Humana strana obrazovanja

Napuštajući prošli vijek, napustili smo i vijek klasičnog vaspitanja i obrazovanja. Naglasimo, i ovaj put, da je to vijek humanog školstva i nehumanih ratova. Stalno se sudaralo dobro i zlo. Smjenjivali su se rat i mir, čovječnost i neljudskost, nada i beznađe, dobročinstvo i egoizam, a često se sve završavalo zločinima. Može se slobodno reći da je u svim ratovima i ratovanjima i školski sistem padao na ispitu. To bi nam mogao biti znak da i sistem vrednovanja učenika u vladanju promijenimo i da ih u tom, najvažnijem, ljudskom dijelu vaspitanja ocjenjujemo u skladu sa njihovim ljudskim vrlinama i ponašanjem.
U ovom vijeku čekaju nas nova tehnološka dostignuća i eksplozija znanja. Sudariće se srce i duša sa nemilosrdnim tehnološkim procesom. Za tu i takvu budućnost trebaće hrabrosti i umnosti, ali doći će u opasnost čovječnost, srce i duša. Pitanje je: kako sačuvati srce i dušu čovjekovu, a prihvatiti nove eksplozije tehnološkog procesa. Pedagoška nauka mora da odgovori na misao Duška Radovića: »Škola koja mnogo hoće nailazi na otpor dece koja malo mogu«.
Znano je da su, već sada, mnoge zemlje, koje su tehnološki moćne, došle u ozbiljnu krizu u školskom sistemu, onom prevashodnom, sistemu vaspitanja.
Naime, u tim zemljama imamo kompjuterizovanu djecu. Škole pune mozak vrhunskom tehnologijom, a roditelji pune stomak vrhunskim standardom, a između ostaje prazna strana, ostaju siromašni srce i duša djeteta. Mladi su sve manje sretni i veseli, sve manje znaju za igru i zabavu, što je davno pedagozima dalo znak za uzbunu i postavilo otvoreno pitanje: kako u zemlji visokog standarda i visoke tehnologije sačuvati dušu djeteta? Odgovor je složen i nimalo lak. To škola, već sada, treba da ima u svom programu škole budućnosti. Moderna škola, svakako, ali ne i po cijenu čovječnosti i čovjekoljublja. Humanitet, odnosno skup svih čisto ljudskih osobina u školi budućnosti mora da bude i ostane na visokoj ljestvici ili u ravni kao moderni tehnološki proces koji mladi očekuju.
Da bi tu ravnotežu postigla, pedagoška nauka mora da kompjuterski razradi humani program pedagoškog trougla: škola, porodica, društvo.
Taj i takav program treba da bude okosnica ovog vijeka. Samo tako ćemo sačuvati dušu djeteta od razorne tehnološke moći ili ćemo i mi imati djecu robote koja neće znati da se igraju, vesele, druže, pomažu. U tome će biti osnovni zadatak društva da organizuje saradnju škole i porodice s osnovnim zadatkom očuvanja humane strane djeteta i zaštite od svih programskih uticaja na vaspitanje djece, a posebno negativan uticaj televizije.
Televizija, koja je u svom početnom prodoru istinski bila »prozor u svijet«, sada je postala čudovište koje truje dječje duše i nudi, uglavnom, zlo, krv, grubost, razara maštu, san, uništava zdravlje, a posebno mentalno.
Koliko je televizija postala loša, govore i dva podatka: prvi, da imamo već prvo TV ubistvo gledaoca od pretjeranog konzumiranja programa; drugi, da su otvorene prve bolnice za liječenje TV gledalaca. Na tom polju pedagošku nauku očekuju izuzetni izazovi i izuzetni zadaci i posao. Sve će teže biti odgovoriti tim negativnim nasrtajima. Put ka spašavanju djeteta je bogat program saradnje škole i porodice. Na tom putu, prije svega, treba vratiti učenika učenju, učitelja učeniku, a roditelja školi. Ogromne su praznine u tom trouglu i sve su prisutnije. Bez obzira na sve praznine u programima rada Saveza pionira i Saveza omladine, u prethodnom sistemu, tom radu i tom programu vaspitavanja mora se odati priznanje na sveukupnoj brizi za mlade. Njihovim nestankom ostao je ogroman krater u vaspitanju mladih.
Do sada, a to je već dvanaest godina, i društvo, koje je u raspadanju, i pedagoška nauka, koja je u porođajnim mukama, nisu se pobrinuli ko će, kako i na koji način organizovati mlade na multikulturnom polju. Za sada mladi te navike stiču nešto u porodici, nešto u susjedstvu, nešto na ulici, a malo od društva u cjelini.
Postoji opasnost da nam i multikultura postane eufemizam za etničko grupisanje, jer danas u državama u tranziciji sve je u igri. Ali, u jednom realnom vremenu treba spoznati snagu mladih i njihove mogućnosti i sve ono što ih uznemirava i pružiti im organizovanu pomoć i odgovor na sve nepoznanice života.
Uz humanu stranu obrazovanja mladih treba izgraditi i civilizovan odnos prema vaspitačima. Njihov humanitet prema mladima zavisiće od humaniteta društva prema njima. Da bi se učitelj bavio strukom treba mu obezbijediti život dostojan poštovanja, a školski program, po predmetima, mora se kompjuterski razgraditi, a ne da bude, kao sada, šuma bez kompasa i živi pijesak.
Humana strana obrazovanja i kosmopolitska škola podrazumjevaju i odvojenost škole od religije i politike, a posebno očišćenu od nacionalšovinizma.
Humana strana obrazovanja podrazumijeva i brisanje mitomanije i mitologije. Humanitet mora biti realnost, kao što vaspitač mora biti poštovana ličnost zahvaljujući znanju, a ne zvanju. Jer, sa prošlim vijekom i klasičan učitelj i klasična škola odlaze u pedagošku istoriju.

	Lazar Manojlović