Početna stana
 
 
     

 

Izbegavanje »okruglog stola«

Privredni i kulturni patriotizam

Povodom pisma grupe intelektualaca predsedniku Republike a u vezi s odlukom Vlade o prodaji »Telekoma«, redakcije Republike i Balkan magazina, smatrajući da je reč o preduzeću od izuzetnog javnog interesa, pozvale su predstavnike vlasti i potpisnike pisma na »okrugli sto« o temi »Da li prodati ‘Telekom’«, u beogradskom Medija centru, 15. aprila.
Predstavnici vlasti nisu se odazvali pozivu, pa je razgovor tekao mahom o argumentima stručne i naučne javnosti, prepuštajući vladajućim krugovima da javnosti nekom drugom prilikom predoče svoje razloge za donošenje pomenute odluke.
Budući da je reč o temi od izuzetnog javnog interesa, inicijatori su odlučili da objave neautorizovani sadržaj razgovora i zaključke o daljim aktivnostima, izostavljajući samo neznatan deo izlaganja koji se kretao mimo okvira planirane rasprave, a mogao bi voditi mitingašenju i strančarenju.
Moderator razgovora bila je Jelica Putniković, saradnica Balkan magazina.
Oprema redakcijska.

N. P. – S. K.

Pismo

Odluka Vlade Srbije da se pristupi prodaji »Telekoma Srbija«, koju ste javno podržali, je strateška odluka od interesa za sve građane Srbije. Smatramo da bi ova odluka trebalo da bude plod sistematskog promišljanja timova stručnjaka i kao takva optimalna za sadašnje i buduće generacije građana Srbije. Međutim, istupi Vladinih i partijskih zvaničnika u javnosti ne izazivaju očekivanu pozitivnu reakciju. Stoga predlažemo da Vlada, u cilju poboljšanja javne prezentacije argumenata za donetu odluku, objavi odgovore na sledeća pitanja:
  1. Koji stručnjaci, navedeni imenom, prezimenom i referencama, su učestvovali u izradi studije opravdanosti prodaje »Telekoma«?
  2. Kakvi su rezultati analize posledica prodaje odgovarajućih kompanija u susednim zemljama, sa stanovišta promene obima investicija, kvaliteta i cena usluga, zaposlenosti i razvoja prateće industrije telekomunikacija?
  3. Zbog svog strateškog značaja, dominantni telekomunikacioni operatori su državni u mnogim zemljama: Luksemburg, Belgija, Finska, Švedska, Norveška, Italija, Slovenija, Švajcarska... Kakav razlog ima Vlada Srbije da se ponaša drugačije od kapitalističkih zemalja s najboljim telekomunikacionim sistemima?
  4. U kakvoj saglasnosti je odluka o prodaji kompletne telekomunikacione infrastrukture Srbije s realizacijom strateških državnih ciljeva definisanih u strategijama razvoja Republike Srbije – Strategija privrednog razvoja, Strategija razvoja informacionog društva, Strategija razvoja telekomunikacija, Strategija razvoja E uprave, Strategija integrisanog upravljanja granicom?...
  5. Kakvi razlozi stoje iza naizgled neracionalnog ponašanja države koja 2002. ponovo otkupljuje 29% vlasništva od Italijana, zatim obavlja značajne akvizicije u okruženju (»Telekom« Republike Srpske i »M:Tel« Crne Gore) – da bi sada sve to »prepustila« stranom vlasniku?
  6. Koji su razlozi za višestruko povećanje pretplate bez obrazloženja, kada je očigledno da će se time, prodajom dominantnog operatera, novac preliti direktno stranom kupcu iz džepova građana, državne uprave, firmi, institucija od javnog značaja?
  7. Koliko je očekivano smanjenje broja zaposlenih u »Telekomu Srbija«, JP PTT Srbija i telekomunikacionoj industriji?
  8. Kako država planira da obešteti onaj deo korisnika »Telekoma« koji je decenijama unazad ulagao sredstva u obezbeđenje »tehničkih uslova« za telefonski priključak?
  9. Tehnički fakulteti univerziteta u Srbiji školuju najbolje kadrove za oblast telekomunikacija. Kako će država, odričući se potpuno uticaja na razvoj telekomunikacija u Srbiji, obezbediti njihov ostanak u zemlji?
  10. Kako država ima nameru da obezbedi razvoj telekomunikacija i telekomunikacione industrije kao industrije budućnosti, nakon što otuđi telekomunikacionu infrastrukturu, nacionalni resurs neprocenljive vrednosti, i telekomunikaciono tržište koje obuhvata gotovo sve građane Srbije, preduzeća, državnu upravu, vojsku, policiju, institucije od javnog značaja?
  11. Kako država namerava da spreči obezvređivanje vrednosti akcija malih akcionara (građana, zaposlenih i bivših zaposlenih) ako kupovinu izvrši »Deutsche Telekom« i time, kao većinski vlasnik, postane potpuno nezainteresovan za njihovu kupovinu?
U nadi da ćete obratiti pažnju na naša pitanja,
srdačno Vas pozdravljamo,
dr Aleksandra Smiljanić, prethodna ministarka za telekomunikacije
dr Branko Kovačević, redovni profesor, rektor Univerziteta u Beogradu
dr Miodrag Popović, redovni profesor, dekan Elektrotehničkog fakulteta Univerziteta u Beogradu
dr Mirko Vasiljević, redovni profesor, dekan Pravnog fakulteta Univerziteta u Beogradu
dr Dragan Antić, redovni profesor, dekan Elektronskog fakulteta u Nišu
dr Ilija Ćosić, redovni profesor, dekan Fakulteta tehničkih nauka u Novom Sadu
dr Nebojša Popov, naučni savetnik
dr Borivoj Lazić, redovni profesor Univerziteta u Beogradu
dr Vladimir Milačić, redovni profesor Univerziteta u Beogradu
dr Vera Vratuša, profesor Univerziteta u Beogradu
Prof. dr Časlav Ocić, dopisni član SANU
Prof. dr Danijel Cvijetičanin, redovni profesor Univerziteta Singidunum
Slavoljub Kačarević, glavni urednik Balkan magazina

Razgovor

Jelica Putniković
Pozdravljam sve vas koji ste došli da prisustvujete i učestvujete u ovom razgovoru.
Pored ljudi koji su uputili pismo predsedniku Republike, pozvali smo i predstavnike vlasti. Uputili smo pozive i kontaktirali kabinet predsednika Tadića, premijera Cvetkovića, ministarku Jasnu Matić, potpredsednika Vlade Srbije i ministra ekonomije i regionalnog razvoja Mlađana Dinkića. Iz Vlade smo, međutim, dobili odgovor da su oni zauzeti. Danas je sednica Vlade i jednostavno nisu bili spremni da pošalju nikoga od svojih predstavnika. Iz Kabineta predsednika nismo dobili odgovor ni da će doći ni da neće doći.
Ovaj skup ćemo održati kako bi se izrekli za sada dostupni argumenti za odlučivanje o prodaji »Telekoma« i da uobličimo zaključke. Molila bih sve uvodničare i diskutante da budu sažeti, da što kraće pričaju, da bi što više ljudi reklo svoj stav.
Za početak, zamolila bih Aleksandru Smiljanić, uglednu naučnicu, koja je bila ministarka telekomunikacija u prethodnoj vladi i odlično poznaje ovu problematiku, da započne ovaj razgovor.

