Sve konkretniji
oblici solidarnosti
|
Ovog bi čoveka prezirali
svi: i kralj, i uobraženko, i pijanac, i
poslovan čovek. Ali jedini mi on nije čudan.
Možda zato što se bavi nečim drugim,
a ne samim sobom.
|
|
Antoan de Sent-Egziperi,
Mali princ, o fenjerdžiji
|
Simbolično, ili ne, tek ova decenija je započela
prekretničkim štrajkom kolubarskih rudara, štrajkom
sa političkim zahtevima, koji je okončao tiraniju
Slobodana Miloševića. Više nego simbolično, srpski
radnici su se u ovom poduhvatu obračunali sa zabludama
iz onog prethodnog svog delovanja na istorijskoj
prekretnici, kada su se okupili kao radnici, a
razišli kao Srbi, svi na svoje radne zadatke.
Više nego bilo šta drugo, kolubarski je oktobar
najavljivao obnovu moralne i kreativne snage našeg
radnog naroda, snage koja je ne jednom gradila
ovu zemlju iz pepela.
Te su se snage prepali oni čiji su gresi iz devedesetih
kudikamo krupniji od ideoloških zabluda. Zbog
populističke prirode Miloševićevog režima, pljačka
izvršena pod njegovim okriljem mogla se legalizovati
tek u brižljivo mu fingiranoj suprotnosti, privatizaciji
društvene i državne imovine, pa je zato potonji
koncept »promena« morao zaustaviti volju naroda,
zbuniti iznova probuđene snage, sprečiti ih da
se konsoliduju.
Ovo je samo jedan od uglova iz kojih se može posmatrati
problematika takozvanog »šestog oktobra«. Neke
druge uglove ponudio je u prošlom broju Republike
Ivan Ahel u svom tekstu »Tranzicione teškoće Srbije«.
Nažalost, pometen ideološkom predrasudom da je
radnički aktivizam remetilački faktor reformi
(osim kada se kreće strogo u oboru sindikalne
birokratije), autor je propustio da uoči kako
se najčešći zahtevi štrajkova i protesta radnika
i malih akcionara tokom protekle decenije (a uvek
zahtevi štrajkova koje je pratila Republika),
uglavnom podudaraju s onim što on sam smatra presudno
važnim tranzicionim zadacima. Međutim, nakon konstatacije
da političke partije u Srbiji »finansijski zavise
od tajkuna monopolista, a njihova fizička sigurnost
i položaj na vlasti zavise od vojnih i civilnih
tajnih službi koje kod sebe drže sve kompromitujuće
informacije«, Ahel prelazi na spisak od sedam
ekspertskih želja šta sve vlast mora da uradi
kako bi nas povela u pravcu razvoja, iako je iz
prethodnog kristalno jasno da takav pravac ne
može biti interes opisanog vladajućeg klupka.
Ko će primorati vlast da se okrene razvoju, to
nije predmet Ahelove analize, samo je izvesno
da radnici, iako za razvoj živo zainteresovani,
u pritisku na vlast partneri biti ne smeju. Iz
petnih žila zagledan u Srbiju nakon tranzicije,
Ahelov tekst skončava na staroj dobroj segregaciji
ko jeste, a ko nije »zadužen za istinu«; radnici
nisu, pa ako im preduzeća možda i propadaju pred
očima, ima da ćute i kolektivno pregovaraju.
Na ušću dveju reka ispod Avale
Štrajk radnika »Trudbenik gradnje« izdvojio se kao
važan ne samo u sezoni radničkih gibanja izazvanih
ekonomskom krizom, već bismo mogli reći da se radi
o jednom od ključnih štrajkova u Beogradu u čitavom
periodu od kolubarskog protesta protiv vlasti do
danas. Naime, glavni grad je samo naizgled bio centar
događanja radnika u tranziciji, jer su mitingovanja
bivših službenika banaka u stečaju, malih akcionara
»C marketa« (a baška Radulovićevih kontramitingaša),
poverilaca Robnih kuća Beograd, eventualnih akcionara
»Geneksa« i sličnih, iz različitih opskurnih razloga
uvek privlačila pažnju medija, iako za neke od njih
(bar meni) do dana današnjeg osta nejasno kog su
to đavola povazdan tražili u plastu pusula o poslovanju
i razvlačenju imovine svojih bivših preduzeća. Retko
se upuštam u omiljeni sport srpskih novinara – raspaljivanje
po slabijima – ali, istini za volju, nisu samo vlast
i »tajkuni« odgovorni za to što je »mali akcionar«,
umesto temeljne institucije našeg budućeg kapitalizma,
postao sinonim za dokonog penzionera koji bi se
i da nije privatizacije stalno s nekim parničio.
