Početna stana
 
 
 
     

 

Mihail Riklin, Komunizam kao religija, Fraktura, Zagreb 2010, str. 205

Vera oličena u ateizmu

Ako se pod religijom podrazumeva celokupnost uverenja koja se percepiraju kao dogma i koja pri tom ignorišu očiglednost činjenica, a neretko im se i oštro suprotstavljaju, onda se sovjetski boljševizam ima smatrati religijom, jer je njegova sedamdesetogodišnja vladavina u SSSR-u pokazala da se on ukorenio bazirajući se isključivo na emocionalnim i autoritarnim sredstvima, a ne na razumu. Ovako bi se ukratko mogla sažeti radna hipoteza Mihaila Riklina u najnovijoj knjizi koja komunizam ili tačnije boljševizam u Rusiji vidi kao svojevrsnu religiju nastalu iz samog duha ateizma. Riklinovo polje interesovanja ne pruža se van granica bivšeg SSSR-a, ali čvrsta i nepokolebljiva vera u komunizam kao buduće besklasno društvo bila je tipična za sve socijalističke zemlje.
Iako su istoričari hrišćanske religije odbacivali ideju da bi komunizam, odnosno vera u njega, mogao biti religija kao potpuno iluzornu, navodeći da je on upravo u Rusiji bio glavni protivnik božanskih religija i rušitelj hrišćanskih i drugih hramova, mnogi inostrani posmatrači vrlo rano su spoznali religiozni karakter boljševizma, odnosno apsolutizaciju vere u novog čoveka i novo društvo, vere koja je imala istinske religiozne karakteristike. Franc Kafka je već 1920. godine, iako nikada nije bio u SSSR-u, tvrdio da se tamo radi o »istini savremene vere oličene u ateizmu« baš kao što je u, npr., hrišćanstvu ona oličena u teizmu, odnosno smatrao je da »Rusi pokušavaju da izgrade savršeno pravedan svet, a to je religiozna stvar«. Na prigovore kako boljševizam divlje istupa protiv religije, Kafkin odgovor je glasio: »To je zato što je i sam religija. Intervencije, ustanci, blokade – šta je to? To su uvodi u velike religiozne ratove koji će besneti svetom«. I zaista, takav »religiozni« rat je i vođen u Rusiji odmah nakon boljševičkog preuzimanja vlasti oktobra 1917, pa sve do 1922. godine.
Lenjin je, naime, prema rečima svoje supruge Nadežde Krupske, bio dosledni, »stopostotni ateist«. Smatrao je nespojivim vezu između boljševizma i religije. Nakon Oktobarske revolucije u sovjetskoj Rusiji je izlazila množina listova s isključivo antireligioznim sadržajem, da pomenemo samo neke od njih; Bezbožnik, Antipobožnik, Bezbožnik kraj radnog stola, Seoski bezbožnik, Mladi bezbožnici, a postojao je Savez borbenih bezbožnika i Državno antireligiozno izdavačko preduzeće. Emilijan Jaroslavski, koji je rukovodio Savezom borbenih bezbožnika, napisao je čak Bibliju za vernike i nevernike u kojoj izvrgava ruglu hrišćansku dogmu vaskrsenja i iskupljenja grehova. Tradicionalna povorka koja je svake jeseni kroz Tversku ulicu išla do Crvenog trga, i koja se zvala »Sahrana religioznih svetkovina«, imala je za cilj da razobliči i ismeje religiozne rituale. Partijski i komsomolski funkcioneri nosili su mrtvačke kovčege s imenima glavnih pravoslavnih praznika i lutke odevene u svešteničke mantije u društvu lutaka obučenih u gospodska odela kakva simbolizuju kapitaliste itd. Sve to trebalo je da odvrati građane od religije.
Pošto je u sovjetskoj Rusiji boljševički ateizam poprimio oblike fanatičnog verovanja u dogmu sopstvene ideologije zasnovane na »naučnim osnovama«, Riklin smatra da je već to svojevrstan vid religioznosti, tj. ateističke religije nasuprot teističkoj. Naročito ako se uzmu u obzir rituali vezani za kult prvo Lenjinove i docnije Staljinove ličnosti, kao i nepokolebljiva vera u Partiju kao »izvor svetlosti okružen mračnim silama klasnog neprijatelja«. Lenjinov mauzolej na Crvenom trgu postao je svojevrsni hram, središte novog kulta koji je rodila ateistička religija, uveren je Riklin. Svojim postojanjem dokazano je da poricanje teizma ne znači i ukidanje religije, već suprotno, označava da je ateistička relija ne samo moguća, već da poseduje apsolutno iste karakteristike kao i teistička. Umesto da izumre, religija je samo promenila formu: transcendentno je izgubilo metafizičku onostranost i postalo imanentno. Klanjanje miliona na Vođinom grobu neobično podseća na hodočasnička poklonjenja na Hristovom grobu u Jerusalimu. Grčki pisac i komunista Nikos Kazancakis, hodočasteći 1927. godine u Lenjinovom mauzoleju, piše kako Lenjin leži na odru »kao sasvim živ, rumen u licu« i živo ga podseća na »Isusov rumeni svetlosmeđi lik na pozlaćenim ikonostasima« Kazancakis je štaviše izričit: »...to je
takođe Hristos, crveni. Smisao je isti – večna suština čoveka stvorena nadom i strahom, koja menja samo imena«. Nemačka komunistkinja Klara Cetkin je 1920. godine pozivala svakog ko prelazi sovjetsku granicu da izuje cipele jer stupa na »svetu zemlju«. Benjamin i Breht su pravdali Staljinove zločine iz 1930-ih godina kao »nužnu samoodbranu svete borbe proletarijata od zavere mračnih sila buržoaske reakcije«. U tome se naročito isticao Berthold Breht smatrajući da su »sva sredstva dozvoljena u borbi između Dobra i Zla« što je neobično podsećalo na hrišćansku odlučnost u borbi protiv Satane. Uostalom, i Staljinov govor prilikom polaganja Lenjinovog tela na odar u tek sagrađenom Mauzoleju ima liturgijski ton: »Mi, komunisti, smo ljudi posebnog kova, sazdani od naročitog
 
