Izbegavanje
»okruglog stola«
Privredni i kulturni
patriotizam
Povodom
pisma grupe intelektualaca predsedniku Republike
a u vezi s odlukom Vlade o prodaji »Telekoma«,
redakcije Republike i Balkan magazina,
smatrajući da je reč o preduzeću od izuzetnog
javnog interesa, pozvale su predstavnike vlasti
i potpisnike pisma na »okrugli sto« o temi »Da
li prodati ‘Telekom’«, u beogradskom Medija
centru, 15. aprila.
Predstavnici vlasti nisu se odazvali pozivu,
pa je razgovor tekao mahom o argumentima stručne
i naučne javnosti, prepuštajući vladajućim krugovima
da javnosti nekom drugom prilikom predoče svoje
razloge za donošenje pomenute odluke.
Budući da je reč o temi od izuzetnog javnog
interesa, inicijatori su odlučili da objave
neautorizovani sadržaj razgovora i zaključke
o daljim aktivnostima, izostavljajući samo neznatan
deo izlaganja koji se kretao mimo okvira planirane
rasprave, a mogao bi voditi mitingašenju i strančarenju.
Moderator razgovora bila je Jelica Putniković,
saradnica Balkan magazina.
Oprema redakcijska.
N. P. – S. K.
|
|
|
Pismo
|
|
Odluka Vlade Srbije da se
pristupi prodaji »Telekoma Srbija«, koju
ste javno podržali, je strateška odluka
od interesa za sve građane Srbije. Smatramo
da bi ova odluka trebalo da bude plod sistematskog
promišljanja timova stručnjaka i kao takva
optimalna za sadašnje i buduće generacije
građana Srbije. Međutim, istupi Vladinih
i partijskih zvaničnika u javnosti ne izazivaju
očekivanu pozitivnu reakciju. Stoga predlažemo
da Vlada, u cilju poboljšanja javne prezentacije
argumenata za donetu odluku, objavi odgovore
na sledeća pitanja: |
|
-
Koji stručnjaci, navedeni imenom,
prezimenom i referencama, su učestvovali
u izradi studije opravdanosti prodaje
»Telekoma«?
-
Kakvi su rezultati analize posledica
prodaje odgovarajućih kompanija u susednim
zemljama, sa stanovišta promene obima
investicija, kvaliteta i cena usluga,
zaposlenosti i razvoja prateće industrije
telekomunikacija?
-
Zbog svog strateškog značaja, dominantni
telekomunikacioni operatori su državni
u mnogim zemljama: Luksemburg, Belgija,
Finska, Švedska, Norveška, Italija,
Slovenija, Švajcarska... Kakav razlog
ima Vlada Srbije da se ponaša drugačije
od kapitalističkih zemalja s najboljim
telekomunikacionim sistemima?
-
U kakvoj saglasnosti je odluka o
prodaji kompletne telekomunikacione
infrastrukture Srbije s realizacijom
strateških državnih ciljeva definisanih
u strategijama razvoja Republike Srbije
– Strategija privrednog razvoja, Strategija
razvoja informacionog društva, Strategija
razvoja telekomunikacija, Strategija
razvoja E uprave, Strategija integrisanog
upravljanja granicom?...
-
Kakvi razlozi stoje iza naizgled
neracionalnog ponašanja države koja
2002. ponovo otkupljuje 29% vlasništva
od Italijana, zatim obavlja značajne
akvizicije u okruženju (»Telekom« Republike
Srpske i »M:Tel« Crne Gore) – da bi
sada sve to »prepustila« stranom vlasniku?
-
Koji su razlozi za višestruko povećanje
pretplate bez obrazloženja, kada je
očigledno da će se time, prodajom dominantnog
operatera, novac preliti direktno stranom
kupcu iz džepova građana, državne uprave,
firmi, institucija od javnog značaja?
-
Koliko je očekivano smanjenje broja
zaposlenih u »Telekomu Srbija«, JP PTT
Srbija i telekomunikacionoj industriji?
-
Kako država planira da obešteti onaj
deo korisnika »Telekoma« koji je decenijama
unazad ulagao sredstva u obezbeđenje
»tehničkih uslova« za telefonski priključak?
-
Tehnički fakulteti univerziteta u
Srbiji školuju najbolje kadrove za oblast
telekomunikacija. Kako će država, odričući
se potpuno uticaja na razvoj telekomunikacija
u Srbiji, obezbediti njihov ostanak
u zemlji?
-
Kako država ima nameru da obezbedi
razvoj telekomunikacija i telekomunikacione
industrije kao industrije budućnosti,
nakon što otuđi telekomunikacionu infrastrukturu,
nacionalni resurs neprocenljive vrednosti,
i telekomunikaciono tržište koje obuhvata
gotovo sve građane Srbije, preduzeća,
državnu upravu, vojsku, policiju, institucije
od javnog značaja?
-
Kako država namerava da spreči obezvređivanje
vrednosti akcija malih akcionara (građana,
zaposlenih i bivših zaposlenih) ako
kupovinu izvrši »Deutsche Telekom«
i time, kao većinski vlasnik, postane
potpuno nezainteresovan za njihovu kupovinu?
|
U nadi da ćete obratiti
pažnju na naša pitanja,
srdačno Vas pozdravljamo, |
dr Aleksandra Smiljanić,
prethodna ministarka za telekomunikacije
dr Branko Kovačević, redovni profesor,
rektor Univerziteta u Beogradu
dr Miodrag Popović, redovni profesor,
dekan Elektrotehničkog fakulteta Univerziteta
u Beogradu
dr Mirko Vasiljević, redovni profesor,
dekan Pravnog fakulteta Univerziteta u
Beogradu
dr Dragan Antić, redovni profesor, dekan
Elektronskog fakulteta u Nišu
dr Ilija Ćosić, redovni profesor, dekan
Fakulteta tehničkih nauka u Novom Sadu
dr Nebojša Popov, naučni savetnik
dr Borivoj Lazić, redovni profesor Univerziteta
u Beogradu
dr Vladimir Milačić, redovni profesor
Univerziteta u Beogradu
dr Vera Vratuša, profesor Univerziteta
u Beogradu
Prof. dr Časlav Ocić, dopisni član SANU
Prof. dr Danijel Cvijetičanin, redovni
profesor Univerziteta Singidunum
Slavoljub Kačarević, glavni urednik Balkan
magazina
|
|
|
|
Razgovor
Jelica Putniković
Pozdravljam sve vas koji ste došli da prisustvujete
i učestvujete u ovom razgovoru.
Pored ljudi koji su uputili pismo predsedniku
Republike, pozvali smo i predstavnike vlasti.
Uputili smo pozive i kontaktirali kabinet predsednika
Tadića, premijera Cvetkovića, ministarku Jasnu
Matić, potpredsednika Vlade Srbije i ministra
ekonomije i regionalnog razvoja Mlađana Dinkića.
Iz Vlade smo, međutim, dobili odgovor da su
oni zauzeti. Danas je sednica Vlade i jednostavno
nisu bili spremni da pošalju nikoga od svojih
predstavnika. Iz Kabineta predsednika nismo
dobili odgovor ni da će doći ni da neće doći.
Ovaj skup ćemo održati kako bi se izrekli za
sada dostupni argumenti za odlučivanje o prodaji
»Telekoma« i da uobličimo zaključke. Molila
bih sve uvodničare i diskutante da budu sažeti,
da što kraće pričaju, da bi što više ljudi reklo
svoj stav.
Za početak, zamolila bih Aleksandru Smiljanić,
uglednu naučnicu, koja je bila ministarka telekomunikacija
u prethodnoj vladi i odlično poznaje ovu problematiku,
da započne ovaj razgovor.
Neotuđivo privredno
i civilizacijsko dobro
Aleksandra Smiljanić
Ne slažem se sa prodajom »Telekoma«, ni u ovom
trenutku ni kasnije, i pokušaću da u kratkim
crtama obrazložim taj svoj stav. »Telekom Srbija«
ima jednu izuzetno veliku mrežnu infrastrukturu
koja je građena više od sto godina. Ta infrastruktura
povezuje sve građane Srbije, sve firme, državnu
upravu, policiju, vojsku, institucije od nacionalnog
značaja. Znači, kada država Srbija poseduje
»Telekom« ona može da, na najpouzdaniji mogući
način, obezbedi adekvatne telekomunikacione
usluge ovim korisnicima. To je jedna stvar.
Druga je činjenica da je to jedinstvena infrastruktura
koju je teško izgraditi i koja u dogledno vreme
neće imati pravu konkurenciju. Ta činjenica
je razlog da »Telekom« donosi ogroman prihod,
to je prihod od milijardu evra, odnosno od sto
milijardi dinara i država, kada poseduje »Telekom«,
na određen način, naravno po određenim pravilima,
može da utiče na trošenje tog prihoda. Ona,
pre svega, može kroz »Telekom«da podstiče razvoj
domaće industrije tako što će »Telekom« kupovati
opremu, softver, usluge od domaćih firmi. U
trenutku kada se »Telekom« proda, ovakva mogućnost
više ne postoji. I na kraju, tu je i veliki
profit koji ide u budžet Srbije; kada se »Telekom«
proda on će ići van Srbije.
