Početna stana
 
 
     

 

Sve konkretniji oblici solidarnosti

Ovog bi čoveka prezirali svi: i kralj, i uobraženko, i pijanac, i poslovan čovek. Ali jedini mi on nije čudan. Možda zato što se bavi nečim drugim,
a ne samim sobom
.
 
Antoan de Sent-Egziperi, Mali princ, o fenjerdžiji

Simbolično, ili ne, tek ova decenija je započela prekretničkim štrajkom kolubarskih rudara, štrajkom sa političkim zahtevima, koji je okončao tiraniju Slobodana Miloševića. Više nego simbolično, srpski radnici su se u ovom poduhvatu obračunali sa zabludama iz onog prethodnog svog delovanja na istorijskoj prekretnici, kada su se okupili kao radnici, a razišli kao Srbi, svi na svoje radne zadatke. Više nego bilo šta drugo, kolubarski je oktobar najavljivao obnovu moralne i kreativne snage našeg radnog naroda, snage koja je ne jednom gradila ovu zemlju iz pepela.
Te su se snage prepali oni čiji su gresi iz devedesetih kudikamo krupniji od ideoloških zabluda. Zbog populističke prirode Miloševićevog režima, pljačka izvršena pod njegovim okriljem mogla se legalizovati tek u brižljivo mu fingiranoj suprotnosti, privatizaciji društvene i državne imovine, pa je zato potonji koncept »promena« morao zaustaviti volju naroda, zbuniti iznova probuđene snage, sprečiti ih da se konsoliduju.
Ovo je samo jedan od uglova iz kojih se može posmatrati problematika takozvanog »šestog oktobra«. Neke druge uglove ponudio je u prošlom broju Republike Ivan Ahel u svom tekstu »Tranzicione teškoće Srbije«. Nažalost, pometen ideološkom predrasudom da je radnički aktivizam remetilački faktor reformi (osim kada se kreće strogo u oboru sindikalne birokratije), autor je propustio da uoči kako se najčešći zahtevi štrajkova i protesta radnika i malih akcionara tokom protekle decenije (a uvek zahtevi štrajkova koje je pratila Republika), uglavnom podudaraju s onim što on sam smatra presudno važnim tranzicionim zadacima. Međutim, nakon konstatacije da političke partije u Srbiji »finansijski zavise od tajkuna monopolista, a njihova fizička sigurnost i položaj na vlasti zavise od vojnih i civilnih tajnih službi koje kod sebe drže sve kompromitujuće informacije«, Ahel prelazi na spisak od sedam ekspertskih želja šta sve vlast mora da uradi kako bi nas povela u pravcu razvoja, iako je iz prethodnog kristalno jasno da takav pravac ne može biti interes opisanog vladajućeg klupka. Ko će primorati vlast da se okrene razvoju, to nije predmet Ahelove analize, samo je izvesno da radnici, iako za razvoj živo zainteresovani, u pritisku na vlast partneri biti ne smeju. Iz petnih žila zagledan u Srbiju nakon tranzicije, Ahelov tekst skončava na staroj dobroj segregaciji ko jeste, a ko nije »zadužen za istinu«; radnici nisu, pa ako im preduzeća možda i propadaju pred očima, ima da ćute i kolektivno pregovaraju.

