Predstavljanje knjige Milana Kangrge Spekulacija i filozofija – Od Fichtea do Marxa

Ideje su središte svakog stvaralačkog procesa

U knjižari »Službenog glasnika« u Beogradu, 30. septembra 2010, predstavljena je posthumno objavljena knjiga poznatog filozofa Milane Kangrge Spekulacija i filozofija – Od Fichtea do Marxa u izdanju »Službenog glasnika«. O knjizi, o značaju Milana Kangrge kao vodećeg filozofa sa ovih prostora, ali i o »bedi filozofije« danas razgovarali su Zagorka Golubović, Gajo Sekulić, Lino Veljak i Božidar Jakšić. Republika prenosi neautorizovanu verziju ovog razgovora

spekulacije, on je jedan od najvećih spekulativnih filozofa koji nam je u ovoj knjizi razjasnio mnoge bitne stvari. Kangrga čita Marksa iz jedne perspektive na koju je i savremeni filozof Kornelijus Kastorijadis ukazao, a to je da Marksa ne treba uobičajeno čitati, treba ga čitati stvaralački. Kangrga je upravo to učinio u ovoj knjizi. Naime, dospeo je do onoga

Dakle, Kangrga kaže da je bit ljudske egzistencije i suštinska razlika naspram ostalog sveta upravo ona delatna strana kojom čovek dolazi do saznanja nečeg potpuno novog, ali ne radi saznanja po sebi, već da mu to saznanje omogući da to novo i ostvaruje. Danas u Srbiji, nažalost, naši filozofi tvrde kako ideje nisu važne već samo diskurs, samo »male priče«, i da na taj način stvarno ostajemo u svetu prilagodbe, tj. na onome u čemu smo se zadesili. To je svet lišen onog bitnog, a to je mogućnost iskoraka ka spekulaciji, ka novom. Stoga kritička teorija društva nije metafizička filozofija ona se ne zadržava samo na onome što jeste, na onome što je datost, nego se bavi propitivanjem postojećeg, iznalaženjem razloga zašto to postojeće uopšte postoji, odakle je poniklo, a suština je u tome – i to se povezuje onda sa Marksovom spekulativnom filozofijom – da se pokaže kako je epoha kapitalizma koju je Marks analizirao nastala, kuda ona vodi. Mi danas imamo veliko iskustvo o tome dokle nas je takva epoha dovela. Da je savremena filozofija devalvirala pokazuje se time što svetska ekonomska kriza nije bila domišljena i objašnjena od strane filozofa; naprotiv, odbacivanjem Marksa i ranijih filozofa na koje se Marks oslanjao, marksizam je protumačen na jednostran način i Kangrga to u svojoj knjizi vrlo argumentovano pokazuje. Marksistička spekulativna misao nije ekonomistička teorija, kako tvrdi savremena filozofija. Da paradoks bude veći danas je u dominantnoj ideologiji neoliberalizma doveden do vrhunca upravo ekonomizam, dakle ono što se zameralo Marksu i marksističkoj filozofiji. Nije slučajno da u Londonu prošle godine ni u jednoj knjižari niste mogli naći Marksov Kapital jer, iako je štampan u tiražu na stotine hiljada primeraka, bio je upravo razgrabljen. Tako je ispalo da je Marks popularniji danas nego što je bio u svom vremenu.
Želela bih da naglasim izuzetnu važnost jednog poglavlja iz Kangrgine knjige. To je poglavlje o pojmu. Šta znači pojam i zašto nas pojam vodi u spekulaciju, zašto filozofija koja ne dospeva do pojma mora da ostane prizemna, na onome što uistinu jeste: udvorička, dvorska, u službi državnih vlasti. Ta postmoderna filozofija koja je lišena pojmovnosti ne dospeva do umnosti, do spekulacije, a kad se dospe do umnosti, kada se dospe do pojma kao apstrakcije u kojoj se sadrži bit, i kroz tu bit razume kako je nešto nastalo i kako će se ono u budućnosti kretati, tek onda se može objasniti proces a ne datost. Ili, kako kaže Kastorijadis, a što Kangrga usvaja, mašta izmišlja novo, a bez novoga nema procesa, bez toga novoga mi se nalazimo stalno tamo gde jesmo i u onome što jeste i mi se samo prilagođavamo.