Jedan od problema prodaje »Telekoma« je činjenica
da je »Telekom« gotovo monopol u oblasti fiksnih
telekomunikacionih usluga, on jedini ima kompletnu
fiksnu mrežnu infrastrukturu. Čak i na najliberalnijim
tržištima u Evropi dominiraju telekomunikacioni
operateri koji su nastali razvojem telefonske
mreže. To je tako zato što su se te telefonske
mreže razvijale po više od sto godina, i one
su posle postale osnov za razvoj interneta,
znači one obuhvataju, prvo, telefonske parice
do svih korisnika, u tim telefonskim paricama
je neprocenljiva vrednost, zatim veliki broj
lokalnih centrala, koje su povezane sa regionalnim
centralama, veliki broj regionalnih centrala
koje su umrežene pomoću optičkih kablova. To
je infrastruktura koju je teško ponovo izgraditi.
Takođe, »Telekom« ima i oko 5.000 baznih stanica
koje pokrivaju celu Srbiju i mogu da pruže usluge
mobilne telefonije i 3G usluge; ima zatim prirodne
resurse kao što su opseg za mobilnu telefoniju,
zatim opseg za 3G servise, ima CDMA opsege za
fiksnu telefoniju, numeraciju. Znači, mnogi
ograničeni resursi države Srbije takođe pripadaju
»Telekomu«. To je od neprocenljive vrednosti
i ma koliko bila intenzivna liberalizacija kod
nas, nijedna firma u skorije vreme neće moći
da stigne »Telekom Srbija«.
Kao što sam u javnosti već govorila, slična
je situacija i u drugim zemljama u Evropi, i
na najliberalnijim tržištima ti dominantni telekomunikacioni
operateri imaju tipično više od 50 posto tržišta.
Samim tim »Telekom Srbija« ima zagarantovan
prihod i zagarantovan profit. To je jedan od
razloga što ga ne treba prodati. Kada bi se
to prodalo stranoj firmi, to je ili monopol
ili jedna firma koja dominira na telekomunikacionim
tržištu. S obzirom na to da nema prave konkurencije,
ta strana firma može da pruža usluge proizvoljnog
kvaliteta, može proizvoljno da diže cene, može
da otpušta radnike, može proizvoljno da investira,
znači država ima vrlo ograničene mehanizme da
utiče na poslovnu politiku te firme, i ti mehanizmi
koji postoje po pravilu se kod nas ne koriste
i ne implementiraju. To je situacija u koju
ulazimo kada prodamo »Telekom« stranoj firmi.
Ta strana firma sada takođe dobija ogroman prihod
– milijardu evra, odnosno sto milijardi dinara
– na raspolaganje i ona će trošiti prema svojoj
poslovnoj politici. Najverovatnije će kupovati
opremu, softver, usluge iz svoje matične zemlje,
jer je to praksa svuda u svetu. Prema tome,
očekujemo da će profit otići van zemlje. To
će, naravno, negativno da utiče na spoljnotrgovinski
deficit koji je i ovako jako veliki kod nas,
znači povećaće se. To će, takođe, uticati da
gubimo radna mesta, da imamo otpuštanja, ne
samo u »Telekomu« nego i u čitavoj industriji
koja prati »Telekom« i koja radi za »Telekom«.
Znači, to su još neke negativne posledice koje
možemo da očekujemo.
Iskoristila bih ovu priliku da odgovorim, da
repliciram na nekoliko obrazloženja koja smo
čuli u javnosti a koja predstavnici vlasti ili
neki drugi stručnjaci koji zagovaraju prodaju
»Telekoma« daju – zašto treba prodati »Telekom«.
Najčešće obrazloženje koje smo čuli jeste da
država nije sposobna da vodi »Telekom« efikasno.
Ja bih da ponovim: u mnogim evropskim zemljama
dominantni telekomunikacioni operateri, koji
su pandan »Telekomu«, znači nastali su od tih
telefonskih mreža, upravo su u vlasništvu države.
To je situacija u Belgiji, Italiji, Sloveniji,
Finskoj, Danskoj, Švedskoj, Norveškoj, Švajcarskoj
itd. Te države su prepoznale važnost svojih
telekomunikacionih operatera iz upravo ovih
razloga koje sam navela, i odlučile su da ostave
telekomunikacione operatere u državnom vlasništvu.
Znači, ovakav jedan argument mislim da vlast,
koja tvrdi da je jedina kompetentna da vodi
ovu zemlju u Evropsku uniju, ne bi smela nikako
da dâ.
Drugo obrazloženje koje često čujemo jeste da
će neka strana firma više investirati u »Telekom«.
Ja ne znam zašto to misle oni koji tako nešto
tvrde, ali ne postoji nikakva garancija da će
ta strana kompanija više ulagati; naprotiv,
logično je očekivati da će ona manje ulagati
zato što će ona utrošiti, kao što čujemo u javnosti,
par milijardi evra na kupovinu »Telekoma« i
njoj će biti cilj da što pre povrati ta sredstva,
znači bar za toliko će manje ulagati nego »Telekom
Srbija«. I treće obrazloženje koje često čujemo
jeste da je naša fiksna telefonija u jako lošem
stanju, da ljudi nemaju telefone i tako dalje.
Poslednji put to sam čula juče gledajući Skupštinu,
poslanika Ostojića, koji je tako nešto rekao.
To takođe ne stoji, jer ako pogledate zvanične
podatke, u Srbiji na 100 građana 41 ima fiksnu
telefonsku liniju. I to je iznad proseka Evropske
unije a značajno više nego u svim zemljama regiona.
U mnogim zemljama regiona telekomunikacioni
operateri su prodati mađarskom telekomu, koji
je kupljen od strane »Dojče telekoma« i to pre
nekoliko godina. Za tih nekoliko godina te strane
firme nisu ni dostigle »Telekom Srbija« u broju
fiksnih telefonskih linija. Pri tom bih htela
da napomenem da su te fiksne linije nešto što
zahteva najveća ulaganja.
Jelica Putniković
Zamolila bih profesora doktora Mlađena Kovačevića
da nam kaže svoje argumente za ili protiv prodaje
»Telekoma«.
Mlađen Kovačević
Ovih dana direktor Zavoda za tržišna istraživanja,
kolega Kanjevac, je rekao – prodaja »Telekoma«
je suluda. I ja spadam među ljude koji smatraju
da je prodaja onog što je najvrednije, s ekonomske
tačke gledišta, potpuno besmislena, neprihvatljiva.
Kad prodajete nešto, ekonomisti uvek kažu, moramo
napraviti kost-benefit analizu: šta dobijamo,
šta gubimo? Ovde apsolutno nema nikakve kost-benefit
analize, samo je
jednostavno rečeno: odlučili smo da prodamo
»Telekom«. Najelementarnija logika, kad
jedan seljak ima, na primer, deset krava
muzara – najbolju će prodati samo u slučaju
ako to što dobije može da uloži u nešto
što će mu doneti veći profit; ili ako
ima više njiva, pa proda najbolju njivu,
prodaće je samo u slučaju ako će te pare
uložiti u nešto što će mu doneti veći
prihod, ili će eventualno biti ucenjen
na neki način, pa će morati da proda ono
što ima najbolje da proda. Dakle, i to
su neke ilustracije koje govore da je
zaista vrlo teško obrazložiti i dokazati
da je ekonomski racionalno prodati »Telekom«.
Kad vidim neke moje kolege koje dokazuju
da je to ipak racionalno, moram da kažem
da se jedan broj ekonomista sa titulama
pretvorio u neku vrstu advokata koji otprilike
|
|
|
|
Rudnik
znanja
|
|
Vladimir
Milačić
Po meni, »Telekom«
je rudnik intelektualnog
kapaciteta ili znanja
ove države. Gde je problem?
Problem je neprepoznavanje
ovog rudnika zlata,
srpskog rudnika zlata,
a to je to znanje. Sve
ostalo su prazne priče.
Oni će to dati, a mi
znamo kako te firme
rade. Molim vas, ja
sam bio puno po svetu,
i radio ovako i radio
onako, kao profesor.
To se prodaje jer je
to zlatna koka, ali
neće oni da joj unište
proces, neće oni da
je zakolju. Oni će da
je fino gaje, da ona
i dalje pravi nova zlatna
jaja. I ta poruka mora
da bude i predsedniku,
a pogotovu ove gluposti
oko kapitalizma, socijalizma,
komunizma; to govori
čovek neupućen, jadan,
jer to su gluposti.
Problem je što mi nemamo
dovoljan intelektualni
potencijal za stvaranje
bogatstva naroda. Bez
bogatstva naroda, sve
su ovo prazne priče.
|
|
|
|
|
kažu: recite mi šta treba da vam dokazujem a ja
ću reći koliko to treba da platite. I to je tragedija
naše struke. Nije to samo ovde, to je i na Zapadu.
Koji se motivi često ističu već je gospođa Smiljanić
govorila o tome. Često se kaže: kvalitet usluga
će biti bitno popravljen ako se proda. Pa taj
kvalitet, ako se malo razumem, najviše zavisi
od opreme koju tamo kupite, i ako mi možemo da
kupujemo opremu... Drugo, naš čovek i nije toliko
zainteresovan za kvalitet ako to treba da plati
duplo višom cenom. Mi smo tržište gde je siromaštvo
veliko, i cena usluge je važna, pre svega najvažniji
faktor kad se odlučuje da kupuje. Dakle, ni taj
argument, po mom mišljenju, nije odgovarajući.
Zatim, često se kaže: privatan sektor je dominantan,
superioran itd. Vašingtonski konsenzus, i taj
Monetarni fond, i taj koncept koji nam je nametnut
2001. insistiraju: privatizacija, privatizacija.
