Dok svetski lideri i razni
učenjaci nastavljaju da poriču realnost svetske
depresije – čak i ne koriste tu reč – nemogući
izbori, s kojima se suočava vlada za vladom,
postaju sve prisutniji iz dana u dan. Pogledajmo
šta se dogodilo samo prošlog meseca.
SAD su imale najveći procenat nezaposlenosti
u dugom periodu. Jeste, bilo je nekih novih
poslova, ali 95% je za privremene, sezonske
radnike. Privatni preduzetnici ponudili su samo
10% poslova od očekivanog broja. Uprkos tome,
sada je postalo politički nemoguće dobiti još
novčanog stimulansa koji je Kongres izglasao.
A federalne rezerve su prestale da kupuju obveznice
Trezora i hipotekarne garancije. To su bile
dve glavne strategije za povećanje broja poslova.
Zašto? Zahtev za smanjenje deficita narastao
je suviše snažno.
Najneposrednija posledica može se videti na
nivou budžeta vlada pojedinih država. Trošak
zdravstvene zaštite povećao se zbog ekonomske
krize. Ovaj trošak je nastao unutar pojedinih
država. Prošle godine imale su uvećanu federalnu
državnu pomoć za troškove zdravstva. Kongres
ovo neće ponoviti. Edvard Rendel, guverner Pensilvanije,
kaže da će to uvećati budžetski manjak za dve
trećine i da će prisiliti državu da otpusti
20.000 učitelja, policajaca i drugih državnih
činovnika. Naravno, uz to, za mnoge ljude ovo
znači i gubitak medicinskih usluga.
Dejvid Kameron, novi premijer u Velikoj Britaniji,
kaže da je smanjenje zaduživanja »najhitnije
pitanje s kojim se danas suočava Britanija«.
Fajnenšel tajms sumira njegove predloge
na naslovnoj strani: »Kameron postavlja temelje
za doba strogosti«. I tumači ovu politiku: »Ako
će vlada smanjivati troškove, ne može da izbegne
da vidi koliko će to štetiti uslugama. Smanjivanje
će biti mnogo surovije nego sve sa čim se može
porediti, uključujući čak i vladavinu Tačerke«.
Nemačka kancelarka Angela Merkel objavila je
svoju verziju strogosti: duboko kresanje javnih
troškova odmah, koje će se značajno povećavati
svake godine u narednom četvorogodišnjem periodu.
Takođe je objavila nove poreze na vazdušni saobraćaj,
na šta su svetske vazduhoplovne kompanije odgovorile
da će biti ozbiljno ugrožena njihova sposobnost
da smanje svoje negativne bilanse i da se spasu
bankrotstva. Nemački procenat nezaposlenosti
će rasti, a pomoć za nezaposlene smanjivati.
Druge vlade u Evropi, plus SAD, preporučivale
su Nemačkoj da troši više i da izvozi manje
da bi se svetske potrebe vratile u pređašnje
stanje. Merkelova je odbacila ove preporuke,
rekavši da je smanjivanje duga njen prioritet.
Naoto Kan, novi japanski premijer, upozorio
je zemlju da je dužnička situacija toliko loša
da se Japan može suočiti sa problemima uporedivim
sa grčkim. Kao izlaz, on predlaže neka povećanja
poreza, bolju regulaciju finansijske arene i
nove vrste javnih troškova.
Usred ove superstrogosti na severu desilo se
nešto značajno a da to skoro niko nije primetio.
Kao što je poznato, Španija je jedna od mnogih
evropskih zemalja sada u ekonomskim teškoćama
zbog veoma velikih dužničkih rata. »Fitch Ratings«
se 30. maja pridružila drugim kompanijama, koje
se bave procenom sposobnosti zaduživanja, u
smanjivanju ocene kreditne sposobnosti Španije
sa AAA na AA+. Pitanje je zašto. Samo dan pre
toga španski parlament je izglasao najveće smanjenje
budžeta za proteklih trideset godina.
Smanjenje budžeta, može se pretpostaviti, ono
je što su Nemačka i druge zemlje tražile od
Grčke, Španije, Portugala i drugih zemalja koje
se smatraju prezaduženim. Španija je odgovorila
na ovaj pritisak. A upravo zato što je to uradila
»Fitch Ratings« je degradirala. Brajan Kolton,
odgovoran za rangiranje Španije, rekao je u
svojoj izjavi tim povodom: »Proces dovođenja
na niži nivo privatnog sektora i spoljnog dugovanja
materijalno će smanjiti procenat rasta španske
ekonomije više nego srednjoročno«.
I tako stvari stoje – kajaćeš se i ako uradiš
i ako ne uradiš. Finansijski špekulanti proizveli
su katastrofalan pad u svetskoj ekonomiji. Lopta
je, zatim, bačena državama da rešavaju problem.
Države imaju manje novca i više potreba za njim.
Šta mogu da urade? Mogu da uzimaju zajam, sve
dok oni koji daju pare žele da ih daju i dok
ne zatraže prevelike kamate. One mogu da oporezuju,
a poslovni svet kaže da će to smanjiti njihovu
sposobnost da sklapaju nove poslove. Mogu da
smanjuju troškove. Osim toga, ono što je bolno
i utiče na sve, posebno na ranjivije, ova akcija
će smanjiti mogućnost rasta, što je Kolton primetio
u vezi sa Španijom.
Naravno, postoji veliki prostor za smanjenje
troškova – vojska. Vojni troškovi obezbeđuju
poslove takođe, ali za mnogo manje ljudi nego
da se novac koristi na drugi način. Ovo nije
primenljivo samo na najveće trošadžije, kao
što su SAD. Virtuelni, neprotumačeni aspekt
grčkog dužničkog problema je ogroman trošak
za vojsku. Ali, da li su vlade spremne da značajno
smanje vojne troškove? Ne izgleda tako.
Pa šta države mogu da urade? One danas pokušavaju
jedno, sutra drugo. Prošle godine je bilo slično.
Ove godine smanjenje duga. Iduće godine povećanje
poreza.
U svakom slučaju, celokupna situacija će biti
sve gora.
Može li Kina da nas spase? Stefan Roč, oštrouman
analitičar »Morgan Stenlija«, izgleda da tako
misli, preporučujući vladi da »stimuliše privatni
rast«. U tom slučaju rastuće zarade bi pratile
višu produktivnost. Možda. Ali, kineska vlada
je bila otporna na takvu politiku sve do sada,
ne zbog ekonomskih već zbog političkih razloga.
Njeno upravljanje radi održavanja političke
stabilnosti bilo je do sada najvažnije. Osim
toga, čak i Roč se toga plaši – Kini prete trgovinske
sankcije. Mislim da je to vrlo verovatno, jer
ekonomska situacija SAD nastavlja da se pogoršava.
Izlaz iz svega ovoga nije malo udešavanje ovde
ili onde – svejedno da li to rade monetaristi
ili razni kejnzijanci.
Izlaz iz ekonomskog zatvora u kojem se svet
našao zahteva fundamentalno preispitivanje svetskog
sistema. I to će se sigurno dogoditi, ali kad?
Komentar br. 283, 15. jun 2010.
Prevela Borka Đurić