Istakla bih još jedan bitan momenat. To je da tek u spajanju subjekta i objekata, tek u momentu kad subjekt dođe do samosvesti, ne samo da teorijski samosvešću objašnjava dato, nego stvara i jednu metodologiju produkcije sa stanovišta nekih kriterijuma mogućnosti daljeg kretanja, onda je to prava samodelatnost, onda je princip slobode koji se sadrži u toj samodelatnosti i samosvesti do kraja zastupljen. Filozof koji se ne drži toga principa slobode, po Kangrginom uverenju – a ja delim isto uverenje – ne može biti ne samo spekulativni mislilac nego ne može biti ni filozof. Nije, dakle, tačno da nam ideje više nisu potrebne, kako tvrdi postmoderna filozofija. Ideje su središte svakog stvaralačkog procesa, odnosno, kako kaže Kangrga, uspostavljanja onoga što je predmet po sebi, da bude predmet za nas. Predmet koji će u horizontu vremena biti podvrgavan daljim ispitivanjima, dakle procesualno. Tu se vidi napredovanje u marksizmu, taj stvaralački marksizam koji nije dogmatski, kanonski, već neprekidno istraživački. Poznavalački, stvaralački duh, to je ono što karakteriše spekulaciju, a onaj ko to poseduje mogao bi se nazvati spekulativnim filozofom.
Vrlo je interesantna distinkcija koju Kangrga pravi između percepcije i apercepcije. On smatra da filozofija ostaje percepciji koja samo objašnjava svet onakav kakav je, dok je apercepcija refleksivni odnos spoznaje unutar datog stanja ali i predviđanja šta iz tog datog stanja može da proistekne. Dakle, to je produkcija odnosa delotvorne radnje za razliku od fenomenalnog, od činjenica. Stvaranje nečeg bitno novog, nije samo stvar umetnosti kako se obično misli. Šeling je čak smatrao da je bit filozofije spekulacije u umetnosti, jer se ona služi maštom i proizvodi stalno novo, ali to je bit i umnog, misaonog pristupa stvarnosti, dakle onoga što bih ja nazvala spekulativnom filozofijom, što se moj prijatelj Milan Kangrga verovatno ne bi složio.

Gajo Sekulić
Ne bih odmah komentirao tezu o Kangrgi kao spekulativnom filozofu, ali s ovim emancipatorskim smerom interpretacije Zagorke Golubović potpuno se slažem. Međutim, Milan Kangrga bi voleo da ga ne zovu filozofom nego spekulativnim misliocem, jer je dao privilegirano mjesto pojmu spekulacije. Zato privilegirano mjesto prihvatam kao pojmovnu šifru za one teške procese prevladavanja metafizike kao osnovne, prirodne forme filozofije. To je bio problem Milana Kangrge, to je bio problem praksis filozofije, to je bio problem mladih hegelijanaca, taj se problem postavljao u celokupnoj nemačkoj idealističkoj filozofiji, to je Marks probao da razriješi, u tom pitanju je sadržana čitava historija marksističke filozofije XX stoljeća sve do danas. Nazvao sam to nelagodom u filozofiji.

Svi pokušaji da se ta metafizika prevaziđe idu veoma teško. Jirgen Habermas, kojim se dugo bavim i koga smatram prilično relevantnim za jednu kritičku ili samokritičku refleksiju o dometima praksis filozofije pa i djela Milana Kangrge u cjelini, misli da ni Niče nije u tome uspeo. O Marksu postoje velike diskusije o čemu ću na kraju nešto reći, tako

da je to jedan problem koji će dugo trajati ukoliko se ova postrealsocijalistička letargija i defanziva nekadašnjih kritičkih mislilaca naročito mlađe generacije ne počne bolje prevazilaziti. Ona se zaista slabo prevazilazi i nije samo loše stanje filozofije u Srbiji već u čitavom regionu. Zato od ovih šest i po ili sedam novonastalih legalnih država na tlu bivše SFRJ nijedna nema potpunu demokratsku legitimaciju do dana današnjeg. Ta linija nekadašnje praksis filozofije je danas napuštena ili zapuštena, kako god hoćete, krajnji rezultat jeste da nije razvijena. Međutim, tu i tamo postoje radionice gde se uspostavlja neka razina u današnjoj teorijskoj misli, radionice koje imaju konekciju sa postojećom kritikom birokratskog socijalizma i kasnog kapitalizma koju je nekada u desetogodišnjem razdoblju zagovarao časopis Praxis. Naš problem je sledeći: jesmo li i mi koji smo toj praksis filozofiji pripadali, svejedno u kom ešelonu, prvom, drugom ili sedamdeset
		Milan Kangrga