Neotuđivo privredno i civilizacijsko dobro

Aleksandra Smiljanić
Ne slažem se sa prodajom »Telekoma«, ni u ovom trenutku ni kasnije, i pokušaću da u kratkim crtama obrazložim taj svoj stav. »Telekom Srbija« ima jednu izuzetno veliku mrežnu infrastrukturu koja je građena više od sto godina. Ta infrastruktura povezuje sve građane Srbije, sve firme, državnu upravu, policiju, vojsku, institucije od nacionalnog značaja. Znači, kada država Srbija poseduje »Telekom« ona može da, na najpouzdaniji mogući način, obezbedi adekvatne telekomunikacione usluge ovim korisnicima. To je jedna stvar. Druga je činjenica da je to jedinstvena infrastruktura koju je teško izgraditi i koja u dogledno vreme neće imati pravu konkurenciju. Ta činjenica je razlog da »Telekom« donosi ogroman prihod, to je prihod od milijardu evra, odnosno od sto milijardi dinara i država, kada poseduje »Telekom«, na određen način, naravno po određenim pravilima, može da utiče na trošenje tog prihoda. Ona, pre svega, može kroz »Telekom«da podstiče razvoj domaće industrije tako što će »Telekom« kupovati opremu, softver, usluge od domaćih firmi. U trenutku kada se »Telekom« proda, ovakva mogućnost više ne postoji. I na kraju, tu je i veliki profit koji ide u budžet Srbije; kada se »Telekom« proda on će ići van Srbije.
Jedan od problema prodaje »Telekoma« je činjenica da je »Telekom« gotovo monopol u oblasti fiksnih telekomunikacionih usluga, on jedini ima kompletnu fiksnu mrežnu infrastrukturu. Čak i na najliberalnijim tržištima u Evropi dominiraju telekomunikacioni operateri koji su nastali razvojem telefonske mreže. To je tako zato što su se te telefonske mreže razvijale po više od sto godina, i one su posle postale osnov za razvoj interneta, znači one obuhvataju, prvo, telefonske parice do svih korisnika, u tim telefonskim paricama je neprocenljiva vrednost, zatim veliki broj lokalnih centrala, koje su povezane sa regionalnim centralama, veliki broj regionalnih centrala koje su umrežene pomoću optičkih kablova. To je infrastruktura koju je teško ponovo izgraditi. Takođe, »Telekom« ima i oko 5.000 baznih stanica koje pokrivaju celu Srbiju i mogu da pruže usluge mobilne telefonije i 3G usluge; ima zatim prirodne resurse kao što su opseg za mobilnu telefoniju, zatim opseg za 3G servise, ima CDMA opsege za fiksnu telefoniju, numeraciju. Znači, mnogi ograničeni resursi države Srbije takođe pripadaju »Telekomu«. To je od neprocenljive vrednosti i ma koliko bila intenzivna liberalizacija kod nas, nijedna firma u skorije vreme neće moći da stigne »Telekom Srbija«.
Kao što sam u javnosti već govorila, slična je situacija i u drugim zemljama u Evropi, i na najliberalnijim tržištima ti dominantni telekomunikacioni operateri imaju tipično više od 50 posto tržišta. Samim tim »Telekom Srbija« ima zagarantovan prihod i zagarantovan profit. To je jedan od razloga što ga ne treba prodati. Kada bi se to prodalo stranoj firmi, to je ili monopol ili jedna firma koja dominira na telekomunikacionim tržištu. S obzirom na to da nema prave konkurencije, ta strana firma može da pruža usluge proizvoljnog kvaliteta, može proizvoljno da diže cene, može da otpušta radnike, može proizvoljno da investira, znači država ima vrlo ograničene mehanizme da utiče na poslovnu politiku te firme, i ti mehanizmi koji postoje po pravilu se kod nas ne koriste i ne implementiraju. To je situacija u koju ulazimo kada prodamo »Telekom« stranoj firmi. Ta strana firma sada takođe dobija ogroman prihod – milijardu evra, odnosno sto milijardi dinara – na raspolaganje i ona će trošiti prema svojoj poslovnoj politici. Najverovatnije će kupovati opremu, softver, usluge iz svoje matične zemlje, jer je to praksa svuda u svetu. Prema tome, očekujemo da će profit otići van zemlje. To će, naravno, negativno da utiče na spoljnotrgovinski deficit koji je i ovako jako veliki kod nas, znači povećaće se. To će, takođe, uticati da gubimo radna mesta, da imamo otpuštanja, ne samo u »Telekomu« nego i u čitavoj industriji koja prati »Telekom« i koja radi za »Telekom«. Znači, to su još neke negativne posledice koje možemo da očekujemo.
Iskoristila bih ovu priliku da odgovorim, da repliciram na nekoliko obrazloženja koja smo čuli u javnosti a koja predstavnici vlasti ili neki drugi stručnjaci koji zagovaraju prodaju »Telekoma« daju – zašto treba prodati »Telekom«. Najčešće obrazloženje koje smo čuli jeste da država nije sposobna da vodi »Telekom« efikasno. Ja bih da ponovim: u mnogim evropskim zemljama dominantni telekomunikacioni operateri, koji su pandan »Telekomu«, znači nastali su od tih telefonskih mreža, upravo su u vlasništvu države. To je situacija u Belgiji, Italiji, Sloveniji, Finskoj, Danskoj, Švedskoj, Norveškoj, Švajcarskoj itd. Te države su prepoznale važnost svojih telekomunikacionih operatera iz upravo ovih razloga koje sam navela, i odlučile su da ostave telekomunikacione operatere u državnom vlasništvu. Znači, ovakav jedan argument mislim da vlast, koja tvrdi da je jedina kompetentna da vodi ovu zemlju u Evropsku uniju, ne bi smela nikako da dâ.
Drugo obrazloženje koje često čujemo jeste da će neka strana firma više investirati u »Telekom«. Ja ne znam zašto to misle oni koji tako nešto tvrde, ali ne postoji nikakva garancija da će ta strana kompanija više ulagati; naprotiv, logično je očekivati da će ona manje ulagati zato što će ona utrošiti, kao što čujemo u javnosti, par milijardi evra na kupovinu »Telekoma« i njoj će biti cilj da što pre povrati ta sredstva, znači bar za toliko će manje ulagati nego »Telekom Srbija«. I treće obrazloženje koje često čujemo jeste da je naša fiksna telefonija u jako lošem stanju, da ljudi nemaju telefone i tako dalje. Poslednji put to sam čula juče gledajući Skupštinu, poslanika Ostojića, koji je tako nešto rekao. To takođe ne stoji, jer ako pogledate zvanične podatke, u Srbiji na 100 građana 41 ima fiksnu telefonsku liniju. I to je iznad proseka Evropske unije a značajno više nego u svim zemljama regiona. U mnogim zemljama regiona telekomunikacioni operateri su prodati mađarskom telekomu, koji je kupljen od strane »Dojče telekoma« i to pre nekoliko godina. Za tih nekoliko godina te strane firme nisu ni dostigle »Telekom Srbija« u broju fiksnih telefonskih linija. Pri tom bih htela da napomenem da su te fiksne linije nešto što zahteva najveća ulaganja.

Jelica Putniković
Zamolila bih profesora doktora Mlađena Kovačevića da nam kaže svoje argumente za ili protiv prodaje »Telekoma«.

Mlađen Kovačević
Ovih dana direktor Zavoda za tržišna istraživanja, kolega Kanjevac, je rekao – prodaja »Telekoma« je suluda. I ja spadam među ljude koji smatraju da je prodaja onog što je najvrednije, s ekonomske tačke gledišta, potpuno besmislena, neprihvatljiva. Kad prodajete nešto, ekonomisti uvek kažu, moramo napraviti kost-benefit analizu: šta dobijamo, šta gubimo? Ovde apsolutno nema nikakve kost-benefit analize, samo je

jednostavno rečeno: odlučili smo da prodamo »Telekom«. Najelementarnija logika, kad jedan seljak ima, na primer, deset krava muzara – najbolju će prodati samo u slučaju ako to što dobije može da uloži u nešto što će mu doneti veći profit; ili ako ima više njiva, pa proda najbolju njivu, prodaće je samo u slučaju ako će te pare uložiti u nešto što će mu doneti veći prihod, ili će eventualno biti ucenjen na neki način, pa će morati da proda ono što ima najbolje da proda. Dakle, i to su neke ilustracije koje govore da je zaista vrlo teško obrazložiti i dokazati da je ekonomski racionalno prodati »Telekom«.
Kad vidim neke moje kolege koje dokazuju da je to ipak racionalno, moram da kažem da se jedan broj ekonomista sa titulama pretvorio u neku vrstu advokata koji otprilike

