica Jureša priznaje da je bilo sporadičnih nesmotrenih postupaka s knjigama, da su neki od njih i sankcionirani, ali da to ne daje za pravo Kangrgi da generalizira... i onda navodi da je i u »mraku« bilo diskriminacije i uništavanja knjiga (ona je svjedok) i da je Kangrga šutio kad su »gorjele hrvatske«, a uzima sada u zaštitu »srpske« knjige... Kangrga nije smatrao potrebnim polemizirati s njenim primjedbama – dao je samo dvije opaske: zna li ona za njegove stavove s početka 1990-ih i, drugo, zašto je Hrvatima potrebna »komparacija sa Srbima« »naročito po zlu«. Dodao bih: bilo bi interesantno znati: ako je bibliotekarka (kako navodi) i ako je bila svjedokom uništavanja knjiga – bilo »u mraku«, bilo »pri svijetlu« – zašto o tim svojim znanjima nije javno progovorila – i tada i sada, nego je tek čekala Kangrginu reakciju?! To što su brojni građani i novinari pisali o fenomenu uništavanja knjiga prije Kangrge (Mihaljević, Derk, Lukežić, Livada, Anić-Lasić, Lasić, Muzur...) – to valjda nije bilo vrijedno pažnje »bibliotekarke Đ. Jureša«!! A posebno želim naglasiti krajnju bedastoću o dijeljenju knjiga na »naše hrvatske« i »njihove srpske«. Tu je korijen ove »komparacije po zlu« o kojoj govori Kangrga...
Očito je da je režim za napad na Milana Kangrgu smatrao potrebnim upotrebiti svoju »tešku artiljeriju«, a takvom je smatrao – »neupitni autoritet« bibliotekarske struke: prof. dr Aleksandra Stipčevića. I on je tu svoju ulogu zdušno obavio. Teško je »prepričati« njegov razmjerno obiman polemički nastup. Navest ću ovdje ono što mi se čini važnim za naša razmatranja.
Stipčević ne krije da je bit spora u ocjeni sadržaja društvenog prevrata, njegove političke usmjerenosti i obilježja režima, što je iz toga prevrata nastao i koji je u Hrvatskoj »na djelu«, a da su postupci s knjigama tek povod, zgodna izlika da se taj prevrat, politika i vladajući režim napadnu. U prvom članku (17. 04. 1998) on pri kraju kaže: »No iz cijelog konteksta onoga što je napisao Kangrga više je nego razvidno, da je taj slučaj« (»u smeće poslanih 400 knjiga u Korčuli« – A. L.) »bio tek izgovor da napiše ono što je napisao o Hrvatskoj kao ‘jedinoj zemlji u Europi, u kojoj se na mala vrata vratio fašizam’. I nije nimalo slučajno da je taj njegov članak objelodanjen upravo ovih dana, kada je u Srbiji i formalno fašist Vojislav Šešelj dobio jednu od najvažnijih funkcija u državi. Svi su u svijetu uvjereni da je sa Šešeljem ubrzana fašizacija Srbije i svima je to jasno, osim drugu Kangrgi koji tvrdi da je Hrvatska jedina zemlja u Europi u kojoj je fašizam na vlasti! I dok cijeli svijet sa zebnjom gleda kako se u Europi ponovno rađa jedna fašistička država, treba zamagliti priču i skrenuti pozornost na Hrvatsku, gdje fašizam već caruje! Tu je poanta Kangrgina članka, a ne u njegovoj brizi za položaj knjige u Hrvatskoj«.
U drugom članku (15. 05. 1998, u odgovoru na Kangrgin odgovor od 27. 04. 1998) Stipčević ponavlja istu bitnu opasku: »Vratimo se još jednom na samu bit Kangrginih paskvila. On uporno želi dokazati da u Hrvatskoj danas vladaju fašisti, odnosno, kako on kaže, ustaše. Ta je opaka teza, koju srbokomunisti i njihovi istomišljenici četnici, ali i domaći i inozemni ljevičari svih boja, uporno ponavljaju otkada je započela borba hrvatskoga naroda za svoju samostalnost. Razlog neprestanog ponavljanja te teze je vrlo jednostavan i svima lako prepoznatljiv: ako u Hrvatskoj (jedinoj u Europi!) vlada fašizam, tada se protiv takve zemlje treba boriti ne birajući sredstva, pa i onima koje tako zdušno koristi Milan Kangrga. Nikakvoga drugoga cilja nemaju Kangrgine paskvile u ‘Feralu Tribuneu’ osim da mobiliziraju domaće i posebno inozemno javno mišljenje protiv neovisne Republike Hrvatske. Sve ostalo je u ovoj priči od drugorazredna značenja. O tome sam govorio u prošlom članku u ‘Hrvatskom slovu’, a o tome govorim i sada«. A Kangrga, ili kako ga on posprdno naziva »Kangrgopterix« (podvrsta izumrlih čudovišta), »nesretne i tragične ptičurine koje su svojim golemim krilima mlatarale praznu slamu ne uspijevajući nikako razumjeti da se svijet mijenja i da su osuđene na nestajanje«.