sedmom, celu stvar promašili? Ja mislim da nismo. Naime, u pogovoru Kangrgine knjige želeo sam da povežem teorijsku misao praksis filozofije sa današnjom teorijskom situacijom. Mislim da se i od ondašnje praksis filozofije može mnogo učiti. Ali ono što nedostaje regionu danas jeste nemogućnost sistematičnog praćenja velikih teorijskih događaja u SAD, Kanadi i Zapadnoj Evropi. Ali i u istočnoevropskim zemljama jer svuda, naime, citiraju Kristevu, Todorovu i druge; oni su takoreći zapadnoevropski pisci, mada ima preterivanja sa tim müteleuropischen prepotentnim duhom, pa ono što nije srednjoevropsko to ne valja ništa, što radi naročito bečki časopis Tranzit Instituta za nauku o čoveku, mada su oni otvoreni za sva mišljenja i diskusiju. Kada kažem da praksisovci nisu promašili, onda bih taksativno naveo nekoliko pitanja. Interpretacija onog duha ili smera praksis filozofije i ljudi koji su još u tom kontekstu sa novim akcentima i sa novim temama, mora se nadovezati na aktuelnu teorijsku situaciju. U sklopu toga ukazaću na dvije dominantne linije u kojima se uspostavlja neka konekcija među akademskim zajednicama svijeta danas, od Pariza i Berlina do Njujorka i dalje, a to je pokušaj koji je Miša Brumlik, jedan dosta radikalni njemački teoretičar, u najnovijem broju vrlo dobrog njemačkog časopisa Bläter für Deutshe International Politik nazvao intelektualcima koji pripadaju neokomunističkim autorima. To su od Francuza Ransijer i Badju, a sa ovih prostora to je Slavoj Žižek. Miša Brumlik je napravio jedan veliki prikaz čitavog tog neolenjinističkog obnavljanja interesa za ideju komunizma.

Da li su oni neolenjinisti, to je stvar za raspravu. Oni su proletos imali u Berlinu jedan veliki skup pod naslovom »Was ist komunismus?« (Šta je komunizam?). Badju je objavio nekoliko knjiga, Žižek takođe, sa vrlo dobrom argumentacijom. Brumlik i neki drugi misle da ovaj neolenjinistički diskurs koji, posle 1989. godine kada se izgubio svaki interes i svaka mogućnost dešifriranja revolucionarnog subjekta, može u mnoštvu individua koje rade na sebi i žele smisleno živjeti, predstavlja nekakvu snagu koja bi mogla mnogo toga da napravi u doba neoliberalizma i ljudožderskog kapitalizma danas. Oni su strašno produktivni. Nisam za to da se ti radikalni ljevičari-filozofi tek tako odbace. Ja sam za to da se oni proučavaju. Treba ući u diskusiju s njima. Sam Brumlik nije radikalan kao Badju ili Žižek na primer, on pripada liniji koja je bliža Habermasu koji još vjeruje u emancipatorske potencijale demokratske rekonstrukcije modernoga kapitalizma čak i u temeljitoj svjetskoj krizi. Neolenjinisti u to ne vjeruju. Tvrde da živimo u postdemokratskom dobu. Ja to neću reći. To treba istraživati.
Već dvadeset godina se u glavnim svetskim filozofskim časopisima vode diskusije tematski vezane za problematiku praksis orijentacije, oko Aksela Honesta i njegove teorije priznavanja, ali nigde se ne pominje nijedan praksisovac sa ovog prostora. Treba uletjeti u tu diskusiju. Danas na univerzitetu sve ono što stoji iza spektra Marksove teorije alijenacije, koja je zapravo nosila praksis filozofiju, nekako se hipostazira, osamostaljuje i gubi se kritički nazor. U poslednje vrijeme grupa njemačkih autentičnih ljevičara mi je skrenula pažnju da npr. Honer još nije izgubio emacipatorsku ambiciju i da i on faktički pokušava sa starom paradigmom klasne borbe povezati borbu za priznavanje sa klasnom borbom u Žižek-Badju modernome smislu.
Da li su praksisovci i Milan Kangrga kao deo toga filozofskog smjera bili kao Roza Luksemburg suočeni sa dilemom: ili reforma ili revolucija? Rekao bih da je Milan Kangrga bio radikalni mislilac, ali to tek treba dokazati. Oni koji još veruju u potencijale demokratije poput Habermasa i koji bi to proširili na svjetsku razinu sa idejom kosmopolitizma, internacionalizma, svjetske vlade, kodifikacije međunarodnih pravnih normi itd., reći će za sebe da su radikalni reformisti. Habermas bi to za sebe sigurno rekao. U svakom slučaju, podizanje na razinu ozbiljne diskusije svega napred rečenog možda bi moglo biti metodički put za osvježenje filozofske inspiracije u regionu bivše Jugoslavije i šire.

