Početna stana
 
 
 
     

 

Pretnje rasne, imovinske i verske isključivosti

Maltretiranje Roma, pohlepa partijskih i crkvenih klika, aveti inkvizicije u trebinjskoj sudaniji

Romi su pod vedrim nebom, a gradonačelnik Beograda se nikako ne snalazi. Ljude hvata strah od nekih upozorenja da smo – horribile dictu – zagazili u polje nekog »latentnog rasizma«. Neki državni sekretar je posetio Rome – Srbija ima državnih sekretara koliko nema ni nekoliko vlada većih zemalja u Evropi – i kaže da pod vedrim nebom nije video »nijednu crkvu, ni Crveni krst niti nekog pojedinca – niko nije doneo ni sendvič za decu«. U Boljevcu i diljem kićenog Srema plamte vatre jer građani vole prizor kada »Cigani lete u nebo«.

Grabež

Moćnici se zadužuju enormno, sve privatizuju i dele rođačko-partijski i grabe i to sve »po zakonu«, a koji im je to zakon – to niko ne sme ni da pita.
Crkva je već na mukama jer jasno se vidi da i s tim moćnicima pod kamilavkama ne cvetaju ruže – muka ima i drugih i to na pretek. Nema sloge među episkopima skoro ni oko čega. Jedan drugog optužuju za sve i svašta, čak i za »jeres«, a malo ko zna u čemu je to zlo i odakle izvire.
O odnosima Crkve i države ozbiljnog razgovora nema pa nema – oba su »entiteta« srasla do te mere da dele istu sudbinu u vremenu tranzicije ili biblijskim jezikom rečeno hoda po mukama. Nema verskog mira toliko nužnog jer se dve islamske zajednice u Srbiji uzajamno glože i jedna za drugu tvrde da predstavlja »remetilački faktor«. Malo ko se odlučuje da kaže da je država ovakva kakva je i u toj sferi remetilački faktor – ugađa jednima pa drugima, kako kada zatreba iz političkih motiva. Državna birokratija i moćnici u episkopatu SPC dobro se slažu, ali nije lako ni kada se ima i kada se nema. Na toj relaciji sve je politika i to egzemplarno loša. To je još uvek neka taktika bez trunke nečega što bi podsećalo na viziju strateškog tipa – no tu smo gde smo i kako smo i skoro izaći na zelenu livadu nećemo. U kladionici neposustalih optimista – u kakve spada i pisac ovih redaka – potreban je sve bolji ulog. Jer malo je šta sasvim jasno, ako se izuzmu plaćena pera partijska, a njih uvek ima.

Papa rimski kao noćna mora
Istini za volju, državi je tu lakše – na mukama je SPC i to decenijama. Država uredno obnavlja pozive rimskom prvosvešteniku da poseti Beograd. Tu nema smetnji. Ipak se zna da bi Srbija tom posetom dobila više nego sama Sveta stolica u Rimu. Sve to oko
eventualne posete Beogradu se toliko iskomplikovalo da se ni bolji poznavaoci odnosa SPC i Vatikana ne snalaze najbolje. Sklopio je svoje umorne oči blažene uspomene veliki papa Jovan Pavle II i nije dočekao da klekne na Vračaru i da odatle razvije svoju zastavu mira govoreći – to je stajaće mesto u njegovim homelijama – o »deficitu nade« koji je pravi problem Evrope. Nadao se da će mu Beograd biti odskočna daska za Rusiju, ali Moskva je daleko i ona tradicionalno ni molitvama ni »suzama ne veruje«. To je sada snašlo i Benedikta XVI koji sanja svoj srpsko-ruski san. Učinio je Benedikt XVI sve ali mu nikako ne ide – načinio je mnogo koraka unazad, kretao se godinama u smeru »konzervativne revolucije« i to s Beogradom mu ne polazi za rukom. Udario je »uskršnji šamar« Jevrejima, a muslimane je razgnevio jednim citatom – prošle godine – iz spisa pravoslavnog cara Paleologa iz XIV veka. Ni Benedikt XVI, kako se čini, neće skoro u Beograd, jer država to hoće ali se SPC uporno protivi. To je neki neobjašnjivi strah od
 