 
Rudnik znanja
Vladimir Milačić
Po meni, »Telekom« je rudnik intelektualnog kapaciteta ili znanja ove države. Gde je problem? Problem je neprepoznavanje ovog rudnika zlata, srpskog rudnika zlata, a to je to znanje. Sve ostalo su prazne priče. Oni će to dati, a mi znamo kako te firme rade. Molim vas, ja sam bio puno po svetu, i radio ovako i radio onako, kao profesor. To se prodaje jer je to zlatna koka, ali neće oni da joj unište proces, neće oni da je zakolju. Oni će da je fino gaje, da ona i dalje pravi nova zlatna jaja. I ta poruka mora da bude i predsedniku, a pogotovu ove gluposti oko kapitalizma, socijalizma, komunizma; to govori čovek neupućen, jadan, jer to su gluposti. Problem je što mi nemamo dovoljan intelektualni potencijal za stvaranje bogatstva naroda. Bez bogatstva naroda, sve su ovo prazne priče.
kažu: recite mi šta treba da vam dokazujem a ja ću reći koliko to treba da platite. I to je tragedija naše struke. Nije to samo ovde, to je i na Zapadu.
Koji se motivi često ističu već je gospođa Smiljanić govorila o tome. Često se kaže: kvalitet usluga će biti bitno popravljen ako se proda. Pa taj kvalitet, ako se malo razumem, najviše zavisi od opreme koju tamo kupite, i ako mi možemo da kupujemo opremu... Drugo, naš čovek i nije toliko zainteresovan za kvalitet ako to treba da plati duplo višom cenom. Mi smo tržište gde je siromaštvo veliko, i cena usluge je važna, pre svega najvažniji faktor kad se odlučuje da kupuje. Dakle, ni taj argument, po mom mišljenju, nije odgovarajući.
Zatim, često se kaže: privatan sektor je dominantan, superioran itd. Vašingtonski konsenzus, i taj Monetarni fond, i taj koncept koji nam je nametnut 2001. insistiraju: privatizacija, privatizacija. Čuveni Fridman je rekao: privatizacija, privatizacija i samo privatizacija, to je poruka zemljama u tranziciji. A pred smrt je rekao: »Priznajem, pogrešio sam«. Mogu citirati i čuvenog Fukujamu koji je rekao da je to što je on pričao – pogrešno, da je tržište regulator, da je svaka druga ideologija nemoćna i tako dalje. Dakle, sada ima mnogo slučajeva da vrhunski strani stručnjaci dokazuju da to, samo privatno, privatno, privatno, više nije dominantno. Pogledajte koja je najmoćnija firma u istočnoevropskim zemljama, češka firma »ČEZ«, a to je državna kompanija.
Ovde postoji jedan apsurd: na primer, »Mobi 63«, gde je državno i privatno bilo pola-pola ili, da kažemo, tu negde, prodata je u formi privatizacije »Telenoru«, državnom preduzeću Norveške. Ili, na primer NIS, naftnu kompaniju, prodate ruskom preduzeću gde je opet država većinski vlasnik. Dakle, pod formom privatizacije državni monopol Srbije prenesete u državni monopol neke druge zemlje. I ovde preti velika opasnost da se, pod formom privatizacije, državno preduzeće i državni monopol sada proda nekom stranom državnom preduzeću. Ima jedan opšti stav: ako već nešto mora da bude monopol, mnogo je bolje da to bude u državnom vlasništvu nego u privatnom. Ako bi se privatni vlasnik pojavio iz inostranstva pa kupi ovde preduzeće, ako je moćan, može da diktira uslove kakve god hoće – naša država je nemoćna, nikakva, jadna... Ako prodamo »Telekom« nekom stranom državnom preduzeću biće apsurdno da državni monopol Srbije prodate državnom monopolu strane zemlje.
Vrlo je važno pitanje da li mi prodajemo sve, i mrežu, infrastrukturu, pretplatnike itd. Koliko shvatam, ako prodate i mrežu, onda taj ko dobije mrežu ima monopolski položaj, on će odlučivati koga će uključiti a koga neće. I sad kad govorite: dobićemo, ne znam, milijardu i dvesta za 40 posto akcija, ali ne kaže se da li se prodaje i mreža ili samo nešto što nije mreža. To je vrlo važno pitanje. Onaj ko ima mrežu imaće monopolski položaj u narednom periodu.
Vrednost preduzeća kao što je »Telekom« mnogo zavisi od momenta u kojem se mi nalazimo. Ovih dana premijer kaže: moramo prodati »Telekom«, ako »Telekom« i EPS ostanu u državnom vlasništvu mi smo socijalistička zemlja, a mi smo se opredelili za kapitalizam. Puno sam gluposti čuo od političara ali toliku besmislicu zaista nisam nigde čuo. Pa to znači da je i Norveška socijalistička zemlja. Pa u Norveškoj je par excellence tržišna privreda, ali državi ne pada na pamet da proda »State Oil«, moćnu kompaniju, državnu. Prošle i pretprošle godine počela je diskusija u parlamentu da li da prodaju 10 posto – odbili su. Dakle moćna zemlja, moćna kompanija, ali ne prodaje »State Oil«, niti prodaje »Telenor«. Pa to su im zlatne koke, ogroman deo budžetskih prihoda pokrivaju a privreda se manje opterećuje preko poreza itd. A mi i dalje insistiramo na tome – sve što možete privatizujte, privatizujte – i to vam je neka preporuka.
Postavlja se pitanje zašto je baš sada doneta odluka da se proda »Telekom«? Po mom
mišljenju, dva su glavna razloga. Prvo: diktat Međunarodnog monetarnog fonda. Znate, mi smo 2001. godine, u to sam sve više ubeđen, prihvatili potpuno diktat Međunarodnog monetarnog fonda. Tada je zemlja zaista bila u teškom položaju, iako je dug bio samo 10,8 milijardi dolara, i prihvaćen je taj takozvani Vašingtonski konsenzus koji podrazumeva: privatizacija, privatizacija, privatizacija. Sada mnogo više zavisimo
 
od Međunarodnog monetarnog fonda. Ovih dana ste mogli pročitati da Monetarni fond poručuje: morate restrukturirati javna, državna preduzeća! To ništa drugo ne znači nego da morate izvršiti privatizaciju. Mi zavisimo od tih dve milijarde i devet stotina, plus zavisimo od Svetske banke, od Pariskog kluba poverilaca, kada nam je dug 33–34 milijarde dolara, kada 40 posto prihoda od izvoza robe i usluga ide na servisiranje spoljnog duga i država se zadužuje gde god može, krpi budžetske rupe ili se bori da obezbedi potpuno nerealnu valutnu vrednost kursa, a ogroman deo tih deviza ide u džepove tajkuna, onih koji imaju mogućnost da kupuju devize na deviznom tržištu... Dakle u takvoj situaciji, jednostavno, izgleda da su naši političari pod čizmom, da kažem grubo, Međunarodnog monetarnog fonda. I kad oni daju znak mi to moramo da ispunimo. Sledeći razlog, po mom mišljenju, jeste taj što nam je ogroman dug, ogromne obaveze po osnovu spoljnog duga. Mi smo u ovu godinu ušli sa dve milijarde trista pedeset miliona evra dospelih a neizmirenih obaveza. Prošle godine smo tri i po milijarde isplatili po osnovu servisiranja spoljnog duga. Skoro 40 posto prihoda od izvoza robe i usluga ide na servisiranje spoljnog duga. Znamo kakav je problem i sa budžetom, jako je težak problem kako sve to pokriti. Političari se ponašaju od danas do sutra, princip je, po onoj narodnoj, uzmi sve što ti život pruža, zaduži se gde god možeš, potroši, obezbedi neki socijalni mir, a šta će biti posle...
Više sam puta govorio da je nemoralno da se ova država dodatno zadužuje i da to potroši na deviznom tržištu, i da to ode u budžet i da se pojede i da taj ceh i taj račun prenesemo na buduće generacije. Onda nije čudo što po odlivu mozgova Srbija prednjači. Samo jedna zemlja ima veći odliv mozgova. Nacija je sve starija, kriza je porodice, kriza svega i svačega, i u takvoj situaciji, zaista, dodatno se zaduživati, trošiti, prodavati ono što je najvrednije, zaista je jako, jako problematično.
Često se tvrdi da nismo sposobni da rukovodimo. Slažem se, katastrofalno je to što država podeli ta javna preduzeća, kao neki politički plen, pa onda tamo postavlja zaista nekompetentne ljude. Ali, neće to valjda beskonačno trajati? Zatim, ako mi nemamo menadžere, postoji u međunarodnoj ekonomiji takozvano ugovorno rukovođenje: dovedemo strane stručnjake koji će uspešno da vode firmu. Crnogorci, koji veruju da imaju diplomu menadžmenta čim su se rodili, ipak su pre nekoliko godina doveli iz Švajcarske firmu, uzeli menadžere koji su upravljali vrlo solidno u onim teškim vremenima, a mi ne možemo? Mi, izgleda, samo u fudbalu i u košarci možemo da dovedemo neke strance, a da dovedemo nekog menadžera iz inostranstva – e, to ne dolazi u obzir.
Mogao bih navesti još mnogo argumenata koji govore u prilog tome da je zaista krajnje problematično, pa rekao bih i nemoralno, da se ta zlatna koka, jedno od retkih preduzeća koje posluje uspešno, da se tako olako proda i potroši. A šta posle toga? Oni kažu: nateraćemo ih da ulože 2,5 milijarde kroz osam ili devet godina. Pa zašto da ulažu? Ne možete ih naterati. Kada neko kupi preduzeće on se racionalno ponaša, investira tamo gde će dobiti profit. Imamo masu privatizacija gde je taj stranac ili neko drugi prihvatio da će investirati a posle toga nađe trista razloga zašto nije mogao da investira. I uopšte nije u redu da, kad neko kupi preduzeće, odmah mu nametnete da on održi neki broj zaposlenih, ili da investira, pa vi njemu onda ulazite u oblast koja njemu ograničava mogućnosti.
Uzgred da pomenem, negde sedamdesetih SFRJ je bila jako neprijatan sagovornik u Ujedinjenim nacijama kao lider u pokretu nesvrstanih i zagorčavala je život naročito Amerikancima. I tada čuveni Bžežinski, još je živ, na jednom skupu u Švedskoj je rekao: treba maksimalno ohrabriti zemlje, razvijene zemlje, da daju što više kredita Jugoslaviji, pa kad postane zadužena, biće mekša od pamuka.
Strateški značaj domaće proizvodnje

Jelica Putniković
Hvala profesoru. Među potpisnicima pisma predsedniku Republike Srbije protiv prodaje »Telekoma« našlo se puno stručnjaka koji su jednostavno računali na to da u ovoj državi ne umire sve sutra i neće proći sve s ovom vlašću, nego da treba i mlade generacije da ostanu u Srbiji, da uče i da ovde rade, pa bih zamolila profesora Miodraga Popovića, dekana Elektrotehničkog fakulteta, da to prokomentariše, tim pre što je među oko hiljadu i po potpisnika pisma predsedniku Republike bilo zaista puno stručnjaka iz ove struke koji su otišli u inostranstvo jer u Srbiji nisu mogli da nađu posao.