Lino Veljak
Knjiga jednoga od najvećih filozofa poniklih na južnoslavenskim prostorima Milana Kangrge koju je početkom ovoga mjeseca izdavač »Službeni glasnik« objavio pod naslovom Spekulacija i filozofija treća je posthumno objavljena Kangrgina knjiga. Prethodno su objavljene knjige Klasični njemački idealizam i Filozofske rasprave, obje u godini filozofove smrti, dakle 2008. Prva od tih knjiga predstavlja redigiranu verziju predavanja što ih je naš filozof držao 2007. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a kao knjiga trebala su biti objavljena za 85. Kangrgin rođendan. No, on nije dočekao taj rođendan, umro je nekoliko dana prije toga. Filozofske rasprave (u izdanju zagrebačke kuće »Europress«) su zbornik koji se sastoji od uglavnom novijih i najvećim dijelom već objavljivanih manjih radova.

Ovu pak knjigu, dakle knjigu pod naslovom Spekulacija i filozofija, Milan Kangrga dovršio je nepune dvije godine prije smrti, kako je vidljivo i iz predgovora koji nosi datum »15. svibnja 2006«. Smatrao je da je to njegovo najznačajnije djelo. Iako je knjiga krajem proljeća 2006. godine bila spremna za objavljivanje, autor nije uspio postići dogovor oko uvjeta objavljivanja sa zainteresiranim zagrebačkim izdavačima, pa se opredijelio za to da se knjiga objavi nakon njegove smrti. I sada konačno imamo jedno s grafičko-estetskog gledišta veoma ukusno priređeno izdanje (osnovni tekst knjige str. 9–402, popratni aparat str. 403–419, te pogovor str. 421–468). Naime, ovu je Kangrginu knjigu opsežnim i studioznim kritičkim pogovorom popratio Gajo Sekulić (a njemu pripadaju i bitne zasluge što je ova knjiga objavljena u postojećem – nesumnjivo optimalnom – obliku), a taj pogovor nudi valjan uvid u socijalno-politički i filozofijski kontekst Kangrgina mišljenja i stvaralaštva, bez kojega bi razumijevanje samoga djela Milana Kangrge (kako opusa u cjelini tako i ove knjige) manje upućenoj javnosti neizostavno bilo otežano.
Zanimljiv je povod nastanka same knjige. Kad se 1993. po sili zakona, navršivši 70 godina života, povukao u mirovinu, Milan Kangrga je, u krajnje nepovoljnim okolnostima, obilježenim ne samo sustavnom marginalizacijom već i demonizacijom njegova lika i djela, započeo svoju drugu intelektualnu mladost, te je u narednih petnaest godina gotovo udvostručio svoju bibliografiju. Možda odlučan dio zasluga za procvat njegove kreativnosti pripada Mariji Kangrga (rođ. Vukušić) koja mu je u tom razdoblju između penzioniranja i smrti kao njegova životna pratilja pružala (diskretno, ali ustrajno i odlučno) svestranu podršku i davala poticaj da nastavi (dapače, intenzivira) svoju spekulativnu djelatnost. No, izravan poticaj za pisanje Spekulacije i filozofije dao je jedan ekonomist, jedan od malobrojnih ekonomista koji su u periodu prije tzv. ponovnog otkrića Marksa i njegove kritike političke ekonomije (dakle, prije onoga što se objelodanilo sa svjetskom financijskom krizom 2008), u periodu neupitne dominacije neoliberalnog modela, držali Marksov Kapital relevantnim djelom. Vedran Pecotić, tako se zove taj ekonomist, nije se, koliko mi je poznato, bavio teorijskim radom, on je bio i ostao praktičar – ali kao ljevičar on nije odustao od kritičke distance spram logike profita i od opovrgavanja ideologije »najboljega od svih mogućih svjetova«, te je u Milanu Kangrgi našao spremnog sugovornika koji je nalazio vremena da mu objasni pretpostavke i temelje Marksove kritike političke ekonomije. U tom smislu ova se knjiga može čitati i kao utemeljujuće objašnjenje smisla Marksove kritike kapitalizma i na toj kritici zasnovanog (i višestruko krivo tumačenoga te s raznih strana svjesno i namjerno falsificiranoga) Marksovog pojma komunizma.

