|
Pretnje rasne,
imovinske i verske isključivosti
Maltretiranje
Roma, pohlepa partijskih i crkvenih klika, aveti
inkvizicije u trebinjskoj sudaniji
Romi su pod vedrim nebom, a gradonačelnik Beograda
se nikako ne snalazi. Ljude hvata strah od nekih
upozorenja da smo – horribile dictu –
zagazili u polje nekog »latentnog rasizma«. Neki
državni sekretar je posetio Rome – Srbija ima
državnih sekretara koliko nema ni nekoliko vlada
većih zemalja u Evropi – i kaže da pod vedrim
nebom nije video »nijednu crkvu, ni Crveni krst
niti nekog pojedinca – niko nije doneo ni sendvič
za decu«. U Boljevcu i diljem kićenog Srema plamte
vatre jer građani vole prizor kada »Cigani lete
u nebo«.
Grabež
Moćnici se zadužuju enormno, sve privatizuju
i dele rođačko-partijski i grabe i to sve »po
zakonu«, a koji im je to zakon – to niko ne
sme ni da pita.
Crkva je već na mukama jer jasno se vidi da
i s tim moćnicima pod kamilavkama ne cvetaju
ruže – muka ima i drugih i to na pretek. Nema
sloge među episkopima skoro ni oko čega. Jedan
drugog optužuju za sve i svašta, čak i za »jeres«,
a malo ko zna u čemu je to zlo i odakle izvire.
O odnosima Crkve i države ozbiljnog razgovora
nema pa nema – oba su »entiteta« srasla do te
mere da dele istu sudbinu u vremenu tranzicije
ili biblijskim jezikom rečeno hoda po mukama.
Nema verskog mira toliko nužnog jer se dve islamske
zajednice u Srbiji uzajamno glože i jedna za
drugu tvrde da predstavlja »remetilački faktor«.
Malo ko se odlučuje da kaže da je država ovakva
kakva je i u toj sferi remetilački faktor –
ugađa jednima pa drugima, kako kada zatreba
iz političkih motiva. Državna birokratija i
moćnici u episkopatu SPC dobro se slažu, ali
nije lako ni kada se ima i kada se nema. Na
toj relaciji sve je politika i to egzemplarno
loša. To je još uvek neka taktika bez trunke
nečega što bi podsećalo na viziju strateškog
tipa – no tu smo gde smo i kako smo i skoro
izaći na zelenu livadu nećemo. U kladionici
neposustalih optimista – u kakve spada i pisac
ovih redaka – potreban je sve bolji ulog. Jer
malo je šta sasvim jasno, ako se izuzmu plaćena
pera partijska, a njih uvek ima.
Papa rimski
kao noćna mora
Istini za volju, državi je
tu lakše – na mukama je SPC i to decenijama. Država
uredno obnavlja pozive rimskom prvosvešteniku
da poseti Beograd. Tu nema smetnji. Ipak se zna
da bi Srbija tom posetom dobila više nego sama
Sveta stolica u Rimu. Sve to oko
|
eventualne posete Beogradu
se toliko iskomplikovalo da se ni bolji
poznavaoci odnosa SPC i Vatikana ne snalaze
najbolje. Sklopio je svoje umorne oči
blažene uspomene veliki papa Jovan Pavle
II i nije dočekao da klekne na Vračaru
i da odatle razvije svoju zastavu mira
govoreći – to je stajaće mesto u njegovim
homelijama – o »deficitu nade« koji je
pravi problem Evrope. Nadao se da će mu
Beograd biti odskočna daska za Rusiju,
ali Moskva je daleko i ona tradicionalno
ni molitvama ni »suzama ne veruje«. To
je sada snašlo i Benedikta XVI koji sanja
svoj srpsko-ruski san. Učinio je Benedikt
XVI sve ali mu nikako ne ide – načinio
je mnogo koraka unazad, kretao se godinama
u smeru »konzervativne revolucije« i to
s Beogradom mu ne polazi za rukom. Udario
je »uskršnji šamar« Jevrejima, a muslimane
je razgnevio jednim citatom – prošle godine
– iz spisa pravoslavnog cara Paleologa
iz XIV veka. Ni Benedikt XVI, kako se
čini, neće skoro u Beograd, jer država
to hoće ali se SPC uporno protivi. To
je neki neobjašnjivi strah od
|
|
|
pape. Ne misle sve vladike SPC isto, ali je to
preovlađujuće mišljenje. Već desetak godina iz
SPC se nudi jedna diplomatska lepo zaobljena fraza
koja glasi – »Nisu se još stekli uslovi«. To se
čuje i iz RPC iz Moskve. SPC bi tom posetom dobila
jer bi to bio i njoj nužan ekumenski iskorak u
Evropi koja se gradi i koja mora da ima i svoju
dušu osim bogatstva i moći vojne i ekonomske koje
poseduje kao nikada do sada u istoriji kontinenta.