Miodrag Popović
Prvo da pozdravim prisutne i da im zahvalim što su došli na jedan ovakav skup, jer ovo naše otvoreno pismo je naišlo na priličnu medijsku blokadu i vrlo malo ljudi u Srbiji zna uopšte za ovo pismo. Teško je govoriti posle koleginice Smiljanić, koja je bila ministar za telekomunikacije jedno kratko vreme, i raspolaže sa mnogo više podataka o telekomunikacijama u ovoj zemlji nego što ja raspolažem, a sa tačke gledišta ekonomije, teško je govoriti posle profesora Kovačevića koji je vrlo iscrpno analizirao situaciju.
Ja bih se potrudio da ovde analiziram jedan drugi aspekt celog problema. Dakle, Elektrotehnički fakultet u Beogradu postoji već preko šezdeset godina a i pre toga je, kao Tehnički fakultet Univerziteta u Beogradu, školovao stručnjake iz oblasti elektrotehnike. Do sada je diplomiralo negde blizu 20.000 studenata. Bar trećina je diplomirala iz oblasti telekomunikacija. Nažalost, moj fakultet je znatno doprineo odlivu mozgova iz ove zemlje jer veliki broj inženjera koji su završili Elektrotehnički fakultet danas radi u inostranstvu, najviše zbog toga što smo mi jedan od retkih fakulteta iz ove zemlje čija se diploma priznaje svuda. To nam daje za pravo da možemo da tražimo da se na neki način naš glas čuje i u upravljanju ovom zemljom.
Šta je problem? Odluka o prodaji »Telekoma« može da ima dalekosežne posledice po razvoj telekomunikacija u zemlji, a telekomunikacije su jedna ne samo privredna grana nego nešto što će u budućnosti biti kičma razvoja svake zemlje. Mislim da mi ovom prodajom trenutno sečemo granu na kojoj sedimo. Ova prodaja će sigurno uticati na dalje slabljenje telekomunikacione industrije, a ona je već prilično uništena u poslednjih nekoliko godina. Vrlo malo od stare telekomunikacione industrije je ostalo u ovoj zemlji, a nije bila za potcenjivanje jer su u njoj radili ljudi koji su posle toga vrlo lako našli posao u svetu. Dakle, može se očekivati dalje slabljenje telekomunikacione industrije, dalje slabljenje izvoza, još lošija pozicija ove zemlje.
Ja se ne slažem sa privrednom politikom koja glavni pravac razvoja ove zemlje vidi u uslugama. Usluge su lokalnog karaktera i ne mogu doprineti izvozu. Izvozu može doprineti samo proizvodnja. Proizvodnja ne može da opstane bez domaće potrošnje. Dakle, vi morate imati neke privredne grane koje će podstaći domaću proizvodnju. Jedna od takvih grana su i telekomunikacije. Ako telekomunikacije dođu u ruke nekog stranog partnera, bilo da je to državna, bilo da je to privatna firma, od domaće industrije neće ostati ništa.
Drugi važan problem je taj što mislim da ne samo da nije urađena kost-benefit analiza prodaje »Telekoma«, nego uopšte nije sagledan jedan multidisciplinarni problem koji se pojavljuje kada se nešto ovako radi. Dakle, nije ovo samo tehnički problem, nije samo ekonomski problem, to je problem i strateški, problem bezbednosti. Ko će u budućnosti obezbediti veze, kvalitetne veze za policiju, za vojsku, i ko će garantovati sigurnost? Da li mi možemo samoregulativom da utičemo na pouzdanost tih veza? Evo, da vas podsetim na nešto, nema veze sa telekomunikacijama, ali možda će imati veze za godinu dana, kada se bude prodavao EPS na isti način. Kada je bilo bombardovanje, kada su bacali one grafitne bombe, naši inženjeri su uspevali da za nekoliko sati oporave naš elektroenergetski sistem. Šta mislite, da li bi se to desilo da je EPS u tom trenutku bio u stranom vlasništvu? Ja garantujem da se ne bi desilo. Potpuno ista situacija je u »Telekomu«, ali sam naveo namerno kao primer EPS upravo zbog toga što je bliži. Dakle, mi nemamo garanciju, nema nikakve analize šta će se desiti.
Možda Vlada ima neke planove, ali neka kaže bar da ih ima, meni je dovoljno da kažu samo imena ljudi koji to rade, jer u našoj struci se znaju reference. Ne treba da gledate baš sve detalje, no ako vidite ime čoveka i znate šta je on radio u prošlosti, znate koje su njegove reference, onda imate poverenja da će i u budućnosti tako raditi. Dakle, neka Vlada kaže da li je radila kost-benefit analizu, da li je radila strateške analize, možda ćemo se mi posle toga i složiti da »Telekom« treba prodati.
Još bih nešto rekao oko upravljanja. Znate, ima državnih ili društvenih ili javnih firmi koje dobro posluju, ima firmi koje loše posluju. Mislim da je osnovni problem, a ja rukovodim jednom firmom – Elektrotehničkim fakultetom – mislim da je osnovni problem u nadzoru upravljanja. Dakle, dokle god država bude postavljala upravne odbore po partijskom principu a ne po stručnom, a to su ne samo inženjeri, nego i ekonomisti i drugi stručnjaci, nećemo biti u stanju da kvalitetno kontrolišemo menadžment, niti da postavimo taj menadžment. Dakle, država može efikasno da upravlja ako menadžment prepusti stručnjacima, ako upravne odbore prepusti stručnjacima i onda preuzme samo kontrolnu funkciju. U tom slučaju će država sigurno efikasno poslovati, kao što niz primera iz Zapadne Evrope to pokazuje.
Na kraju, završio bih pitanjem: da li je iko pogledao efekte privatizacije u okolnim državama. Ja sam imao prilike da razgovaram sa kolegama iz Hrvatske i iz Mađarske. Verovatno da je slična situacija i u okolnim zemljama. Dakle, rezultati su poprilično katastrofalni. Ako porazgovarate sa kolegama iz Hrvatske oni kažu – jeste, nešto je bolje stanje u Zagrebu, možda malo bolje u Splitu, možda je i Osijek tu – znači oni veliki centri imaju nešto bolje usluge nego što su imali ranije, ali je ostatak otprilike ostao u Titovom vremenu. A cene su skočile nekoliko puta. Znači nema nikakve garancije da će se privatizacijom, dovođenjem nekog vlasnika sa strane, popraviti kvalitet usluga. A što se tiče povećanja investicija, zašto bi neko investirao u nešto što mu nije potrebno?

Pažljivo i strpljivo ka dijalogu i konsenzusu

Jelica Putniković
U otvorenom pismu predsedniku Tadiću stručnjaci su postavili čak jedanaest pitanja kreatorima državne politike u vezi ne samo sa »Telekomom« već i sa celim segmentom i obrazovanja i privrede. Možda bi o tome još nešto rekao i dr Nebojša Popov, naučni savetnik i glavni urednik Republike.

Nebojša Popov
Najpre bih rekao da mediji koji podstiču ovu javnu raspravu ne mogu računati na neki veliki odjek i uticaj jer ova dva lista bi u najboljem slučaju mogla da se legitimišu kao medijski servis kritičkog mišljenja u Srbiji, onoliko koliko ga ima. A koliko ga ima mi, biću slobodan da kažem, još ne znamo.
Mi smo poslali ovih jedanaest pitanja na određene adrese. Pristojni ljudi se nadaju da će oni kojima pišete odgovoriti, eventualno učestvovati u razgovoru. Oni nisu došli, pa se onda čovek može pitati, prvo, da li do njihove svesti uopšte dopiru ova pitanja, da li oni postavljaju bilo kakva pitanja sebi ili su sami prelomili, i gotovo. Drugo, ako i sami postavljaju pitanja, imaju li odgovore na ta pitanja. Ni to ne znamo. Ne znamo ni ako imaju odgovore da li su spremni da kažu koji su njihovi odgovori. Ja bih bio spreman, ne odričući se elementarne učtivosti, da ih još malo sačekamo, da čujemo imaju li oni neke dileme, o čemu razmišljaju, koji su argumenti.
Profesori koji su govorili pre mene, počev od profesorke Smiljanić, već danima u nekim medijima ponavljaju vrlo racionalne argumente koji ne nailaze na odziv. Ja ne bih dodavao nove argumente u prilog kritike odluke da se bez obrazloženja racionalnosti prodaje jedna ovako krupna nacionalna firma. I hteo bih da malo odstupim od inače uobičajenog stanovišta ljudi mojih godina koji su neskloni prodaji bilo čega, osim iz krajnje nužde. Zatim, odstupiću i od nekog svog pedigrea, anarholiberala (imam za to zvaničnu potvrdu, od pre više decenija), znači nisam ljubitelj države, bilo koje države. Pa ne bih bio spreman da branim monopol srpske države na jednu ovakvu firmu. Ali pokolebalo me jedno iskustvo koje imam kao sociolog, istražujući i prateći ono što se događalo tokom ovih 20 godina u našoj zemlji. U poslednjih dvadesetak godina nanizalo se jedno desetak ili ne znam koliko vlada. Sve one su mahom nešto prodavale. Ne bih mogao da tvrdim da su sve neracionalne. Sigurno ima i racionalnih. Ali ono što je najvidljivije jesu one prodaje koje dovode u pitanje ne samo razvoj privrede nego i opstanak privrednih kapaciteta koje smo zatekli. Meni to izgleda kao formiranje jednog sistema ganglija u paralelno formatizovanom faktičkom sistemu. Svaka vlada u proteklih 20 godina je nešto prodavala i onda su formirane neke ganglije kao busije izvesnih »struktura« koje se nisu pokazale kao produktivne. Svako bi hteo da sačuva svoju busiju, stvarajući jedan sistem, pre bih rekao špekulantski nego produktivan. Za njih je važnije »ko će koga« nego da se obnovi i razvije privreda.
Ovom prilikom bih upozorio i na jednu vrlo važnu okolnost za naš razgovor, i današnji, i za
nastavak razgovora. Naime, oko ove iste teme diže se velika galama, larma u kojoj tek nedostaje argumenata. Larma u kojoj se stvara utisak da bi neka nova vlast, samo zato što bi personalni sastav bio drukčiji od sadašnjeg, mogla da reši probleme a da ne bi nastavila ovom istom kolotečinom kako je do sada tekla privatizacija. Glavni argument je njihov, u raznim varijantama, da sadašnja vlast jednostavno hoće malo da zakrpi svoj budžet i poveća svoj džeparac, da mogu da se troškare za razne stvari, a ne pada im na pamet da daju neki dokaz da oni ne bi to isto uradili ako dobiju vlast. Dakle, taj tok priče mislim da
 