Čuveni Fridman je rekao: privatizacija, privatizacija
i samo privatizacija, to je poruka zemljama u
tranziciji. A pred smrt je rekao: »Priznajem,
pogrešio sam«. Mogu citirati i čuvenog Fukujamu
koji je rekao da je to što je on pričao – pogrešno,
da je tržište regulator, da je svaka druga ideologija
nemoćna i tako dalje. Dakle, sada ima mnogo slučajeva
da vrhunski strani stručnjaci dokazuju da to,
samo privatno, privatno, privatno, više nije dominantno.
Pogledajte koja je najmoćnija firma u istočnoevropskim
zemljama, češka firma »ČEZ«, a to je državna kompanija.
Ovde postoji jedan apsurd: na primer, »Mobi 63«,
gde je državno i privatno bilo pola-pola ili,
da kažemo, tu negde, prodata je u formi privatizacije
»Telenoru«, državnom preduzeću Norveške. Ili,
na primer NIS, naftnu kompaniju, prodate ruskom
preduzeću gde je opet država većinski vlasnik.
Dakle, pod formom privatizacije državni monopol
Srbije prenesete u državni monopol neke druge
zemlje. I ovde preti velika opasnost da se, pod
formom privatizacije, državno preduzeće i državni
monopol sada proda nekom stranom državnom preduzeću.
Ima jedan opšti stav: ako već nešto mora da bude
monopol, mnogo je bolje da to bude u državnom
vlasništvu nego u privatnom. Ako bi se privatni
vlasnik pojavio iz inostranstva pa kupi ovde preduzeće,
ako je moćan, može da diktira uslove kakve god
hoće – naša država je nemoćna, nikakva, jadna...
Ako prodamo »Telekom« nekom stranom državnom preduzeću
biće apsurdno da državni monopol Srbije prodate
državnom monopolu strane zemlje.
Vrlo je važno pitanje da li mi prodajemo sve,
i mrežu, infrastrukturu, pretplatnike itd. Koliko
shvatam, ako prodate i mrežu, onda taj ko dobije
mrežu ima monopolski položaj, on će odlučivati
koga će uključiti a koga neće. I sad kad govorite:
dobićemo, ne znam, milijardu i dvesta za 40 posto
akcija, ali ne kaže se da li se prodaje i mreža
ili samo nešto što nije mreža. To je vrlo važno
pitanje. Onaj ko ima mrežu imaće monopolski položaj
u narednom periodu.
Vrednost preduzeća kao što je »Telekom« mnogo
zavisi od momenta u kojem se mi nalazimo. Ovih
dana premijer kaže: moramo prodati »Telekom«,
ako »Telekom« i EPS ostanu u državnom vlasništvu
mi smo socijalistička zemlja, a mi smo se opredelili
za kapitalizam. Puno sam gluposti čuo od političara
ali toliku besmislicu zaista nisam nigde čuo.
Pa to znači da je i Norveška socijalistička zemlja.
Pa u Norveškoj je par excellence tržišna
privreda, ali državi ne pada na pamet da proda
»State Oil«, moćnu kompaniju, državnu. Prošle
i pretprošle godine počela je diskusija u parlamentu
da li da prodaju 10 posto – odbili su. Dakle moćna
zemlja, moćna kompanija, ali ne prodaje »State
Oil«, niti prodaje »Telenor«. Pa to su im zlatne
koke, ogroman deo budžetskih prihoda pokrivaju
a privreda se manje opterećuje preko poreza itd.
A mi i dalje insistiramo na tome – sve što možete
privatizujte, privatizujte – i to vam je neka
preporuka.
Postavlja se pitanje zašto je baš sada doneta
odluka da se proda »Telekom«? Po mom
mišljenju, dva su glavna
razloga. Prvo: diktat Međunarodnog monetarnog
fonda. Znate, mi smo 2001. godine, u to
sam sve više ubeđen, prihvatili potpuno
diktat Međunarodnog monetarnog fonda. Tada
je zemlja zaista bila u teškom položaju,
iako je dug bio samo 10,8 milijardi dolara,
i prihvaćen je taj takozvani Vašingtonski
konsenzus koji podrazumeva: privatizacija,
privatizacija, privatizacija. Sada mnogo
više zavisimo |
|
|
od Međunarodnog monetarnog fonda. Ovih dana ste
mogli pročitati da Monetarni fond poručuje: morate
restrukturirati javna, državna preduzeća! To ništa
drugo ne znači nego da morate izvršiti privatizaciju.
Mi zavisimo od tih dve milijarde i devet stotina,
plus zavisimo od Svetske banke, od Pariskog kluba
poverilaca, kada nam je dug 33–34 milijarde dolara,
kada 40 posto prihoda od izvoza robe i usluga
ide na servisiranje spoljnog duga i država se
zadužuje gde god može, krpi budžetske rupe ili
se bori da obezbedi potpuno nerealnu valutnu vrednost
kursa, a ogroman deo tih deviza ide u džepove
tajkuna, onih koji imaju mogućnost da kupuju devize
na deviznom tržištu... Dakle u takvoj situaciji,
jednostavno, izgleda da su naši političari pod
čizmom, da kažem grubo, Međunarodnog monetarnog
fonda. I kad oni daju znak mi to moramo da ispunimo.
Sledeći razlog, po mom mišljenju, jeste taj što
nam je ogroman dug, ogromne obaveze po osnovu
spoljnog duga. Mi smo u ovu godinu ušli sa dve
milijarde trista pedeset miliona evra dospelih
a neizmirenih obaveza. Prošle godine smo tri i
po milijarde isplatili po osnovu servisiranja
spoljnog duga. Skoro 40 posto prihoda od izvoza
robe i usluga ide na servisiranje spoljnog duga.
Znamo kakav je problem i sa budžetom, jako je
težak problem kako sve to pokriti. Političari
se ponašaju od danas do sutra, princip je, po
onoj narodnoj, uzmi sve što ti život pruža, zaduži
se gde god možeš, potroši, obezbedi neki socijalni
mir, a šta će biti posle...
Više sam puta govorio da je nemoralno da se ova
država dodatno zadužuje i da to potroši na deviznom
tržištu, i da to ode u budžet i da se pojede i
da taj ceh i taj račun prenesemo na buduće generacije.
Onda nije čudo što po odlivu mozgova Srbija prednjači.
Samo jedna zemlja ima veći odliv mozgova. Nacija
je sve starija, kriza je porodice, kriza svega
i svačega, i u takvoj situaciji, zaista, dodatno
se zaduživati, trošiti, prodavati ono što je najvrednije,
zaista je jako, jako problematično.
Često se tvrdi da nismo sposobni da rukovodimo.
Slažem se, katastrofalno je to što država podeli
ta javna preduzeća, kao neki politički plen, pa
onda tamo postavlja zaista nekompetentne ljude.
Ali, neće to valjda beskonačno trajati? Zatim,
ako mi nemamo menadžere, postoji u međunarodnoj
ekonomiji takozvano ugovorno rukovođenje: dovedemo
strane stručnjake koji će uspešno da vode firmu.
Crnogorci, koji veruju da imaju diplomu menadžmenta
čim su se rodili, ipak su pre nekoliko godina
doveli iz Švajcarske firmu, uzeli menadžere koji
su upravljali vrlo solidno u onim teškim vremenima,
a mi ne možemo? Mi, izgleda, samo u fudbalu i
u košarci možemo da dovedemo neke strance, a da
dovedemo nekog menadžera iz inostranstva – e,
to ne dolazi u obzir.
Mogao bih navesti još mnogo argumenata koji govore
u prilog tome da je zaista krajnje problematično,
pa rekao bih i nemoralno, da se ta zlatna koka,
jedno od retkih preduzeća koje posluje uspešno,
da se tako olako proda i potroši. A šta posle
toga? Oni kažu: nateraćemo ih da ulože 2,5 milijarde
kroz osam ili devet godina. Pa zašto da ulažu?
Ne možete ih naterati. Kada neko kupi preduzeće
on se racionalno ponaša, investira tamo gde će
dobiti profit. Imamo masu privatizacija gde je
taj stranac ili neko drugi prihvatio da će investirati
a posle toga nađe trista razloga zašto nije mogao
da investira. I uopšte nije u redu da, kad neko
kupi preduzeće, odmah mu nametnete da on održi
neki broj zaposlenih, ili da investira, pa vi
njemu onda ulazite u oblast koja njemu ograničava
mogućnosti.
Uzgred da pomenem, negde sedamdesetih SFRJ je
bila jako neprijatan sagovornik u Ujedinjenim
nacijama kao lider u pokretu nesvrstanih i zagorčavala
je život naročito Amerikancima. I tada čuveni
Bžežinski, još je živ, na jednom skupu u Švedskoj
je rekao: treba maksimalno ohrabriti zemlje, razvijene
zemlje, da daju što više kredita Jugoslaviji,
pa kad postane zadužena, biće mekša od pamuka.
Strateški značaj
domaće proizvodnje
Jelica Putniković
Hvala profesoru. Među potpisnicima pisma predsedniku
Republike Srbije protiv prodaje »Telekoma« našlo
se puno stručnjaka koji su jednostavno računali
na to da u ovoj državi ne umire sve sutra i
neće proći sve s ovom vlašću, nego da treba
i mlade generacije da ostanu u Srbiji, da uče
i da ovde rade, pa bih zamolila profesora Miodraga
Popovića, dekana Elektrotehničkog fakulteta,
da to prokomentariše, tim pre što je među oko
hiljadu i po potpisnika pisma predsedniku Republike
bilo zaista puno stručnjaka iz ove struke koji
su otišli u inostranstvo jer u Srbiji nisu mogli
da nađu posao.