Nije nepoznato da SPC i RKC deli jaz još od sredine
XI veka, vremenom je oficijelno on prevladan,
ali nije malo njih u SPC koji katolike i protestante
smatraju otpadnicima i jereticima i drže se jednog
nepisanog pravila koje je jednako besmislici –
»Mi se, pravoslavci, molimo za sve ali ne sa svima«.
U mnogo navrata je Republika – strpljivo
i godinama – o tome pisala da uistinu nema potrebe
i ovde se po ko zna koji put time baviti.
Bilo kako bilo, papa Benedikt XVI neće skoro u
Beograd gde bi progovorio o »depozitu vere« koja
je zajednička nada ljudi u Evropi.
Sudanija
u Trebinju
Jedno iznenađenje došlo nam
je ovih dana iz Trebinja i pisac ovih redaka danima
stoji zbunjen nad zvaničnim saopštenjem.
Episkop zahumsko-hercegovački preosvećeni Grigorije
koji je pre nekoliko meseci bio osvojio nepodeljene
simpatije i laičke i crkvene javnosti svojom »promemorijom«
o otvorenim i bolnim problemima u SPC – progovorio
je po savesti – sada se oglašava drugačije. Pominjali
smo neko »pomirenje u podne« – u Republici
upravo – ali su ga, kako se čini, nečim zaplašili
i ućutkali.
Kako se to dogodilo, o tome se sada ništa ne zna
– preosvećeni nije ostavljao utisak čoveka koji
lako okreće ćurak naopako. Niko ne zna za sve
što je imao na svom hodu po mukama i crkvenim
i političkim. No pala je presuda u Trebinju, na
Eparhijskom sudu SPC na kojem je episkop i tužilac
i sudija.
I građani N. Sekulović i B. Stevović iz Trebinja
osuđeni su strogo – za sada oročeno na godinu
dana ako se pokaju – i ne mogu prisustvovati bogosluženju,
nemaju pristupa krštenju, venčanju i sahrani i
svim vernicima je zabranjeno »moliti se sa izopštenima«.
Ti su građani pred ekskomunikacijom i isključenjem
iz vere iako su laici – ima i toga. Crkveni sudovi
sude sveštenim licima i Crkva sprovodi sankcije.
Tu ima logike, no problem nije u tome. Ovde su
građani laici osuđeni a o toku suđenja nemamo
mnogo detalja, čak se iz teksta presude – koji
je pred nama – ne vidi ono najbitnije. Na suđenju
nije bilo javnosti a odbrana je prošla loše. Pominje
se u tekstu presude da su »svojim izjavama negirali
bogomdano episkopsko dostojanstvo episkopu eparhije«
i da su navodno »ružili« Crkvu. Ništa se šire
ne navodi i tu se nameću neka pitanja: ako su
to činili i ako je to dokazano – ne vidi se da
li je ili nije – oni mogu istupiti iz SPC i preći
u neku drugu crkvu. To se svakodnevno događa u
hrišćanskim crkvama diljem sveta. Ako su pak kritikovali
episkopa i njegov način vođenja »poslova« u eparhiji,
tu su nadležni sudovi na građansko-pravnom području.