nas nigde ne bi odveo. Mi se moramo držati suštinskih problema koji su, ponavljam, vrlo jezgrovito izraženi u prethodnim izlaganjima i u drugim nastupanjima, naročito profesorke Smiljanić.
U toku dosadašnjeg procesa strukturnih promena u privredi, u kulturi, u društvu, u državi, mogli smo da uočimo, tu nisam nikakav pronalazač, jednu tendenciju sveopšte destrukcije koja se naročito ogleda u nedavno vrlo jasno identifikovanoj tendenciji dezindustrijalizaciji Srbije. Nezavisno od svojinskih oblika – društvena, državna, privatna – očigledna je tendencija gašenja proizvodnje, a ne samo otpuštanja radnika, proglašavanja stotina hiljada ljudi za suvišne. Kao što su suvišni obrazovani ljudi koji su otišli u svet; suvišni su i radnici, sada će biti suvišni i neki inženjeri, tehničari, majstori, službenici, poštari i drugi ljudi. Dakle, na delu je jedna destruktivna tendencija koja ne obećava nikakvo dobro.
Rekao bih, takođe, da nisam poznat kao nacionalpatriota, ali ipak ne mogu da se nadam da će neko iz druge države bolje upravljati privredom i kulturom ove zemlje od ovdašnjih ljudi. A gde su ljudi ovdašnji? Imaju li mogućnosti da se drukčije artikulišu i izraze nego što je to bilo u proteklih dvadesetak godina? Postoje li esnafi profesora, tehničara, inženjera, sindikati radnika i drugih koji mogu da artikulišu drukčiji pristup ovim stvarima. Ako to do sada nismo postavili kao jasno pitanje i dobili jasan odgovor, ovo je verovatno jedan od poslednjih trenutaka da se javno oglasimo. Ne bih hteo da budem patetičan pa da tvrdim da je, ako se ovo loše završi s »Telekomom«, neminovan kraj sveta, da će nestati i Srbije i Srba. No, sigurno je ovo jedan od poslednjih trenutaka da se ljudi trgnu i pitaju se može li ovo ipak drukčije, racionalnije, da se poštuju racionalni argumenti, koje smo čuli uglavnom od jedne strane, onih koji su protiv prodaje »Telekoma«. Od argumenata koje smo, za sada, čuli od strane onih koji bi da prodaju »Telekom« najveći odjek ima izgleda čudnovata, već citirana teza premijera da bi oni hteli, vlast sadašnja, da dovrše privatizaciju kao borbu protiv socijalizma i komunizma. Naravno, odmah možemo reći da on »otkriva« da bauk komunizma i dalje kruži Evropom. Svugde gde su telekomunikacije u državnom vlasništvu bi, po tome što on kaže, bile socijalističke, komunističke itd. Time se pribavlja jedna ideološka legitimacija koju mi kao racionalni ljudi potcenjujemo. Ali ona nije za potcenjivanje, jer mnogo toga što se događalo u proteklih nekoliko godina, možda i decenija, poslednje dve decenije svakako, je uglavnom jedan vrlo snažan iracionalan talas jurišanja na sve ono što je proglašeno komunizmom i socijalizmom. Kao da se vodi neka vrsta krstaškog rata za oslobađanje Hristovog groba a mi ne znamo šta sve u tom grobu počiva. Ko su ti koji oslobađaju Hristov grob? Da ne prave možda neki novi grob?
Završio bih jednim podsećanjem, oslanjajući se na svoje pravničko obrazovanje. Učili smo, studirali, da vlasništvo, privatno vlasništvo, kao klasičan oblik vlasništva ima tri atributa, tri glavna sastojka. U rimskom pravu to je bilo jasno formulisano i kodifikovano. Jedno je upravljanje – usus, upravljanje stvarima, to je ovo što je ovde već rečeno. Drugo je – fructus, ubiranje plodova, a treći je bio, nestajao je razvojem civilizacije, to je bio atribut abusus. Izvesno vreme se smatralo da je krunski dokaz nečijeg vlasništva ako titular svojine može da uništi stvar koja je u njegovom vlasništvu. Dakle, abusus je bio u jedno vreme vrhunski dokaz nečijeg vlasništva. Meni se čini da oni koji trguju resursima ove zemlje poslednjih dvadesetak godina obnavljaju tu komponentu svojine koju je civilizacija marginalizovala, ona je postajala sve manje važna razvojem civilizacije. Uništavanje stvari koja je predmet vlasništva smatra se oblikom varvarizacije.
Fenomen varvarizacije, inače, primetan je kao bitan deo vrlo snažnog talasa razaranja ove zemlje kroz ratove i pljačku, u razdoblju u kojem mi živimo, što trajno i ozbiljno sprečava stvaranje racionalne privrede, uravnoteženog društva i racionalne države. Na delu je jedan trend koji sprečava nastanak uravnoteženog društva i racionalne države. Mi ćemo, nadam se, na kraju da se dogovorimo, da pokažemo svoju benevolentnost i potražimo još jednom argumente i za i protiv, da bismo ih onda rezimirali, posle jedno mesec dana, i videli na čemu smo i da li može da dođe do jednog ozbiljnog okruglog stola vlasti i zaposlenih u »Telekomu«. Reč je ne samo o jednoj od stečenih dragocenosti ove zemlje, nego i o okosnici čitave privrede i društva. Radi se ne samo o sudbini ovih koji su tu zaposleni sada, nego i o tome da li će u ovoj zemlji uopšte biti potrebno da se ljudi školuju za zanate, tehničare, inženjere, naučnike, ili sve to više nije potrebno, jer ćemo imati samo kadrove opšteg tipa koji će se razmeštati i trgovati s onim čime faktički raspolažu, dokle god raspolažu.
Zamagljivanje motiva jedne odluke

Jelica Putniković
Reč ima Slavoljub Kačarević, glavni urednik Balkan magazina.