materijala... nema većeg zvanja od člana Partije čiji je osnivač i vođa drug Lenjin«. Proizlazi da svi ostali građani koji nisu »posebnog kova« to moraju što pre postati, a načini njihovog prevaspitavanja odavno su opisani u literarnim delima i memoarskim svedočenjima brojnih logoraša sa Kolime i iz drugih sovjetskih gulaga.
Riklin smatra da je od strasne želje da se poboljša i izmeni stari svet nastala nova religija. Objava bespoštednog rata duhu, svesti i idejama dotadašnjeg sveta značila je zapravo da su boljševici postali oruđe onoga što se njihovim vođama činilo kao istorijska nužnost. Partija je govorila krajnje neprozirnim, arhaičnom, religioznom jezikom. Umesto da se svet, ugledajući se na Marksa, oslobodi takvog jezika i takve prakse koja je vodila svojevrsnoj ideološko-verskoj začaranosti, boljševici su svoj »pravedniji i bolji« svet još više začarali, obavili plaštom religiozne dogme učinivši ga maksimalno neprozirnim i za same građane unutar svoje države. Iz prvobitnog ateizma koji je sebe implicitno smatrao naslednikom prosvetiteljstva, oblikovala se religija, a s obzirom na činjenicu da su komunističke partije celoga sveta nepokolebljivo sledile liniju boljševičkog komunizma sve dok joj se naša zemlja na čelu sa Titom 1948. godine nije energično suprotstavila, jasno je da je reč bila o, kako sam Riklin kaže, »svetskoj ateističkoj religiji«. U njoj je mesto boga zauzeo vođa Partije kao vrhovni sveštenik, a javni prostori se pretvaraju u hramove nove religije, ulepšavaju se slikama partijskog Pontifex Maximusa, prave se »crveni ćoškovi« u svim fabrikama, učionicama, seoskim kolhozima i sovnarhozima prepuni religioznih simbola poput srpa, čekića, crvene zastave, zidnih novina i parola koje jako liče na molitve. Sve su to, po Riklinu, bili tipični verski rituali, znak zaklinjanja komunističkom ili, bolje, boljševičkom Pontifexu na večnu vernost, a Partiji u nepokolebljivu veru u buduće besklasno društvo.
Teško je ne složiti se s Riklinom tim pre što smo svi mi koji smo živeli u nekoj od formi socijalizma veoma dobro osećali da vera u istorijsku nužnost izlaska van granica dosadašnje istorije jeste u suštini religiozna, a buduće komunističko, besklasno društvo činilo nam se kao neka vrsta marksističkog raja. Odbijajući od sebe i primisao da smo religiozni u teističkom smislu, objašnjavali smo i tumačili – i sâm sam u tome učestvovao – da je marksističko učenje rezultat naučno zasnovane misli, i da metafizika na kojoj počiva svaka religija s njim nema ništa. Paradoks je, međutim, u tome – i utoliko treba prihvatiti Riklinovu tvrdnju o »komunističkoj religiji« – što se nastanak besklasnog društva u kojem će svako raditi prema mogućnostima a dobiti prema svojim potrebama i u kojem rad neće biti teret već zadovoljstvo i čin istinske ljudske kreacije, stalno vremenski odlagao, prenosio u neodređenu »svetlu« budućnost zbog koje je danas trebalo podneti nemale žrtve. Tako je istorijska nužnost poprimila znake religiozne nade, neku vrstu komunističke eshatologije. Mnogo godina pre nego što sam pročitao Riklina, još kao studenta mučila me je upravo misao o neverovatnoj eshatološkoj analogiji hrišćanske
religije s naučnim marksizmom. Hrišćanska nada u drugi Hristov dolazak i u Strašni sud koji će označiti »Pošljedak«, odnosno kraj ovog nepravednog i grešnog sveta, izdvajanje grešnika od pravednika, stavljanje prvih na večne muke a potonje u raj u kojem će večno živeti, jako podseća na dolazeće komunističko društvo izobilja. Kada ćemo živeti u Tvom nebeskom carstvu, pitali su apostoli Hrista. Odgovorio im je otprilike: »Zaista vam kažem, neće nestati ni ovaj naraštaj, a nastaće Carstvo nebesko«. Docnije se njegov nastanak stalno odlagao i, evo, hrišćani širom sveta ga čekaju već skoro dve hiljade godina. »Kada će nastati
 
