Početna stana
 
 
 
     

 

Toronto 09

Stvaralačko raskršće

Tema paralelnosti postojanja, života u trenutku a na nivoima drugih dimenzija, u nekoj drugoj realnosti je u središtu najuzbudljivijeg filma festivala »Broken Embraces« Pedra Almodovara. Almodovar opisuje svoje poslednje ostvarenje kao fotografiju dvoje zagrljenih ljubavnika rastrgnutih u hiljadu komada. Kao slika opis zvuči romantično. U isto vreme prizor je bolan. Vizija bliskosti koja razdvaja zahteva pribran i dug pogled. Ali upravo je to ono što veliki reditelj ne dozvoljava. U njegovom svetu nema mesta za spuštanje garda. Strah od spoznaje dramatizuje pokrete njegovih glumaca. Kod Almodovara užas od dosade umnožava kič vapaja, a panika od običnosti razbija površine. Pedro je radnik u rudniku sopstvene dovitljivosti. On je vizionar živih pruga, čovek-kovitlac, čupava griva mašte raspuštenice. Od debitantskog uspeha sa »Pepi, Luci, Bom y otras chicas del monton« (1980) sve do Oskarom ovenčanog »Pričaj s njom« (»Hable con Ella«, 2002) filmska slika je živo platno na kojem hrabri otpadnik uštogljenih pravila ocrtava konture unutrašnjeg autoportreta. Ali ta slika je bez ekvivalenta u običnoj stvarnosti. Ona je prosto diktat imaginacije same. Krik bola je tu povezan sa topljenjem sladoleda, ljuljanje dojki s uzaludnošću nasilja, a šarenilo viklera sa smrtnim ropcem. Žvake, makaze i voće čine haos uzbudljivim. Šareni džumbus osujećuje, međutim, svaku mogućnost katarze. Filmska atmosfera ima uvek isti žovijalni ton, a svetlost otvara apetit za čarolije. Drugim rečima, Pedro ne priznaje bol kao vezu duha s telesnim. Patnja je nalik ubodu igle ili ujedu seoskog psa, iznenadna, intenzivna i preplavljujuća. Ali ona je ograničenog trajanja. To je tek još jedna od tamnih nijansi razigranih boja. Nešto što dođe i prođe. Ali šta ostaje? To je pitanje koje mori Almodovara koji je navršio 60 godina. Ne samo prolaznost života već i nestanak lica na kojem su strasti bile ocrtane.
Nije čudno stoga da u »Broken Embraces« glavni junak ima nekoliko zasebnih života. On je cvet sopstvene tajne, kreacija mašte koja je zamenila identitete.
Nakon svirepe saobraćajane nesreće na ostrvu Lanzaroto Mateo Blanko prestaje da bude Mateo Blanko. On beži od posledica udesa izmišljajući novu stvarnost za sebe. Sudar ga je ostavio slepim. Ali to je tek prva tragedija u zloslutnom nizu. Nesreća ga je takođe zauvek razdvojila od žene koju je voleo. Ako premisa zvuči melodramatično, ona je to bez predomišljaja. Priča je petparačka s namerom. Ona podseća na zlatno doba Holivuda, na žanr ostvarenja fabrike snova gde su otrcane konvencije celofanski omotač za crne slutnje. Slojevi naracije se tu umnožavaju kao bore na večernjoj haljini, ali fini materijal je tek paravan za skrivene ožiljke ispod površine. Nasilna promena ličnog opisa u »Broken Embraces« vodi izboru novog imena. Mateo Blanko postaje Hari Kain, jeftini pseudonim za unutrašnje lutanje. I film počinje s tog mesta. U pitanju je virtuelno raskršće gde se prošlost i sadašnjost dotiču u igri zamenjenih ličnosti. Profesionalni život Matea Blanka takođe trpi bolne promene. Bivši reditelj postaje pisac scenarija preko noći. Slike menjaju mesta. One se sele iz dekora filmskog studija u predele iza večito sklopljenih očnih kapaka.
Hari Kain je zato čovek drugih čula. On se oslanja na dodir i na reči. U dosluhu sa
pokretnim slikama kroz govorni jezik on prati unutrašnje filmove sopstvene mašte. Njegovi scenariji napisani su zahvaljujući azbuci slepih. Dok su slike prošlosti – strašne scene iz ljubavnog života žene koje više nema – sačuvane kroz kontakt vrhova prstiju sa površinama starih fotografija pod ključem u fioci pisaćeg stola. Od devojke koju je slučajno pokupio na ulici i doveo kući da vode ljubav Hari Kain/Mateo Blanko traži da mu ona prvo sebe opiše do detalja. Boja njenog glasa i izbor njenih reči su putokazi. Nevidljivo za Matea Blanka postaje vidljivo Hariju Kainu kroz slutnju nečeg nedodirljivog.
Prisustvo Penelope Kruz omogućava Almodovarovom izrazu u »Broken Embraces« zapanjujuće istančanu preciznost tona. Njena spremnost da prati reditelja koji ju je otkrio do poslednjeg detalja igre unutrašnjih nijansi omogućila je Pedru plastičnu slobodu izraza kakva se retko da videti danas u svetu filma. Jedino tandem Hana Šigula–R. V. Fazbinder je u prošlosti evropske kinematografije pružao slično uzbudljive rezultate. Ali
 