I to se događa svuda i često pa i u SPC. Nevolja
je sada što su optuženi za jeres a tu opet imamo
mnogo otvorenih i neugodnih pitanja.
Da li je nešto jeres ili nije o tome odlučuje
samo vaseljenski sabor, jer ko sve u SPC nije
kazao drugome da je jeretik. To kažu i vladike
jedni drugima i ovoga nije bilo. Ako nekog
|
osuđujemo za jeres,
a on je laik, Crkva nije u stanju da sprovede
sankcije jer se građani recimo ne žele
pokajati – ima i toga. To se u srednjem
veku znalo ali je danas u Srbiji prava
zabuna oko toga. Profesor dr B. Šijaković
je to pokušao da reši još 2002. svojim
aktom 4/0-05-00-7-2002. kojim je u ime
ministarstva vere zahtevao da se unesu
izmene u Kazneni zakon države i da se
onaj »ko vrši verski obred neovlašćeno
ili protivno verskom učenju« kazni »novčanom
kaznom ili zatvorom do jedne godine«.
Srećom, ovo nije sprovedeno u delo i dobro
je što je tako bilo jer ako se gore navedeno
delo počini »u grupi« kazniće se »zatvorom
od šest meseci do pet godina«.
Ni to nije prošlo i ovi su građani u Trebinju
za sada dobro prošli – ostalo ćemo tek
doznati.
Svako ima pravo da kritikuje episkopa
i svoje dokaze da ponudi, ali ne može
biti gonjen zbog toga. Vera i veroispovest
su stvar lične savesti čoveka i građanina.
Ovo u Trebinju je neko zlo proleće srednjeg
veka.
Eparhija zahumsko-hercegovačka je na teritoriji
države BiH ali je deo kanonskog reda i
poretka SPC. Možda će se osuđeni građani
žaliti samom Velikom duhovnom sudu SPC,
ali ni to se ovde ne pominje. Za sada
ne znamo ono najbitnije: koje političke
strukture stoje iza ovoga i ko se tu –
iz Beograda ili RS u BiH – s kim obračunava.
SPC se u svojoj
|
|
|
istoriji strogo klonila postupka ekskomunikacije
i skoro da ga nema u svojoj tradiciji – odbila
je predlog da se vojvoda Šešelj isključi iz Crkve
a tako je postupila u periodu između dva rata
povodom knjige Rastka Petrovića Afrika
– oglasio se bio Sinod SPC ali pesnik nije ekskomuniciran.
To sa ekskomunikacijom u Crkvi pravoslavnoj ne
ide najbolje niti ide na dobro. Svi znaju za slučaj
L. N. Tolstoja koga je »stoglavi Sinod« Ruske
crkve isključio iz vere i prokleo groznim rečima.
Pisac je negirao neke dogmate i ostao je uporan
ali je i RPC ostala uporna i nedavno je osnažila
ekskomunikaciju protiv slavnog pisca. Milioni
hrišćana u svetu na različite načine tumače dogmate
i ikone i niko im za to ne sudi jer je vreme Inkvizicije
prošlo.
Ako ništa drugo ovi bi ljudi – osuđeni u Trebinju
– trebalo da budu »predmet pažnje« zaštitnika
ljudskih prava.
P. S.
Onima koji traže nekakva prava ne cvetaju ruže
ni u Srbiji ni u BiH. Gradonačelnik Beograda koji
raseljava Rome i razdvaja porodice za sada je
dobio podršku organizacije »Nacionalni stroj«
jer ih oduševljava »odnošenje genetskog đubrišta
van Beograda«.
I vernici i oni koji to nisu – nisu baš mirni.
 |
| |
Mirko
Đorđević |
|