|
|
|
|
|
|
|
|
|
Zašto radnici
akcionari ne bi trebalo da prodaju svoje akcije
Apologeti liberalne tržišne privrede već
dvadeset godina propagiraju i sprovode svoju
neoliberalističku ekonomsku koncepciju na
ovim prostorima. Njihovi predstavnici drže
ključne pozicije u većini stranaka, ali i
u državnoj vlasti. Osnovni njihov stav mogao
bi se svesti na to da je sve za prodaju, da
sve treba izneti na tržište kako bi dobilo
tržišnu verifikaciju, pa ako tamo ne uspe,
ne treba ni da postoji. Ne interesuje ih o
kakvom se tržištu radi (da li to tržište ima
socijalne, moralne, etičke, ekološke okvire
i ograničenja), a ono što se prodaje mimo
tržišta i po osnovu raznih monopola i sprega
sa vlašću se takođe ne uzima u razmatranje.
Po njima, ljude treba uputiti na tržište i
reći im da je tamo njihova sudbina. Da jedino
tamo treba i može uspeti. Da treba prodati
(robu, svoj rad, usluge, svejedno) ili propasti.
S druge strane, ti isti propagatori tržišnog
neoliberalizma primaju zarade iz budžeta ili
su se prikačili na taj isti budžet kao instituti,
službe, agencije, konsultantske kuće, paradržavna
tela itd., te van tržišta uživaju u stečenim
privilegijama, iz para poreskih obveznika,
a kada su, eventualno na tržištu, svojim stavovima
i radom udvaraju se krupnom kapitalu koji
ih takođe finansira.
Neprekidnom trgovinom na »slobodnom« tržištu
i zaradom na razlici u ceni bave se sada novopečeni
bogataši, mešetari, trgovci, berzanski posrednici,
ljudi na margini društva, oni iz kriminalnog
miljea. Predmet njihovog interesovanja nije
upotrebna vrednost nekog proizvoda, nepokretnosti
ili preduzeća, već njihova tržišna vrednost.
U jednoj fazi razmišljaju o tome šta bi mogli
da kupe (ili pronevere, odnosno ukradu). U
drugoj fazi im je preokupacija kako bi mogli
dobro da unovče ono što trenutno imaju u posedu.
U trećoj fazi – kako da investiraju novac
da bi zaradili u narednom kupoprodajnom ciklusu.
Ovakvim ponašanjem ulazi se u začarani krug
društvene, duhovne i moralne bede ali materijalnog
blagostanja za pojedince koji se time bave.
U tom krugu za celu društvenu zajednicu nema
napretka. Nažalost, ova kupoprodajna manija
uzima sve više maha, te se širi i među radnicima
i građanstvom sa kobnim posledicama za budućnost.
Radnici, kao novopečeni akcionari,
nastoje u prvom redu da utvrde koliko vrede
akcije koje su stekli u procesu privatizacije.
Pri tom je prisutno pogrešno uverenje da tržišna
cena akcije zavisi od vrednosti imovine koju
jedno akcionarsko društvo ima, te se vrše razne
procene vrednosti imovine društva, radi utvrđivanja
vrednosti akcija. U uslovima tržišne privrede,
kada akcionarsko društvo nije pred stečajem
ili likvidacijom to, međutim, nije tako. Realna
tržišna vrednost akcija u redovnim okolnostima
predstavlja kapitaliziranu dividendu po opštoj
bankarskoj kamatnoj stopi. Cena akcije se tada
dobija stavljanjem u odnos ostvarene dividende
sa kamatnom stopom. Tako se dolazi do iznosa
koji, uložen u banku, daje kamatu u visini dividende
na taj iznos. Na primer, ako je dividenda po
jednoj akciji 10 evra a bankarska kamatna stopa
5%, tržišna cena akcije bi bila (10:5)x100=200
evra. Ovaj iznos uložen u banku daje kamatu
od 10 evra godišnje, koliko je i visina dividende.
To je cena akcije na stabilnom tržištu, sa konstantnim
stopama prinosa, na kojem se može govoriti o
sigurnosti uloga.
