i to onaj najživlji i najprisutniji, moga vlastitog sjećanja i identiteta.
U biti, intenzivnije mi pripadaju nego činjenice vlastitoga života, one koje sam, navodno, doživio.
To je jedan od razloga, premda nije najvažniji, mojih nesporazuma sa zajednicom u kojoj živim. Njima su, recimo, Ante Pavelić, Milan Stojadinović, Stjepan Radić ili Franjo Josip historijske ličnosti, čija se neprisutnost malo razlikuje od neprisutnosti Adama, Eve,Karađorđa i Matije Gubca, a meni su sve to ljudi iz moga života.
Više me se tiču ideali, opsesije i strepnje njihovoga vremena, nego sve što se događa danas. Pred ovim što je danas ja sam odsutan duhom.
Možda je i moje ustrajavanje na kolektivnoj odgovornosti naroda manje uzrokovano činjenicom da su mi baba i njezine sestre bile među ustašama ili da mi je ujak bio u Wehrmachtu, a više time što sam u tom vremenu bio prisutniji nego u ovome u kojem stvarno živim, jer sam tada imao tako veliku, razgranatu i kompliciranu familiju. Kasnije, u svome stvarnom životu, pogotovo kada sam odrastao, više nisam imao skoro nikoga. Mogao sam imati, ali nisam htio. Bili su premladi.
Uvijek se osjećam krivim kada čujem onu frazu, tako čestu u posljednjih dvadesetak godina, da se moramo okrenuti budućnosti.
Mene budućnost nikada nije zanimala. Još od vremena kada sam išao u osnovnu školu, budućnost se sastojala u tome da je sutra ponedjeljak, a prvi sat matematika.
Budućnost pripada samouvjerenim i lakomislenim. Pripada onima koji znaju što bi sa sobom, onima kojima je zakržljala mašta.
Jer mašta je uvijek okrenuta prošlosti, velike priče zamišljaju se u vremenu koje čovjek poznaje i u kojem se osjeća sigurno jer je to vrijeme prošlo.
Zato science fiction i jest samo subliterarni žanr, koji se iznimno rijetko uzdiže u veliku književnost, ali čak i kada se to dogodi – kao, recimo, u Autostoperskome vodiču kroz galaksiju Douglasa Adamsa – riječ je o priči u kojoj je budućnost samo krinka za neku klasičnu, u prošlost uronjenu priču, za komediju, sagu i grotesku, za šašavu interpretaciju starozavjetne pripovijesti o Sudnjemu danu.
A historijski roman, čak i kada je loš, ili kada je pisan bez ambicija da bude velika literatura, u sebi ima nečega što je prisno i privatno, nečega što je u mašti, ili izvan nje, doživljeno i fiksirano u čovjekovom identitetu.
Budućnost, a s njome i science fiction,pripada matematičarima, fizičarima, prirodnim znanstvenicima općenito. Pripada onima koji našu galaksiju poznaju kao svoj džep, i koji shemu zvjezdanog neba umiju rekonstruirati jednako precizno kao i shemu vrsta i oblika leukemije. Ali nikada neće primijetiti da te sheme sliče.
Mome ocu, bez obzira na to što je u nedjelju umro, pripada moja budućnost, dok meni pripada njegova prošlost.
Ja živim u onome od čega je on zazirao i čega se plašio, dok on živi u onome o čemu ja ne želim znati ništa.
Fraza da bismo se trebali okrenuti budućnosti opasno je glupa, osim što je progresivna, te su je, u ključnim trenucima, izgovarali svi koji su nastojali pobijediti Miloševića ili Tuđmana, ili obojicu.
Samo se u prošlosti da razriješiti nešto što se u prošlosti i dogodilo.
U budućnosti toga nema.
U budućnosti se razrješava ono što je buduće ili, vjerojatnije, ono što se neće ni dogoditi.
Valja postupiti kao Indiana Jones u Spielbergovim pripovijestima, treba se vraćati u prošlost cijeloga života, e ne bi li se promijenilo nešto što se već dogodilo.
Naravno, matematičari, fizičari i astronomi su u pravu, ništa se ne može promijeniti, ni u privatnoj ni u društvenoj povijesti, ali ne možese drukčije nego cijeloga života, dok god su živa sjećanja naraštaja, a u naše doba, kada prošlost na životu održava filmska vrpca i televizijska dokumentacija, možda i zauvijek, treba pokušavati mijenjati događaje iz prošlosti. To je jedini način da oni ne budu krivotvoreni, i da iz krivotvorina ne nastanu nove, još nakaznije metastaze prošlosti.
Izmišljanje junačke prošlosti, u kojoj su naši bili heroji ili žrtve, dok su na dragoj strani bili sve sami zločinci, prošlosti u kojoj su naše majke i očevi bili poput majki i očeva u prvoškolskim domaćim zadaćama iz materinjeg jezika, neizbježna je reakcija svakoga čovjeka i društva, odlučnih u nakani da se okrenu prema budućnosti, a prošlost da prepuste historičarima.
U takvom budućnosnom društvu historiografske se knjige čitaju poput vremenske prognoze. Ono što u njima piše uputa je za budućnost, hoćemo li iz kuće izaći s kišobranom ili s mitraljezom.
Na poprišta takve povijesti nakon historičara stići će arheolozi i forenzičari, da svaki na svoj način i iz perspektive vlastite znanosti potvrdi istinitost nalaza krivotvorene i izmišljene povijesti.
Ni jednima ni drugima to neće biti problem, jer se laž neke historiografije ne sastoji u tome što izmišlja srednjovjekovne kraljeve i kraljevske gradove, niti što mijenja lične karte leševima po masovnim grobnicama. To rade samo diletanti i amateri-historičari po radnim organizacijama. Prava laž, laž ozbiljnih, u tome je što se previđa tuđe kraljeve i

Hrvatska, Velika Madžarska, i svaka od njih toliko je velika da ni za šta drugo i ni za koga drugog, osim za ponekog Barbarina i ratnoga zločinca, nema mjesta, nitko drugi tu više ne stane.
I svaka od tih Velikih Domovina podrazumijeva društvo okrenuto prema budućnosti. O prošlosti se, naime, sve zna. U prošlosti su Velikonarodi mogli biti samo heroji ili mučenici. Oni su, u vrijeme svoje najveće slave i arkadijske idile, što je trajala tisućama godina njihovoga narodnog zrenja, živjeli potpuno sami, zaštićeni svojom samoćom.
Minuo bi samo, za hladnijih noći, sluga s nokširom, ili sobarica s papučama i termoforom za gospodu pretke.
Čežnja za Velikom Srbijom, ili za bilo kojom drugom Velikom, istovremeno je čežnja za idiličnom samoćom, kada opet više nikoga, tisućama kilometara unaokolo, neće biti.
Zato je i Jasenovac, zato Srebrenica ili Vukovar, a ne zato što su neki zli ljudi željeli kopirati Hitlera, ili se osvećivati onima koji su kopirali Hitlera. Naša su stratišta vrlo originalna, kao i naši razlozi za klanje. Masovne su grobnice čežnja za samoćom.
Zato ima smisla živjeti u prošlosti i ne nadati se budućnosti.