Polemički angažman Stipčevićev (protiv Kangrginih stavova) nije stoga imao nikakve veze s onim što je potaklo raspravu: s nedopustivošću uništavanja knjiga, nego s nastojanjem da se zahuktalo uništavanje knjiga opravda! Da je bilo suprotno, Stipčević bi pomno, s dužnom pažnjom, razmotrio sve ono što je, i mimo Kangrginih opservacija, bilo pisano i javno objavljeno o uništavanju knjiga, a toga je zaista bilo više no dovoljno i od ljudi koji su za to mjerodavni.
Tu osnovnu liniju događanja u vezi s uništavanjem knjiga u »Hrvatskoj 1990-ih godina« S. Šnajder obrađuje i u članku »Gospon Horvat i paliknjige« iz 2004. godine. Evo jednog dijela njegova teksta: »I hrvatska je novija povijest ozbiljenje onog strašnog Heineova uvida: Paliknjige potječu iz istog mentalnog sklopa iz kojeg potječu palikuće. Moramo uzeti kao dokazano da je ‘odstranjivanje nepoćudnih knjiga’ naredila država, da je u tom smislu našla vrlo revnih izvršitelja, te da do današnjega dana ništa od toga nije sankcionirano. Herojski su napori jednog Ante Lešaje, u vezi s korčulanskom sramotom na istu temu, potom napori Milana Kangrge da objasni, ne toliko ono što je neobjašnjivo, već ono što nitko ne želi čuti. Zasad posljednji rezultat ovog teškog sporenja jest Otvoreno pismo trima hrvatskim ministarstvima (kulture, znanosti, obrazovanja i sporta, pravosuđa), te državnom odvjetništvu. Ono se u stvari sastoji od samo dva zahtjeva: ‘1. da se o fenomenu čišćenja bibliotečnih fundusa izjasne nadležni državni organi; 2. da nadležni organi pokrenu utvrđivanje odgovornosti u skladu s odredbama Kaznenog zakona (uništavanje javnog kulturnog dobra), gdje god je to moguće’«.
Kangrga protiv palikuća i paliknjiga
U analizi »slučaja Kangrga« potrebno je imati u vidu da je on dosljedno i kontinuirano iskazivao svoje kritičke ocjene o prirodi društvenih promjena u Hrvatskoj. Skrenut ću pažnju samo na tri njegova rada, a svaki je od njih objavljen prije 1998. godine, dakle prije inkriminiranog članka.
U prvoj polovini 1996. godine u intervjuu za Nacional (26. 04. 1996) je na pitanje (Mate Babića): »Kako komentirate pojavu brojnih knjiga iz doba NDH (Kvaternik, Pavelić...), pa i filozofijsku reaktualizaciju tadašnjih ideja?« odgovorio: »Moram priznati da sam u mojoj radikalnoj kritici ondašnjeg režima i sistema u cjelini dolazio na mogućnost svih mogućih izlaza, pa sam u jednom trenutku zavapio, neka dođe i sam đavao, i bit će možda bolje nego što već jeste! Ali, ni u snu nisam mogao pomisliti da će se ustaštvo ponovo vratiti u Hrvatsku i politički i duhovno. A to se nakon pola stoljeća ipak događa. Rekao sam jednom, kako za vrijeme NDH nije bilo više od 3-5 posto ustaša, i da je hrvatski narod, i posebno Zagrepčani, već nakon nekoliko mjeseci uvidio s kim imaju posla i bio protiv, a
sada mi se čini da je ta ustaška ideologija toliko duboko ‘usidrena’ u narod, te gotovo pomislim da tada nisam bio u pravu«.
U razgovoru s Franom Cetinić-Petrisom za Radio France International (emitirano 23. 11. 1996) na pitanje: »Posvuda u postkomunizmu – da upotrebim taj pojam lišen svake supstancijalne kvalitete, osim onog pukoga kronološkoga post hoc – nacionalizam je postao posljednje utočište. Kamo to vodi, ako se još zna da se na našim prostorima nacionalizam jedva razlikuje od tradicionalnog zatvorenog tipa kolektivizma?!« M. Kangrga je odgovorio: »Svaki je nacionalizam po definiciji i po svom bitnom ispoljavanju nužno oblik kolektivne svijesti, a u svojoj konsekvenciji, naročito u evropskoj suvremenosti, vodi u
 