Posle neuspešnih antikorupcijskih napora Konzorcijuma
zaposlenih Veterinarskog zavoda iz 2003/04. godine,
ovogodišnji štrajk u »Trudbenik gradnji« po prvi
put daje povoda za nadu da se tranziciona konfuzija
može razvejati čak i u složenim prestoničkim uslovima.
»Trudbenik gradnju« je marta 2008. godine kupila
»Monterra« Dragana Kopčalića, nekadašnjeg predsednika
beogradskog odbora Demokratske stranke (zglajznuo
2000. godine, jer je na stranačkim izborima podržao
Vuksanovića, ali ostao kum Bojana Stanojevića, potonjeg
gradskog menadžera Beograda). Ugovor o prodaji nije
zaključila Agencija za privatizaciju, već KMG »Trudbenik«,
preduzeće koje je osnovalo »Trudbenik gradnju«,
a danas je u restrukturiranju, i praktično ne postoji.
Zbog čega je Agencija odlučila da potpisivanje ugovora
prepusti licu koje nije u stanju da kontroliše njegovo
izvršenje, lako je naslutiti. Vlast u Srbiji nikada
ne traži rešenja prema javnom interesu već ih kroji
prema potrebama »naših«.
Posle oktobarskih promena Kopčalićeva »Monterra«
postaje omiljeni ponuđač grada Beograda u nabavkama
građevinskih radova, pa je Kopčalić za kratko vreme
postao vlasnik »jedne od najvećih građevinskih kompanija
u regionu«. Tako je bar predstavljen u Pressu
21. juna ove godine, gde je dao intervju nedelje
pod naslovom »Vanredno stanje zbog krize!« Pa kaže:
»Vrlo je moguće da će, s obzirom na razvoj ove krize,
septembar ili
oktobar u Srbiji biti
tako drastično loši da neće moći da se isplaćuju
zarade zaposlenima u javnom sektoru, a ako
do toga dođe, konačan rezultat biće socijalni
nemiri. Mislim da je takav scenario dovoljan
razlog da se već sada u zemlji proglasi
vanredno stanje«. U trenutku dok je »ležerno«
(ruka u džepu) pozirao za ovaj intervju,
Kopčalić je bez sumnje znao da uskoro može
računati sa štrajkom u »Trudbeniku«.
Sindikat Nezavisnost »Trudbenik gradnje«
već po ulasku novog vlasnika počeo je da
prati poštovanje ugovora o privatizaciji,
pa se septembra 2008. godine prvi put obratio
Agenciji za privatizaciju s upozorenjem
da kupac ne izvršava svoje obaveze. Radilo
se još uvek o »sitnim« problemima, otpuštanju
radnika na način suprotan privatizacionom
ugovoru itsl. Zaključno sa januarom ove
godine, novi vlasnik je još nekako i izvršavao
onu obavezu koja je, ili bi bar trebalo
da bude, smisao privatizacije društvene
imovine i tranzicije ka tržišnoj privredi
– održavanje kontinuiteta poslovanja u osnovnoj
delatnosti.
Na dan privatizacije »Trudbenik gradnja«
je radila na 11 gradilišta. Do januara,
novi gazda je raskinuo ili završio sve nasleđene
poslove, niti jedan novi ugovor nije zaključio,
a zatvorio je »Trudbenikovu« fabriku betona
na Savskom nasipu. Na lokaciji nekadašnje
betonjerke, inače u zoni
|
|
|
budućeg stambeno-poslovnog kompleksa koji će nići
umesto Mišković–Bekove Luke Beograd, sada se nalazi
firma »Gradient«, koju su mesec dana uoči privatizacije
»Trudbenika« osnovali suvlasnici »Monterre« i Luka
Beograd. Istovremeno, dok za privatizovano preduzeće
ne uspeva da obezbedi posao, Kopčalić je »Monterri«
na godinu dana ustupio 130 »Trudbenikovih« radnika.
U »Trudbeniku« ih je do početka štrajka ostalo svega
147, od 497 koliko je bilo pre privatizacije.
Nepuna dva meseca nakon intervjua u Pressu
ispostavilo se da Kopčaliću nije samo do javne bezbednosti.