Tko očekuje da se knjiga značajnijim dijelom sastoji od tumačenja Marksova djela – ostat će nesumnjivo razočaran. Kangrga, doduše, i citira i razjašnjava pojedine Marksove spise, u prvom redu Kapital i Rane radove, ali kvantitativna analiza referenci pokazala bi da po svojoj zastupljenosti Marks zaostaje i za Hegelom i za Fihteom, a vjerojatno i za Kantom. No, to je ipak knjiga primarno posvećena aktualnosti Marksova mišljenja, pri čemu se ta aktualnost ne izvodi iz egzegeze Marksova ili bilo kojega drugog teksta, već se uvid u aktualnost i životnost toga mišljenja temelji na argumentaciji koja se kreće na tlu razmatranja ključnih pretpostavki za razumijevanje temeljne razlike između filozofije i spekulacije. U toj svojoj poslednjoj sistematskoj knjizi Milan Kangrga ostao je dosljedan vlastitom mišljenju i potvrdio je svoja temeljna filozofska i ljudska opredjeljenja.
No, Spekulacija i filozofija nije tek rekapitulacija njegovih ranijih djela. Ne bi trebalo previdjeti elemente novuma koji su tu sadržani. Bitna novost zadnje sistematske Kangrgine knjige u odnosu na njegova ranija središnja djela (među kojima valja posebno naglasiti knjige Etički problem u djelu Karla Marxa, Etika ili revolucija, Praksa – vrijeme – svijet i Etika) sastoji se u produbljenoj elaboraciji razlike između filozofije i spekulacije. Kangrga identificira filozofiju s metafizikom, pod kojom podrazumijeva ono mišljenje koje zastaje pri razdvojenosti subjektivnosti i objektivnosti, ne uspijevajući dospjeti do postajanja svijeta sadržanoga u izvornom identitetu. A taj izvorni identitet određen je stavom »Na početku bijaše re-evolucija«. To je jedinstvenost i unutarnja nerazlučivost djelovanja, znanja i proizvoda kao njihova djela (što dolazi do izražaja već u proizvođenju kamene sjekire u prethistorijskim vremenima). Poteškoća s filozofijom sastoji se u njezinu pokušaju naknadnog prevladavanja navedene razdvojenosti znanja i djelovanja. Utoliko je filozofija kao filozofija bez ostatka metafizika.
Međutim, to što se filozofijska refleksija očituje u svojoj metafizičnosti nipošto ne implicira da još od drevnih vremena u filozofiji nema nadmašivanja metafizike i uzdizanja na rang spekulacije. U tom smislu Kangrga upućuje na Heraklita: Heraklit nije bio filozof već

spekulativni mislilac, i to ne zbog dijalektičnosti njegove filozofije nego zbog uvida u samu mogućnost kretanja (iskazanoga posredstvom principa vatre). Spekulacija je na djelu tamo gdje se zahvaća nerazlučiva iskonska povezanost i nerazdvojnost svijesti i života. Iako začetke »istinski spekulativne misli« vidi u Kantovoj filozofiji, Kangrga ne ignorira pojedine ranije momente filozofijske potrage za spekulacijom. Koliko god Dekart i Spinoza ostaju na tlu metafizike (budući da ne postavljaju odlučno pitanje, a to je pitanje po čemu ili odakle oni uopće filozofiraju), ne treba, primjerice, previđati
		Marija Kangrga