nacizam i fašizam. To je zapravo samo druga strana staljinizma, koji se stalno imenuje komunizmom bez ikakve historijske osnove i opravdanosti. Na čitavu ovom našem prostoru, ali i šire, došlo je – s malim iznimkama – samo do pretvaranja staljinističkog, tzv. klasnog kolektivizma u nacionalni (tj. nacionalistički ili fašistički). Bitno se nije dogodilo ništa nova, samo je promjenjen predznak, jer je većina nekadašnjih članova partije (tzv. komunističke) jednostavno prešla u novu-staru partiju i nastavila svoj ‘posao’. To vodi u povijesnu besperspektivnost, kojoj je idealizirana i naknadno ‘frizirana’ prošlost, i samo prošlost, na svim područjima života jedini i najviši princip. Na djelu je povijesna perverzija prve vrste«.
A u članku »Božanstvena država« (Novi list, 19. 11. 1997) nalazimo i slijedeću misao: »nacionalnost podignuta na nivo vrhovnog moralnog principa, i time pretvorena u nacionalizam i rasizam najgore provenijencije u suvremenu svijetu, postaje pokriće za sve, pa čak i za najočitije javne zločine i nekažnjena ubojstva. To je dakle vladavina bezakonja, u kojoj slobode, prava, pravne države ili vladavine prava nema ni na vidiku. Neodgovornost vlasti povlači za sobom neodgovornost svakog pojedinca...«
Naveo sam ovih nekoliko opaski Milana Kangrge samo s jednom jedinom svrhom: da se vidi dosljednost s kojom zastupa određene poglede na aktuelna društvena kretanja. Nekome ti stavovi i ocjene ne moraju, doduše, biti prihvatljivi, ali to ne mijenja njihovo obilježje dosljednosti.
A da li je Milan Kangrga bio osamljen u ukazivanju na proustaške naplavine u hrvatskom društvu 1990-ih godina? Ne, nikako. Prelistamo li samo novine iz toga vremena naći ćemo mnoštvo ocjena da je nacionalistički zaodjeven ustašluk vrlo prisutan i agresivan u našem društvu. Poznati diplomat Darko Šilović je dovoljno jasan (Feral Tribune, 28. 12. 1998): »Ono što me najviše pogađa, gotovo deprimira, jest rehabilitacija ustaštva, te najveće sramote u povijesti Hrvatske. Možda se to ne vidi tako drastično kad čovjek stalno tamo živi, ali kad ja dođem jedan ili dva puta godišnje, uvijek me frapira kako ta ideologija i, čak, njezin rječnik prodire sistematski u sve pore života... Iz toga logično slijedi ponašanje prema opoziciji i nezavisnim medijima«.
I u brojnim napisima Viktora Ivančića ukazuje se na »oživljavanje« ustaštva, na javno zastupanje nacionalne i svake druge isključivosti i mržnje – svega, dakle, što je bilo obilježje ustaškog režima. Navodim, primjera radi, iz njegovog teksta »Tuđmanove bebe« (Feral Tribune, 14. 11. 1994) slijedeći stav: »Nije prvi put da hrvatski poglavar zagovara antifašizam u ceremonijalnom obliku. Kažu da on ne boli, a ostaje zapisan. Čak je i njegova svojedobna isprika Židovima zbog vlastitih ‘znanstvenih lutanja’ imala uvjerljivost lošeg antifašističkog teatra iz europske provincije. Nikada, međutim, Franjo Tuđman sebi nije dozvolio uspostavu javnog odnosa prema eklatantnim fašistoidnim ispadima u zemlji kojom vlada i koja se zbog nekih novih ‘pravila ponašanja’ sve jače crveni od stida. Više nitko i ne očekuje da se predsjednik ove tužne zemlje oglasi o masovnim javnim uništenjima spomenika antifašističkoj borbi (koju on toliko ljubi), o pozivima na spaljivanje novina i knjiga, o histeričnim demonstracijama ustaštva ‘u ime Hrvatske’, o javnom zagovaranju likvidacija ‘Srba i komunista’, o eskalaciji fizičkog nasilja i terora nad političkim nepoćudnicima... Predsjednik, naime, preferira antifašističke zdravice!«4
Ukratko, čak je i Z. Kaleb mogao utvrditi da kritika koju izriče M. Kangrga nije nipošto izvan onoga o čemu kritički razmišljaju i mnogi drugi ljudi (proustaštva u društvu) i da stoga diskriminacija ljudi i diskriminacija/uništavanje knjiga unutar tog diskursa i u takvoj društvenoj situaciji svakako jeste simptom proustaštva.
Sudski proces protiv Milana Kangrge svojim je obilježjima jedinstven primjer pravosudnog progona (ukoliko je riječ o području bibliotekarstva, a prema onome što mi je iz literature poznato) zato što je kritički progovorio o uništavanju knjiga. U tom smislu je taj sudski progon svakako važan dio cjelovitog fenomena diskriminacije/uništavanja knjižne građe »u Hrvatskoj 1990-ih godina« i vjerojatno će biti predmet proučavanja.
Ante Lešaja