Miodrag Popović
Prvo da pozdravim prisutne i da im zahvalim
što su došli na jedan ovakav skup, jer ovo naše
otvoreno pismo je naišlo na priličnu medijsku
blokadu i vrlo malo ljudi u Srbiji zna uopšte
za ovo pismo. Teško je govoriti posle koleginice
Smiljanić, koja je bila ministar za telekomunikacije
jedno kratko vreme, i raspolaže sa mnogo više
podataka o telekomunikacijama u ovoj zemlji
nego što ja raspolažem, a sa tačke gledišta
ekonomije, teško je govoriti posle profesora
Kovačevića koji je vrlo iscrpno analizirao situaciju.
Ja bih se potrudio da ovde analiziram jedan
drugi aspekt celog problema. Dakle, Elektrotehnički
fakultet u Beogradu postoji već preko šezdeset
godina a i pre toga je, kao Tehnički fakultet
Univerziteta u Beogradu, školovao stručnjake
iz oblasti elektrotehnike. Do sada je diplomiralo
negde blizu 20.000 studenata. Bar trećina je
diplomirala iz oblasti telekomunikacija. Nažalost,
moj fakultet je znatno doprineo odlivu mozgova
iz ove zemlje jer veliki broj inženjera koji
su završili Elektrotehnički fakultet danas radi
u inostranstvu, najviše zbog toga što smo mi
jedan od retkih fakulteta iz ove zemlje čija
se diploma priznaje svuda. To nam daje za pravo
da možemo da tražimo da se na neki način naš
glas čuje i u upravljanju ovom zemljom.
Šta je problem? Odluka o prodaji »Telekoma«
može da ima dalekosežne posledice po razvoj
telekomunikacija u zemlji, a telekomunikacije
su jedna ne samo privredna grana nego nešto
što će u budućnosti biti kičma razvoja svake
zemlje. Mislim da mi ovom prodajom trenutno
sečemo granu na kojoj sedimo. Ova prodaja će
sigurno uticati na dalje slabljenje telekomunikacione
industrije, a ona je već prilično uništena u
poslednjih nekoliko godina. Vrlo malo od stare
telekomunikacione industrije je ostalo u ovoj
zemlji, a nije bila za potcenjivanje jer su
u njoj radili ljudi koji su posle toga vrlo
lako našli posao u svetu. Dakle, može se očekivati
dalje slabljenje telekomunikacione industrije,
dalje slabljenje izvoza, još lošija pozicija
ove zemlje.
Ja se ne slažem sa privrednom politikom koja
glavni pravac razvoja ove zemlje vidi u uslugama.
Usluge su lokalnog karaktera i ne mogu doprineti
izvozu. Izvozu može doprineti samo proizvodnja.
Proizvodnja ne može da opstane bez domaće potrošnje.
Dakle, vi morate imati neke privredne grane
koje će podstaći domaću proizvodnju. Jedna od
takvih grana su i telekomunikacije. Ako telekomunikacije
dođu u ruke nekog stranog partnera, bilo da
je to državna, bilo da je to privatna firma,
od domaće industrije neće ostati ništa.
Drugi važan problem je taj što mislim da ne
samo da nije urađena kost-benefit analiza prodaje
»Telekoma«, nego uopšte nije sagledan jedan
multidisciplinarni problem koji se pojavljuje
kada se nešto ovako radi. Dakle, nije ovo samo
tehnički problem, nije samo ekonomski problem,
to je problem i strateški, problem bezbednosti.
Ko će u budućnosti obezbediti veze, kvalitetne
veze za policiju, za vojsku, i ko će garantovati
sigurnost? Da li mi možemo samoregulativom da
utičemo na pouzdanost tih veza? Evo, da vas
podsetim na nešto, nema veze sa telekomunikacijama,
ali možda će imati veze za godinu dana, kada
se bude prodavao EPS na isti način. Kada je
bilo bombardovanje, kada su bacali one grafitne
bombe, naši inženjeri su uspevali da za nekoliko
sati oporave naš elektroenergetski sistem. Šta
mislite, da li bi se to desilo da je EPS u tom
trenutku bio u stranom vlasništvu? Ja garantujem
da se ne bi desilo. Potpuno ista situacija je
u »Telekomu«, ali sam naveo namerno kao primer
EPS upravo zbog toga što je bliži. Dakle, mi
nemamo garanciju, nema nikakve analize šta će
se desiti.
Možda Vlada ima neke planove, ali neka kaže
bar da ih ima, meni je dovoljno da kažu samo
imena ljudi koji to rade, jer u našoj struci
se znaju reference. Ne treba da gledate baš
sve detalje, no ako vidite ime čoveka i znate
šta je on radio u prošlosti, znate koje su njegove
reference, onda imate poverenja da će i u budućnosti
tako raditi. Dakle, neka Vlada kaže da li je
radila kost-benefit analizu, da li je radila
strateške analize, možda ćemo se mi posle toga
i složiti da »Telekom« treba prodati.
Još bih nešto rekao oko upravljanja. Znate,
ima državnih ili društvenih ili javnih firmi
koje dobro posluju, ima firmi koje loše posluju.
Mislim da je osnovni problem, a ja rukovodim
jednom firmom – Elektrotehničkim fakultetom
– mislim da je osnovni problem u nadzoru upravljanja.
Dakle, dokle god država bude postavljala upravne
odbore po partijskom principu a ne po stručnom,
a to su ne samo inženjeri, nego i ekonomisti
i drugi stručnjaci, nećemo biti u stanju da
kvalitetno kontrolišemo menadžment, niti da
postavimo taj menadžment. Dakle, država može
efikasno da upravlja ako menadžment prepusti
stručnjacima, ako upravne odbore prepusti stručnjacima
i onda preuzme samo kontrolnu funkciju. U tom
slučaju će država sigurno efikasno poslovati,
kao što niz primera iz Zapadne Evrope to pokazuje.
Na kraju, završio bih pitanjem: da li je iko
pogledao efekte privatizacije u okolnim državama.
Ja sam imao prilike da razgovaram sa kolegama
iz Hrvatske i iz Mađarske. Verovatno da je slična
situacija i u okolnim zemljama. Dakle, rezultati
su poprilično katastrofalni. Ako porazgovarate
sa kolegama iz Hrvatske oni kažu – jeste, nešto
je bolje stanje u Zagrebu, možda malo bolje
u Splitu, možda je i Osijek tu – znači oni veliki
centri imaju nešto bolje usluge nego što su
imali ranije, ali je ostatak otprilike ostao
u Titovom vremenu. A cene su skočile nekoliko
puta. Znači nema nikakve garancije da će se
privatizacijom, dovođenjem nekog vlasnika sa
strane, popraviti kvalitet usluga. A što se
tiče povećanja investicija, zašto bi neko investirao
u nešto što mu nije potrebno?
Pažljivo i
strpljivo ka dijalogu i konsenzusu
Jelica Putniković
U otvorenom pismu predsedniku Tadiću stručnjaci
su postavili čak jedanaest pitanja kreatorima
državne politike u vezi ne samo sa »Telekomom«
već i sa celim segmentom i obrazovanja i privrede.
Možda bi o tome još nešto rekao i dr Nebojša
Popov, naučni savetnik i glavni urednik Republike.
Nebojša Popov
Najpre bih rekao da mediji koji podstiču ovu javnu
raspravu ne mogu računati na neki veliki odjek
i uticaj jer ova dva lista bi u najboljem slučaju
mogla da se legitimišu kao medijski servis kritičkog
mišljenja u Srbiji, onoliko koliko ga ima. A koliko
ga ima mi, biću slobodan da kažem, još ne znamo.
Mi smo poslali ovih jedanaest pitanja na određene
adrese. Pristojni ljudi se nadaju da će oni kojima
pišete odgovoriti, eventualno učestvovati u razgovoru.
Oni nisu došli, pa se onda čovek može pitati,
prvo, da li do njihove svesti uopšte dopiru ova
pitanja, da li oni postavljaju bilo kakva pitanja
sebi ili su sami prelomili, i gotovo. Drugo, ako
i sami postavljaju pitanja, imaju li odgovore
na ta pitanja. Ni to ne znamo. Ne znamo ni ako
imaju odgovore da li su spremni da kažu koji su
njihovi odgovori. Ja bih bio spreman, ne odričući
se elementarne učtivosti, da ih još malo sačekamo,
da čujemo imaju li oni neke dileme, o čemu razmišljaju,
koji su argumenti.
Profesori koji su govorili pre mene, počev od
profesorke Smiljanić, već danima u nekim medijima
ponavljaju vrlo racionalne argumente koji ne nailaze
na odziv. Ja ne bih dodavao nove argumente u prilog
kritike odluke da se bez obrazloženja racionalnosti
prodaje jedna ovako krupna nacionalna firma. I
hteo bih da malo odstupim od inače uobičajenog
stanovišta ljudi mojih godina koji su neskloni
prodaji bilo čega, osim iz krajnje nužde. Zatim,
odstupiću i od nekog svog pedigrea, anarholiberala
(imam za to zvaničnu potvrdu, od pre više decenija),
znači nisam ljubitelj države, bilo koje države.
Pa ne bih bio spreman da branim monopol srpske
države na jednu ovakvu firmu. Ali pokolebalo me
jedno iskustvo koje imam kao sociolog, istražujući
i prateći ono što se događalo tokom ovih 20 godina
u našoj zemlji. U poslednjih dvadesetak godina
nanizalo se jedno desetak ili ne znam koliko vlada.