Sindikat Nezavisnost »Trudbenik gradnje« organizovao
je štrajk sa zahtevom da Agencija za privatizaciju
raskine ugovor sa »Monterrom«, jer je Kopčalić praktično
ugasio preduzeće. Preuzeo je samo atraktivne građevinske
lokacije i deo radnika dok mu budu bili potrebni,
dok je »Trudbenikov« račun u neprekidnoj blokadi
od 17. marta ove godine.
Na sve dopise sindikata Agencija je davala uvek
isti odgovor – nisu nadležni za kontrolu ugovora.
Zbog toga je štrajk izašao iz fabričkog kruga i
prerastao u protest ispred Ministarstva ekonomije
i regionalnog razvoja, nadležnog za kontrolu rada
Agencije za privatizaciju. Na pregovorima koje je
organizovalo Ministarstvo, štrajkački odbor i Kopčalić
su 21. septembra prihvatili predlog Agencije da
se za kontrolu izvršenja ugovora angažuje privatna
revizorska kuća. Sporazum je postignut na odvojenim
sastancima, pošto Kopčalić nije hteo da sedi za
istim stolom sa štrajkačkim odborom. Štrajkači su
jedino odbili da prekinu proteste ispred Ministarstva
dok revizorska kuća ne bude završila sa kontrolom,
a gazda je sledećeg dana objavio sad već legendarno
saopštenje da je u »Trudbeniku« »na delu sindikalni
terorizam«.
Izbor revizora se pretvorio u beskrajnu noćnu moru:
nijedna velika kuća nije odgovorila na poziv Agencije
za privatizaciju, a Kopčalić je insistirao da se
angažuje neko od »velikih« (»Deloitte«, KPMG, PWHC,
»Ernst & Young«).
Koordinacija
U prostorijama KMG »Trudbenik« 23. oktobra ove
godine održan je sastanak Koordinacionog odbora
radničkih protesta u Srbiji, sa protestom radnika
»Trudbenik gradnje« kao jedinom tačkom dnevnog
reda. Analizirajući pat poziciju u koju je zapao
protest, okupljeni predstavnici radnika »Zastave
elektro«, »Jugoremedije«, »Srboleka«, »Šinvoza«,
BEK-a i domaćini iz »Trudbenik gradnje« zaključili
su da je predlog Agencije po svoj prilici bio
samo način da se odloži rešavanje problema, odnosno
da se oslabi pozicija štrajkačkog odbora i eventualno
ospe protest; pri tom, Agencija očigledno pokušava
da prikrije svoju odgovornost za kontrolu ugovora,
propisanu Zakonom o privatizaciji. Koordinacioni
odbor je preporučio Štrajkačkom odboru »Trudbenik
gradnje« da se okane ćorave potrage za privatnim
revizorom i da preseli protest ispred Agencije
za privatizaciju, gde moraju biti uporni u zahtevu
da Agencija izvrši svoju zakonsku obavezu kontrole
ugovora u privatizaciji. Kako će Agencija to učiniti,
angažovanjem privatnog revizora ili na neki drugi
način, to je već njihov problem, samo treba da
budu sigurni da će imati protest na Terazijama
sve dok taj problem ne reše. Dogovoreno je da
protest ispred Agencije počne 28. oktobra, a da
dan ranije predstavnici ostalih preduzeća dođu
ispred Ministarstva ekonomije kako bi se obratili
okupljenim radnicima »Trudbenika« i preneli im
svoja iskustva. Potpredsednik štrajkačkog odbora
»Trudbenika« Vladimir Novaković je rekao da bi
bilo veoma važno da štrajkači čuju da su drugi
radnici u protestu imali slične probleme kroz
koje sada prolazi »Trudbenik«, ali da su uspeli
da ih prevaziđu zahvaljujući upornosti, dobroj
organizaciji i međusobnoj podršci.
Na poslednjem okupljanju radnika »Trudbenika«
ispred Ministarstva ekonomije 27. oktobra, demonstrantima
su se obratili predsednik štrajkačkog odbora »Zastave
elektro« Slobodan Gajić, lider bivših radnika
»Šinvoza« Mita Lisica i predsednik sindikata »Jugoremedije«
Vladimir Pecikoza. Svako od tri živopisna svedočenja
o različitim iskustvima sindikalne i akcionarske
borbe završeno je istim zaključkom: nema odustajanja!
Vladimir Novaković danas ističe da je podrška
drugih radnika i upoznavanje sa njihovim iskustvima
dalo novu snagu štrajkačima »Trudbenika«, snagu
koja im je u narednim danima bila i te kako potrebna.