spekulativno jezgro Spinozine filozofije, koje je sadržano u uvidu da iza supstancije stoji sam misaoni subjekt i u tomu što je u pojmu negacije implicirana mogućnost da se bude i drugačije od onoga što već jest. Za razliku od Fichtea, koji je prema Kangrgi dosljedan spekulativni mislilac, mislilac »povratka u budućnost«, te utoliko i mislilac revolucije, revolucionarni mislilac i, dapače, nositelj socijalističke vizije budućnosti proizlazeće iz stava da je svrha svake vlasti da vlast učini suvišnom, Hegel svodi spekulaciju na refleksiju, ostajući na poziciji neodlučenosti između filozofije i spekulacije. Hegelovu je neodlučnost prema Kangrgi primjereno formulirao Herbert Markuze ustanovivši da Hegelovu povijesnu koncepciju neprestano nadjačava ontologijska koncepcija apsolutnog idealizma (no, priznanje toj formulaciji ne znači da Kangrga ne daje bitne prigovore i Markuzeu, koji se ponajprije mogu svesti na njegovo neuviđanje zbiljskog karaktera Fihteove spekulativnosti i revolucionarnosti).

Stoga je Fihte – a ne Hegel – onaj mislilac čije spekulativno mišljenje omogućuje poimanje biti Marksova nadmašivanja metafizike, pri čemu je i sam Marks predmet Kangrgine kritike: poistovjećivanje teorijskoga sa spekulativnim zamagljuje zbiljski spekulativan karakter Marksova mišljenja te otežava razumijevanje pravog sadržaja i spekulativnog smisla ključnih pojmova Marksove kritike političke ekonomije poput pojma razmjenske vrijednosti, ali i njegove ideje komunizma. Upravo u tom sklopu iznimno je zanimljivo i Kangrgino suočavanje s konceptom »Marksovih sablasti« što ga je formulirao Žak Derida. Priznajući Deridi htijenje da iskaže kritički stav spram bitnog nerazumijevanja Marksove kritike kapitalizma, Kangrga upućuje na dvosmislenost spiritistički konotirana pojma »sablasti«, kojim se zamućuje pravi smisao razmjenske vrijednosti i prikriva izostalost ljudskoga htijenja da se zapitamo o smislu faktičkog oblika egzistencije.
U vremenima kad dominantni likovi filozofije otvoreno zauzimaju apologetsku poziciju u odnosu na zbiljnost zatečenih oblika produkcije i re-produkcije života, Milan Kangrga je svojim originalnim fihteomarksizmom ostao dosljedan vlastitom temeljnom spekulativnom kritičko-revolucionarnom misaonom i životnom stavu. On je, doduše, posve svjestan – što jednoznačno iskazuju posljednje rečenice u knjizi – da njegova privrženost spekulativnom mišljenju ništa nije promijenila stanje stvari, te da je utoliko i on ostao ideolog (ili, drugim riječima, glas vapijućega u pustinji), ali nema alternative ustrajavanju na ljudskome i na htijenju da bude bolje nego što jest i upućivanju na ono što većina zatečenom stanju stvari prilagođenih ne može ili ne želi vidjeti, a to je, u konačnoj konzekvenciji, ona čuvena antiteza koju je formulirala Rosa Luksemburg ili socijalizam ili barbarstvo.

Božidar Jakšić
Brojnim djelima Milana Kangrge Racionalistička filozofija, 1957, Etički problem u djelu Karla Marxa, 1963, Etika i sloboda, 1966, Smisao povijesnoga, 1970, Razmišljanja o etici, 1970, Čovjek i svijet, 1975, Etika ili revolucija, 1983, Praksa – vrijeme – svijet, 1984, Hegel – Marx, 1988, Filozofija i društveni život, 1988, Izvan povijesnog događanja, 1997, Šverceri vlastitog života, 2001, Nacionalizam ili demokracija, 2001, Etika, 2004, Praxis – Zeit – Welt, 2004, pridružuje se i Spekulacija i filozofija, na žalost Kangrginih prijatelja i kolega posthumno objavljeno djelo, kao vrijedno izdanje beogradskog izdavača »Službeni glasnik«.
Mnogi su pomislili da je 2004. godine, pojavom Etike, Kangrga zaokružio svoj stvaralački opus. Zahvaljujući agilnim studentima Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu 2008. godine pojavila su se njegova predavanja Klasični njemački idealizam. Ako je Etika bila summa Kangrginog bavljenja moralom, Spekulacija i filozofija, kao neki opsežni rezime, predstavlja i zaokružuje Kangrgino životno uvjerenje da je pravo izvorište savremenog promišljanja čovjeka i njegovog svijeta u spekulativnoj misli njemačkog klasičnog idealizma. Koliko je to uvjerenje bilo trajno i snažno govori i njegov često ponavljani iskaz »Ja nisam filozof, ja sam spekulativni mislilac«. One među nama koji su taj iskaz shvatali kao jednu od bezbrojnih Kangrginih dosjetki, ovo djelo svakako demantuje.