1 Primorčevi redoviti komentari s naslovom »Pravorijek«, koji su u Feral Tribuneu kontinuirano izlazili dvije godine, nezaobilazna su građa za razumijevanje načina na koji se »hrvatsko društvo 1990-ih« konstituiralo. Te je komentare, neposredno nakon njegove smrti, »Feral Tribune« izdao kao posebnu knjigu: Vladimir Primorac, Pravorijek. Izabrane kolumne iz tjednika Feral Tribune 1998–2000, »Feral Tribune«, Split 2000. U knjizi je i tekst na koji se ovdje pozivam (»Knjige i kontejneri«, str. 81–83, izvorno objavljeno u Feral Tribune, 23. 11. 1998).
2 Na nesavjesno vođenje postupka ukazuje ne samo Žalba na presudu, što ju je podnio M. Kangrga (njegova odvjetnica S. Artuković), nego i, naročito, Rješenje Županijskog suda koje je poništilo presudu, jer je »... ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka...« u dva pravca: formalno-pravnom (»utvrđivanje pravovremenosti privatne tužbe«), ali i zato što »... pobijana presuda ne sadrži dovoljno jasne razloge o odlučnim činjenicama«.
3 Važno je citirati opasku Tomislava Klauškog, nakon što je naveo riječi M. Kangrge da mu nije jasno zbog čega je na sudu: »I upravo u tome čuđenju leži dio priče o hrvatskom javnom prostoru i zagubljenosti kritičkih intelektualaca u magluštini normi i mjerila. ‘Nitko se od mojih kolega nije oglasio da mi da neku podršku, da se svojim argumentima usprotive bacanju knjiga u smeće’, čudi se danas Kangrga. Zaista, hrvatski intelektualci godinama šute, godinama ne reagiraju na brojne pojave zatiranja kritičkog intelekta, ne bore se protiv agresivnog zatupljivanja nacije od strane pojedinaca uljuljkanih u naručju bahate vlasti«. Postoje naravno izuzeci, među koje Klauški ubraja Vesnu Pusić i Vlada Gotovca, pa dodaje: »Prokletstvo Milana Kangrge upravo je u tome što je on vlast (baš kao i Gotovac), kritizirao i u prošlom, i u ovom režimu«. A zatim navodi glasove podrške ljudi koje je konzultirao: »Podršku Milanu Kangrgi i njegovoj kritici uništavanja vrijedne literature, dala su i dva istaknuta, premda prilično nepoćudna intelektualca u mjerilima novog hrvatskog društva: Nenad Mišćević i Boris Buden...«, a prof. dr Predrag Vranicki »... bio je jedan od rijetkih znanstvenika koji su pristali komentirati sudsku presudu svom kolegi: ‘Potpuno se slažem s opravdanom kritikom Milana Kangrge u vezi s bacanjem knjiga, među kojima je bilo i klasičnih djela. Trebao bi biti zadatak i obaveza društvenih organizacija i pojedinaca da u ovakvim slučajevima pošalju knjige u naše ratom porušene i opustošene biblioteke, a eventualne sporove, ako do njih dođe kao u ovom slučaju, rješavati preko tiska’«.
4 Brojne njegove tekstove, u kojima upozorava na postupke što ih možemo svrstati u proustaške, čitalac će naći objedinjene u knjizi: Lomača za protuhrvatski blud. Ogledi o tuđmanizmu, Kultura & rasvjeta (Biblioteka »Feral Tribune«), Split 2003. Vidjeti naročito članke u prvom poglavlju: »Forsiranje svastike«.

 
Teritorija i mit
1-31.12. 2010.
     


Danas

 
 
 
 
Copyright © 1996-2010