Kopčalić je 28. oktobra otpustio 45 radnika »Trudbenik
gradnje« koji učestvuju u štrajku, a nekoliko
dana kasnije još 15. Među otpuštenima je svih
devet članova štrajkačkog odbora. Otkazi su samo
učvrstili rešenost štrajkača da istraju, svesni
da sada više nemaju kud. Uprkos nevremenu, protest
ispred Agencije je svakodnevno održavan.
Savet za borbu protiv korupcije je 29. oktobra
uputio Vladi Srbije svoj izveštaj o privatizaciji
»Trudbenik gradnje«, u kojem zaključuje da je
Agencija za privatizaciju »dužna da kontroliše
izvršenje Ugovora o kupoprodaji udela u preduzeću
‘Trudbenik gradnja’ d.o.o., i ako kupac otpušta
radnike protivno Ugovoru i ne održava kontinuitet
poslovanja, posledica takvog ponašanja može biti
i raskid Ugovora«. Izveštaj je, između ostalog,
značajno pomogao da do javnosti dođe informacija
o otpuštanju radnika u štrajku.
Iako se poslednjih godina sa puno razloga često
govori o krizi vrednosti u Srbiji, ne bi se baš
moglo reći da smo zbunjena masa bez ikakvog sadržaja.
Pomenuta pojavljivanja Kopčalića u javnosti su,
ako je suditi po internet komentarima, naišla
na nepodeljeno zgražanje. Nezavisno od političkog
opredeljenja, ljudi očigledno nisu naklonjeni
arogantnom skorojeviću koji filozofira o vanrednom
stanju i bulazni o terorizmu. Šta god mislili
o privatizaciji, tranziciji i ulozi radnika u
ovim procesima, šira javnost neće podržati otpuštanje
radnika samo zato što se bore za svoja prava,
pa mislim da tu negde treba tražiti odgovor na
pitanje kako je došlo do preokreta. Naime, sve
što je Agencija za privatizaciju od septembra
2008. godine proglašavala za crno odjednom je
postalo belo. V. d. direktora Agencije Vladislav
Cvetković se nakon objavljivanja izveštaja Saveta
složio da jeste nadležan za kontrolu izvršenja
ugovora o privatizaciji »Trudbenika«, koju je
onda i zakazao za 11. novembar.
U trenutku dok završavamo ovaj tekst, izveštaj
Agencije o kontroli izvršenja ugovornih obaveza
u »Trudbeniku« još uvek nije završen. Međutim,
prema toku kontrole, kojoj je prisustvovao advokat
Sindikata Nezavisnost »Trudbenik gradnje« Simo
Lončar, može se reći da je Agencija ozbiljno prionula
na posao. Od Kopčalića su zahtevali da dostavi
sve ugovore o poslovima koje je »Trudbenik« zaključio
nakon prodaje (a nema nijedan). Dostavio je samo
ugovor o poslovno-tehničkoj saradnji između »Trudbenika«
i »Monterre«, onaj ugovor na osnovu kojeg je na
godinu dana preuzeo 130 »Trudbenikovih« radnika
i angažovao ih na »Monterrinim« poslovima. Gazda
se, naravno, ne predaje, tako da je 11. novembra
zabranio dvojici predstavnika štrajkačkog odbora
da zajedno sa komisijom Agencije uđu u »Trudbenik«
kako bi prisustvovali kontroli, i to uz obrazloženje
da su i jedan i drugi dobili otkaze!
Iznenađenja su u Srbiji uvek moguća, naročito
ona neprijatna, tako da ne treba žuriti sa dobrim
vestima. Čak i ako izveštaj o kontroli potvrdi
navode sindikata, može se očekivati da Agencija
odbije da pokrene jednostrani raskid ugovora na
način predviđen Zakonom o privatizaciji, odnosno
da raskid ugovora prepusti KMG »Trudbeniku« i
višegodišnjoj sudskoj parnici. Ipak, do sada pokazana
upornost i solidarnost radnika »Trudbenik gradnje«
daje sasvim čvrste garancije da će se, bez obzira
na moguće prepreke, naći pozitivno rešenje, rešenje
koje će stvoriti uslove da se otpušteni radnici
vrate na posao, a da »Trudbenik« ponovo proradi.
Za to vreme na Begeju...
Još jedna grupa koja učestvuje u Koordinacionom
odboru radničkih protesta u Srbiji, bivši radnici
i mali akcionari zrenjaninskog »Šinvoza« proteklih
nedelja su ponovo morali da zapnu kako bi objasnili
očigledno.