U jednom nadahnutom razgovoru koji je povodom 84. rođendana vodio sa mlađim kolegom Borislavom Mikulićem, o odnosu filozofije, spekulacije i kritičke teorijske prakse 1. maja 2007. godine Milan Kangrga svoju poziciju spekulativnog mislioca objašnjava na slijedeći način: »Moja kritika ovdje nije postavljena na metaetičkoj, teorijskoj razini, a još manje može biti smještena u dimenziju ili horizont tzv. epistemologije, što je francuski prijevod za teoriju spoznaje! Ona je nakon klasične filozofije i Marxa postavljena u povijesni horizont, a to je upravo ta bitno spekulativna pozicija... A kad, pola u šali pola uistinu, govorim o nama filozofima i filozofiji kao ‘lažljivcima’, onda pri tom mislim primarno na filozofiju kao ideologijsko poljepšavanje strahovite klasne zbilje kroz čitavu dosadašnju - klasnu, jer druge nema! - historiju čovječanstva. O tome životu filozofija nikada nije željela govoriti, jer - to nije bio njezin pravi predmet! A to znači samo jedno: da taj užasno mukotrpni, zapravo ljudski nepodnošljivi čovjekov život nikad nije bio i ‘trebao biti’ predmet filozofijskog bitnog zanimanja. Spekulaciju sam zato definirao kao filozofiju koja prodire pod kožu, a ne ostaje na površini te životne strahote!« Na Mikulićevu opasku da se od Hegela okrenuo Fihteu kao spekulativnom i prvom proleterskom misliocu i da »filozofski« ipak »proizvodi filozofiju«, Kangrga odgovara: »Moje ‘plediranje’ za spekulaciju ne treba shvatiti kao odbacivanje, ili čak anuliranje, značaja filozofije kad eksplicitno naglašavam kako je transcendentalna filozofija, počevši već s Kantom - a s kim drugim u tom smislu? - pretpostavka ili uvjet mogućnosti spekulacije, pri čemu i sama spekulacija ostaje u horizontu filozofičnosti tako dugo dok ne bude i ozbiljena u svjetskim razmjerima, ako do toga ikada dođe!? Jer je sve do sada ostala u isključivo misaonu horizontu, upravo kao taj ‘spoznajni moment’, koji ostaje za sada samo ‘poziv na revoluciju’ kao temeljitu izmjenu klasnog svijeta dosadašnje historije. Fihte je bio prvi na tom tragu naglašavajući – suprotno filozofiji i Kantovu samo moralnom apelu na ‘primat praktičkog uma’ – identitet teorije i prakse, plus mašta kao organ stvaralaštva, i u tom sam ga smislu ujedno proglasio ‘prvim proleterskim misliocem’, jer je i svojim životom, a ne samo mišlju, potvrdio da ‘nema što izgubiti osim svojih okova i ljudskog dostojanstva’! Ali vas molim pri tom da me ne proglašavate nedosljednim i nejasnim u tome, kad kažete da ‘odbacujem filozofiju’, jer ja to nisam nijednom rekao ili napisao!«

