Početna stana
 
 
 
     

 

Povodom jednog plaćenog oglasa

Kako Koštunica zamišlja XXI vek

Velike oglase, zna se, u Politici redovno rezerviše DSS i njihov idejni vođa Koštunica dr Vojislav. I zaista, na petoj strani u nedeljnom broju od 15. februara 2009. NAČELA NACIONALNE POLITIKE ZA BUDUĆNOST SRBIJE, u potpisu DSS. Izbora će biti, ili neće, kad se ima para kampanja nije na odmet. Hajde, kažem, neko se setio da država treba da ima i ciljeve. Kad ono!...
Prva tačka je očuvanje Ustava koji je donet iako ga niko nije ni pročitao. Naravno, najvažnija tačka koja se nikako ne sme menjati je preambula kojom Srbija proglašava Kosovo za sastavni deo državne teritorije što, nažalost, baš i nije realnost de jure deset godina, a de facto dvadeset. Ali ostavimo te pravničke termine. Tolika sredstva su uložena u stvaranje iluzije o Velikoj i moćnoj Srbiji da je greh prizivati zdravu pamet kad se zna da se glasovi na izborima za nju ne dobijaju. Doduše (moramo sad nepredviđeno da skočimo na tačku pet), autor oglasa je malo taj Ustav, na čije očuvanje se tako pompezno poziva, odmah i prekršio. U svoj svojoj zanesenosti materijalnim interesima, svakako pre duhovnim, jer to je svakome jasno ko imalo misli, autor u tački pet poziva na Podršku Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Time krši i Ustavom zagarantovanu ravnopravnost svih građana, sekularnost države, ravnopravnost svih verskih zajednica, načela o ljudskim pravima i ko zna šta još što u tom istom Ustavu piše.
Tačkom dva se nećemo baviti jer se ona bavi tačkom jedan. Kosovom.
Tačka tri se bavi ekonomijom. Ah, naravno, i tu se misli prvenstveno na birače, a njih je 450.000 zaposlenih u državnom sektoru i malo su ljuti, pa se u pomoć privatizaciji poziva i javno vlasništvo (šta je to za razliku od tajnog, mi još uvek ne znamo), kao i socijalni dijalog čiji će garant biti država. Što je lepo biti u opoziciji. Sve što se uništi dok si na vlasti...
U tački četiri mi nećemo da se borimo za tuđe vojne i ekonomske interese, ma koliko nam para ponudili. Verovatno nisu ništa. Opet nisu mislili na nas.
Tačka šest mi nešto miriše na zabranu abortusa i planiranja porodice, ali, priznajem, to ne piše nijednim slovom. Autor se samo zalaže za ravnomerni regionalni razvoj u cilju zaštite majke i deteta. Oca niko i ne pominje. Ipak, naslovu Demografska obnova Srbije može se svašta prigovoriti.
U tački sedam malo opet kršimo zakone. Podrška Republici Srpskoj kao nacionalni i strateški interes Srbije i srpskog naroda mnogo se ne razlikuje od Bušove i uopšte američke politike očuvanja nacionalnog interese bilo gde u svetu. Sad kad smo svesrdno pomogli da Srbi više ne žive u jednoj državi, što se stalno petljamo u tuđa posla? Autor će reći: »Ta država nije valjala«. U toj državi, kažem ja, Srbi su bili relativno većinski narod. Ako nije valjala, kako može da bude kriv neko drugi? Ako nisu gledali svoje interese, nego u tuđi džep i tuđu propast, nisu ni mogli da prosperiraju. Još uvek se u javnosti ne prikazuju stvarni ljudski i materijalni gubici koje je Srbija imala zbog pogrešne politike. Pretpostavljam da treba da prođe bar pedeset godina da se utvrdi tačan učinak ratova na uništenje srpske privrede.
Tačka osam je, naslućujemo, posvećena odi ulozi Srpske akademije nauka i umetnosti u očuvanju nacionalne samobitnosti, što baš i nije u skladu sa tačkom sedam jer negira multinacionalnu kulturu srpskog naroda. Možda je to bilo i suviše komplikovano autoru, kao i postojanje dva zvanična pisma. Podsetimo da smo se uspešno vratili na procenat nepismenih koji je Srbija imala pre prljavih komunista koji su verovali da Srbi nisu toliko glupi da ne mogu da savladaju pedesetak znakova, pa su ih opismenjavali na dva pisma.) Sada imamo srećnu situaciju da više niko na poštuje osnovno pravilo o pismima, da se ne mešaju. Da sve bude na jednom pismu. I tako, kad ukinemo kulturno bogatstvo sa dva pisma dobijamo pozamašnu nepismenost kao osobenost srpske kulture.
U tački devet autor je opet malo logički štucn’o. Pošto Srbija ima bogatu i veoma dugu i uspešnu istoriju razvoja prosvete, obrazovanja i nauke (isto kao Kina, majke mi) interes Srbije je da se u zemlju vrate ljudi školovani u inostranstvu. Toliko.
Patriotizam, ako niste primetili, treba negovati. Uspešno kao i do sada. Jedino je problem što nam izginuše i pobegoše toliki mladi ljudi otkad negujemo patriotizam.
I kad se pomisli da je konačno došao kraj, ali tu je i tačka dvanaest. Ona pomalo opet krši Ustav, ali nema veze. Važno je da državne ustanove Srbije dosledno sprovode nacionalnu politiku dok ne ostane samo Koštunica na Balkanu. Ovo poslednje nije rečeno, ali se izgleda podrazumeva. Pa srećno kroz XXI vek!
  Tanja B. Lončar
 
Zahtevam!!!
1-31. 03. 2009.
     


Danas

 
 
 
 
Copyright © 1996-2009