|
Toronto 09
Stvaralačko raskršće
Tema paralelnosti postojanja, života u trenutku
a na nivoima drugih dimenzija, u nekoj drugoj realnosti
je u središtu najuzbudljivijeg filma festivala »Broken
Embraces« Pedra Almodovara. Almodovar opisuje svoje
poslednje ostvarenje kao fotografiju dvoje zagrljenih
ljubavnika rastrgnutih u hiljadu komada. Kao slika
opis zvuči romantično. U isto vreme prizor je bolan.
Vizija bliskosti koja razdvaja zahteva pribran i
dug pogled. Ali upravo je to ono što veliki reditelj
ne dozvoljava. U njegovom svetu nema mesta za spuštanje
garda. Strah od spoznaje dramatizuje pokrete njegovih
glumaca. Kod Almodovara užas od dosade umnožava
kič vapaja, a panika od običnosti razbija površine.
Pedro je radnik u rudniku sopstvene dovitljivosti.
On je vizionar živih pruga, čovek-kovitlac, čupava
griva mašte raspuštenice. Od debitantskog uspeha
sa »Pepi, Luci, Bom y otras chicas del monton« (1980)
sve do Oskarom ovenčanog »Pričaj s njom« (»Hable
con Ella«, 2002) filmska slika je živo platno na
kojem hrabri otpadnik uštogljenih pravila ocrtava
konture unutrašnjeg autoportreta. Ali ta slika je
bez ekvivalenta u običnoj stvarnosti. Ona je prosto
diktat imaginacije same. Krik bola je tu povezan
sa topljenjem sladoleda, ljuljanje dojki s uzaludnošću
nasilja, a šarenilo viklera sa smrtnim ropcem. Žvake,
makaze i voće čine haos uzbudljivim. Šareni džumbus
osujećuje, međutim, svaku mogućnost katarze. Filmska
atmosfera ima uvek isti žovijalni ton, a svetlost
otvara apetit za čarolije. Drugim rečima, Pedro
ne priznaje bol kao vezu duha s telesnim. Patnja
je nalik ubodu igle ili ujedu seoskog psa, iznenadna,
intenzivna i preplavljujuća. Ali ona je ograničenog
trajanja. To je tek još jedna od tamnih nijansi
razigranih boja. Nešto što dođe i prođe. Ali šta
ostaje? To je pitanje koje mori Almodovara koji
je navršio 60 godina. Ne samo prolaznost života
već i nestanak lica na kojem su strasti bile ocrtane.
Nije čudno stoga da u »Broken Embraces« glavni junak
ima nekoliko zasebnih života. On je cvet sopstvene
tajne, kreacija mašte koja je zamenila identitete.
Nakon svirepe saobraćajane nesreće na ostrvu Lanzaroto
Mateo Blanko prestaje da bude Mateo Blanko. On beži
od posledica udesa izmišljajući novu stvarnost za
sebe. Sudar ga je ostavio slepim. Ali to je tek
prva tragedija u zloslutnom nizu. Nesreća ga je
takođe zauvek razdvojila od žene koju je voleo.
Ako premisa zvuči melodramatično, ona je to bez
predomišljaja. Priča je petparačka s namerom. Ona
podseća na zlatno doba Holivuda, na žanr ostvarenja
fabrike snova gde su otrcane konvencije celofanski
omotač za crne slutnje. Slojevi naracije se tu umnožavaju
kao bore na večernjoj haljini, ali fini materijal
je tek paravan za skrivene ožiljke ispod površine.
Nasilna promena ličnog opisa u »Broken Embraces«
vodi izboru novog imena. Mateo Blanko postaje Hari
Kain, jeftini pseudonim za unutrašnje lutanje. I
film počinje s tog mesta. U pitanju je virtuelno
raskršće gde se prošlost i sadašnjost dotiču u igri
zamenjenih ličnosti. Profesionalni život Matea Blanka
takođe trpi bolne promene. Bivši reditelj postaje
pisac scenarija preko noći. Slike menjaju mesta.
One se sele iz dekora filmskog studija u predele
iza večito sklopljenih očnih kapaka.
Hari Kain je zato čovek drugih čula. On se oslanja
na dodir i na reči. U dosluhu sa
|
pokretnim slikama kroz
govorni jezik on prati unutrašnje filmove
sopstvene mašte. Njegovi scenariji napisani
su zahvaljujući azbuci slepih. Dok su slike
prošlosti – strašne scene iz ljubavnog života
žene koje više nema – sačuvane kroz kontakt
vrhova prstiju sa površinama starih fotografija
pod ključem u fioci pisaćeg stola. Od devojke
koju je slučajno pokupio na ulici i doveo
kući da vode ljubav Hari Kain/Mateo Blanko
traži da mu ona prvo sebe opiše do detalja.
