Svi raspravljaju o tome šta to časopis Fortune
zove »grčkim vrtlogom« i svako upire prstom
u nekog drugog. Čija je ovo krivica? Grčka vlada
je optužena za varanje i da je dozvolila Grcima
da žive iznad svojih mogućnosti. Evropska unija
je optužena da je stvorila nemoguću strukturu
za evro.
Ili je to krivica Goldmana Saksa? Ta banka je
optužena da je omogućila grčkoj vladi da falsifikuje
svoje račune u pristupanju evromonetarnom sistemu.
Danas je optužuju da se angažuje u »razmeni
kreditnih dugova« što situaciju grčke vlade
čini još ranjivijom, ali prema bankarskim profitima.
Rukovodilac službe za kreditne strategije Unicredit
banke u Minhenu kaže da je ovo kao kada »kupujući
osiguranje za komšijsku kuću – stvaraš pobudu
za spaljivanje kuće«. Nemačka kancelarka Angela
Merkel naziva postupanja Goldmana Saksa u 2002.
godini »skandaloznim«, a Kristin Lagard, francuski
ministar finansija, sada poziva na bolje regulisanje
razmene kreditnih dugova.
Nil Ferguson kaže da »grčka kriza dolazi u Ameriku«.
On ovo zove »fiskalnom krizom zapadnog sveta«.
Ferguson propoveda o grehovima javnog duga i
o konceptu »kejnzijanskog besplatnog ručka«
koji je na kraju »kočnica rasta«. Pol Krugmen
kaže da je to »evrozbrka«, jer Evropa nije smela
da usvoji nijednu valutu pre nego što je bila
spremna za političku uniju. Ali, sada, ne može
se dozvoliti da evro propadne, jer bi to izazvalo
svetski finansijski kolaps.
U međuvremenu izgleda da svi pritiskaju grčku
vladu da smanji svoj budžetski deficit sa više
od 12% na, recimo, 4% za, npr., četiri godine.
Može li ona to? Sme li to? Grčka vlada kaže
da će nešto uraditi. Ovo »nešto« bilo je dovoljno
da pokrene masovne štrajkove poljoprivrednika,
zdravstvenih radnika, saobraćajnih kontrolora,
carinika i svih onih od kojih je zatraženo da
smanje svoje prihode usred ekonomske krize i
rastuće nezaposlenosti.
Treba li Nemačka da uradi nešto? Nemci to ne
žele iz dva razloga. Prvi je očekivani zahtev
i drugih država koje su u ekonomskim teškoćama
(Španija, Portugal, Italija, Irska) zbog istog.
Drugi razlog su unutrašnji pritisci nemačkih
građana, koji bilo koju pomoć Grčkoj vide kao
novac koji će im biti oduzet, u vreme kada i
sami osećaju ekonomski pritisak.
S druge strane, ako Grčka (i druge zemlje) pritisnu
svoje građane da isplate dug, to znači smanjivanje
kupovne moći za uvoz – pre svega, iz Nemačke.
A ovo znači, jedno za drugim, gubitak za nemačku
ekonomiju. Jozef Jofe, izdavač nemačkog Die
Zeita uzdiše: »Evropa je postala ogromna
država blagostanja za svakoga, kako za države,
tako i za pojedince«.
U međuvremenu evro slabi, a dolar je još jednom,
zasad, »sigurno utočište«. Ferguson nas upozorava
da su »dugovi vlade SAD sigurno utočište na
način na koji je Perl Harbur bio sigurno utočište
1941. godine«.
Kada je jedan analitičar u Financial Timesu
sugerisao da će Nemačka, posle svega, »osloboditi
Grčku iz zatvora svojim jemstvom«, neki nemački
čitalac je komentarisao: »Ono što vi govorite
znači da im se daju vaše pare da ih potroše
u vašoj radnji«. Zar to nije upravo ono što
radi Kina kada kupuje obveznice trezora SAD?
Ono što ove mnogostruke, unakrsne analize kratkoročnih
prekorevanja i kratkoročnih dobitaka propuštaju
da kažu jeste to da je problem svetski i strukturalan.
Banke postoje da bi pravile pare. Igre koje
je Goldman Saks igrao (i druge banke, takođe)
nisu se igrale samo sa Grčkom, već i sa mnogim
zemljama – čak i sa Nemačkom, Francuskom i Velikom
Britanijom, čak i sa SAD.
To je zato što vlade žele da prežive. Da bi
preživele, one treba da potroše dovoljno novca
da spreče »vrtlog« i građansku pobunu. A ako
ne uzimaju dovoljno poreza da bi to uradile
(istovremeno, zato što ne žele da dalje podižu
poreze i zato što slabija ekonomija znači manji
poreski prihod), one moraju da »doteruju« svoje
račune zaduživanjem. Tajno pozajmljivanje (od
banaka, na primer) bolje je nego otvoreno pozajmljivanje,
jer omogućuje vladama da izbegnu kritiku, sve
do dana kada se tajne razotkriju i počne »opsedanje
banaka«.
Grčki problemi su doista i nemački. Nemački
problemi su doista i problemi SAD. A problemi
SAD su doista svetski problemi. Analizirajući
ko je šta radio poslednjih deset godina daleko
je manje korisno nego šta, ako je išta moguće,
može biti učinjeno u sledećih deset godina.
Šta se dešava je svetska igra žmurke. Izgleda
da svako čeka ko će prvi ustuknuti. Neko će
napraviti grešku. A tada ćemo imati ono što
je Beri Ičingrin nazvao »majkom svih finansijskih
kriza«. Nju će čak i Kina osetiti.
Komentar br. 276, 1. mart 2010.
Prevela Borka Đurić