Slavoljub Kačarević
Ukazao bih najpre na neobičnu promenu stavova ljudi koji danas propagiraju, u ime države, prodaju »Telekoma«. Na sajtu Balkan magazina postavili smo jednu pres dokumentaciju. To su izvodi iz tekstova ministara i predsednika ove države i istih onih koji danas tvrde da to treba da se proda, i to što pre, i da je idealan trenutak. Videćete da su pre godinu dana otprilike oni zastupali uglavnom drugačije, odnosno suprotno mišljenje. Recimo, Vlahović, koji se istakao kao ekstremni zastupnik neke ekonomističke teorije o prodaji »Telekoma« sada i odmah, pre godinu dana kaže da ga nikako ne treba prodati – sve to i slične stvari možete da nađete na baneru Balkan magazina, gde piše šta su govorili o »Telekomu«.
Za svakoga ko treba da sledi odluke vlasti, kao što sam na primer ja, očekujemo da nas ta vlast uveri da su njene odluke zbog nečega dobre. Čitajući ove izjave ljudi koji danas tvrde da je to dobra odluka, a oni pre godinu dana ili pre šest meseci govore da takva odluka ne bi bila dobra, čovek mora da dođe u ozbiljnu sumnju, da se pita šta se to u međuvremenu desilo. Zato mi podržavamo postavljanje ovih jedanaest pitanja u otvorenom pismu predsedniku Republike, da bismo razumeli kako se došlo od stava da ne valja prodavati »Telekom« do ovog sada, da ga treba svakako prodati i to odmah.
Druga stvar, to su ti takozvani tajni razlozi. Profesor Kovačević je ukazao na mogućnost da se ovde, pod pritiskom Međunarodnog fonda, recimo, sada događa prodaja »Telekoma« zbog toga što je neko nekada negde prihvatio takvu strategiju i danas ne može da odstupi od nje zato što Međunarodni fond ima sredstva da nateruje da slušaju i rade ono što se želi. Ja samo hoću da ukažem da postoje i druge špekulacije te vrste. Znači, ne samo Međunarodni fond nego možda i neki drugi međunarodni faktori eventualno stoje iza pritiska da se »Telekom« proda i mnogi dobronamerni građani kažu – pa ako već sila boga ne moli... itd. – pa šta sad, neka se proda... kako ćemo mi protiv »Telekoma« ili, ne daj bože, neke opasnije međunarodne sile... Ja samo hoću da kažem da u takvim mistifikacijama nekih loših odluka, koje drugačije ne mogu da se brane, uvek postoji ključno pitanje, ako mi zaista i nekome poklanjamo nešto ili prodajemo jeftino, ili prodajemo nešto što nije za prodaju, da bi izašli u susret nekoj sili koja to zahteva, ko garantuje da ćemo nešto zauzvrat dobiti. Čime se garantuje da će zaista Međunarodni fond odgovarati ako mi ostanemo bez još pedeset ili sto hiljada radnih mesta, ili deset ili dvadeset hiljada inženjera itd. Neće odgovarati Međunarodni fond, neće odgovarati niko drugi osim nas koji živimo ovde i delimo sudbinu ove zemlje, kakva je da je. A da ne pričamo o drugim najavljenim ustupcima oko ubrzanog ulaska u Evropsku uniju, kao važnog argumenta u ovoj priči, koji se ispostavlja kao tajni razlog.
Dakle, hoću samo da ukažem da su priče o takvim tajnim razlozima za prodaju »Telekoma«, o kojima se, kao, eto ne može govoriti javno, iz viših interesa, po mom mišljenju samo pokušaj novog zamagljivanja jedne loše odluke koja verovatno ima i tajne razloge ali nisu tako visokoparni i navodno u našem interesu, nego su verovatno razlozi neke druge vrste koje ja sad ne bih iznosio. Moje je da ukažem na sumnju u stavove onih koji u ime države propagiraju prodaju »Telekoma« jer su prošle godine govorili suprotno i, drugo, da ukažem na sumnju da postoje neki tajni razlozi koji su u višem interesu pa se o njima ne sme govoriti. Ako ima razloga, molim da ih čujemo, jer bi za takve razloge morali da damo neko obrazloženje. Nismo mi nikoga birali ovde da bude predsednik nečega ili ministar nečega, da bi on nešto radio tajno, i da bi radio nešto u našu korist što mi ne možemo da razumemo, pošto očigledno naša javnost pristaje u nekim situacijama da bude tretirana kao maloletna i nesposobna da učestvuje u krupnim odlukama.
Naš je pokušaj da demistifikujemo jedan takav odnos vlasti i javnosti, i da ubedimo vlast da objasni sve svoje razloge. Očigledno je da posle otvorenog pisma i javno upućenih pitanja, niko iz vlasti nema nikakvu potrebu niti osećaj važnosti za to što smo uradili, pa zato danas niko od njih nije došao na ovaj naš skup, mada je naravno pun svaki kabinet ljudi koji znaju da pričaju o ovome, i koji bi mogli da dođu ovde i da kažu šta oni to znaju što mi ne znamo. Čini mi se da se vlast na taj način brani od naših pitanja i od obrazlaganja jedne loše odluke jer prosto nema druge argumente, nego će ćutati, a mi ćemo pokušavati i dalje da ta pitanja postavljamo, pa ćemo videti ko će koliko da izdrži.

Jelica Putniković
Mislim da je vlast malo kao onaj noj koji nas jednostavno ignoriše time što se ponaša kao da ovo pismo i ovaj skup ne postoje. Podsećam da su pismo predsedniku Tadiću, pored ovde prisutnih ljudi koji su govorili, potpisali dr Branko Kovačević, redovni profesor, rektor Univerziteta u Beogradu, dr Mirko Vasiljević, redovni profesor, dekan Pravnog fakulteta Beogradskog univerziteta, dr Dragan Antić, redovni profesor, dekan Elektrotehničkog fakulteta u Nišu, dr Ilija Ćosić, redovni profesor, dekan Fakulteta tehničkih nauka u Novom Sadu, dr Borivoje Lazić, redovni profesor Univerziteta u Beogradu, dr Vladimir Milačić, profesor Univerziteta u Beogradu, dr Vera Vratuša, profesor Filozofskog fakulteta, dr Časlav Ocić, dopisni član SANU, profesor dr Danijel Cvjetičanin, redovni profesor Univerziteta Singidunum. Još puno profesora i drugih ljudi se potpisalo što potvrđuje da je ova tema bitna i mislim da su pogrešili ljudi iz vlasti što nisu došli. Reč ima gospodin Slavoljub Kandić, predsednik Jedinstvenog sindikata »Telekoma«.

Slavoljub Kandić
Došao sam da prenesem stavove svih zaposlenih, znači i svih sindikata kako u »Telekomu Srbija« tako i u »Telekomu« Republike Srpske i »M:Telu« u Crnoj Gori gde je »Telekom« većinski vlasnik, da smo mi apsolutno protiv većinske prodaje »Telekoma«, znači preko 50 posto. Pokušavamo, i želja nam je da čujemo koji su to argumenti za privatizaciju i do danas to nismo čuli. Ono što smo čuli često su dezinformacije i neistine. Odmah da kažem da je ovo početak otpora takvoj odluci bez argumenata, koji ćemo i mi kao zaposleni pružiti i u narednom periodu organizovati razne tribine s ovim pitanjem – da čujemo koji su to argumenti i iskoristiti sve vidove sindikalne borbe protiv ovakve odluke.
Šta, u stvari, ovakva odluka znači za građane, a šta za zaposlene? Čuli ste ovde od kompetentnih ljudi argumente protiv privatizacije. Ima ih svakako još. Reći ću samo da su, posmatrajući države u okruženju gde je većinski privatizovan sistem telekomunikacija i to ne slučajno uglavnom od »Dojče telekoma« u kompletnom okruženju oko Srbije, građani dobili skuplje usluge a zaposleni, blago rečeno, neizvesnost za svoju sudbinu pošto se država oglasila kao nenadležna po bilo kakvim pitanjima što se tiče zaposlenih. To smo od svojih sindikalnih kolega iz okruženja čuli. Prvi potez je svakako i ovo pitanje povećanja pretplate, koje će ići sada, naravno biće toga još i jednostavno mi se protivimo takvoj priči.
Uspeli smo da dođemo i do premijera, čuli smo ono što je dao u intervjuu u Pressu gde smo mu rekli da su to argumenti koji nisu argumenti i koji nas ne zadovoljavaju. Ostao je svako na svojim pozicijama.
Naše aktivnosti će biti nastavljene i mi ćemo u saradnji sa svima onima koji imaju argumente za bilo koju opciju biti spremni da razgovaramo i da se zalažemo za interes države Srbije i njenih građana i zaposlenih koje mi predstavljamo.

O odgovornosti – profesionalnoj, političkoj, moralnoj, ljudskoj...

