Početna stana
 
 
 
     

 

Pismo iz Bosne i Hercegovine

BH jahači Apokalipse

Četiri jahača Apokalipse: kuga, rat, glad i smrt klasična su odrednica proistekla iz proročke knjige Otkrivenje, apostola Jovana, koja obrađuje svršetak svijeta. Iz nje proističe mistično i mračno proročanstvo. Sljedeći neke okosnice Apokalipse naši jahači Slobodan Milošević, Franjo Tuđman, Alija Izetbegović i Radovan Karadžić umalo da ostvare mistiku i mračnjaštvo politikom zla, genocidom i humanim preseljenjem naroda. Oslobodili su nas od slobode, ali na sreću, istina malo kasno, zaustavljeni su u svojim mračnim pohodima. Prva trojica su na vrijeme umrla i izbjegla kaznu. Ostao je Karadžić, koji je sa svojim generalom Mladićem u zlim namjerama stigao do vrha ledenog brijega, do Srebrenice, do genocida nad Muslimanima. Da li će i njih dvojica na vrijeme umrijeti i izbjeći zasluženu kaznu? Klasična Apokalipsa u njihovom zlodjelu trajala je nešto manje od četiri godine, ali je ostavila neviđena zla, rušenja, ubijanja, pljačke, silovanja, paljenja i beskonačne nesreće.
Ostavili su novu BH Apokalipsu u znaku: mržnje, straha, rana, mina. To traje i ne prestaje, evo već osamnaest godina. Hoće li to postati nova, u odnosu na klasičnu, odrednica BH Apokalipsa? Hoće li ju, kao takvu, naučnici zapisati u rječnicima, leksikonima, enciklopedijama? Ako neće oni, zapisaće ih život.
Mržnja – razvijana tokom klanja, ubijanja, silovanja, paljenja, pljačke i razaranja. Mržnju su stvarale bezumne vođe i isto tako kleronacionalisti. Udruženi u bezumlju: zavadi pa vladaj. I danas, nakon gotovo nepune dvije decenije, uzaludno prohujalog vremena,
mržnja stalno tinja, negdje slabije, a negdje jače. Čim malo splasne politički lideri i vjerske vođe dižu uzbunu. Mržnja mora da traje i da ne prestaje, jer kako će opravdati svoja zlodjela »zašto smo se borili?« To je savremena BH politička i vjerska paranoja.
Strah – da li su politički geaci i vjerski mračnjaci čuli za anegdotu koja se pripisuje Staljinu o strahu ili nisu, ali vjerno sprovode istu u djelo na ovim BH prostorima. Anegdota glasi: pitali novinari Staljina da li više voli da ga narod poštuje iz straha ili iz ubjeđenja? Staljin, bez razmišljanja, odgovara da više voli da ga narod poštuje iz straha. A zašto,
 