Na ušću dveju reka ispod Avale

Štrajk radnika »Trudbenik gradnje« izdvojio se kao važan ne samo u sezoni radničkih gibanja izazvanih ekonomskom krizom, već bismo mogli reći da se radi o jednom od ključnih štrajkova u Beogradu u čitavom periodu od kolubarskog protesta protiv vlasti do danas. Naime, glavni grad je samo naizgled bio centar događanja radnika u tranziciji, jer su mitingovanja bivših službenika banaka u stečaju, malih akcionara »C marketa« (a baška Radulovićevih kontramitingaša), poverilaca Robnih kuća Beograd, eventualnih akcionara »Geneksa« i sličnih, iz različitih opskurnih razloga uvek privlačila pažnju medija, iako za neke od njih (bar meni) do dana današnjeg osta nejasno kog su to đavola povazdan tražili u plastu pusula o poslovanju i razvlačenju imovine svojih bivših preduzeća. Retko se upuštam u omiljeni sport srpskih novinara – raspaljivanje po slabijima – ali, istini za volju, nisu samo vlast i »tajkuni« odgovorni za to što je »mali akcionar«, umesto temeljne institucije našeg budućeg kapitalizma, postao sinonim za dokonog penzionera koji bi se i da nije privatizacije stalno s nekim parničio. Posle neuspešnih antikorupcijskih napora Konzorcijuma zaposlenih Veterinarskog zavoda iz 2003/04. godine, ovogodišnji štrajk u »Trudbenik gradnji« po prvi put daje povoda za nadu da se tranziciona konfuzija može razvejati čak i u složenim prestoničkim uslovima.
»Trudbenik gradnju« je marta 2008. godine kupila »Monterra« Dragana Kopčalića, nekadašnjeg predsednika beogradskog odbora Demokratske stranke (zglajznuo 2000. godine, jer je na stranačkim izborima podržao Vuksanovića, ali ostao kum Bojana Stanojevića, potonjeg gradskog menadžera Beograda). Ugovor o prodaji nije zaključila Agencija za privatizaciju, već KMG »Trudbenik«, preduzeće koje je osnovalo »Trudbenik gradnju«, a danas je u restrukturiranju, i praktično ne postoji. Zbog čega je Agencija odlučila da potpisivanje ugovora prepusti licu koje nije u stanju da kontroliše njegovo izvršenje, lako je naslutiti. Vlast u Srbiji nikada ne traži rešenja prema javnom interesu već ih kroji prema potrebama »naših«.
Posle oktobarskih promena Kopčalićeva »Monterra« postaje omiljeni ponuđač grada Beograda u nabavkama građevinskih radova, pa je Kopčalić za kratko vreme postao vlasnik »jedne od najvećih građevinskih kompanija u regionu«. Tako je bar predstavljen u Pressu 21. juna ove godine, gde je dao intervju nedelje pod naslovom »Vanredno stanje zbog krize!« Pa kaže: »Vrlo je moguće da će, s obzirom na razvoj ove krize, septembar ili
oktobar u Srbiji biti tako drastično loši da neće moći da se isplaćuju zarade zaposlenima u javnom sektoru, a ako do toga dođe, konačan rezultat biće socijalni nemiri. Mislim da je takav scenario dovoljan razlog da se već sada u zemlji proglasi vanredno stanje«. U trenutku dok je »ležerno« (ruka u džepu) pozirao za ovaj intervju, Kopčalić je bez sumnje znao da uskoro može računati sa štrajkom u »Trudbeniku«.
Sindikat Nezavisnost »Trudbenik gradnje« već po ulasku novog vlasnika počeo je da prati poštovanje ugovora o privatizaciji, pa se septembra 2008. godine prvi put obratio Agenciji za privatizaciju s upozorenjem da kupac ne izvršava svoje obaveze. Radilo se još uvek o »sitnim« problemima, otpuštanju radnika na način suprotan privatizacionom ugovoru itsl. Zaključno sa januarom ove godine, novi vlasnik je još nekako i izvršavao onu obavezu koja je, ili bi bar trebalo da bude, smisao privatizacije društvene imovine i tranzicije ka tržišnoj privredi – održavanje kontinuiteta poslovanja u osnovnoj delatnosti.
Na dan privatizacije »Trudbenik gradnja« je radila na 11 gradilišta. Do januara, novi gazda je raskinuo ili završio sve nasleđene poslove, niti jedan novi ugovor nije zaključio, a zatvorio je »Trudbenikovu« fabriku betona na Savskom nasipu. Na lokaciji nekadašnje betonjerke, inače u zoni
 