Borivoj Lazić
Kao profesor Elektrotehničkog fakulteta u penziji imam utisak da je prilika da moram nešto da uradim. Proučavao sam telekomunikacije i elektroniku, prešao sam vrlo rano, već 1970. godine na računare i time se bavio celog života. Devet godina sam bio dekan Elektrotehničkog fakulteta, tri godine član Upravnog odbora »Telekoma« 2001, 2002. i 2003. godine. Pitam se gde je stav Upravnog odbora »Telekoma«? Da li je neko tražio mišljenje Upravnog odbora?
Gospodin Radujko, sadašnji direktor »Telekoma«, kaže: ja postupam samo po onome što Vlada traži od mene. E, ne može tako. Onog trenutka kada je imenovan, on postaje ono što se zove časnik ili, po rimskoj terminologiji, magistrat – on odgovara narodu, i to odgovara svojom čašću i moralom. Odgovara on i Vladi, može da ga smeni, on može da podnese ostavku. On je dužan da eksplicitno i jasno kaže šta on lično misli. Ako on misli da je moguće i da treba prodati »Telekom«, meni se čini, najčasnije bi bilo da podnese ostavku, a to znači praktično firmi koja mu je poverena. On kaže – nisam sposoban da rukovodim – ili mu drugi to kaže. Kako god bilo da bilo, postoji to što se zove ostavka. Nažalost, u tom sistemu u kojem smo živeli taj pojam ostavke i princip su se izgubili. Dakle, i članovi Upravnog odbora takođe su dužni da se izjasne.
Postoji nešto što se zove pitanje morala. Ta odgovornost pred Vladom u suštini se svodi na odgovornost svojoj partiji. Učili su nas, svojevremeno, kako je Tito na sudu rekao: »Ne odgovaram, ne priznajem ovaj sud. Priznajem samo sud svoje partije«. Naši rukovodioci, ovi naši sadašnji rukovodioci, razni, prosto se tako nekako ponašaju. Važno im je šta njihova partija misli o tome. Dakle, od gospodina Radujka i od svih članova Upravnog odbora treba tražiti da se jasno izjasne.
Koji su razlozi za prodaju »Telekoma«? Prvi je: trebaju pare. On izgleda vrlo ozbiljan, međutim, izgleda vrlo ozbiljan na prvi pogled, u suštini para će nam trebati i iduće godine i sledećih godina i tako dalje, a šta ćemo onda da prodamo? Kad ove godine prodamo »Telekom« nema više tih para. Prema tome, taj ozbiljni razlog postaje neozbiljan. Drugi razlog: država nije dobar gazda. Pa, molim vas, i to smo raščistili, mislio sam da smo raščistili, davno. Država nije bila dobar gazda. Ona socijalistička koja je htela da gazduje svim piljarnicama, proizvodnjom salate, pšenice i tako dalje, preradom bakra, svim i svačim. Ali država ili vlast koja kaže da ne ume da upravlja efikasno sa desetak, petnaest velikih preduzeća od strateškog značaja, očevidno ne ume ni da upravlja državom. A čime onda upravlja? Upravljanje državom je ipak složenije od upravljanja bilo kojim pojedinačnim preduzećem. Mogli bi da kažu – nećemo da dajemo obrazloženje. To neće da kažu. Kažu: naši ljudi ne umeju da upravljaju, mi ne možemo da nađemo kadrove koji će da upravljaju »Telekomom« (i drugim preduzećima). Pa, molim vas, tri godine sam bio u »Telekomu«, a i to što su to sve bili manje-više moji studenti, sada, mada sam malo zarđao, opet bih i te kako znao da nađem upravljačku strukturu, i da se vrlo brzo dogovorim, koja će sasvim efikasno i pošteno upravljati, jer važno je i efikasno i pošteno.
Strani vlasnik će efikasno da upravlja ali će da uništi mnogo šta, otpustiće radnu snagu, ukinuće prvo razvojni sektor, ukinuće onda službu za održavanje, pa će njegovi stručnjaci da dolaze za najmanji kvar, a njihova dnevnica je u ono vreme bila veća od mesečne plate našeg inženjera, verovatno je i sad nešto tako. Prema tome, ti argumenti stvarno su smešni, to je stvarno smešno i uvredljivo za naše ljude.
Naši inženjeri će krenuti u beli svet, gde i ovako idu. Izgubićemo to što se zove jezgro. To nam se desilo sa nuklearnom tehnikom. Mi smo imali na Elektrotehničkom fakultetu odsek koji se i zvao neko vreme – za nuklearnu tehniku, pa je to izgubljeno. Sve je to izgubljeno i danas ako rešimo da ipak moramo da gradimo nuklearne elektrane – mi sada stručnjaka nemamo. Ovde će nam se desiti upravo ta stvar. Nema više nikakve industrije koja nije vezana za ono što je u sistemu »Telekoma«. Kad »Telekom« postane strano vlasništvo, bez obzira na to da li je neka država tu vlasnik, da li je privatna kompanija, sve će to biti rastureno i ostaćemo prosto bez tog osnovnog znanja u području telekomunikacija i računara, jer »Telekom« su sada telekomunikacije i računari, ali bez jednog ni drugog nema.
Rečeno je već, moj ispisnik Mlađen Kovačević već je rekao da smo mi zavisni od Monetarnog fonda. To je već priča, narod to priča takođe, da smo to već prodali u stvari, da je dogovoreno i da oni ne mogu uopšte natrag. Moguće da je tako, prosto nisam hteo da verujem a i sada ne verujem da je tako, ali ponašanje Vlade, vlasti je takvo da se ta sumnja nameće sama od sebe.
I ne događa se prvi put. Sećam se 1995, 1996. godine, u Elektrodistribuciji Beograd su zamislili da uvedu neke limitatore. I mi smo tada na Elektrofakultetu pokrenuli diskusiju i vrlo savesno pozvali na jedan okrugli sto. Direktor Elektrodistribucije je zabranio bilo kome iz Elektrodistribucije da dođe na taj razgovor. Došao je samo jedan koji je bio, eto, takva priroda, koji po prirodi nije fermao zabrane. Mi smo to uspeli da zaustavimo. Tada je direktor bio Uskoković kojem sada oduzimaju stanove, hotele i tako dalje, a mi smo tada upravo sumnjali, a nismo hteli tu sumnju reći, da je neko dogovorio da kupi tu ogromnu količinu limitatora, jer mi ih nismo proizvodili, i da stekne neku proviziju itd. Posle smo se uverili da je to sigurno bilo tako, čim su odustali, ne bi inače odustali da ta stvar nije bila takva.
Ako sam dobro razumeo, biće još pokušaja i diskusija o ovome, a ovo što niko od vlasti nije došao, jedino mogu da kažem da je to strašna sramota, i to treba reći. Hoću da kažem bilo kome, hoću da kažem to i Borisu Tadiću i predsedniku Vlade.

Trajni i prolazni interesi
Bogoljub Lazić
»Telekom Srbija« nije samo najuspešnija srpska firma već i kompanija čija je infrastruktura strateški nacionalni i državni interes najvišeg ranga.
Privatizacija »Telekoma Srbija« u ovom trenutku preti da opasno ugrozi nacionalni državni interes u sektoru telekomunikacija jer se privatizuje i infrastrukturna mreža »Telekoma« na kojoj se zasnivaju sve mreže državnih organa, institucija od nivoa republike do nivoa lokalne uprave. Osim toga, država je i najveći korisnik telekomunikacionih usluga
»Telekoma«, koja svoje usluge plaća iz budžeta. Prodajom »Telekoma« država će izgubiti profit koji je »Telekom« redovno svake godine uplaćivao u budžet, a dobiće znatno veće cene usluga i zakupa kapaciteta jer će izostati popusti i druge beneficije koje je država imala od »Telekoma« kao svog preduzeća. A može se očekivati i isključenje kapaciteta zbog neplaćanja usluga na vreme, kao nedavno kada je SBB isključio kablovsku televiziju
 