Boja njenog glasa i izbor njenih reči su
putokazi. Nevidljivo za Matea Blanka postaje
vidljivo Hariju Kainu kroz slutnju nečeg
nedodirljivog.
Prisustvo Penelope Kruz omogućava Almodovarovom
izrazu u »Broken Embraces« zapanjujuće istančanu
preciznost tona. Njena spremnost da prati
reditelja koji ju je otkrio do poslednjeg
detalja igre unutrašnjih nijansi omogućila
je Pedru plastičnu slobodu izraza kakva
se retko da videti danas u svetu filma.
Jedino tandem Hana Šigula–R. V. Fazbinder
je u prošlosti evropske kinematografije
pružao slično uzbudljive rezultate. Ali
|
|
|
Kruz je više od Almodovarovog partnera. Ona je Pedrova
diva, njegov alter ego. Ona je egzaltirana predaja
igri, skriveni tekst između redova, lepota sama.
Njen idealizovani lik je Almodovarova glamurozna
sadašnjost. Dok je fiktivna pojava Matea Blanka
u »Broken Embraces« na izvestan način sanjana prošlost.
Mateov na montažnom stolu unakaženi i nikada završeni
film »Devojke i koferi« (»Girls and Suitcases«)
je film u filmu. Almodovar nalazi sebe u pričanju
priča koje kriju dodatne priče u sebi. Tako »Devojke
i koferi« služe da povežu različite tokove isprepletane
naracije u jedno. Pre saobraćajne nesreće Mateo
Blanko je vodio dvojni život. On je bio hodajući
kliše pokretnih slika – filmski reditelj koji je
u isto vreme Don Žuan. Očekivana posledica takvog
ponašanja je nezavršeni film. Ali to je tek pogodan
izgovor za promenu make upa. Penelope Kruz je glavni
lik »Devojaka i kofera« ali i ona baš kao i Mateo
i Almodovar ima više lica. Danju, ona je doterana
i tiha sekretarica moćnog direktora u uglednom preduzeću.
U slobodno vreme ona je lepotica dana. Njena glumačka
karijera počinje onda kada se te dve paralelne karijere
spoje u jednu. Producent »Devojaka i kofera« je
njen bolesno ljubomorni ljubavnik i bivši šef. Mateo
Blanko je njena tajna veza. On je iza scene. On
je fizička strast živopisnih dekora, akrobatika
zamenjenih perika i macho man prašnjavih garderoba.
Konačan rezultat je saobraćajni udes. Dete te nesreće
je fikcija zvana Hari Kain. On je jedna moguća rediteljeva
budućnost. »Broken Embraces« je Almodovarov film
stvaralačkog raskršća. To je isto tako vrsta bega
od stvarnosti koja više ne liči ni na šta. Nova
slova na vrhovima prstiju oslepelog reditelja izgovor
su za novu vrstu magije. Nadiruća digitalna epoha
kompjuterizovanih slika gurnula je čini se Almodovara
u pravcu nedoumica. Neka vrsta melanholije koja
se ranije nije jasno dala naslutiti u mišićavim
komedijama predgrađa čuči u pozadini »Broken Embraces«.
Ideja slika svedenih na brojeve u mašini izvesno
ne leži velikom gurmanu vizuelnog. Almodovar je
samo na površini modernista. Nove tehnologije su
za njega tek nove stranice u modnom katalogu. Njegova
duša je, međutim, u La Manči. Tamo u skrovitom hladu
Don Kihot još uvek jaše.
Pitanje neba skriveno je u srcu francuskog gangsterskog
filma »A prophet«. Njegova vidljivost povezana je
sa borbom za opstanak i uspehom u podzemlju. Pogledi
prema njemu razdvajaju gubitnike od uspeha. Njegov
nejasan obris kroz prozor išaran bodljikavim žicama
budi pomisao na nedokučivost sila koje život znače.
Zaplet je ovde tek izgovor za put ka nesvakidašnjem
osvetljenju i preobražaju kroz nijanse ekspozicije.
»A prophet« nije običan gangsterski film. Ovo je
karavađovsko putovanje u srce vidljivog mraka. Površne
veze su sa tradicijom žanra. Epska forma filma je
nalik »Scarfaceu« (1982) Brajana de Palme. Ali ovde
je posredi pre svega zatvorska freska gde je vizija
sveta lice sa postera za generaciju koja vidi uzvišenost
prosvetljenja u bljesku eksplozija.
 |
| |
Mirjana
Radović |
|