Sve one su mahom nešto prodavale. Ne bih mogao
da tvrdim da su sve neracionalne. Sigurno ima
i racionalnih. Ali ono što je najvidljivije jesu
one prodaje koje dovode u pitanje ne samo razvoj
privrede nego i opstanak privrednih kapaciteta
koje smo zatekli. Meni to izgleda kao formiranje
jednog sistema ganglija u paralelno formatizovanom
faktičkom sistemu. Svaka vlada u proteklih 20
godina je nešto prodavala i onda su formirane
neke ganglije kao busije izvesnih »struktura«
koje se nisu pokazale kao produktivne. Svako bi
hteo da sačuva svoju busiju, stvarajući jedan
sistem, pre bih rekao špekulantski nego produktivan.
Za njih je važnije »ko će koga« nego da se obnovi
i razvije privreda.
Ovom prilikom bih upozorio i na jednu vrlo važnu
okolnost za naš razgovor, i današnji, i za
nastavak razgovora. Naime,
oko ove iste teme diže se velika galama,
larma u kojoj tek nedostaje argumenata.
Larma u kojoj se stvara utisak da bi neka
nova vlast, samo zato što bi personalni
sastav bio drukčiji od sadašnjeg, mogla
da reši probleme a da ne bi nastavila ovom
istom kolotečinom kako je do sada tekla
privatizacija. Glavni argument je njihov,
u raznim varijantama, da sadašnja vlast
jednostavno hoće malo da zakrpi svoj budžet
i poveća svoj džeparac, da mogu da se troškare
za razne stvari, a ne pada im na pamet da
daju neki dokaz da oni ne bi to isto uradili
ako dobiju vlast. Dakle, taj tok priče mislim
da |
|
|
nas nigde ne bi odveo. Mi se moramo držati suštinskih
problema koji su, ponavljam, vrlo jezgrovito izraženi
u prethodnim izlaganjima i u drugim nastupanjima,
naročito profesorke Smiljanić.
U toku dosadašnjeg procesa strukturnih promena
u privredi, u kulturi, u društvu, u državi, mogli
smo da uočimo, tu nisam nikakav pronalazač, jednu
tendenciju sveopšte destrukcije koja se naročito
ogleda u nedavno vrlo jasno identifikovanoj tendenciji
dezindustrijalizaciji Srbije. Nezavisno od svojinskih
oblika – društvena, državna, privatna – očigledna
je tendencija gašenja proizvodnje, a ne samo otpuštanja
radnika, proglašavanja stotina hiljada ljudi za
suvišne. Kao što su suvišni obrazovani ljudi koji
su otišli u svet; suvišni su i radnici, sada će
biti suvišni i neki inženjeri, tehničari, majstori,
službenici, poštari i drugi ljudi. Dakle, na delu
je jedna destruktivna tendencija koja ne obećava
nikakvo dobro.
Rekao bih, takođe, da nisam poznat kao nacionalpatriota,
ali ipak ne mogu da se nadam da će neko iz druge
države bolje upravljati privredom i kulturom ove
zemlje od ovdašnjih ljudi. A gde su ljudi ovdašnji?
Imaju li mogućnosti da se drukčije artikulišu
i izraze nego što je to bilo u proteklih dvadesetak
godina? Postoje li esnafi profesora, tehničara,
inženjera, sindikati radnika i drugih koji mogu
da artikulišu drukčiji pristup ovim stvarima.
Ako to do sada nismo postavili kao jasno pitanje
i dobili jasan odgovor, ovo je verovatno jedan
od poslednjih trenutaka da se javno oglasimo.
Ne bih hteo da budem patetičan pa da tvrdim da
je, ako se ovo loše završi s »Telekomom«, neminovan
kraj sveta, da će nestati i Srbije i Srba. No,
sigurno je ovo jedan od poslednjih trenutaka da
se ljudi trgnu i pitaju se može li ovo ipak drukčije,
racionalnije, da se poštuju racionalni argumenti,
koje smo čuli uglavnom od jedne strane, onih koji
su protiv prodaje »Telekoma«. Od argumenata koje
smo, za sada, čuli od strane onih koji bi da prodaju
»Telekom« najveći odjek ima izgleda čudnovata,
već citirana teza premijera da bi oni hteli, vlast
sadašnja, da dovrše privatizaciju kao borbu protiv
socijalizma i komunizma. Naravno, odmah možemo
reći da on »otkriva« da bauk komunizma i dalje
kruži Evropom. Svugde gde su telekomunikacije
u državnom vlasništvu bi, po tome što on kaže,
bile socijalističke, komunističke itd. Time se
pribavlja jedna ideološka legitimacija koju mi
kao racionalni ljudi potcenjujemo. Ali ona nije
za potcenjivanje, jer mnogo toga što se događalo
u proteklih nekoliko godina, možda i decenija,
poslednje dve decenije svakako, je uglavnom jedan
vrlo snažan iracionalan talas jurišanja na sve
ono što je proglašeno komunizmom i socijalizmom.
Kao da se vodi neka vrsta krstaškog rata za oslobađanje
Hristovog groba a mi ne znamo šta sve u tom grobu
počiva. Ko su ti koji oslobađaju Hristov grob?
Da ne prave možda neki novi grob?
Završio bih jednim podsećanjem, oslanjajući se
na svoje pravničko obrazovanje. Učili smo, studirali,
da vlasništvo, privatno vlasništvo, kao klasičan
oblik vlasništva ima tri atributa, tri glavna
sastojka. U rimskom pravu to je bilo jasno formulisano
i kodifikovano. Jedno je upravljanje – usus,
upravljanje stvarima, to je ovo što je ovde već
rečeno. Drugo je – fructus, ubiranje
plodova, a treći je bio, nestajao je razvojem
civilizacije, to je bio atribut abusus.
Izvesno vreme se smatralo da je krunski dokaz
nečijeg vlasništva ako titular svojine može da
uništi stvar koja je u njegovom vlasništvu. Dakle,
abusus je bio u jedno vreme vrhunski
dokaz nečijeg vlasništva. Meni se čini da oni
koji trguju resursima ove zemlje poslednjih dvadesetak
godina obnavljaju tu komponentu svojine koju je
civilizacija marginalizovala, ona je postajala
sve manje važna razvojem civilizacije. Uništavanje
stvari koja je predmet vlasništva smatra se oblikom
varvarizacije.
Fenomen varvarizacije, inače, primetan je kao
bitan deo vrlo snažnog talasa razaranja ove zemlje
kroz ratove i pljačku, u razdoblju u kojem mi
živimo, što trajno i ozbiljno sprečava stvaranje
racionalne privrede, uravnoteženog društva i racionalne
države. Na delu je jedan trend koji sprečava nastanak
uravnoteženog društva i racionalne države. Mi
ćemo, nadam se, na kraju da se dogovorimo, da
pokažemo svoju benevolentnost i potražimo još
jednom argumente i za i protiv, da bismo ih onda
rezimirali, posle jedno mesec dana, i videli na
čemu smo i da li može da dođe do jednog ozbiljnog
okruglog stola vlasti i zaposlenih u »Telekomu«.
Reč je ne samo o jednoj od stečenih dragocenosti
ove zemlje, nego i o okosnici čitave privrede
i društva. Radi se ne samo o sudbini ovih koji
su tu zaposleni sada, nego i o tome da li će u
ovoj zemlji uopšte biti potrebno da se ljudi školuju
za zanate, tehničare, inženjere, naučnike, ili
sve to više nije potrebno, jer ćemo imati samo
kadrove opšteg tipa koji će se razmeštati i trgovati
s onim čime faktički raspolažu, dokle god raspolažu.
Zamagljivanje
motiva jedne odluke
Jelica Putniković
Reč ima Slavoljub Kačarević, glavni urednik
Balkan magazina.
Slavoljub Kačarević
Ukazao bih najpre na neobičnu promenu stavova
ljudi koji danas propagiraju, u ime države,
prodaju »Telekoma«. Na sajtu Balkan magazina
postavili smo jednu pres dokumentaciju. To su
izvodi iz tekstova ministara i predsednika ove
države i istih onih koji danas tvrde da to treba
da se proda, i to što pre, i da je idealan trenutak.
Videćete da su pre godinu dana otprilike oni
zastupali uglavnom drugačije, odnosno suprotno
mišljenje. Recimo, Vlahović, koji se istakao
kao ekstremni zastupnik neke ekonomističke teorije
o prodaji »Telekoma« sada i odmah, pre godinu
dana kaže da ga nikako ne treba prodati – sve
to i slične stvari možete da nađete na baneru
Balkan magazina, gde piše šta su govorili
o »Telekomu«.
Za svakoga ko treba da sledi odluke vlasti,
kao što sam na primer ja, očekujemo da nas ta
vlast uveri da su njene odluke zbog nečega dobre.
Čitajući ove izjave ljudi koji danas tvrde da
je to dobra odluka, a oni pre godinu dana ili
pre šest meseci govore da takva odluka ne bi
bila dobra, čovek mora da dođe u ozbiljnu sumnju,
da se pita šta se to u međuvremenu desilo. Zato
mi podržavamo postavljanje ovih jedanaest pitanja
u otvorenom pismu predsedniku Republike, da
bismo razumeli kako se došlo od stava da ne
valja prodavati »Telekom« do ovog sada, da ga
treba svakako prodati i to odmah.
Druga stvar, to su ti takozvani tajni razlozi.
