|
|
|
|
|
|
|
|
|
Mihail Riklin,
Komunizam kao religija, Fraktura, Zagreb
2010, str. 205
Vera oličena
u ateizmu
Ako se pod religijom podrazumeva celokupnost uverenja
koja se percepiraju kao dogma i koja pri tom ignorišu
očiglednost činjenica, a neretko im se i oštro
suprotstavljaju, onda se sovjetski boljševizam
ima smatrati religijom, jer je njegova sedamdesetogodišnja
vladavina u SSSR-u pokazala da se on ukorenio
bazirajući se isključivo na emocionalnim i autoritarnim
sredstvima, a ne na razumu. Ovako bi se ukratko
mogla sažeti radna hipoteza Mihaila Riklina u
najnovijoj knjizi koja komunizam ili tačnije boljševizam
u Rusiji vidi kao svojevrsnu religiju nastalu
iz samog duha ateizma. Riklinovo polje interesovanja
ne pruža se van granica bivšeg SSSR-a, ali čvrsta
i nepokolebljiva vera u komunizam kao buduće besklasno
društvo bila je tipična za sve socijalističke
zemlje.
Iako su istoričari hrišćanske religije odbacivali
ideju da bi komunizam, odnosno vera u njega, mogao
biti religija kao potpuno iluzornu, navodeći da
je on upravo u Rusiji bio glavni protivnik božanskih
religija i rušitelj hrišćanskih i drugih hramova,
mnogi inostrani posmatrači vrlo rano su spoznali
religiozni karakter boljševizma, odnosno apsolutizaciju
vere u novog čoveka i novo društvo, vere koja
je imala istinske religiozne karakteristike. Franc
Kafka je već 1920. godine, iako nikada nije bio
u SSSR-u, tvrdio da se tamo radi o »istini savremene
vere oličene u ateizmu« baš kao što je u, npr.,
hrišćanstvu ona oličena u teizmu, odnosno smatrao
je da »Rusi pokušavaju da izgrade savršeno pravedan
svet, a to je religiozna stvar«. Na prigovore
kako boljševizam divlje istupa protiv religije,
Kafkin odgovor je glasio: »To je zato što je i
sam religija. Intervencije, ustanci, blokade –
šta je to? To su uvodi u velike religiozne ratove
koji će besneti svetom«. I zaista, takav »religiozni«
rat je i vođen u Rusiji odmah nakon boljševičkog
preuzimanja vlasti oktobra 1917, pa sve do 1922.
godine.
Lenjin je, naime, prema rečima svoje supruge Nadežde
Krupske, bio dosledni, »stopostotni ateist«. Smatrao
je nespojivim vezu između boljševizma i religije.
Nakon Oktobarske revolucije u sovjetskoj Rusiji
je izlazila množina listova s isključivo antireligioznim
sadržajem, da pomenemo samo neke od njih; Bezbožnik,
Antipobožnik, Bezbožnik kraj radnog
stola, Seoski bezbožnik, Mladi
bezbožnici, a postojao je Savez borbenih
bezbožnika i Državno antireligiozno izdavačko
preduzeće. Emilijan Jaroslavski, koji je rukovodio
Savezom borbenih bezbožnika, napisao je čak Bibliju
za vernike i nevernike u kojoj izvrgava ruglu
hrišćansku dogmu vaskrsenja i iskupljenja grehova.
Tradicionalna povorka koja je svake jeseni kroz
Tversku ulicu išla do Crvenog trga, i koja se
zvala »Sahrana religioznih svetkovina«, imala
je za cilj da razobliči i ismeje religiozne rituale.
Partijski i komsomolski funkcioneri nosili su
mrtvačke kovčege s imenima glavnih pravoslavnih
praznika i lutke odevene u svešteničke mantije
u društvu lutaka obučenih u gospodska odela kakva
simbolizuju kapitaliste itd. Sve to trebalo je
da odvrati građane od religije.
Pošto je u sovjetskoj Rusiji boljševički ateizam
poprimio oblike fanatičnog verovanja u dogmu sopstvene
ideologije zasnovane na »naučnim osnovama«, Riklin
smatra da je već to svojevrstan vid religioznosti,
tj. ateističke religije nasuprot teističkoj. Naročito
ako se uzmu u obzir rituali vezani za kult prvo
Lenjinove i docnije Staljinove ličnosti, kao i
nepokolebljiva vera u Partiju kao »izvor svetlosti
okružen mračnim silama klasnog neprijatelja«.
