Kriza je počela odavno, osim za one koji je mogu prepoznati samo u njenom pojavnom obliku, od trenutka kada je poprimila inflatorni nivo

Može li Marks spasiti kapitalizam?

Gramzivi frigijski kralj Midas je za jednu uslugu, po vlastitoj želji, dobio od boga Dionisa na dar sposobnost da sve što dotakne pretvori u zlato. Bogatstvo koje je tako sticao moglo je staroga kralja stajati života, jer se sve, pa i hrana i piće, pretvaralo u zlato. A čak i zlato, mada dragocjeno, kao i mnogi drugi oblici bogatstva, ne može se ni jesti ni piti, a piti se i jesti, kao i disati, mora, da bi se živjelo! Tako se Midas (Baš kao i Island danas, a sutra možda i svi mi) našao u krizi, te je morao moliti boga da mu poklon vrati.1
Riječ kriza (grč. krisis, od krinein) znači, između ostalog, odluka. Biti u krizi znači biti u stanju u kojem se mora – odlučiti.
Pomenuli smo ovaj mit o sudbini kralja Midasa zato što je to, vjerovatno, prvi slučaj krize (tj. inflacije kao njenog pojavnog oblika) koji je čovjek doživio u svojoj istoriji, a i zato što je on toliko rječit – kao, uostalom, sve mitske poruke, za razliku od onih naučnih, da će nam biti od pomoći da razumijemo sve naredne oblike krize (inflacije). Kralj je svoju krizu riješio tako što je odlučio da se odrekne bogatstva, baš kao što bi to učinili i oni koji se danas nalaze u krizi, samo kad bi bogovi htjeli da prime natrag poklone koje su im dali.

Kriza se, prema tome, pojavljuje kao inflacija. Inflacija (lat. inflare – naduti, nadimati) je, najopćenitije govoreći, kao i u Midasovom slučaju, pretvaranje konkretnog, korisnog bogatstva, u apstraktno, beskorisno bogatstvo, koje ne služi zadovoljavanju čovjekovih potreba, osim potrebe za posjedovanjem, i koje u krajnjoj instanci proizlazi iz čovjekove gramzivosti, bez obzira na to u kojem obliku se ova ispoljavala. Konkretno bogatstvo stoga nije bez granica, jer je ograničeno ljudskim potrebama, dok se apstraktno bogatstvo može

nadimati neograničeno, jer je potreba za posjedovanjem neograničena. Apstraktno bogatstvo, čiji je samo prvobitni oblik Midasovo zlato, jeste bogatstvo odvojeno od njegove korisne, upotrebne strane, koje ne služi zadovoljavanju čovjekovih potreba, te, kao stvar za sebe, apstraktno bogatstvo niti postoji u svom konkretnom obliku, kao stvar po sebi, niti postoji u svom upotrebnom obliku, kao stvar za nas. Kao i zlato, i svako drugo dobro može da se pojavi u svom apstraktnom obliku: kao potrošnja preko potreba u potrošačkom društvu, kao promašene (beskorisne) investicije, kao nepotrebna birokratizacija države, kao militarizacija proizvodnje i, naročito, kao vođenje rata! Jednom riječju, kao svi oblici bogatstva koji ne služe konkretnim ljudskim potrebama ili pak služe krivim, determiniranim potrebama uz istovremeno nezadovoljenje onih pravih i primarnih potreba. (Primjer: struktura društvenog rada – stanovi/hrana!) Najviši istorijski oblik u kojem se
		Auguste Rodin, She Who Was the Helmet-Maker's Beautiful Wife, c. 1880-1885.

