Direktna akcija i radnička samoorganizacija*

Prvo čega radnici trebaju biti svjesni ako se odluče boriti za svoja prava jest to da su njihovi interesi suprotni interesima vlasnika/poslodavaca. Nažalost, i državne su vlasti u pravilu sklone zamijeniti javni interes interesima kapitala. Već zbog toga borba za prava često znači i borbu s različitim državnim tijelima. Druga stvar koja se ne smije zaboraviti jest da se radnici imaju pravo sami organizirati. Nitko radnicima ne može oduzeti pravo na štrajk, pravo na prosvjed, pravo na prekid i blokadu proizvodnje. A to uključuje i pravo na preuzimanje tvornica, pravo na blokadu i prosvjed unutar državnih institucija te pravo da se brane i reagiraju ako ih tko pokuša spriječiti u borbi za svoja prava. Jer država i društvo nisu država i društvo tajkuna i političara, nego država i društvo svih nas - i radnika, i seljaka, i umirovljenika, i nezaposlenih... Radnici se stoga imaju pravo boriti za svoja prava, za prava svoje djece i, u konačnici, za prava cijeloga društva - jer oni to društvo zapravo i jesu. Interesi šačice političara i tajkuna ne smiju se izjednačavati s interesima čitavoga društva. Treba također znati da radnici svoje interese neće izboriti tako što će njihovi predstavnici "uvjeriti" upravu/vlasnike/tajkune u "pravu stvar". Nema "prave stvari" koja bi bila takva i za radnike i za poslodavce, s obzirom na to da oni imaju suprotstavljene interese. Stoga se ciljevi radnika neće postići "argumentiranjem" i "objašnjavanjem" na pregovorima i sastancima koji često služe za umrtvljivanje radničke borbe. Rezultati će se postići samo tako da se radničkom akcijom tajkuni i vlast dovoljno stisnu sve dok ne popuste i udovolje postavljenim zahtjevima. Treba još reći da je vrlo bitno kakva se akcija poduzima. Već smo neke od mogućih akcija spomenuli (prosvjedi, štrajk, preuzimanje tvornice, blokade ministarstava i drugih institucija), no neke akcije koje radnici znaju poduzimati i nisu previše produktivne. Jedna od tih neproduktivnih metoda svakako je štrajk glađu. Ta metoda, osim što je iznimno opasna za radnike i što šteti upravo njima, lako postaje ponižavajuća jer se zadovoljava iskazivanjem nemoći radnika, što onda omogućava poslodavcima i vlasti da odigraju ulogu dobrih samarićana i spasilaca. Poželjnija je taktika uvijek ona koja radnike ne stavlja u tako pasivan i ranjiv položaj. Borba za prava nije isto što i traženje milostinje (od nekoga tko je ionako ne bi udijelio). Zato je treba voditi njoj primjerenim sredstvima: odlučno i aktivno.
Jedna od najvažnijih stvari pri organizaciji različitih akcija, bilo da je riječ o manjim akcijama kao što su prosvjedi, bilo o velikim akcijama kao što je preuzimanje tvornice, jest to da se akcija organizira demokratski, tako da radnici sami odluče žele li ići u akciju, kakvu akciju žele poduzeti i kakve će zahtjeve imati. Bitno je da zahtjevi budu od općega interesa, tj. da iza njih mogu stati svi ili gotovo svi članovi radničke zajednice. Samo se tako može poduzeti uspješna akcija. Važno je i to da svi radnici dijele odgovornost u organizaciji akcije i da o njoj izravno odlučuju. Jedino se odlukom svih zainteresiranih radnika može doći do pravih odgovora i rješenja. Čak i ako su donesene u interesu većine, odluke koje donosi nekoliko povlaštenih vođa nužno većinu stavljaju u pasivan položaj. Odgovornost koju borba podrazumijeva ne može se prebaciti na druge. Ako ni zbog čega drugoga, zato što se time ohrabruje zloporaba i otvara mogućnost manipulacije. Za svoja prava moramo se izboriti sami.
Kao uzor radnici mogu uzeti vrlo uspješan studentski način samoorganiziranja - samoorganiziranje putem plenuma. Plenum je skup svih zainteresiranih članova neke radne ili druge zajednice (poduzeća, tvornice, trgovine, hotela, fakulteta, pa i gradske četvrti, sela i sl.). Svaki član takva kolektiva može doći na plenum, reći što misli, iznijeti prijedloge i glasati. Svi su sudionici plenuma ravnopravni i svatko ima jedan glas te se zajednički raspravlja o svim problemima, mogućim rješenjima i akcijama. Na kraju se većinskim brojem glasova odlučuje što će se poduzeti ako što treba poduzimati. Na plenumu takva zajednica može izravnodemokratski raspravljati i odlučivati o svemu. Važno je ponoviti da u plenumskom sustavu odlučivanja odlučuju svi zainteresirani. Zainteresirani znači to da se ne može računati na to da će baš svi članovi kolektiva sudjelovati u donošenju svih odluka, ali je poanta u tome da svi na plenum, ako žele, imaju pravo doći i imaju pravo glasati. U plenumskom sustavu odlučivanja nema "vođa" te se tako sprječava mogućnost manipulacije, korupcije i toga da jedan čovjek odlučuje u ime svih. Samo se na takav, direktnodemokratski način organiziranja može izraziti volja svih radnika nekog poduzeća i samo se tako može poduzeti akcija i doći do rješenja iza kojih će stati svi radnici.

* Iz: "Radnici i radnička prava", www.slobodnifilozofski.com, Zarez, dvotjednik za kulturna i društvena zbivanja, 273-274, Zagreb, 7. siječnja 2010.