uporni su novinari. Zato, odgovara Staljin, što se ubjeđenja mijenjaju, a strah nikada.
Sve u svemu, kada tu anegdotu raširimo na BH prostor ista fantastično djeluje, a stalno ju stimulišu političke vođe i vjerske glavešine. Kad ja pitam moje zemljake, iz Velike Obarske, zašto više ne voze svoje poljoprivredne proizvode u Tuzlu, na pijacu, koju su bukvalno držali do marta 1992, odgovaraju da ne smiju. Jer, ako Vaso Kačavenda, na RTV BN, izjavi kako tuzlanski varvari hoće da ga ubiju, kako ćemo tek mi na pijaci proći. I tako, eto, živio Staljin, tvorac anegdote o strahu kao trajnoj kategoriji! A i bez toga građani i banalnu priču još uvijek izgovaraju šapatom da ih zlo ne čuje. Ili, kako je to lijepo zapisao veliki Duško Radović:
Cvili mali čovek / u velikom strahu / cvili / ne sme glasnije / da ga nesreća ne čuje / cvilimo poraženi / nismo verovali / u nesreću.
A tek kada Milorad Dodik pokrene svoj orkestar trubača za širenje straha i mržnje u Dodikijadi iliti Republici Srpskoj, a to čini sve češće uz zdušnu podršku Borisa Tadića, onda mu nema ravnog. Zato ga i zovu Laktaš-enko, kabadahija i jahač Bosne i Hercegovine.
Mine – kakvi su to debili postavljali mine koje nisu ucrtali u karte? Šta bi bilo da su pobijedili, a bili su poraženi kada su likovali kao pobjednici. Kako bi ti građani u oslobođenoj od slobode Bosni i Hercegovini živjeli u »srpskoj Otadžbini« pokrivenoj minama po poljima i njivama, po planinama i ravnicama? Sreća nisu pobijedili, a nesreća je što i danas, nakon sedamnaest godina, te mine, a ima ih na stotine hiljada, čekaju svoje nevine žrtve. Taj poklon svom narodu ostavile su političke i vojne vođe. Divan dar.
Moj, i ne samo moj, prijatelj, počivši, Velimir Milošević, veliki jugoslovenski i bosanskohercegovački pjesnik, zapisao je:
Bosna je prekrivena
Ranama i minama
Po njoj se teško hodi
Još teže kući stiže.
Tako je to sa nama i našim vjerskim i političkim vođama u Bosni i Hercegovini. Da ima boga ne bi takvo zlo dozvolio, a još gore da to zlo njegovi vjerski službenici, bez sertifikata, aminuju.
I, opet, Veljo, veliki pjesnik ostavi stih:
To što nemam
Doma
Nije tako
Strašno
Strašno je
Što više
Nemam
Domovine.
Plači rođena Bosno i Hercegovino, zemljo bez adrese, Otadžbino moja.
Rane još nisu zarasle rane ni crne marame iz Drugog svjetskog rata na ovim prostorima, a stigoše nove rane i crne marame. Jahači Apokalipse u bosanskohercegovačkom pokolju otvoriše stotine hiljada rana i više crnih marama. Duboke rane u duši živih za izgubljenim sinovima, kćerkama, očevima, majkama, babama i djedovima. Nose ih u sebi već dvije decenije. Duboko su rane zapretane. Teške rane ljudske. Kako za mrtvima tako i za nestalima. A nemoralni političari i vjerske vođe još uvijek igraju prljave igre sa mrtvima. Malo ili nimalo kazuju istine. A kad osjete da se rane u živima za mrtvima umiruju oni otkopavaju mrtve i slikaju to za televiziju optužujući uvijek one druge za te male i velike grobnice, za primarne i sekundarne sa dijelovima tijela u više grobnica. Kidali su ih rovokopačima pri prenosu iz primarnih u sekundarne grobnice. Da se Vlasi ne dosjete da su bili gori od životinja postajući životinje u ljudskoj koži... Rane, naše teške rane, koje dugo nose majke, kćerke i ostali za svojim bliskim, a mrtvim ili nestalim, a i oni su mrtvi u nedođiji.
I kad me neko pita, misli da sam pametan i da sve znam, šta je to APOKALIPSA i ko su jahači Apokalipse? Obično odgovorim protupitanjem: na koje jahače Apokalipse misli? Klasičnog značenja ili novostvorenih BH jahača Apokalipse: mržnja, strah, mine i rane. Kako i zapisah. Da se zna. Da mi imamo svoj zao specifikum kao dar političkih i vjerskih vođa svom narodu.
BH Apokalipsa nije Berlinski zid koji je srušen i otišao u istoriju. Ona je nevidljiva i beskrajna. Predugo traje i opstaje.
  Lazar Manojlović
 
Proglasimo 11. jul Danom sećanja na genocid u Srebrenici
1-31. 05. 2009.
     


Danas

 
 
 
 
Copyright © 1996-2009