Ministarstvu unutrašnjih poslova. A to se može desiti svakom državnom organu pa čak i Vojsci Srbije, zdravstvenim ustanovama, školama itd. To je nedopustivo ali je moguće.
Priča o efikasnoj i jeftinoj državi gubi smisao ako će se troškovi usluga povećavati za realizovanje strateških državnih ciljeva definisanih u mnogobrojnim državnim strategijama (koje se mogu naći u celosti na sajtu Vlade Republike Srbije).
Država se u tim dokumentima, u sektoru telekomunikacionih usluga i zakupa tt kapaciteta, oslanjala na mrežnu infrastrukturu »Telekoma Srbija«. Stoga je, u stvari, nemoguće realizovati strateške državne ciljeve definisane kroz: Strategiju razvoja telekomunikacija, Strategiju razvoja informacionog društva, Strategiju e-uprave, Strategiju razvoja širokopojasnog interneta, Strategiju privrednog razvoja Srbije, Strategiju integrisanog upravljanja granicom, Strategiju za Kosovo i Metohiju, verovatno i neke druge.
Sada je pravi trenutak da predsednik države, istovremeno i predsednik Saveta za nacionalnu bezbednost i predsednik Saveta za nacionalnu infrastrukturu – stavi veto na prodaju »Telekoma« dok se na pravi način ne zaštiti interes Srbije i njenih građana u sektoru telekomunikacija. On to zna, on to može i ume; to je pokazao kada je kao predsednik upravnog odbora JP PTT Srbija tražio zaštitu državnog interesa u »Mobtelu« 2002. godine.
No, bez obzira na ishod odgovora, koji može biti takav da na postavljenja pitanja ipak Vlada Srbije odgovori, mislim da je uputno ta ista pitanja, a može i više njih, postaviti i većem broju resornih ministarstava u čijoj su nadležnosti realizacije postavljenih ciljeva u pobrojanim strategijama ali i šire, a naročito Ministarstvu za telekomunikacije i informaciono društvo, Ministarstvu ekonomije i regionalnog razvoja, Ministarstvu državne uprave i lokalne samouprave, Ministarstvu unutrašnjih poslova, Ministarstvu za infrastrukturu, Ministarstvu odbrane, Ministarstvu finansija, Ministarstvu za Kosovo i Metohiju, Ministarstvu pravde, pa i ostalima, sa dodatnim pitanjem: kako će država, kada se prodaju »Telekom Srbija« i celokupna telekomunikaciona infrastruktura, da realizuje potrebe države i građana koje su definisane u strateškim dokumentima Vlade Republike Srbije.
Liberalizacija tržišta o kojoj se mnogo priča i čime se opravdava prodaja »Telekoma« nije dobar izgovor. Liberalizacija telekomunikacionog tržišta predstavlja osnovni postulat novog zakonodavstva u oblasti telekomunikacija u svetu, a posebno u politici Evropske unije, kod sprovođenja reformi s ciljem modernizacije i podsticanja bržeg razvoja telekomunikacija. Liberalizacija znači da svako ima pravo da pod određenim, zakonom propisanim uslovima obavlja delatnost u oblasti telekomunikacija. Na taj način se ostvaruju prednosti konkurencije – obezbeđivanje kvaliteta i nižih cena usluga. Liberalizacija bi takođe trebalo da dovede do većih investicija, produktivnosti i zapošljavanja.
Ko je najveći potrošač telekomunikacionih usluga svih vrsta u našoj zemlji? Zna se, to je država, to jest državna uprava i njene institucije.
Odakle država plaća sve te usluge? Zna se, iz budžeta.
Da li će država biti toliko bogata da može to sve da plaća i onda kada bude prodala sva javna i društvena preduzeća i da li će biti jeftina država za svoje građane? Nije i neće moći, ukoliko ne poveća oporezivanje svojih građana i privrede i neće zbog toga biti jeftina i efikasna država.
Da li je to onda interes Republike Srbije i njene vlasti i građana? Nije i ne može biti, a naročito ne građana od kojih se očekuje sve i od kojih zavisi sve.
Da li je država dužna da se stara da se zaštite svi važni strateški nacionalni i državni interesi? Jeste. Država je obavezala i ovlastila Vladu Republike Srbije da predlaže zakone i donosi strateške dokumente kojima će utvrditi razvoj pojedinih segmenata društva (čl. 45 stav 1 Zakona o Vladi RS) i definisati nacionalne državne interese od značaja za državu i njene građane.
Ako je to tako, gde je onda problem da se proglasi šta su to naši strateški nacionalni i državni interesi u sektoru telekomunikacija, da li za to imamo znanja, a pre svega političke volje i osećaja odgovornosti prema sopstvenoj državi? Znam samo da ima znanja, da ima dovoljno pametnih i odgovornih ljudi, znam da telekomunikacije jesu vitalni nacionalni državni interes, ali ne znam da li postoje politička volja i odgovornost da se izvrši zaštita tog interesa.
Vredi navesti jedan dobar primer državne strategije. Strategijom razvoja energetike Srbije predviđeno je da se transportna elektroenergetska mreža neće privatizovati tj. ostaće u državnom vlasništvu. Svi isporučioci električne energije mogu koristiti tu državnu mrežu za isporuku energije do svojih potrošača, kao i za uvoz i izvoz. Ovde je nacionalni državni interes zaštićen u celosti.
Veoma je teško razumeti kako je moguće da niko ne pokušava, ne zna ili ne želi ili možda čak i neće da tako pristupi rešavanju problema u sektoru telekomunikacija, tako što će kroz odgovarajuće restrukturiranje »Telekoma« izdvojiti infrastrukturu koja neće biti predmet bilo kakve privatizacije, odnosno stvoriti mogućnost da se privatizuju mobilna, fiksna i internet mreža kao posebni subjekti. Verujem da bi tada zaradili mnogo više novca, a naš nacionalni i državni interes bio bi očuvan u celosti.
I da naglasim: ovakav pristup trebalo bi primeniti i na delove »Telekoma« u Republici Srpskoj i Crnoj Gori.
Hrvatska država je svoj telekom privatizovala, prodala i infrastrukturu, i shvatila da je pogrešila. Zato je novim zakonom o elektronskim komunikacijama praktično ceo sektor telekomunikacija proglasila za interes Republike Hrvatske.
Treba se učiti na tuđim greškama.

Dragomir Vasiljević
1. Republika Srbija ne bi smela u ovom trenutku da smanji udeo u vlasništvu u preduzeću »Telekom Srbija« ispod 51%.
Osvrnimo se na pitanje br. 5, upućeno predsedniku Republike Srbije. Srbija je 1997. godine prodala 49% vlasništva u preduzeću »Telekom Srbija« a. d. (29% italijanskom i 20% grčkom akcionaru). Srbija je 2002. godine otkupila 29% akcija od italijanskog akcionara i podigla svoje vlasništvo na 80%. U ovom trenutku ponovo se postavlja pitanje prodaje akcija!? Ovo govori da Srbija nema strategiju na duže vreme, već da se svaka Vlada rukovodi trenutnim interesima. Ako se uzme u obzir to da je jedna od prethodnih vlada kupila »Telekom« Republike Srpske i formirala kompaniju »M:Tel« u Crnoj Gori, rukovodeći se strateškim nacionalnim interesima, sprovodeći državotvornu politiku, pokušavajući da državne interese vezane za Republiku Srpsku i Crnu Goru učvrsti i na ovaj način, postavlja se pitanje čemu vodi sada prodaja »Telekoma«. Odgovor bi bio da ova prodaja »Telekoma Srbija«, u stvari, na duge staze vodi odustajanju od ovih državnih interesa. Polazeći od činjenice da situacija oko statusa Kosova nije rešena, zatim da je stanje u Bosni i Hercegovini pomalo nestabilno i da Republika Srpska stalno trpi pritiske za odustajanje od sopstvenog suvereniteta, to bi ova prodaja »Telekoma« pogodovala svim protivnicima interesa Srbije, Kosova i Republike Srpske. Zamislimo samo situaciju prekida svih telefonskih veza sa srpskim enklavama na Kosovu. Ukoliko bi »Telekom Srbija« bio u vlasništvu inostranog akcionara, čija je država još i priznala nezavisnost Kosova, šta bi mogli očekivati Srbi u enklavama na Kosovu, u slučaju izbijanja sukoba – samo novo proterivanje sa Kosova i ništa drugo. Sličan scenario mogao bi biti i sa Republikom Srpskom u slučaju bilo kakvih novih sukoba na teritoriji Bosne i Hercegovine. Telefonski saobraćaj između Republike Srbije i Republike Srpske u slučaju sukoba u Bosni i Hercegovini odmah bi bio prekinut. Zbog ovoga se ne bi smeli sistemi veza koji se u konkretnom slučaju ogledaju u »Telekomu Srbija« ovako neodgovorno prodavati u ovom trenutku.
2. Liberalizacija DA, dalja privatizacija NE.
Ne bi trebalo mešati pitanja liberalizacije i privatizacije. Srbiji je potrebna liberalizacija telekomunikacionog tržišta kako bi se uspostavila konkurencija i građani osetili prednosti konkurentnog tržišta. Ovo ne znači obaveznu privatizaciju dominantnog operatera u fiksnoj telefoniji, preduzeća »Telekom Srbija«. Polazeći od činjenice da je tek nedavno data druga licenca za oblast fiksne telefonije, praktično nema nikakve konkurencije u ovoj oblasti, pa »Telekom Srbija« još uvek nije ničim ugrožen, nikakvim novim ulaganjima u odnosu na konkurenciju itd.
Praktično je evidentno da ne postoji nijedan opravdan razlog za dalju privatizaciju preduzeća »Telekom Srbija« a. d., osim što su možda Vladi potrebne pare, ali pare će biti potrebne i nekoj novoj vladi i nekim novim mladim generacijama, tako da je taj razlog u najmanju ruku nedomaćinski, a vlada koja ne može da vodi državu a da ne rasprodaje sve što država ima morala bi sebi postaviti jedno sasvim realno pitanje, a to je: »Za šta je sposobna ova Vlada?«

* * *

Zaključci
učesnika okruglog stola na temu »Da li prodati Telekom Srbija a. d.«

Ocenjujemo da je naša diskusija doprinela uverenju o neosnovanosti i neargumentovanosti odluke Vlade Srbije o prodaji »Telekoma«. Takođe, mogli smo da se uverimo da 11 pitanja iz otvorenog pisma i dalje ostaje bez odgovora Vlade i nadležnih državnih organa.
Zato predlažemo sledeće zaključke:
  1. Pozivamo gospodina Rodoljuba Šabića, poverenika za informacije od javnog značaja i zaštitu podataka o ličnosti, da obezbedi odgovore na pitanja postavljena u otvorenom pismu predsedniku Republike Srbije, objavljenom 6. aprila 2010. godine i na okruglom stolu 15. aprila 2010, a pre svega podatke tražene u pitanju br. 1 – koji stručnjaci, navedeni imenom, prezimenom i referencama, su učestvovali u izradi studije opravdanosti prodaje »Telekoma« na osnovu čega je Vlada Srbije odlučila da pokrene postupak prodaje?
  2. Pozivamo gospodina Sašu Jankovića, zaštitnika građana zaduženog za zakonito i pravilno utvrđivanje odgovornosti države i svih njenih institucija i službenika da spreči sprovođenje odluke Vlade Srbije o postupku prodaje »Telekoma Srbija a. d.« s obzirom na to da postoji osnovana sumnja da ova odluka može da bude štetna po interese građana Srbije.
  3. Predlažemo osnivanje odbora građana za praćenje rada Vlade Srbije u postupku prodaje »Telekoma« i ukazivanje javnosti na smisao tih postupaka. Predlažemo za članove odbora: Aleksandru Smiljanić, Mlađena Kovačevića, Nebojšu Popova i Slavoljuba Kačarevića.
  4. Zakazujemo za 30 dana raspravu o rezultatima inicijative kod poverenika za informacije od javnog značaja i zaštitnika građana, kao i izveštaj Odbora građana.


 
Štrajk prekinut, problemi ostali
1-31. 05. 2010.
     


Danas

 
 
 
 
Copyright © 1996-2010