budućeg stambeno-poslovnog kompleksa koji će nići umesto Mišković–Bekove Luke Beograd, sada se nalazi firma »Gradient«, koju su mesec dana uoči privatizacije »Trudbenika« osnovali suvlasnici »Monterre« i Luka Beograd. Istovremeno, dok za privatizovano preduzeće ne uspeva da obezbedi posao, Kopčalić je »Monterri« na godinu dana ustupio 130 »Trudbenikovih« radnika. U »Trudbeniku« ih je do početka štrajka ostalo svega 147, od 497 koliko je bilo pre privatizacije.
Nepuna dva meseca nakon intervjua u Pressu ispostavilo se da Kopčaliću nije samo do javne bezbednosti. Sindikat Nezavisnost »Trudbenik gradnje« organizovao je štrajk sa zahtevom da Agencija za privatizaciju raskine ugovor sa »Monterrom«, jer je Kopčalić praktično ugasio preduzeće. Preuzeo je samo atraktivne građevinske lokacije i deo radnika dok mu budu bili potrebni, dok je »Trudbenikov« račun u neprekidnoj blokadi od 17. marta ove godine.
Na sve dopise sindikata Agencija je davala uvek isti odgovor – nisu nadležni za kontrolu ugovora. Zbog toga je štrajk izašao iz fabričkog kruga i prerastao u protest ispred Ministarstva ekonomije i regionalnog razvoja, nadležnog za kontrolu rada Agencije za privatizaciju. Na pregovorima koje je organizovalo Ministarstvo, štrajkački odbor i Kopčalić su 21. septembra prihvatili predlog Agencije da se za kontrolu izvršenja ugovora angažuje privatna revizorska kuća. Sporazum je postignut na odvojenim sastancima, pošto Kopčalić nije hteo da sedi za istim stolom sa štrajkačkim odborom. Štrajkači su jedino odbili da prekinu proteste ispred Ministarstva dok revizorska kuća ne bude završila sa kontrolom, a gazda je sledećeg dana objavio sad već legendarno saopštenje da je u »Trudbeniku« »na delu sindikalni terorizam«.
Izbor revizora se pretvorio u beskrajnu noćnu moru: nijedna velika kuća nije odgovorila na poziv Agencije za privatizaciju, a Kopčalić je insistirao da se angažuje neko od »velikih« (»Deloitte«, KPMG, PWHC, »Ernst & Young«).