Profesor Kovačević je ukazao na mogućnost da
se ovde, pod pritiskom Međunarodnog fonda, recimo,
sada događa prodaja »Telekoma« zbog toga što
je neko nekada negde prihvatio takvu strategiju
i danas ne može da odstupi od nje zato što Međunarodni
fond ima sredstva da nateruje da slušaju i rade
ono što se želi. Ja samo hoću da ukažem da postoje
i druge špekulacije te vrste. Znači, ne samo
Međunarodni fond nego možda i neki drugi međunarodni
faktori eventualno stoje iza pritiska da se
»Telekom« proda i mnogi dobronamerni građani
kažu – pa ako već sila boga ne moli... itd.
– pa šta sad, neka se proda... kako ćemo mi
protiv »Telekoma« ili, ne daj bože, neke opasnije
međunarodne sile... Ja samo hoću da kažem da
u takvim mistifikacijama nekih loših odluka,
koje drugačije ne mogu da se brane, uvek postoji
ključno pitanje, ako mi zaista i nekome poklanjamo
nešto ili prodajemo jeftino, ili prodajemo nešto
što nije za prodaju, da bi izašli u susret nekoj
sili koja to zahteva, ko garantuje da ćemo nešto
zauzvrat dobiti. Čime se garantuje da će zaista
Međunarodni fond odgovarati ako mi ostanemo
bez još pedeset ili sto hiljada radnih mesta,
ili deset ili dvadeset hiljada inženjera itd.
Neće odgovarati Međunarodni fond, neće odgovarati
niko drugi osim nas koji živimo ovde i delimo
sudbinu ove zemlje, kakva je da je. A da ne
pričamo o drugim najavljenim ustupcima oko ubrzanog
ulaska u Evropsku uniju, kao važnog argumenta
u ovoj priči, koji se ispostavlja kao tajni
razlog.
Dakle, hoću samo da ukažem da su priče o takvim
tajnim razlozima za prodaju »Telekoma«, o kojima
se, kao, eto ne može govoriti javno, iz viših
interesa, po mom mišljenju samo pokušaj novog
zamagljivanja jedne loše odluke koja verovatno
ima i tajne razloge ali nisu tako visokoparni
i navodno u našem interesu, nego su verovatno
razlozi neke druge vrste koje ja sad ne bih
iznosio. Moje je da ukažem na sumnju u stavove
onih koji u ime države propagiraju prodaju »Telekoma«
jer su prošle godine govorili suprotno i, drugo,
da ukažem na sumnju da postoje neki tajni razlozi
koji su u višem interesu pa se o njima ne sme
govoriti. Ako ima razloga, molim da ih čujemo,
jer bi za takve razloge morali da damo neko
obrazloženje. Nismo mi nikoga birali ovde da
bude predsednik nečega ili ministar nečega,
da bi on nešto radio tajno, i da bi radio nešto
u našu korist što mi ne možemo da razumemo,
pošto očigledno naša javnost pristaje u nekim
situacijama da bude tretirana kao maloletna
i nesposobna da učestvuje u krupnim odlukama.
Naš je pokušaj da demistifikujemo jedan takav
odnos vlasti i javnosti, i da ubedimo vlast
da objasni sve svoje razloge. Očigledno je da
posle otvorenog pisma i javno upućenih pitanja,
niko iz vlasti nema nikakvu potrebu niti osećaj
važnosti za to što smo uradili, pa zato danas
niko od njih nije došao na ovaj naš skup, mada
je naravno pun svaki kabinet ljudi koji znaju
da pričaju o ovome, i koji bi mogli da dođu
ovde i da kažu šta oni to znaju što mi ne znamo.
Čini mi se da se vlast na taj način brani od
naših pitanja i od obrazlaganja jedne loše odluke
jer prosto nema druge argumente, nego će ćutati,
a mi ćemo pokušavati i dalje da ta pitanja postavljamo,
pa ćemo videti ko će koliko da izdrži.
Jelica Putniković
Mislim da je vlast malo kao onaj noj koji nas
jednostavno ignoriše time što se ponaša kao
da ovo pismo i ovaj skup ne postoje. Podsećam
da su pismo predsedniku Tadiću, pored ovde prisutnih
ljudi koji su govorili, potpisali dr Branko
Kovačević, redovni profesor, rektor Univerziteta
u Beogradu, dr Mirko Vasiljević, redovni profesor,
dekan Pravnog fakulteta Beogradskog univerziteta,
dr Dragan Antić, redovni profesor, dekan Elektrotehničkog
fakulteta u Nišu, dr Ilija Ćosić, redovni profesor,
dekan Fakulteta tehničkih nauka u Novom Sadu,
dr Borivoje Lazić, redovni profesor Univerziteta
u Beogradu, dr Vladimir Milačić, profesor Univerziteta
u Beogradu, dr Vera Vratuša, profesor Filozofskog
fakulteta, dr Časlav Ocić, dopisni član SANU,
profesor dr Danijel Cvjetičanin, redovni profesor
Univerziteta Singidunum. Još puno profesora
i drugih ljudi se potpisalo što potvrđuje da
je ova tema bitna i mislim da su pogrešili ljudi
iz vlasti što nisu došli. Reč ima gospodin Slavoljub
Kandić, predsednik Jedinstvenog sindikata »Telekoma«.
Slavoljub Kandić
Došao sam da prenesem stavove svih zaposlenih,
znači i svih sindikata kako u »Telekomu Srbija«
tako i u »Telekomu« Republike Srpske i »M:Telu«
u Crnoj Gori gde je »Telekom« većinski vlasnik,
da smo mi apsolutno protiv većinske prodaje
»Telekoma«, znači preko 50 posto. Pokušavamo,
i želja nam je da čujemo koji su to argumenti
za privatizaciju i do danas to nismo čuli. Ono
što smo čuli često su dezinformacije i neistine.
Odmah da kažem da je ovo početak otpora takvoj
odluci bez argumenata, koji ćemo i mi kao zaposleni
pružiti i u narednom periodu organizovati razne
tribine s ovim pitanjem – da čujemo koji su
to argumenti i iskoristiti sve vidove sindikalne
borbe protiv ovakve odluke.
Šta, u stvari, ovakva odluka znači za građane,
a šta za zaposlene? Čuli ste ovde od kompetentnih
ljudi argumente protiv privatizacije. Ima ih
svakako još. Reći ću samo da su, posmatrajući
države u okruženju gde je većinski privatizovan
sistem telekomunikacija i to ne slučajno uglavnom
od »Dojče telekoma« u kompletnom okruženju oko
Srbije, građani dobili skuplje usluge a zaposleni,
blago rečeno, neizvesnost za svoju sudbinu pošto
se država oglasila kao nenadležna po bilo kakvim
pitanjima što se tiče zaposlenih. To smo od
svojih sindikalnih kolega iz okruženja čuli.
Prvi potez je svakako i ovo pitanje povećanja
pretplate, koje će ići sada, naravno biće toga
još i jednostavno mi se protivimo takvoj priči.
Uspeli smo da dođemo i do premijera, čuli smo
ono što je dao u intervjuu u Pressu
gde smo mu rekli da su to argumenti koji nisu
argumenti i koji nas ne zadovoljavaju. Ostao
je svako na svojim pozicijama.
Naše aktivnosti će biti nastavljene i mi ćemo
u saradnji sa svima onima koji imaju argumente
za bilo koju opciju biti spremni da razgovaramo
i da se zalažemo za interes države Srbije i
njenih građana i zaposlenih koje mi predstavljamo.
O odgovornosti
– profesionalnoj, političkoj, moralnoj, ljudskoj...
Borivoj Lazić
Kao profesor Elektrotehničkog fakulteta u penziji
imam utisak da je prilika da moram nešto da
uradim. Proučavao sam telekomunikacije i elektroniku,
prešao sam vrlo rano, već 1970. godine na računare
i time se bavio celog života. Devet godina sam
bio dekan Elektrotehničkog fakulteta, tri godine
član Upravnog odbora »Telekoma« 2001, 2002.
i 2003. godine. Pitam se gde je stav Upravnog
odbora »Telekoma«? Da li je neko tražio mišljenje
Upravnog odbora?
Gospodin Radujko, sadašnji direktor »Telekoma«,
kaže: ja postupam samo po onome što Vlada traži
od mene. E, ne može tako. Onog trenutka kada
je imenovan, on postaje ono što se zove časnik
ili, po rimskoj terminologiji, magistrat – on
odgovara narodu, i to odgovara svojom čašću
i moralom. Odgovara on i Vladi, može da ga smeni,
on može da podnese ostavku. On je dužan da eksplicitno
i jasno kaže šta on lično misli. Ako on misli
da je moguće i da treba prodati »Telekom«, meni
se čini, najčasnije bi bilo da podnese ostavku,
a to znači praktično firmi koja mu je poverena.
On kaže – nisam sposoban da rukovodim – ili
mu drugi to kaže. Kako god bilo da bilo, postoji
to što se zove ostavka. Nažalost, u tom sistemu
u kojem smo živeli taj pojam ostavke i princip
su se izgubili. Dakle, i članovi Upravnog odbora
takođe su dužni da se izjasne.
Postoji nešto što se zove pitanje morala. Ta
odgovornost pred Vladom u suštini se svodi na
odgovornost svojoj partiji. Učili su nas, svojevremeno,
kako je Tito na sudu rekao: »Ne odgovaram, ne
priznajem ovaj sud. Priznajem samo sud svoje
partije«. Naši rukovodioci, ovi naši sadašnji
rukovodioci, razni, prosto se tako nekako ponašaju.