Lenjinov mauzolej na Crvenom trgu postao je svojevrsni
hram, središte novog kulta koji je rodila ateistička
religija, uveren je Riklin. Svojim postojanjem
dokazano je da poricanje teizma ne znači i ukidanje
religije, već suprotno, označava da je ateistička
relija ne samo moguća, već da poseduje apsolutno
iste karakteristike kao i teistička. Umesto da
izumre, religija je samo promenila formu: transcendentno
je izgubilo metafizičku onostranost i postalo
imanentno. Klanjanje miliona na Vođinom grobu
neobično podseća na hodočasnička poklonjenja na
Hristovom grobu u Jerusalimu. Grčki pisac i komunista
Nikos Kazancakis, hodočasteći 1927. godine u Lenjinovom
mauzoleju, piše kako Lenjin leži na odru »kao
sasvim živ, rumen u licu« i živo ga podseća na
»Isusov rumeni svetlosmeđi lik na pozlaćenim ikonostasima«
Kazancakis je štaviše izričit: »...to je
takođe Hristos, crveni.
Smisao je isti – večna suština čoveka
stvorena nadom i strahom, koja menja samo
imena«. Nemačka komunistkinja Klara Cetkin
je 1920. godine pozivala svakog ko prelazi
sovjetsku granicu da izuje cipele jer
stupa na »svetu zemlju«. Benjamin i Breht
su pravdali Staljinove zločine iz 1930-ih
godina kao »nužnu samoodbranu svete borbe
proletarijata od zavere mračnih sila buržoaske
reakcije«. U tome se naročito isticao
Berthold Breht smatrajući da su »sva sredstva
dozvoljena u borbi između Dobra i Zla«
što je neobično podsećalo na hrišćansku
odlučnost u borbi protiv Satane. Uostalom,
i Staljinov govor prilikom polaganja Lenjinovog
tela na odar u tek sagrađenom Mauzoleju
ima liturgijski ton: »Mi, komunisti, smo
ljudi posebnog kova, sazdani od naročitog
|
|
|
materijala... nema većeg zvanja od člana Partije
čiji je osnivač i vođa drug Lenjin«. Proizlazi
da svi ostali građani koji nisu »posebnog kova«
to moraju što pre postati, a načini njihovog prevaspitavanja
odavno su opisani u literarnim delima i memoarskim
svedočenjima brojnih logoraša sa Kolime i iz drugih
sovjetskih gulaga.
Riklin smatra da je od strasne želje da se poboljša
i izmeni stari svet nastala nova religija. Objava
bespoštednog rata duhu, svesti i idejama dotadašnjeg
sveta značila je zapravo da su boljševici postali
oruđe onoga što se njihovim vođama činilo kao
istorijska nužnost. Partija je govorila krajnje
neprozirnim, arhaičnom, religioznom jezikom. Umesto
da se svet, ugledajući se na Marksa, oslobodi
takvog jezika i takve prakse koja je vodila svojevrsnoj
ideološko-verskoj začaranosti, boljševici su svoj
»pravedniji i bolji« svet još više začarali, obavili
plaštom religiozne dogme učinivši ga maksimalno
neprozirnim i za same građane unutar svoje države.
Iz prvobitnog ateizma koji je sebe implicitno
smatrao naslednikom prosvetiteljstva, oblikovala
se religija, a s obzirom na činjenicu da su komunističke
partije celoga sveta nepokolebljivo sledile liniju
boljševičkog komunizma sve dok joj se naša zemlja
na čelu sa Titom 1948. godine nije energično suprotstavila,
jasno je da je reč bila o, kako sam Riklin kaže,
»svetskoj ateističkoj religiji«. U njoj je mesto
boga zauzeo vođa Partije kao vrhovni sveštenik,
a javni prostori se pretvaraju u hramove nove
religije, ulepšavaju se slikama partijskog Pontifex
Maximusa, prave se »crveni ćoškovi« u svim fabrikama,
učionicama, seoskim kolhozima i sovnarhozima prepuni
religioznih simbola poput srpa, čekića, crvene
zastave, zidnih novina i parola koje jako liče
na molitve. Sve su to, po Riklinu, bili tipični
verski rituali, znak zaklinjanja komunističkom
ili, bolje, boljševičkom Pontifexu na večnu vernost,
a Partiji u nepokolebljivu veru u buduće besklasno
društvo.