U centru Kangrginih razmatranja, dakle, stoje čovjek, čovjekova sloboda i problemi ljudskog dostojanstva. U traganju za odgovorom na osnovno pitanje Kantove filozofije - Što je čovjek - Kangrga se obilato služi Hegelovim i Marksovim idejama, ali bi bilo krajnje pogrešno zaključiti da je njegov odgovor hegelijanski ili marksistički. Nije potrebna osobita analitička domišljatost da se iza tih ideja otkrije autentična Kangrgina misao o ljudskoj egzistenciji kao nečemu što čovjeku nije dato nego je zadato. Samim rađanjem ljudsko biće nije čovjek; ono to tek mora postati svojim nastojanjem da bude slobodno i da se izbori bar za minimum slobode i ljudskog dostojanstva. Čovjek je, po Kangrgi, zapravo biće koje svojim vlastitim djelom premošćuje i prevladava svoju ograničenost i nesavršenost. Rečeno »u ključu« egzistencijalističke filozofije, čovjek je, kao »povjesno-djelatno biće« tek projekt jer stvara sebe kao čovjeka, dospijeva sebi kao čovjeku u onoj mjeri u kojoj se bori za istinu. U pojmu mišljenja impliciran je pojam slobode, a boriti se za istinu znači boriti se za slobodu.
Od svog prvog članka »O etici«, objavljenog daleke 1948. godine u Studentskom listu, preko djela kao što su Etika ili revolucija, Praksa – vrijeme – svijet, Hegel – Marx, do sistematskog djela Etika – Osnovni problem i pravci, Milan Kangrga razmatra više moral i moralnu problematiku, a manje etiku kao naučnu disciplinu. Najnovije Kangrgino djelo, Spekulacija i filozofija, koje je povod ovom predstavljanju, obima od oko 27 štamparskih tabaka – u trideset pet poglavlja sadrži autorovu »šetnju« kroz istoriju ljudske misli, ali i djelovanja. Može se neko slagati ili ne slagati sa Kangrginim uvidima, može njegova mišljenja o pojedinim filozofima smatrati i pretencioznim, njegova izvođenja i zaključke netačnim, ali mu, nadam se, niko ne može osporiti ogromnu filozofsku erudiciju koja je lako uočljiva u svakoj stranici ovog djela.
Ali, to je autentični Milan Kangrga – angažovani filozof i mislilac revolucije koji »‘polaže računa’ o svom ljudskom oprijedjeljenju, stavu, načinu djelovanja«, koji misaono osvjetljava putove svega događanja i određuje njegove humane koordinate. Milan Kangrga nije – da se poslužim izrazom poznatog heleniste i etičara čika Miše Đurića – »svirao u diple«, nego se čitavog života bavio moralom, bio i ostao angažovani intelektualac.
U kulturama balkanskih naroda malo je filozofa, filozofskih pisaca, ličnosti koje su se bavile teorijama društva, koje su bile i ostale do kraja vjerne svojim osnovnim ubjeđenjima, kao što je to bio Milan Kangrga. Svoje savremenike i sebe upućivao je na neprekidno i uporno postavljanje pitanja o smislu vlastitog života, smislu povijesnog zbivanja, vrijednostima slobodnog kritičkog mišljenja i praktičnog humanizma, te otkrivanju re-evolucione perspektive jednog boljeg i humanijeg svijeta.
I ovo djelo pokazuje da je uz Hegela, Marksa i Kanta, Kangrgi Fihteova misao bila ne samo bliska nego je smatrao i dragocjenom. Fihteovu misao – Svako odabire takvu filozofiju kakav je čovjek – Kangrga je živio cijeli svoj život i rad. A druga Fihteova misao koju je istakao u ovom djelu – »Neka tumač moje filozofije bude neki spekulativni mislilac, ili bolje nitko!« svakako će nas sociologe, Kangrgine prijatelje i poštovaoce, ostaviti u nedoumici da li imaju pravo da se bave sistematičnijim analizama, pa ću takav pokušaj – posebno što ovo i nije prilika za takve pothvate – ostaviti pozvanijima i kvalifikovanijima. Ovdje mogu primjetiti da je zagonetku da li je Kangrga, kao i Kant, ostao neodlučan između filozofije i spekulacije moguće rješavati uvidom u one njegove radove koji su protkani snažnim kritičkim nabojem, borbom za odbranu ljudskog dostojanstva, za osvajanje slobode i slobodnog, humanog, pravednog društva u kojem će ljudi moći i biti bitno drukčiji, biti slobodna bića ili bića slobode. Pomenuću samo Kangrgina djela Izvan povijesnog događanja, Šverceri vlastitog života i posebno Nacionalizam ili demokracija, koja sadrže neke bitne ideje o društvu i ukazuju na Kangrgino prekoračenje filozofičnosti filozofije.

	Pripremio i uredio Zlatoje Martinov