Važno im je šta njihova partija misli o tome.
Dakle, od gospodina Radujka i od svih članova
Upravnog odbora treba tražiti da se jasno izjasne.
Koji su razlozi za prodaju »Telekoma«? Prvi
je: trebaju pare. On izgleda vrlo ozbiljan,
međutim, izgleda vrlo ozbiljan na prvi pogled,
u suštini para će nam trebati i iduće godine
i sledećih godina i tako dalje, a šta ćemo onda
da prodamo? Kad ove godine prodamo »Telekom«
nema više tih para. Prema tome, taj ozbiljni
razlog postaje neozbiljan. Drugi razlog: država
nije dobar gazda. Pa, molim vas, i to smo raščistili,
mislio sam da smo raščistili, davno. Država
nije bila dobar gazda. Ona socijalistička koja
je htela da gazduje svim piljarnicama, proizvodnjom
salate, pšenice i tako dalje, preradom bakra,
svim i svačim. Ali država ili vlast koja kaže
da ne ume da upravlja efikasno sa desetak, petnaest
velikih preduzeća od strateškog značaja, očevidno
ne ume ni da upravlja državom. A čime onda upravlja?
Upravljanje državom je ipak složenije od upravljanja
bilo kojim pojedinačnim preduzećem. Mogli bi
da kažu – nećemo da dajemo obrazloženje. To
neće da kažu. Kažu: naši ljudi ne umeju da upravljaju,
mi ne možemo da nađemo kadrove koji će da upravljaju
»Telekomom« (i drugim preduzećima). Pa, molim
vas, tri godine sam bio u »Telekomu«, a i to
što su to sve bili manje-više moji studenti,
sada, mada sam malo zarđao, opet bih i te kako
znao da nađem upravljačku strukturu, i da se
vrlo brzo dogovorim, koja će sasvim efikasno
i pošteno upravljati, jer važno je i efikasno
i pošteno.
Strani vlasnik će efikasno da upravlja ali će
da uništi mnogo šta, otpustiće radnu snagu,
ukinuće prvo razvojni sektor, ukinuće onda službu
za održavanje, pa će njegovi stručnjaci da dolaze
za najmanji kvar, a njihova dnevnica je u ono
vreme bila veća od mesečne plate našeg inženjera,
verovatno je i sad nešto tako. Prema tome, ti
argumenti stvarno su smešni, to je stvarno smešno
i uvredljivo za naše ljude.
Naši inženjeri će krenuti u beli svet, gde i
ovako idu. Izgubićemo to što se zove jezgro.
To nam se desilo sa nuklearnom tehnikom. Mi
smo imali na Elektrotehničkom fakultetu odsek
koji se i zvao neko vreme – za nuklearnu tehniku,
pa je to izgubljeno. Sve je to izgubljeno i
danas ako rešimo da ipak moramo da gradimo nuklearne
elektrane – mi sada stručnjaka nemamo. Ovde
će nam se desiti upravo ta stvar. Nema više
nikakve industrije koja nije vezana za ono što
je u sistemu »Telekoma«. Kad »Telekom« postane
strano vlasništvo, bez obzira na to da li je
neka država tu vlasnik, da li je privatna kompanija,
sve će to biti rastureno i ostaćemo prosto bez
tog osnovnog znanja u području telekomunikacija
i računara, jer »Telekom« su sada telekomunikacije
i računari, ali bez jednog ni drugog nema.
Rečeno je već, moj ispisnik Mlađen Kovačević
već je rekao da smo mi zavisni od Monetarnog
fonda. To je već priča, narod to priča takođe,
da smo to već prodali u stvari, da je dogovoreno
i da oni ne mogu uopšte natrag. Moguće da je
tako, prosto nisam hteo da verujem a i sada
ne verujem da je tako, ali ponašanje Vlade,
vlasti je takvo da se ta sumnja nameće sama
od sebe.
I ne događa se prvi put. Sećam se 1995, 1996.
godine, u Elektrodistribuciji Beograd su zamislili
da uvedu neke limitatore. I mi smo tada na Elektrofakultetu
pokrenuli diskusiju i vrlo savesno pozvali na
jedan okrugli sto. Direktor Elektrodistribucije
je zabranio bilo kome iz Elektrodistribucije
da dođe na taj razgovor. Došao je samo jedan
koji je bio, eto, takva priroda, koji po prirodi
nije fermao zabrane. Mi smo to uspeli da zaustavimo.
Tada je direktor bio Uskoković kojem sada oduzimaju
stanove, hotele i tako dalje, a mi smo tada
upravo sumnjali, a nismo hteli tu sumnju reći,
da je neko dogovorio da kupi tu ogromnu količinu
limitatora, jer mi ih nismo proizvodili, i da
stekne neku proviziju itd. Posle smo se uverili
da je to sigurno bilo tako, čim su odustali,
ne bi inače odustali da ta stvar nije bila takva.
Ako sam dobro razumeo, biće još pokušaja i diskusija
o ovome, a ovo što niko od vlasti nije došao,
jedino mogu da kažem da je to strašna sramota,
i to treba reći. Hoću da kažem bilo kome, hoću
da kažem to i Borisu Tadiću i predsedniku Vlade.
Trajni i prolazni
interesi
Bogoljub Lazić
»Telekom Srbija« nije samo najuspešnija srpska
firma već i kompanija čija je infrastruktura strateški
nacionalni i državni interes najvišeg ranga.
Privatizacija »Telekoma Srbija« u ovom trenutku
preti da opasno ugrozi nacionalni državni interes
u sektoru telekomunikacija jer se privatizuje
i infrastrukturna mreža »Telekoma« na kojoj se
zasnivaju sve mreže državnih organa, institucija
od nivoa republike do nivoa lokalne uprave. Osim
toga, država je i najveći korisnik telekomunikacionih
usluga
»Telekoma«, koja svoje usluge
plaća iz budžeta. Prodajom »Telekoma« država
će izgubiti profit koji je »Telekom« redovno
svake godine uplaćivao u budžet, a dobiće
znatno veće cene usluga i zakupa kapaciteta
jer će izostati popusti i druge beneficije
koje je država imala od »Telekoma« kao svog
preduzeća. A može se očekivati i isključenje
kapaciteta zbog neplaćanja usluga na vreme,
kao nedavno kada je SBB isključio kablovsku
televiziju |
|
|
Ministarstvu unutrašnjih poslova. A to se može
desiti svakom državnom organu pa čak i Vojsci
Srbije, zdravstvenim ustanovama, školama itd.
To je nedopustivo ali je moguće.
Priča o efikasnoj i jeftinoj državi gubi smisao
ako će se troškovi usluga povećavati za realizovanje
strateških državnih ciljeva definisanih u mnogobrojnim
državnim strategijama (koje se mogu naći u celosti
na sajtu Vlade Republike Srbije).
Država se u tim dokumentima, u sektoru telekomunikacionih
usluga i zakupa tt kapaciteta, oslanjala na mrežnu
infrastrukturu »Telekoma Srbija«. Stoga je, u
stvari, nemoguće realizovati strateške državne
ciljeve definisane kroz: Strategiju razvoja telekomunikacija,
Strategiju razvoja informacionog društva, Strategiju
e-uprave, Strategiju razvoja širokopojasnog interneta,
Strategiju privrednog razvoja Srbije, Strategiju
integrisanog upravljanja granicom, Strategiju
za Kosovo i Metohiju, verovatno i neke druge.
Sada je pravi trenutak da predsednik države, istovremeno
i predsednik Saveta za nacionalnu bezbednost i
predsednik Saveta za nacionalnu infrastrukturu
– stavi veto na prodaju »Telekoma« dok se na pravi
način ne zaštiti interes Srbije i njenih građana
u sektoru telekomunikacija. On to zna, on to može
i ume; to je pokazao kada je kao predsednik upravnog
odbora JP PTT Srbija tražio zaštitu državnog interesa
u »Mobtelu« 2002. godine.
No, bez obzira na ishod odgovora, koji može biti
takav da na postavljenja pitanja ipak Vlada Srbije
odgovori, mislim da je uputno ta ista pitanja,
a može i više njih, postaviti i većem broju resornih
ministarstava u čijoj su nadležnosti realizacije
postavljenih ciljeva u pobrojanim strategijama
ali i šire, a naročito Ministarstvu za telekomunikacije
i informaciono društvo, Ministarstvu ekonomije
i regionalnog razvoja, Ministarstvu državne uprave
i lokalne samouprave, Ministarstvu unutrašnjih
poslova, Ministarstvu za infrastrukturu, Ministarstvu
odbrane, Ministarstvu finansija, Ministarstvu
za Kosovo i Metohiju, Ministarstvu pravde, pa
i ostalima, sa dodatnim pitanjem: kako će država,
kada se prodaju »Telekom Srbija« i celokupna telekomunikaciona
infrastruktura, da realizuje potrebe države i
građana koje su definisane u strateškim dokumentima
Vlade Republike Srbije.
Liberalizacija tržišta o kojoj se mnogo priča
i čime se opravdava prodaja »Telekoma« nije dobar
izgovor. Liberalizacija telekomunikacionog tržišta
predstavlja osnovni postulat novog zakonodavstva
u oblasti telekomunikacija u svetu, a posebno
u politici Evropske unije, kod sprovođenja reformi
s ciljem modernizacije i podsticanja bržeg razvoja
telekomunikacija. Liberalizacija znači da svako
ima pravo da pod određenim, zakonom propisanim
uslovima obavlja delatnost u oblasti telekomunikacija.
