Početna stana
 
 
 
     

 

Grčka zbrka, evrozbrka, zbrka zapadnih nacija, svetska zbrka

Imanuel Volerstin

Svi raspravljaju o tome šta to časopis Fortune zove »grčkim vrtlogom« i svako upire prstom u nekog drugog. Čija je ovo krivica? Grčka vlada je optužena za varanje i da je dozvolila Grcima da žive iznad svojih mogućnosti. Evropska unija je optužena da je stvorila nemoguću strukturu za evro.
Ili je to krivica Goldmana Saksa? Ta banka je optužena da je omogućila grčkoj vladi da falsifikuje svoje račune u pristupanju evromonetarnom sistemu. Danas je optužuju da se angažuje u »razmeni kreditnih dugova« što situaciju grčke vlade čini još ranjivijom, ali prema bankarskim profitima. Rukovodilac službe za kreditne strategije Unicredit banke u Minhenu kaže da je ovo kao kada »kupujući osiguranje za komšijsku kuću – stvaraš pobudu za spaljivanje kuće«. Nemačka kancelarka Angela Merkel naziva postupanja Goldmana Saksa u 2002. godini »skandaloznim«, a Kristin Lagard, francuski ministar finansija, sada poziva na bolje regulisanje razmene kreditnih dugova.
Nil Ferguson kaže da »grčka kriza dolazi u Ameriku«. On ovo zove »fiskalnom krizom zapadnog sveta«. Ferguson propoveda o grehovima javnog duga i o konceptu »kejnzijanskog besplatnog ručka« koji je na kraju »kočnica rasta«. Pol Krugmen kaže da je to »evrozbrka«, jer Evropa nije smela da usvoji nijednu valutu pre nego što je bila spremna za političku uniju. Ali, sada, ne može se dozvoliti da evro propadne, jer bi to izazvalo svetski finansijski kolaps.
U međuvremenu izgleda da svi pritiskaju grčku vladu da smanji svoj budžetski deficit sa više od 12% na, recimo, 4% za, npr., četiri godine. Može li ona to? Sme li to? Grčka vlada kaže da će nešto uraditi. Ovo »nešto« bilo je dovoljno da pokrene masovne štrajkove poljoprivrednika, zdravstvenih radnika, saobraćajnih kontrolora, carinika i svih onih od kojih je zatraženo da smanje svoje prihode usred ekonomske krize i rastuće nezaposlenosti.
Treba li Nemačka da uradi nešto? Nemci to ne žele iz dva razloga. Prvi je očekivani zahtev i drugih država koje su u ekonomskim teškoćama (Španija, Portugal, Italija, Irska) zbog istog. Drugi razlog su unutrašnji pritisci nemačkih građana, koji bilo koju pomoć Grčkoj vide kao novac koji će im biti oduzet, u vreme kada i sami osećaju ekonomski pritisak.
S druge strane, ako Grčka (i druge zemlje) pritisnu svoje građane da isplate dug, to znači smanjivanje kupovne moći za uvoz – pre svega, iz Nemačke. A ovo znači, jedno za drugim, gubitak za nemačku ekonomiju. Jozef Jofe, izdavač nemačkog Die Zeita uzdiše: »Evropa je postala ogromna država blagostanja za svakoga, kako za države, tako i za pojedince«.
U međuvremenu evro slabi, a dolar je još jednom, zasad, »sigurno utočište«. Ferguson nas upozorava da su »dugovi vlade SAD sigurno utočište na način na koji je Perl Harbur bio sigurno utočište 1941. godine«.
Kada je jedan analitičar u Financial Timesu sugerisao da će Nemačka, posle svega, »osloboditi Grčku iz zatvora svojim jemstvom«, neki nemački čitalac je komentarisao: »Ono što vi govorite znači da im se daju vaše pare da ih potroše u vašoj radnji«. Zar to nije upravo ono što radi Kina kada kupuje obveznice trezora SAD?
Ono što ove mnogostruke, unakrsne analize kratkoročnih prekorevanja i kratkoročnih dobitaka propuštaju da kažu jeste to da je problem svetski i strukturalan. Banke postoje da bi pravile pare. Igre koje je Goldman Saks igrao (i druge banke, takođe) nisu se igrale samo sa Grčkom, već i sa mnogim zemljama – čak i sa Nemačkom, Francuskom i Velikom Britanijom, čak i sa SAD.
To je zato što vlade žele da prežive. Da bi preživele, one treba da potroše dovoljno novca da spreče »vrtlog« i građansku pobunu. A ako ne uzimaju dovoljno poreza da bi to uradile (istovremeno, zato što ne žele da dalje podižu poreze i zato što slabija ekonomija znači manji poreski prihod), one moraju da »doteruju« svoje račune zaduživanjem. Tajno pozajmljivanje (od banaka, na primer) bolje je nego otvoreno pozajmljivanje, jer omogućuje vladama da izbegnu kritiku, sve do dana kada se tajne razotkriju i počne »opsedanje banaka«.
Grčki problemi su doista i nemački. Nemački problemi su doista i problemi SAD. A problemi SAD su doista svetski problemi. Analizirajući ko je šta radio poslednjih deset godina daleko je manje korisno nego šta, ako je išta moguće, može biti učinjeno u sledećih deset godina. Šta se dešava je svetska igra žmurke. Izgleda da svako čeka ko će prvi ustuknuti. Neko će napraviti grešku. A tada ćemo imati ono što je Beri Ičingrin nazvao »majkom svih finansijskih kriza«. Nju će čak i Kina osetiti.

Komentar br. 276, 1. mart 2010.
Prevela Borka Đurić

 
Prizivanje neograničene vlasti
1-30. 04. 2010.
     


Danas

 
 
 
 
Copyright © 1996-2010