Koordinacija

U prostorijama KMG »Trudbenik« 23. oktobra ove godine održan je sastanak Koordinacionog odbora radničkih protesta u Srbiji, sa protestom radnika »Trudbenik gradnje« kao jedinom tačkom dnevnog reda. Analizirajući pat poziciju u koju je zapao protest, okupljeni predstavnici radnika »Zastave elektro«, »Jugoremedije«, »Srboleka«, »Šinvoza«, BEK-a i domaćini iz »Trudbenik gradnje« zaključili su da je predlog Agencije po svoj prilici bio samo način da se odloži rešavanje problema, odnosno da se oslabi pozicija štrajkačkog odbora i eventualno ospe protest; pri tom, Agencija očigledno pokušava da prikrije svoju odgovornost za kontrolu ugovora, propisanu Zakonom o privatizaciji. Koordinacioni odbor je preporučio Štrajkačkom odboru »Trudbenik gradnje« da se okane ćorave potrage za privatnim revizorom i da preseli protest ispred Agencije za privatizaciju, gde moraju biti uporni u zahtevu da Agencija izvrši svoju zakonsku obavezu kontrole ugovora u privatizaciji. Kako će Agencija to učiniti, angažovanjem privatnog revizora ili na neki drugi način, to je već njihov problem, samo treba da budu sigurni da će imati protest na Terazijama sve dok taj problem ne reše. Dogovoreno je da protest ispred Agencije počne 28. oktobra, a da dan ranije predstavnici ostalih preduzeća dođu ispred Ministarstva ekonomije kako bi se obratili okupljenim radnicima »Trudbenika« i preneli im svoja iskustva. Potpredsednik štrajkačkog odbora »Trudbenika« Vladimir Novaković je rekao da bi bilo veoma važno da štrajkači čuju da su drugi radnici u protestu imali slične probleme kroz koje sada prolazi »Trudbenik«, ali da su uspeli da ih prevaziđu zahvaljujući upornosti, dobroj organizaciji i međusobnoj podršci.
Na poslednjem okupljanju radnika »Trudbenika« ispred Ministarstva ekonomije 27. oktobra, demonstrantima su se obratili predsednik štrajkačkog odbora »Zastave elektro« Slobodan Gajić, lider bivših radnika »Šinvoza« Mita Lisica i predsednik sindikata »Jugoremedije« Vladimir Pecikoza. Svako od tri živopisna svedočenja o različitim iskustvima sindikalne i akcionarske borbe završeno je istim zaključkom: nema odustajanja! Vladimir Novaković danas ističe da je podrška drugih radnika i upoznavanje sa njihovim iskustvima dalo novu snagu štrajkačima »Trudbenika«, snagu koja im je u narednim danima bila i te kako potrebna.
Kopčalić je 28. oktobra otpustio 45 radnika »Trudbenik gradnje« koji učestvuju u štrajku, a nekoliko dana kasnije još 15. Među otpuštenima je svih devet članova štrajkačkog odbora. Otkazi su samo učvrstili rešenost štrajkača da istraju, svesni da sada više nemaju kud. Uprkos nevremenu, protest ispred Agencije je svakodnevno održavan.
Savet za borbu protiv korupcije je 29. oktobra uputio Vladi Srbije svoj izveštaj o privatizaciji »Trudbenik gradnje«, u kojem zaključuje da je Agencija za privatizaciju »dužna da kontroliše izvršenje Ugovora o kupoprodaji udela u preduzeću ‘Trudbenik gradnja’ d.o.o., i ako kupac otpušta radnike protivno Ugovoru i ne održava kontinuitet poslovanja, posledica takvog ponašanja može biti i raskid Ugovora«. Izveštaj je, između ostalog, značajno pomogao da do javnosti dođe informacija o otpuštanju radnika u štrajku.
Iako se poslednjih godina sa puno razloga često govori o krizi vrednosti u Srbiji, ne bi se baš moglo reći da smo zbunjena masa bez ikakvog sadržaja. Pomenuta pojavljivanja Kopčalića u javnosti su, ako je suditi po internet komentarima, naišla na nepodeljeno zgražanje. Nezavisno od političkog opredeljenja, ljudi očigledno nisu naklonjeni arogantnom skorojeviću koji filozofira o vanrednom stanju i bulazni o terorizmu. Šta god mislili o privatizaciji, tranziciji i ulozi radnika u ovim procesima, šira javnost neće podržati otpuštanje radnika samo zato što se bore za svoja prava, pa mislim da tu negde treba tražiti odgovor na pitanje kako je došlo do preokreta. Naime, sve što je Agencija za privatizaciju od septembra 2008. godine proglašavala za crno odjednom je postalo belo. V. d. direktora Agencije Vladislav Cvetković se nakon objavljivanja izveštaja Saveta složio da jeste nadležan za kontrolu izvršenja ugovora o privatizaciji »Trudbenika«, koju je onda i zakazao za 11. novembar.
U trenutku dok završavamo ovaj tekst, izveštaj Agencije o kontroli izvršenja ugovornih obaveza u »Trudbeniku« još uvek nije završen. Međutim, prema toku kontrole, kojoj je prisustvovao advokat Sindikata Nezavisnost »Trudbenik gradnje« Simo Lončar, može se reći da je Agencija ozbiljno prionula na posao. Od Kopčalića su zahtevali da dostavi sve ugovore o poslovima koje je »Trudbenik« zaključio nakon prodaje (a nema nijedan). Dostavio je samo ugovor o poslovno-tehničkoj saradnji između »Trudbenika« i »Monterre«, onaj ugovor na osnovu kojeg je na godinu dana preuzeo 130 »Trudbenikovih« radnika i angažovao ih na »Monterrinim« poslovima. Gazda se, naravno, ne predaje, tako da je 11. novembra zabranio dvojici predstavnika štrajkačkog odbora da zajedno sa komisijom Agencije uđu u »Trudbenik« kako bi prisustvovali kontroli, i to uz obrazloženje da su i jedan i drugi dobili otkaze!
Iznenađenja su u Srbiji uvek moguća, naročito ona neprijatna, tako da ne treba žuriti sa dobrim vestima. Čak i ako izveštaj o kontroli potvrdi navode sindikata, može se očekivati da Agencija odbije da pokrene jednostrani raskid ugovora na način predviđen Zakonom o privatizaciji, odnosno da raskid ugovora prepusti KMG »Trudbeniku« i višegodišnjoj sudskoj parnici. Ipak, do sada pokazana upornost i solidarnost radnika »Trudbenik gradnje« daje sasvim čvrste garancije da će se, bez obzira na moguće prepreke, naći pozitivno rešenje, rešenje koje će stvoriti uslove da se otpušteni radnici vrate na posao, a da »Trudbenik« ponovo proradi.

Za to vreme na Begeju...