Na taj način se ostvaruju prednosti konkurencije
– obezbeđivanje kvaliteta i nižih cena usluga.
Liberalizacija bi takođe trebalo da dovede do
većih investicija, produktivnosti i zapošljavanja.
Ko je najveći potrošač telekomunikacionih usluga
svih vrsta u našoj zemlji? Zna se, to je država,
to jest državna uprava i njene institucije.
Odakle država plaća sve te usluge? Zna se, iz
budžeta.
Da li će država biti toliko bogata da može to
sve da plaća i onda kada bude prodala sva javna
i društvena preduzeća i da li će biti jeftina
država za svoje građane? Nije i neće moći, ukoliko
ne poveća oporezivanje svojih građana i privrede
i neće zbog toga biti jeftina i efikasna država.
Da li je to onda interes Republike Srbije i njene
vlasti i građana? Nije i ne može biti, a naročito
ne građana od kojih se očekuje sve i od kojih
zavisi sve.
Da li je država dužna da se stara da se zaštite
svi važni strateški nacionalni i državni interesi?
Jeste. Država je obavezala i ovlastila Vladu Republike
Srbije da predlaže zakone i donosi strateške dokumente
kojima će utvrditi razvoj pojedinih segmenata
društva (čl. 45 stav 1 Zakona o Vladi RS) i definisati
nacionalne državne interese od značaja za državu
i njene građane.
Ako je to tako, gde je onda problem da se proglasi
šta su to naši strateški nacionalni i državni
interesi u sektoru telekomunikacija, da li za
to imamo znanja, a pre svega političke volje i
osećaja odgovornosti prema sopstvenoj državi?
Znam samo da ima znanja, da ima dovoljno pametnih
i odgovornih ljudi, znam da telekomunikacije jesu
vitalni nacionalni državni interes, ali ne znam
da li postoje politička volja i odgovornost da
se izvrši zaštita tog interesa.
Vredi navesti jedan dobar primer državne strategije.
Strategijom razvoja energetike Srbije predviđeno
je da se transportna elektroenergetska mreža neće
privatizovati tj. ostaće u državnom vlasništvu.
Svi isporučioci električne energije mogu koristiti
tu državnu mrežu za isporuku energije do svojih
potrošača, kao i za uvoz i izvoz. Ovde je nacionalni
državni interes zaštićen u celosti.
Veoma je teško razumeti kako je moguće da niko
ne pokušava, ne zna ili ne želi ili možda čak
i neće da tako pristupi rešavanju problema u sektoru
telekomunikacija, tako što će kroz odgovarajuće
restrukturiranje »Telekoma« izdvojiti infrastrukturu
koja neće biti predmet bilo kakve privatizacije,
odnosno stvoriti mogućnost da se privatizuju mobilna,
fiksna i internet mreža kao posebni subjekti.
Verujem da bi tada zaradili mnogo više novca,
a naš nacionalni i državni interes bio bi očuvan
u celosti.
I da naglasim: ovakav pristup trebalo bi primeniti
i na delove »Telekoma« u Republici Srpskoj i Crnoj
Gori.
Hrvatska država je svoj telekom privatizovala,
prodala i infrastrukturu, i shvatila da je pogrešila.
Zato je novim zakonom o elektronskim komunikacijama
praktično ceo sektor telekomunikacija proglasila
za interes Republike Hrvatske.
Treba se učiti na tuđim greškama.
Dragomir Vasiljević
1. Republika Srbija ne bi smela u ovom trenutku
da smanji udeo u vlasništvu u preduzeću »Telekom
Srbija« ispod 51%.
Osvrnimo se na pitanje br. 5, upućeno predsedniku
Republike Srbije. Srbija je 1997. godine prodala
49% vlasništva u preduzeću »Telekom Srbija«
a. d. (29% italijanskom i 20% grčkom akcionaru).
Srbija je 2002. godine otkupila 29% akcija od
italijanskog akcionara i podigla svoje vlasništvo
na 80%. U ovom trenutku ponovo se postavlja
pitanje prodaje akcija!? Ovo govori da Srbija
nema strategiju na duže vreme, već da se svaka
Vlada rukovodi trenutnim interesima. Ako se
uzme u obzir to da je jedna od prethodnih vlada
kupila »Telekom« Republike Srpske i formirala
kompaniju »M:Tel« u Crnoj Gori, rukovodeći se
strateškim nacionalnim interesima, sprovodeći
državotvornu politiku, pokušavajući da državne
interese vezane za Republiku Srpsku i Crnu Goru
učvrsti i na ovaj način, postavlja se pitanje
čemu vodi sada prodaja »Telekoma«. Odgovor bi
bio da ova prodaja »Telekoma Srbija«, u stvari,
na duge staze vodi odustajanju od ovih državnih
interesa. Polazeći od činjenice da situacija
oko statusa Kosova nije rešena, zatim da je
stanje u Bosni i Hercegovini pomalo nestabilno
i da Republika Srpska stalno trpi pritiske za
odustajanje od sopstvenog suvereniteta, to bi
ova prodaja »Telekoma« pogodovala svim protivnicima
interesa Srbije, Kosova i Republike Srpske.
Zamislimo samo situaciju prekida svih telefonskih
veza sa srpskim enklavama na Kosovu. Ukoliko
bi »Telekom Srbija« bio u vlasništvu inostranog
akcionara, čija je država još i priznala nezavisnost
Kosova, šta bi mogli očekivati Srbi u enklavama
na Kosovu, u slučaju izbijanja sukoba – samo
novo proterivanje sa Kosova i ništa drugo. Sličan
scenario mogao bi biti i sa Republikom Srpskom
u slučaju bilo kakvih novih sukoba na teritoriji
Bosne i Hercegovine. Telefonski saobraćaj između
Republike Srbije i Republike Srpske u slučaju
sukoba u Bosni i Hercegovini odmah bi bio prekinut.
Zbog ovoga se ne bi smeli sistemi veza koji
se u konkretnom slučaju ogledaju u »Telekomu
Srbija« ovako neodgovorno prodavati u ovom trenutku.
2. Liberalizacija DA, dalja privatizacija NE.
Ne bi trebalo mešati pitanja liberalizacije
i privatizacije. Srbiji je potrebna liberalizacija
telekomunikacionog tržišta kako bi se uspostavila
konkurencija i građani osetili prednosti konkurentnog
tržišta. Ovo ne znači obaveznu privatizaciju
dominantnog operatera u fiksnoj telefoniji,
preduzeća »Telekom Srbija«. Polazeći od činjenice
da je tek nedavno data druga licenca za oblast
fiksne telefonije, praktično nema nikakve konkurencije
u ovoj oblasti, pa »Telekom Srbija« još uvek
nije ničim ugrožen, nikakvim novim ulaganjima
u odnosu na konkurenciju itd.
Praktično je evidentno da ne postoji nijedan
opravdan razlog za dalju privatizaciju preduzeća
»Telekom Srbija« a. d., osim što su možda Vladi
potrebne pare, ali pare će biti potrebne i nekoj
novoj vladi i nekim novim mladim generacijama,
tako da je taj razlog u najmanju ruku nedomaćinski,
a vlada koja ne može da vodi državu a da ne
rasprodaje sve što država ima morala bi sebi
postaviti jedno sasvim realno pitanje, a to
je: »Za šta je sposobna ova Vlada?«
Zaključci
učesnika okruglog stola na temu »Da li prodati
Telekom Srbija a. d.«
Ocenjujemo da je naša diskusija doprinela uverenju
o neosnovanosti i neargumentovanosti odluke Vlade
Srbije o prodaji »Telekoma«. Takođe, mogli smo
da se uverimo da 11 pitanja iz otvorenog pisma
i dalje ostaje bez odgovora Vlade i nadležnih
državnih organa.
Zato predlažemo sledeće zaključke:
-
Pozivamo gospodina Rodoljuba Šabića,
poverenika za informacije od javnog
značaja i zaštitu podataka o ličnosti,
da obezbedi odgovore na pitanja postavljena
u otvorenom pismu predsedniku Republike
Srbije, objavljenom 6. aprila 2010.
godine i na okruglom stolu 15. aprila
2010, a pre svega podatke tražene u
pitanju br. 1 – koji stručnjaci, navedeni
imenom, prezimenom i referencama, su
učestvovali u izradi studije opravdanosti
prodaje »Telekoma« na osnovu čega je
Vlada Srbije odlučila da pokrene postupak
prodaje?
-
Pozivamo gospodina Sašu Jankovića,
zaštitnika građana zaduženog za zakonito
i pravilno utvrđivanje odgovornosti
države i svih njenih institucija i službenika
da spreči sprovođenje odluke Vlade Srbije
o postupku prodaje »Telekoma Srbija
a. d.« s obzirom na to da postoji osnovana
sumnja da ova odluka može da bude štetna
po interese građana Srbije.
-
Predlažemo osnivanje odbora građana
za praćenje rada Vlade Srbije u postupku
prodaje »Telekoma« i ukazivanje javnosti
na smisao tih postupaka. Predlažemo
za članove odbora: Aleksandru Smiljanić,
Mlađena Kovačevića, Nebojšu Popova i
Slavoljuba Kačarevića.
-
Zakazujemo za 30 dana raspravu o
rezultatima inicijative kod poverenika
za informacije od javnog značaja i zaštitnika
građana, kao i izveštaj Odbora građana.
|
|