pape. Ne misle sve vladike SPC isto, ali je to preovlađujuće mišljenje. Već desetak godina iz SPC se nudi jedna diplomatska lepo zaobljena fraza koja glasi – »Nisu se još stekli uslovi«. To se čuje i iz RPC iz Moskve. SPC bi tom posetom dobila jer bi to bio i njoj nužan ekumenski iskorak u Evropi koja se gradi i koja mora da ima i svoju dušu osim bogatstva i moći vojne i ekonomske koje poseduje kao nikada do sada u istoriji kontinenta.
Nije nepoznato da SPC i RKC deli jaz još od sredine XI veka, vremenom je oficijelno on prevladan, ali nije malo njih u SPC koji katolike i protestante smatraju otpadnicima i jereticima i drže se jednog nepisanog pravila koje je jednako besmislici – »Mi se, pravoslavci, molimo za sve ali ne sa svima«. U mnogo navrata je Republika – strpljivo i godinama – o tome pisala da uistinu nema potrebe i ovde se po ko zna koji put time baviti.
Bilo kako bilo, papa Benedikt XVI neće skoro u Beograd gde bi progovorio o »depozitu vere« koja je zajednička nada ljudi u Evropi.
Sudanija u Trebinju
Jedno iznenađenje došlo nam je ovih dana iz Trebinja i pisac ovih redaka danima stoji zbunjen nad zvaničnim saopštenjem.
Episkop zahumsko-hercegovački preosvećeni Grigorije koji je pre nekoliko meseci bio osvojio nepodeljene simpatije i laičke i crkvene javnosti svojom »promemorijom« o otvorenim i bolnim problemima u SPC – progovorio je po savesti – sada se oglašava drugačije. Pominjali smo neko »pomirenje u podne« – u Republici upravo – ali su ga, kako se čini, nečim zaplašili i ućutkali.
Kako se to dogodilo, o tome se sada ništa ne zna – preosvećeni nije ostavljao utisak čoveka koji lako okreće ćurak naopako. Niko ne zna za sve što je imao na svom hodu po mukama i crkvenim i političkim. No pala je presuda u Trebinju, na Eparhijskom sudu SPC na kojem je episkop i tužilac i sudija.
I građani N. Sekulović i B. Stevović iz Trebinja osuđeni su strogo – za sada oročeno na godinu dana ako se pokaju – i ne mogu prisustvovati bogosluženju, nemaju pristupa krštenju, venčanju i sahrani i svim vernicima je zabranjeno »moliti se sa izopštenima«. Ti su građani pred ekskomunikacijom i isključenjem iz vere iako su laici – ima i toga. Crkveni sudovi sude sveštenim licima i Crkva sprovodi sankcije. Tu ima logike, no problem nije u tome. Ovde su građani laici osuđeni a o toku suđenja nemamo mnogo detalja, čak se iz teksta presude – koji je pred nama – ne vidi ono najbitnije. Na suđenju nije bilo javnosti a odbrana je prošla loše. Pominje se u tekstu presude da su »svojim izjavama negirali bogomdano episkopsko dostojanstvo episkopu eparhije« i da su navodno »ružili« Crkvu. Ništa se šire ne navodi i tu se nameću neka pitanja: ako su to činili i ako je to dokazano – ne vidi se da li je ili nije – oni mogu istupiti iz SPC i preći u neku drugu crkvu. To se svakodnevno događa u hrišćanskim crkvama diljem sveta. Ako su pak kritikovali episkopa i njegov način vođenja »poslova« u eparhiji, tu su nadležni sudovi na građansko-pravnom području. I to se događa svuda i često pa i u SPC. Nevolja je sada što su optuženi za jeres a tu opet imamo mnogo otvorenih i neugodnih pitanja.
Da li je nešto jeres ili nije o tome odlučuje samo vaseljenski sabor, jer ko sve u SPC nije kazao drugome da je jeretik. To kažu i vladike jedni drugima i ovoga nije bilo. Ako nekog
osuđujemo za jeres, a on je laik, Crkva nije u stanju da sprovede sankcije jer se građani recimo ne žele pokajati – ima i toga. To se u srednjem veku znalo ali je danas u Srbiji prava zabuna oko toga. Profesor dr B. Šijaković je to pokušao da reši još 2002. svojim aktom 4/0-05-00-7-2002. kojim je u ime ministarstva vere zahtevao da se unesu izmene u Kazneni zakon države i da se onaj »ko vrši verski obred neovlašćeno ili protivno verskom učenju« kazni »novčanom kaznom ili zatvorom do jedne godine«. Srećom, ovo nije sprovedeno u delo i dobro je što je tako bilo jer ako se gore navedeno delo počini »u grupi« kazniće se »zatvorom od šest meseci do pet godina«.
Ni to nije prošlo i ovi su građani u Trebinju za sada dobro prošli – ostalo ćemo tek doznati.
Svako ima pravo da kritikuje episkopa i svoje dokaze da ponudi, ali ne može biti gonjen zbog toga. Vera i veroispovest su stvar lične savesti čoveka i građanina. Ovo u Trebinju je neko zlo proleće srednjeg veka.
Eparhija zahumsko-hercegovačka je na teritoriji države BiH ali je deo kanonskog reda i poretka SPC. Možda će se osuđeni građani žaliti samom Velikom duhovnom sudu SPC, ali ni to se ovde ne pominje. Za sada ne znamo ono najbitnije: koje političke strukture stoje iza ovoga i ko se tu – iz Beograda ili RS u BiH – s kim obračunava. SPC se u svojoj
 
istoriji strogo klonila postupka ekskomunikacije i skoro da ga nema u svojoj tradiciji – odbila je predlog da se vojvoda Šešelj isključi iz Crkve a tako je postupila u periodu između dva rata povodom knjige Rastka Petrovića Afrika – oglasio se bio Sinod SPC ali pesnik nije ekskomuniciran. To sa ekskomunikacijom u Crkvi pravoslavnoj ne ide najbolje niti ide na dobro. Svi znaju za slučaj L. N. Tolstoja koga je »stoglavi Sinod« Ruske crkve isključio iz vere i prokleo groznim rečima. Pisac je negirao neke dogmate i ostao je uporan ali je i RPC ostala uporna i nedavno je osnažila ekskomunikaciju protiv slavnog pisca. Milioni hrišćana u svetu na različite načine tumače dogmate i ikone i niko im za to ne sudi jer je vreme Inkvizicije prošlo.
Ako ništa drugo ovi bi ljudi – osuđeni u Trebinju – trebalo da budu »predmet pažnje« zaštitnika ljudskih prava.

P. S.
Onima koji traže nekakva prava ne cvetaju ruže ni u Srbiji ni u BiH. Gradonačelnik Beograda koji raseljava Rome i razdvaja porodice za sada je dobio podršku organizacije »Nacionalni stroj« jer ih oduševljava »odnošenje genetskog đubrišta van Beograda«.
I vernici i oni koji to nisu – nisu baš mirni.
  Mirko Đorđević
 
Film o novinarki Dadi Vujasinović
1-31. 05. 2009.
     


Danas

 
 
 
 
Copyright © 1996-2009