Još jedna grupa koja učestvuje u Koordinacionom odboru radničkih protesta u Srbiji, bivši radnici i mali akcionari zrenjaninskog »Šinvoza« proteklih nedelja su ponovo morali da zapnu kako bi objasnili očigledno.
Verovatno ceneći da je prošlo dovoljno vremena otkako je priča o pljački »Šinvoza« poslednji put bila u medijima, Nebojša Ivković je pokušao da opere biografiju tako što su njegovi direktori 11. novembra pred televizijskim kamerama proveli gradske čelnike kroz fabriku i objavili oporavak fabrike. Beogradska štampa je ovoj poseti jednog srpskog gradonačelnika jednom lokalnom preduzeću posvetila značajnu pažnju, u izdanjima koja čita cela Srbija. Novinar Politike Đ. Đukić je ukratko podsetio na predistoriju slučaja uz konstataciju: »Sindikalni protesti doveli su do finansijskog kraha fabrike«, i zaključio: »Interesantno je da je Skupština grada Zrenjanina u vreme sindikalnih protesta stala na stranu radnika i podržala ih protiv Ivkovića, da bi juče njen potpredsednik Predrag Jeremić i gradonačelnik Zrenjanina Mileta Mihajlov naglasili da će gradske vlasti ceniti činjenicu da je u ‘Šinvozu’ obnovljena proizvodnja i da će dati podršku razvoju ovog preduzeća i zapošljavanju novih radnika« (»Šinvoz radi, sud osporio poništavanje privatizacije«, Politika, 12. novembar 2009). Problem je, zapravo, kudikamo ozbiljniji od pukog »preletanja«. Skupština Zrenjanina je krajem prošle godine osnovala Anketni odbor koji je istražio činjenice o privatizaciji »Šinvoza« i sastavio izveštaj u kojem stoji da je Nebojša Ivković namerno izazvao stečaj preduzeća. Taj izveštaj je Skupština jednoglasno usvojila, sa zaključkom da će podržati borbu radnika i malih akcionara »Šinvoza« da zaštite svoja prava. Dakle, gradonačelnik i potpredsednik Skupštine su istupili suprotno stavu Skupštine.
Pokret Ravnopravnost, zrenjaninska politička organizacija koja okuplja radnika i male akcionare, 17. novembra je održao konferenciju za štampu na kojoj je Mita Lisica, između ostalog, rekao: »Pozivamo čelnike grada Zrenjanina da poštuju zaključke Anketnog odbora o ‘Šinvozu’, za koje je glasalo svih 67 zrenjaninskih odbornika, i da se uzdrže od poteza koji se u javnosti mogu protumačiti kao podrška ljudima koji su opljačkali zrenjaninske radnike i male akcionare. Predstavnici lokalne vlasti moraju biti svesni težine koju njihova poseta ima u trenutku kad jedna kriminalna grupa nastoji da stekne poslovni ugled i pridobije nove partnere«. Gradonačelnik je, valjda, tek posle posete fabrici shvatio šta je uradio, pa je 18. novembra zajedno sa Lisicom održao svoju konferenciju za štampu kako bi izjavio da stoji iza zaključaka Anketnog odbora i odluke Skupštine. Međutim, saopštenje pokreta Ravnopravnost prenela su dva dnevna lista, i to na vojvođanskim stranama, a gradonačelnikovo pokajanje ni toliko.
Nije teško naslutiti pozadinu ujdurme. Ako je Ivković na prevaru i uspeo da dobije preduzeće, negativan publicitet koji je time stekao sada mu predstavlja krupnu prepreku u poslovanju, jer teško će političari odlučiti da sarađuju sa firmom uz čije se ime vezuje notorni korupcionaški skandal, a preduzeće koje se bavi remontom lokomotiva upućeno je na saradnju skoro isključivo sa državom, odnosno političarima. Uostalom, direktor »Šinvoza« Radomir Miljuš je baš prilikom gradonačelnikove posete najavio moguću saradnju preduzeća sa gradom Beogradom. Zato je javna dekontaminacija Ivkovićeva nasušna potreba, zato je verovatno puno i uložio u čitav medijski cirkus. Bivši radnici i mali akcionari su najavili novo okupljanje kako bi se dogovorili o nastavku borbe, pominju čak i blokadu skupštinske zgrade ukoliko grad jasno ne stane iza stava da Ivkovićeva uprava, kao što reče Mita Lisica u svom saopštenju, »može biti partner samo u korupciji, ali ne i u poslu koji se radi u javnom interesu«.
  Ivan Zlatić
 
Uprava »Šinvoza« obmanjuje javnost
1 - 31. 12. 2009.
     


Danas

 
 
 
 
Copyright © 1996-2009