Tu je Srebrenica. Simboličko mjesto, zaposjednuto govorima/šutnjama koji ga markiraju/prekrižuju shodno vlastitim i uvijek pogrešnim čitanjima. Dok se čeka ili ćuti 12. jul, umnožavaće se kako retorike osporavanja, tako i retorike glorificiranja, uzdizanje i snishodljivost, čemerna stvarnost bosanska. No, u ovom tekstu Srebrenica je samo povod da se progovori i upita o slijepim ulicama današnje građanke i građanina, o zatvorenim njihovim prozorima/umovima.
Gdje se to i kada otpočelo sa bespoštednim izjednačavanjem religijskog i svakog drugog (čitaj: etno-nacionalnog) identiteta? Jer, čini se da religijski identiteti, sve ako ih i ne nosite kao perjanice, preuzimaju ličnost u cjelosti, tako da, omen est nomen, bivate prećutno i protivvoljno klasificirani u primjerene vam ladice. Idealna nesanica bosanskohercegovačkog društva je upravo ova iz koje se ne budimo: identizacija (prema – kolonizacija) znači da Trojstvo vječno vlada i da će idealni predsjednik ove države nužno morati biti tripliciran, mogući hibrid, troruko čudovište. Jer, kako drugačije nazivamo/mislimo/imaginiramo one koji ne pristaju ili, sačuvaj bože, žive na granicama, uzimajući od svake, ne pristajući samo na jedan, isključiv, nemogući izbor. Doslovnije: koliko glasova danas nam poručuje da biti pravoslavac ne mora isključivo značiti biti Srbin (i obratno) ili da biti Bošnjak ne mora značiti biti musliman, biti religiozan uopšte. Deklarativni religijski identitet, dobro poznat u političko-nacionalnoj retorici, većma je trendovsko stajalište: to je, recimo iskreno, ubilački identitet par excellence. Idealna nesanica završava u noćnoj mori vječnog kruženja: ti si ovo jer ovo si ti. Ovo si ti. Čak i ako nemam blage veze o tome šta je ovo i šta si ti.
Kažu, luda država. Ne mislim da je luda, uopće, utoliko ukoliko ludost podrazumjeva jednu sreću izmještenja, radost prevazilaženja. Ne, jer ova država (federacija? republika?) ukotvljuje se na mjestu susreta Istoga, odbijajući mogućnost priziva. Radije, glupa država, kojom vladaju mitolozi. Doslovce, i svi. Ludi imaju potrebu za simbolizovanjem, tomu ne treba argumentacije. Ali simbolima je, čini se, u nacionalističkom mazohizmu oduzeto njihovo poetsko pravo koje je, istovremeno, i etička zadrška od propadanja u mit. Jer modernistički je simbol ambis koji svoju transcendenciju pruža unedogled: reducirati ih znači (da oprimjerim) vidjeti džamije, crkve, sinagoge i mjesta zločina samo u jednoj vizuri, natkrovnoj, vidjeti ih kao predstavnike tog natkrovlja, vidjeti ih kao bezoblična i maligna mjesta ćutke uperena protiv moje egzistencije, mojega (sic!) identiteta. Ali ono što me doista muči, unatoč izbjegavanju pošasti uopćavanja, jeste taj iluzorni san, uvijek potisnuto-prisutan ka Drugome; u ovome slučaju, ka velikoj Europi koja će sublimirati/apstrahirati vjekovne mržnje. Vodeće države EU, koliko ja znam, nisu ni približno demokratske koliko se to nama, unesrećenima žudnjom, može činiti. One su jednako binarno strukturirane, one su jednako ili-ili, kao što smo to, još uvijek, mi. Tek ekonomski prosperitet prepokriva ovu činjenicu, čije prevazilaženje još uvijek konači u nekom dalekom Eldoradu. Ne, ne zagovaram ovdje autizam niti izolaciju; to je najmanje što bih želila. Ali želim da unutrašnja politika postane bitnija od vanjske; utopijski zamišljam da će sve te neformalne i nevladine udruge, koje se povremeno oglase (pred izbore, na svaku godišnjicu Srebrenice...), jedanput premjestiti svoje radionice na realno i aktivno polje političke borbe.
Sve u svemu, u duhu Republikinog slogana: (budimo) protiv kompleksa, etiketiranja i šutnje.

Jadni mladi i oni koji se osjećaju mladima, jer su bez posla. Ako pokucam na vrata Banjaluke ili Bijeljine, neće li me maršnuti jer donosim opasnost balijanstva? A možda je to samo moja predodžba, možda bih se trebala uvjeriti, noseći optimizam kao baklju vlastite ludosti.