O komunizmu*
Ovdje se dakako spontano postavlja prije svega
pitanje: Gdje je do sada i gdje u svijetu bilo
toga komunizma?! Ako neki suvremeni »mudraci«
svih boja i kalibara to znaju, bilo bi
svakako ne samo vrijedno, nego povijesno značajno
da smo taj komunizam – već imali?! Baš
zgodno, ali se svakodnevno brblja o »komunizmu
i postkomunizmu«, što je blago rečeno obični –
bezobrazluk! Bez obzira na to, dolazio
on s bilo koje strane, propagandističke ili iz
najobičnijeg neznanja, odnosno onog upornog »zdravog
razuma« koji nas svojim primitivizmom prati u
stopu svakog dana u svijetu! Ako pak o komunizmu
i postkomunizmu kao nečemu u realitetu već
postojećem (pa smo onda »na sreću« taj komunizam
»ukinuli«) govore tzv. intelektualci, pa čak i
po struci »filozofi politike«, onda je na djelu
dvostruki bezobrazluk, jer se ne zna
je li posrijedi »pomanjkanje pameti« ili možda
nešto još i gore: obični banalni interes ili puka
(profesionalna) korist, bilo doslovno bilo za
volju »imidža« pred javnošću, pa ćemo onda »dobiti
i aplauz« od postojeće (u nas nacionalističke)
vlasti, ili od – svjetine, koja je po
Njegošu: »stoka jedna grdna«!?
A ne možda, nego doista sigurno riječ je primarno
o toj »svjetini«!? Jer ona doista neće,
tj. nipošto ne želi nešto dobro ili bolje,
jer joj je svagda iznova najbolje u postojećem
|
stanju, kakvo god ono
bilo! Zašto? Zato što se za to »bolje«
(a to prije svega znači za – slobodu!)
treba »uložiti« nešto svoje, osobno i
individualno, tj. za to se treba doslovno
– izboriti (što je svagda bilo
i uvijek će biti skopčano s rizikom,
a često i pravim životnim rizikom
u borbi protiv postojećih sila vladajućih
klasa i njihovih služnika, prirepaka i
plaćenih ideologa svih boja!) a to ne
priliči ili nije primjereno tzv. prosječnoj
svijesti i njoj pripadnom načinu života,
koja se naime nije potrudila podignuti
na nivo samosvijesti (a to znači
samodjelatnog čovjeka koji »drži do sebe«
i do svog ljudskog dostojanstva,
što ga mnogi čak smatraju – »čistom apstrakcijom«
dokonih filozofa i »izmišljatora zgubidana«!),
što znači, dakle, slobode, pa
onda u svim životnim okolnostima, čak
i najstrašnijih oblika, istrajava na polu-životinjskom
nivou pukog snalaženja
|
|
|
u postojećem, pa bilo ono i doslovno – ljudski
nepodnošljivo.
Zato uvijek iznova »prosperiraju« samozvani uzurpatori,
vladari, gospodari, vlastodršci i vlastoljupci,
pljačkaši i ubice, koji su tu svjetinu naočigled
opljačkali i pobacali doslovno na ulicu sa cijelim
obiteljima, a taj im »narod« još aplaudira kao
svojim vitezovima i herojima, podiže spomenike
vlastitim sredstvima, a sami nemaju što jesti,
te ih slave na sve moguće načine, jer oni su »očevi
nacije«. Ma, kakav komunizam, nismo mi za to,
jer hoćemo ostati samo pripadnici određene – nacije
i da imamo svoju državu, ma kakva ona bila, makar
nas vlastodršci vode u propast i ništavilo, samo
da je – naša! Želimo da nas pljačkaju
naši pljačkaši, a ne tuđi! Jer
– mi smo prije svega domoljubi! i to
nam je u životu – posve dovoljno! Nemojte
nas uznemiravati! Mi želimo samo mirno spavati!
(...) tko i kada i na koji će se način to »bolje«
realizirati, i kad ćemo prestati biti – »metafizička
bića« tako dobre prilagodbe na postojeće,
kad to dosad nismo ni pokušali dokazati?! Kako?
Pa – valjda svojim djelom! Zato to
pitanje ostaje – otvoreno! (...)
I, na kraju, što se tiče onih koji ustraju
u nečemu ljudskome i koji usprkos svemu žele
nešto dobro ili bolje nego što već
jest, Adorno je pisao:
»Oni koji su imali tu nezasluženu sreću, da
u svojoj duhovnoj sazdanosti po svemu ne
odgovaraju važećim normama – a to je sreća
koju u odnosima s okolinom moraju i prečesto
ispaštati – moraju moralnim naporom i takoreći
umjesto drugih izgovoriti ono, što
većina onih za koje govore ne mogu vidjeti,
ili sami sebi – zbog prilagođenosti zbilji
– zabranjuju da tako nešto vide!«1
* Iz:
Milan Kangrga, Spekulacija i filozofija.
Od Fichtea do Marxa, »Službeni glasnik«, Beograd
2010, str. 390–391, 394, 402.
1 Th. W. Adorno,
Negativna dijalektika, BIGZ, Beograd
1979, str. 55.