besklasno komunističko društvo, pitao je, pomalo provokativno, sredinom sedamdesetih godina prošlog veka moj školski drug našeg gimnazijskog profesora marksizma. »Onda kada proizvodne snage budu toliko razvijene da se stvori višak proizvoda koji će biti dovoljan za raspodelu svakom prema potrebama«, odgovorio je sa filozofsko-religioznim ubeđenjem naš dobri profesor.
Kada je o sovjetskoj Rusiji reč, Riklin navodi Lenjinov razgovor sa komsomolcima iz 1918. godine u kojem, između ostalog, tvrdi kako će »komunističko društvo nastati ako ne pre, a ono svakako za života vaših unuka«. (Kako je ovo blisko Hristovom obećanju apostolima!) Sledeći Lenjinove reči, sovjetski rukovodioci su nakon Staljinove smrti svom narodu obećali nastanak komunističkog društva »najdalje do 1980. godine«. Umesto toga, 1991. godine usledio je raspad SSSR-a.
Danas u Rusiji pokušava da se spoji boljševička ideologija sa pravoslavljem. U tom procesu i Crkva i država, svaka iz svojih razloga i interesa, imaju značajnu ulogu.1 Imperijalnost i centralizam Staljinovog SSSR-a poželjni su oblici vladavine za današnje ruske pravoslavne nacionaliste. Zjuganovljevi komunisti, pak, shodno socijalističkom kolektivizmu, oberučke prihvataju pravoslavnu ideju o sabornosti kao znak istorijskog osećaja Rusa za zajedništvo i kolektivnost. Da li je posredi novi oblik religije, svojevrsna premda neprirodna ateističko-teistička mikstura – pokazaće vreme. Iako obrađuje isključivo ruski socijalizam, Riklinova knjiga je vredna čitaočeve pažnje jer otkriva malo poznatu istinu o religijskoj suštini u praksi deformisane i petrifikovane marksističke ideje. Čitaocu se neminovno nameće zaključak o tome kako je socijalizam boljševičkog tipa – ali i drugi njegovi oblici uključiv i naš samoupravni – svojevremeno ispalio užasan rafal nasilja na stara nasleđena verovanja, ali se i sâm brzo pretvorio u religiju, okruživši se vrhovnim božanstvom (Lenjin, Staljin), ritualima (prvomajske parade, sletovi, kod nas u Jugoslaviji i štafete Vođi, transparenti s ideološkim parolama razapeti preko ulice) i sakralnim mestima (Lenjinov mauzolej, sale partijskih kongresa, »crveni ćoškovi« u fabrikama, bolnicama, školama, ustanovama).
Zlatoje Martinov

1 I upravo dok pišem ovaj prikaz svetski ali i naši mediji (npr. Blic, 13. 08. 2010, str. 7) preneli su vest kako je izvesni Vasilije Bojko, vlasnik podmoskovske fabrike mleka, saopštio da će svaka njegova radnica pravoslavne vere koja je abortirala ili pak odabrala građansko umesto crkvenog venčanja – biti otpuštena. »Abortus je ubistvo, a mi sa ubicama i onima koji žive u divljim zajednicama umesto u božanskim, nećemo raditi«, naveo je vlasnik u saopštenju svojim zaposlenima.

 
Ličnost, porodica i istorija
1. - 30. 09. 2010.
     


Danas

 
 
 
 
Copyright © 1996-2010