Kruz je više od Almodovarovog partnera. Ona je Pedrova diva, njegov alter ego. Ona je egzaltirana predaja igri, skriveni tekst između redova, lepota sama.
Njen idealizovani lik je Almodovarova glamurozna sadašnjost. Dok je fiktivna pojava Matea Blanka u »Broken Embraces« na izvestan način sanjana prošlost. Mateov na montažnom stolu unakaženi i nikada završeni film »Devojke i koferi« (»Girls and Suitcases«) je film u filmu. Almodovar nalazi sebe u pričanju priča koje kriju dodatne priče u sebi. Tako »Devojke i koferi« služe da povežu različite tokove isprepletane naracije u jedno. Pre saobraćajne nesreće Mateo Blanko je vodio dvojni život. On je bio hodajući kliše pokretnih slika – filmski reditelj koji je u isto vreme Don Žuan. Očekivana posledica takvog ponašanja je nezavršeni film. Ali to je tek pogodan izgovor za promenu make upa. Penelope Kruz je glavni lik »Devojaka i kofera« ali i ona baš kao i Mateo i Almodovar ima više lica. Danju, ona je doterana i tiha sekretarica moćnog direktora u uglednom preduzeću. U slobodno vreme ona je lepotica dana. Njena glumačka karijera počinje onda kada se te dve paralelne karijere spoje u jednu. Producent »Devojaka i kofera« je njen bolesno ljubomorni ljubavnik i bivši šef. Mateo Blanko je njena tajna veza. On je iza scene. On je fizička strast živopisnih dekora, akrobatika zamenjenih perika i macho man prašnjavih garderoba. Konačan rezultat je saobraćajni udes. Dete te nesreće je fikcija zvana Hari Kain. On je jedna moguća rediteljeva budućnost. »Broken Embraces« je Almodovarov film stvaralačkog raskršća. To je isto tako vrsta bega od stvarnosti koja više ne liči ni na šta. Nova slova na vrhovima prstiju oslepelog reditelja izgovor su za novu vrstu magije. Nadiruća digitalna epoha kompjuterizovanih slika gurnula je čini se Almodovara u pravcu nedoumica. Neka vrsta melanholije koja se ranije nije jasno dala naslutiti u mišićavim komedijama predgrađa čuči u pozadini »Broken Embraces«. Ideja slika svedenih na brojeve u mašini izvesno ne leži velikom gurmanu vizuelnog. Almodovar je samo na površini modernista. Nove tehnologije su za njega tek nove stranice u modnom katalogu. Njegova duša je, međutim, u La Manči. Tamo u skrovitom hladu Don Kihot još uvek jaše.
Pitanje neba skriveno je u srcu francuskog gangsterskog filma »A prophet«. Njegova vidljivost povezana je sa borbom za opstanak i uspehom u podzemlju. Pogledi prema njemu razdvajaju gubitnike od uspeha. Njegov nejasan obris kroz prozor išaran bodljikavim žicama budi pomisao na nedokučivost sila koje život znače. Zaplet je ovde tek izgovor za put ka nesvakidašnjem osvetljenju i preobražaju kroz nijanse ekspozicije. »A prophet« nije običan gangsterski film. Ovo je karavađovsko putovanje u srce vidljivog mraka. Površne veze su sa tradicijom žanra. Epska forma filma je nalik »Scarfaceu« (1982) Brajana de Palme. Ali ovde je posredi pre svega zatvorska freska gde je vizija sveta lice sa postera za generaciju koja vidi uzvišenost prosvetljenja u bljesku eksplozija.
  Mirjana Radović
 
Razgovor o zapatizmu u prostorijama Žena u crnom
1-30. 06. 2010.
     


Danas

 
 
 
 
Copyright © 1996-2010