Teško je ne složiti se s Riklinom tim pre što
smo svi mi koji smo živeli u nekoj od formi socijalizma
veoma dobro osećali da vera u istorijsku nužnost
izlaska van granica dosadašnje istorije jeste
u suštini religiozna, a buduće komunističko, besklasno
društvo činilo nam se kao neka vrsta marksističkog
raja. Odbijajući od sebe i primisao da smo religiozni
u teističkom smislu, objašnjavali smo i tumačili
– i sâm sam u tome učestvovao – da je marksističko
učenje rezultat naučno zasnovane misli,
i da metafizika na kojoj počiva svaka religija
s njim nema ništa. Paradoks je, međutim, u tome
– i utoliko treba prihvatiti Riklinovu tvrdnju
o »komunističkoj religiji« – što se nastanak besklasnog
društva u kojem će svako raditi prema mogućnostima
a dobiti prema svojim potrebama i u kojem rad
neće biti teret već zadovoljstvo i čin istinske
ljudske kreacije, stalno vremenski odlagao, prenosio
u neodređenu »svetlu« budućnost zbog koje je danas
trebalo podneti nemale žrtve. Tako je istorijska
nužnost poprimila znake religiozne nade, neku
vrstu komunističke eshatologije. Mnogo godina
pre nego što sam pročitao Riklina, još kao studenta
mučila me je upravo misao o neverovatnoj eshatološkoj
analogiji hrišćanske
religije s naučnim
marksizmom. Hrišćanska nada u drugi Hristov
dolazak i u Strašni sud koji će označiti
»Pošljedak«, odnosno kraj ovog nepravednog
i grešnog sveta, izdvajanje grešnika od
pravednika, stavljanje prvih na večne
muke a potonje u raj u kojem će večno
živeti, jako podseća na dolazeće komunističko
društvo izobilja. Kada ćemo živeti u Tvom
nebeskom carstvu, pitali su apostoli Hrista.
Odgovorio im je otprilike: »Zaista vam
kažem, neće nestati ni ovaj naraštaj,
a nastaće Carstvo nebesko«. Docnije se
njegov nastanak stalno odlagao i, evo,
hrišćani širom sveta ga čekaju već skoro
dve hiljade godina. »Kada će nastati
|
|
|
besklasno komunističko društvo, pitao je, pomalo
provokativno, sredinom sedamdesetih godina prošlog
veka moj školski drug našeg gimnazijskog profesora
marksizma. »Onda kada proizvodne snage budu toliko
razvijene da se stvori višak proizvoda koji će
biti dovoljan za raspodelu svakom prema potrebama«,
odgovorio je sa filozofsko-religioznim ubeđenjem
naš dobri profesor.
Kada je o sovjetskoj Rusiji reč, Riklin navodi
Lenjinov razgovor sa komsomolcima iz 1918. godine
u kojem, između ostalog, tvrdi kako će »komunističko
društvo nastati ako ne pre, a ono svakako za života
vaših unuka«. (Kako je ovo blisko Hristovom obećanju
apostolima!) Sledeći Lenjinove reči, sovjetski
rukovodioci su nakon Staljinove smrti svom narodu
obećali nastanak komunističkog društva »najdalje
do 1980. godine«. Umesto toga, 1991. godine usledio
je raspad SSSR-a.
Danas u Rusiji pokušava da se spoji boljševička
ideologija sa pravoslavljem. U tom procesu i Crkva
i država, svaka iz svojih razloga i interesa,
imaju značajnu ulogu. 1
Imperijalnost i centralizam Staljinovog SSSR-a
poželjni su oblici vladavine za današnje ruske
pravoslavne nacionaliste. Zjuganovljevi komunisti,
pak, shodno socijalističkom kolektivizmu, oberučke
prihvataju pravoslavnu ideju o sabornosti kao
znak istorijskog osećaja Rusa za zajedništvo i
kolektivnost. Da li je posredi novi oblik religije,
svojevrsna premda neprirodna ateističko-teistička
mikstura – pokazaće vreme. Iako obrađuje isključivo
ruski socijalizam, Riklinova knjiga je vredna
čitaočeve pažnje jer otkriva malo poznatu istinu
o religijskoj suštini u praksi deformisane i petrifikovane
marksističke ideje. Čitaocu se neminovno nameće
zaključak o tome kako je socijalizam boljševičkog
tipa – ali i drugi njegovi oblici uključiv i naš
samoupravni – svojevremeno ispalio užasan rafal
nasilja na stara nasleđena verovanja, ali se i
sâm brzo pretvorio u religiju, okruživši se vrhovnim
božanstvom (Lenjin, Staljin), ritualima
(prvomajske parade, sletovi, kod nas u Jugoslaviji
i štafete Vođi, transparenti s ideološkim parolama
razapeti preko ulice) i sakralnim mestima
(Lenjinov mauzolej, sale partijskih kongresa,
»crveni ćoškovi« u fabrikama, bolnicama, školama,
ustanovama).
|
|
Zlatoje
Martinov |
1 I upravo
dok pišem ovaj prikaz svetski ali i naši mediji
(npr. Blic, 13. 08. 2010, str. 7) preneli
su vest kako je izvesni Vasilije Bojko, vlasnik
podmoskovske fabrike mleka, saopštio da će svaka
njegova radnica pravoslavne vere koja je abortirala
ili pak odabrala građansko umesto crkvenog venčanja
– biti otpuštena. »Abortus je ubistvo, a mi
sa ubicama i onima koji žive u divljim zajednicama
umesto u božanskim, nećemo raditi«, naveo je
vlasnik u saopštenju svojim zaposlenima.
|
| | | |