U našim uslovima, međutim, dividende po pravilu
nema. U ovakvim okolnostima se može govoriti
samo o špekulativnoj ceni akcije, o ceni koju
akcija može ostvariti u budućnosti, u nekom
narednom trenutku kada akcionarsko društvo bude
ostvarivalo prihod u vidu dividende. Takva cena
akcije, koja se ne zasniva na profitu, odnosno
na dividendi, uključuje u sebe samo neto vrednost
imovine akcionarskog društva. Potencijalni kupac
paketa akcija društva, koji država ili radnici
nude na prodaju, polazi upravo od te špekulativne
cene akcija zasnovane na mogućoj budućoj dividendi,
ili od vrednosti nepokretnosti i drugih osnovnih
sredstava društva, u slučaju njihove planirane
prodaje i likvidacije društva. Procenom vrednosti
imovine, radi utvrđivanja cene akcija društva,
radnici prihvataju mogućnosti da će novi većinski
vlasnik prodati imovinu društva kako bi povratio
uloženi kapital i zaradio, tj. dozvoljavaju
i tu mogućnost, jer procenu vrednosti imovine
vrše upravo da bi dokazali da i plaćanjem veće
cene akcija novi vlasnik može zaraditi. S druge
strane, međutim, radnici ne uzimaju u obzir
da će, u tom slučaju, oni ostati bez posla,
što je logična posledica rasprodaje imovine
društva. Naravno, kupac može biti zainteresovan
i samo za uklanjanje konkurenta i preuzimanje
tržišta, u kom slučaju radnici koji su prodali
svoje akcije takvom kupcu kao većinskom vlasniku
takođe ostaju bez posla.
Akcije, međutim, daju i druga prava, a ne samo
pravo raspolaganja tom hartijom od vrednosti.
Bez vršenja tih drugih prava tržišne vrednosti
akcije u stvari ne bi ni bilo. Ta
druga prava su pravo
na dividendu, kao imovinsko pravo, ali
i pravo na upravljanje i na informisanje
o poslovnim performansama društva, kao
lična prava. Uspešno vršenje ličnih
prava radnicima, kao akcionarima, donosi
profit, obezbeđuje im sigurnost radnog
mesta, kao i opstanak društva, odnosno
firme. Odnos prema ovim pravima pokazuje
koliko radnicima znače firma i radno
mesto koje imaju, u kojoj meri su radnici
međusobno solidarni, da li su spremni
da se udruže i |
|
|
da se bore za svoja prava, kao i dabudu članovi
zajednice koju predstavlja radnički i akcionarski
kolektiv. Gledajući dugoročno, akcije radnicima
vrede sve dok ih drže u svom posedu, jer na
osnovu njih obezbeđuju sigurnost radnog mesta,
zaradu, a u krajnjoj liniji i profit, odnosno
dividendu. Prodajom akcija sve to mogu izgubiti,
a ostvariti samo kratkoročno zadovoljstvo u
povećanoj potrošnji po osnovu dobijene cene
za akcije.
Kupoprodaja robe, kao njen
»salto mortale«, dovodi do suštinskih promena
u sudbini robe i u njenoj nameni. Kroz »salto
mortale«, tj. kroz čin prodaje, roba menja vlasnika,
a namere novog vlasnika robe mogu biti dijametralno
suprotne od onih koje je imao prethodni vlasnik.
Isti je slučaj i kod prodaje kontrolnog paketa
akcija nekog društva. S aspekta radnika akcionara
činom prodaje akcija oni prestaju da budu vlasnici
i svoju budućnost prepuštaju u tuđe ruke. Ne
može se znati koji su budući planovi novog vlasnika,
i zašto on kupuje firmu. Nakon prodaje to društvo
stoga može preći iz faze stabilnosti u fazu
turbulencija, poslovne krize, otpuštanja radnika,
pa i stečaja i likvidacije.