Verovatno ceneći da je prošlo dovoljno vremena otkako
je priča o pljački »Šinvoza« poslednji put bila
u medijima, Nebojša Ivković je pokušao da opere
biografiju tako što su njegovi direktori 11. novembra
pred televizijskim kamerama proveli gradske čelnike
kroz fabriku i objavili oporavak fabrike. Beogradska
štampa je ovoj poseti jednog srpskog gradonačelnika
jednom lokalnom preduzeću posvetila značajnu pažnju,
u izdanjima koja čita cela Srbija. Novinar Politike
Đ. Đukić je ukratko podsetio na predistoriju slučaja
uz konstataciju: »Sindikalni protesti doveli su
do finansijskog kraha fabrike«, i zaključio: »Interesantno
je da je Skupština grada Zrenjanina u vreme sindikalnih
protesta stala na stranu radnika i podržala ih protiv
Ivkovića, da bi juče njen potpredsednik Predrag
Jeremić i gradonačelnik Zrenjanina Mileta Mihajlov
naglasili da će gradske vlasti ceniti činjenicu
da je u ‘Šinvozu’ obnovljena proizvodnja i da će
dati podršku razvoju ovog preduzeća i zapošljavanju
novih radnika« (»Šinvoz radi, sud osporio poništavanje
privatizacije«, Politika, 12. novembar
2009). Problem je, zapravo, kudikamo ozbiljniji
od pukog »preletanja«. Skupština Zrenjanina je krajem
prošle godine osnovala Anketni odbor koji je istražio
činjenice o privatizaciji »Šinvoza« i sastavio izveštaj
u kojem stoji da je Nebojša Ivković namerno izazvao
stečaj preduzeća. Taj izveštaj je Skupština jednoglasno
usvojila, sa zaključkom da će podržati borbu radnika
i malih akcionara »Šinvoza« da zaštite svoja prava.
Dakle, gradonačelnik i potpredsednik Skupštine su
istupili suprotno stavu Skupštine.
Pokret Ravnopravnost, zrenjaninska politička organizacija
koja okuplja radnika i male akcionare, 17. novembra
je održao konferenciju za štampu na kojoj je Mita
Lisica, između ostalog, rekao: »Pozivamo čelnike
grada Zrenjanina da poštuju zaključke Anketnog odbora
o ‘Šinvozu’, za koje je glasalo svih 67 zrenjaninskih
odbornika, i da se uzdrže od poteza koji se u javnosti
mogu protumačiti kao podrška ljudima koji su opljačkali
zrenjaninske radnike i male akcionare. Predstavnici
lokalne vlasti moraju biti svesni težine koju njihova
poseta ima u trenutku kad jedna kriminalna grupa
nastoji da stekne poslovni ugled i pridobije nove
partnere«. Gradonačelnik je, valjda, tek posle posete
fabrici shvatio šta je uradio, pa je 18. novembra
zajedno sa Lisicom održao svoju konferenciju za
štampu kako bi izjavio da stoji iza zaključaka Anketnog
odbora i odluke Skupštine. Međutim, saopštenje pokreta
Ravnopravnost prenela su dva dnevna lista, i to
na vojvođanskim stranama, a gradonačelnikovo pokajanje
ni toliko.
Nije teško naslutiti pozadinu ujdurme. Ako je Ivković
na prevaru i uspeo da dobije preduzeće, negativan
publicitet koji je time stekao sada mu predstavlja
krupnu prepreku u poslovanju, jer teško će političari
odlučiti da sarađuju sa firmom uz čije se ime vezuje
notorni korupcionaški skandal, a preduzeće koje
se bavi remontom lokomotiva upućeno je na saradnju
skoro isključivo sa državom, odnosno političarima.
Uostalom, direktor »Šinvoza« Radomir Miljuš je baš
prilikom gradonačelnikove posete najavio moguću
saradnju preduzeća sa gradom Beogradom. Zato je
javna dekontaminacija Ivkovićeva nasušna potreba,
zato je verovatno puno i uložio u čitav medijski
cirkus. Bivši radnici i mali akcionari su najavili
novo okupljanje kako bi se dogovorili o nastavku
borbe, pominju čak i blokadu skupštinske zgrade
ukoliko grad jasno ne stane iza stava da Ivkovićeva
uprava, kao što reče Mita Lisica u svom saopštenju,
»može biti partner samo u korupciji, ali ne i u
poslu koji se radi u javnom interesu«.
 |
|
Ivan
Zlatić |
|