Prodajom akcija radnici izlaze iz zajednice
akcionara u društvu i smanjuju, pa čak i otklanjaju
mogućnost da preostali manjinski akcionari mogu
vršiti neka svoja prava. Jer, sa 5% akcija se
može podneti tužba za naknadu štete pričinjenu
društvu protiv članova uprave koji su povredom
svojih dužnosti prouzrokovali štetu privrednom
društvu. Sa 10% akcija se može sazvati vanredna
skupština akcionara ili zahtevati da se u dnevni
red redovne skupštine uvrste do dva nova pitanja,
odnosno dve nove tačke dnevnog reda. S odgovarajućim
procentom akcija (zavisno od broja članova upravnog
odbora), kumulativnim glasanjem, manjinski akcionari
biraju svog člana u upravnom odboru. Sa 20%
akcija, odnosno osnovnog kapitala, može se izdejstvovati
izbor stručnog poverenika radi pregleda finansijskih
izveštaja i poslovnih knjiga društva u poslednje
tri godine. Sa 20% akcija osnovnog kapitala
može se, putem suda, naložiti prestanak društva
ili druge mere radi zaštite prava manjinskih
akcionara, sve do izdvajanja dela imovine društva
u visini uloga koji pripada manjinskim akcionarima.
Sa 51% akcija, a u nekim situacijama i s manjim
procentom akcija, preuzima se kontrola, odnosno
upravlja društvom. Stoga, prilikom prodaje svojih
akcija radnici akcionari treba da budu svesni
da time smanjuju mogućnost ili onemogućuju ostale
akcionare da vrše neka od kolektivnih akcionarskih
prava. Usled prodaje akcija od strane nekih
radnika akcionara dolazi i do situacije da preostali
manjinski akcionari, čak i kad bi hteli, više
ne mogu zaštiti ni interese zaposlenih koji
su prodali svoje akcije. Stoga, prodajom svojih
akcija radnik akcionar ne samo što prestaje
da bude solidaran s ostalim akcionarima, već
ugrožava i svoj položaj u akcionarskom društvu,
odnosno svoje zaposlenje.
S druge strane, povlačenjem radnika iz akcionarskog
statusa i neki eksterni vlasnici mogu izgubiti
osećaj sigurnosti uloga, odnosno poverenje u
upravljačku strukturu društva. Tu se u prvom
redu radi o penzionisanim radnicima društva
koji poseduju njegove akcije i koji se, u vršenju
vlasničkih prava, po pravilu udružuju sa zaposlenim
radnicima akcionarima kao prirodnim saveznicima.
Takođe, neki drugi eksterni investitori sa više
poverenja ulažu u društva koja, u svojoj strukturi
kapitala, imaju i određeni procenat akcionarstva
zaposlenih.
Treba posebno imati u vidu da, kod prodaje pojedinačne
akcije, ili paketa akcija od strane zaposlenih
radnika kao akcionara, na tržištu, van privatizacionog
procesa, kupac tog paketa akcija nema više ograničenja
karakterističnih za proces privatizacije. Ne
postoji više obaveza investiranja u društvo,
obaveza prihvatanja socijalnog programa, obaveza
održavanja kontinuiteta proizvodnje na određenom
nivou, nema zabrane otpuštanja radnika. Nakon
prodaje dela manjinskog paketa akcija, zaposlenima
se mogu smanjiti akcionarska prava koja vrše
kolektivno. Međutim, nakon prodaje celog kontrolnog
paketa akcija, radnici su prepušteni u potpunosti
volji novog većinskog vlasnika.
Težnja radnika da što pre, naravno pod što povoljnijim
uslovima, prodaju akcije svog preduzeća koje
poseduju, može ukazati i na nepoverenje radnika
u poslovne perspektive i budućnost preduzeća,
kao i na nespremnost da se, kao suvlasnici odnosno
akcionari, suoče sa poslovnim izazovima koji
očekuju preduzeće. I potencijalni investitori,
u toj situaciji, mogu postaviti sebi pitanje
zbog čega bi ulagali u firmu u čije uspešno
poslovanje ne veruju ni sami njeni radnici,
odnosno kakvo zalaganje na poslu mogu očekivati
od tih istih radnika, koji su olako rasprodali
svoje suvlasništvo, odnosno svoje akcije.
|
|
Mohora
Doru |
|
| | | |