pojavljuje apstraktno bogatstvo jeste prometna vrijednost ili novac, a djelatnost u kojoj se ono najefikasnije stiče jeste robni (i novčani!) promet. Promet roba i novca jeste sama kriza, mada se ova upravo u robnom prometu za nas pojavljuje samo u svom inflatornom obliku. Štaviše, mada se i robe, tj. proizvodi, mogu javljati u svom inflatornom obliku, nama se kriza pokazuje tek kao inflacija novca.
(Primjer: nadimanje stomaka i inflacija novca/roba.)
(Primjer: »ludi« musliman koji zbog bijede odlučuje da digne ovaj svijet u zrak, i »mudri« bogataš koji odlučuje da povuče svoje bogatstvo iz prometa...)
Tako će Aristotel o novcu kao apstraktnom bogatstvu napisati sljedeće: »Često se misli da bogatstvo sačinjava puno novca zato što je novac sredstvo veštine bogaćenja i trgovine. Ali, s druge strane, izgleda da je novac, sam po sebi, predmet bez vrednosti i da mu je vrednost dala konvencija, a ne priroda, jer kada ga promene oni koji ga upotrebljavaju, on gubi svaku vrednost i nije u stanju da zadovolji osnovne potrebe. Često će čovek koji ga mnogo ima oskudevati u najpotrebnijoj hrani. Takvo bogatstvo čiji sopstvenik može da umre od gladi je besmisleno«.2 Onaj koji i pored bogatstva ostane gladan, očito se nalazi u krizi. Da bi je se riješio mora se odreći samog bogatstva. U Midasovom slučaju to je bilo zlato, a za obične smrtnike njegova se sudbina ispoljava u obliku novca. Nikada čovječanstvo nije imalo toliko novca kao danas, pa ipak svjetske rezerve hrane su sve dalje od zadovoljavanja potreba svih ljudi. Riješiti se apstraktnog bogatstva može samo onaj ko se oslobodi same djelatnosti koja ga i stvara – inflacije.
Novac je suština modernog apstraktnog bogatstva, bogatstva odvojenog od njegove konkretne svrhe – zadovoljenja čovjekovih potreba – ispoljena u svom pojavnom obliku ili pojavni oblik same suštine apstraktnog bogatstva. To znači da se moderno apstraktno bogatstvo sastoji i od drugih oblika pored novčanog, ali je novac dominantni i najočitiji oblik apstraktnog bogatstva. Kao proces pretvaranja »konkretnog« u »apstraktno«, upotrebne vrijednosti u prometnu vrijednosti – novac, inflacija je sama suština privatne svojine ispoljena u svom pojavnom obliku ili pojavni oblik same suštine privatne svojine, suština u svom ogoljenom obliku, zbog čega je može vidjeti i onaj koji inače ima teškoća sa suštinom stvari. Zato je inflacija najrazvijeniji ili najviši oblik eksploatacije, a novac oblik bogatstva na kojem počiva i kojem teži inflacija. Najzad, inflacija je najhipokritskiji oblik eksploatacije: što god ljudi imaju više novca, sve više su eksploatirani.
Ovo svojstvo konkretnog, pravog ili prirodnog bogatstva da se apstrahira, potiče od novca, iz prometne vrijednosti proizvoda, dakle iz samog prometa, čim roba dobije svoju cijenu. »Cenovni oblik uključuje otuđivost robe za novac, a i nužnost toga otuđivanja.«3 »Zato što je promenjeni lik sviju drugih roba, ili proizvod njihovog opšteg otuđivanja, novac je apsolutno otuđiva roba.«4 Prema tome, suprotnost između konkretnog i apstraktnog bogatstva, ili proces pretvaranja prvog u drugi, ne potiče ni iz čega drugog nego iz prometa samog. »On proizvodi podvostručavanje robe u robu i novac, proizvodi spoljašnju suprotnost u kojoj oni predstavljaju svoju unutrašnju suprotnost upotrebne vrijednosti i vrijednosti.«5 Na suprotnosti konkretnog i apstraktnog bogatstva, suprotnosti robe i njenog vrijednosnog oblika – novca, koja počiva na suprotnosti upotrebne vrijednosti i vrijednosti unutar same robe, zasniva se moderni pojam krize. »U krizi se suprotnost između robe i lika njene vrijednosti, novca, uzdiže do apsolutne protivurječnosti.«6 U ovom smislu kriza se, naravno, može smatrati nečim negativnim i opasnost je za bogatstvo društva.
Za one koji ne znaju šta je kriza, treba reći da to neće lako ni saznati. Za utjehu, može im se otkriti, za razliku od toga kako do nje dolazi i koji su njeni uzroci, da je mnogo lakše shvatiti oblik u kojem se ispoljava i u kojem je prepoznatljiva, iako ni to nije sasvim lako.
Kriza je, doduše, tržišna pojava i nastaje nužno iz unutrašnjeg antagonizma robe kao upotrebne vrijednosti i vrijednosti; ona je vrhunac te protivurječnosti. Ali kriza je i rješenje te protivurječnosti, odgovor na osamostaljivanje prometnog lika robe od robe i ponovno vraćanje prometne vrijednosti, novca, svojoj supstanciji robi, odnosno njenoj upotrebnoj vrijednosti, bez koje je ova potpuno bezvrijedna. Kriza je, dakle, negacija upotrebne vrijednosti, ali i negacija te negacije – prometne vrijednosti, i ponovna afirmacija upotrebne vrijednosti. Tako Marks piše:

»Niko ne može prodati a da ko drugi ne kupi. Ali niko ne mora odmah kupiti zato što je sâm već prodao (Podvukao Dž. S.). Promet razvaljuje vremenske, mesne i individualne granice razmene proizvoda baš time što onu neposrednu identičnost, koja u trampi postoji između davanja u razmenu proizvoda svog vlastitog rada i primanja u razmenu tuđeg proizvoda, cepa na suprotnost prodaje i kupovine. To što procesi koji jedan prema drugome istupaju samostalno čine neko unutrašnje jedinstvo, isto je što i kazati da se njihovo unutrašnje jedinstvo kreće u spoljašnjim suprotnostima. Ako spoljašnje sticanje samostalnosti onih koji su unutra zavisni, jer se uzajamno dopunjuju, potraje dalje do izvesne tačke, onda će se jedinstvo sprovesti silom pomoću – krize. Unutrašnja suprotnost robe kao upotrebne vrednosti i vrednosti, privatnog rada koji se ujedno mora da pokaže i kao neposredno društven rad, posebnoga konkretnog rada koji ujedno važi samo kao apstraktni opšti rad, oličavanje stvari i postvarivanje lica – ova unutrašnja suprotnost dobija u suprotnostima metamorfoze robe razvijene oblike za svoje kretanje. Zbog toga ovi oblici sadrže mogućnost, ali i jedino mogućnost kriza. Da se ova mogućnost razvije u stvarnost, potreban je čitav krug okolnosti koje sa stanovišta prostog robnog prometa još ne postoje«.7

Korisno je ponoviti još jednom: kriza je antagonizam robe i njenog prometnog oblika – novca, suprotnost između upotrebne vrijednosti robe i njene prometne vrijednosti. Ali, iako i sama već spoljašnja suprotnost kojom se izražava ona unutrašnja suprotnost robe kao upotrebne vrijednosti i vrijednosti, koju je još teže shvatiti, kriza se može vidjeti tek kada zaista izađe na površinu: kao razmjena pocijepana na prodaju i kupovinu.

Razdvajanje prodaje i kupovine, dakle, neposredni je uzrok krize, a suprotnost prodaje i kupovine njen neposredni oblik. Kao takva, kao pojava, kriza postoji i za našeg zagovornika realne (čitaj: robne) ekonomije i realnih (čitaj: tržišnih) ekonomskih zakonitosti. Ali, kao takva, u svom obliku, kriza je samo spoljašnja pojava suprotnosti ponude i potražnje u čijoj biti stoji unutrašnja suprotnost između upotrebne vrijednosti i vrijednosti, konkretnog i apstraktnog rada, konkretnog (korisnog ili potrebnog) i apstraktnog (beskorisnog ili nepotrebnog) bogatstva. U suštini, u svom pojmu kriza za našeg liberalnog zagovornika tržišta ne postoji, jer bi onda morao priznati da je upravo tržište, robni promet sama kriza. Unutrašnja suprotnost robe, suprotnost robe kao upotrebne vrijednosti i vrijednosti, može poprimiti spoljašnji antagonistički oblik, oblik krize, samo u robnom prometu, sa razdvajanjem prodaje od kupovine, kada se ta suprotnost dovoljno razvije kao suprotnost upotrebne vrijednosti i oblika vrijednosti, suprotnost robe i njene prometne vrijednosti, novca.
Kriza ne nastupa sa pojavom novca, u prostom robnom prometu, ali se i ne pojavljuje bez novca. Zato je razdvajanje prodaje od kupovine, koje se događa s pojavom novca, neizostavni uslov za nastanak krize. Ona pauza, o kojoj Marks govori, u kojoj »niko ne mora odmah kupiti zato što je sâm već prodao«, nastaloj zahvaljujući razdvojenosti prodaje i kupovine, rodno je mjesto otuđivosti novca, a time i otuđivosti svih roba (njihove korisnosti) u novac. Da bi kriza nastupila, da bi razdvajanje prodaje od kupovine poprimilo oblik suprotnosti robe i njenog oblika vrijednosti, i uzdiglo se do »apsolutne protivurječnosti«, potrebno je da se prost robni promet razvije u razvijeni robni promet, robna proizvodnja u kapitalističku robnu proizvodnju.
Apsolutna protivurječnost između konkretnog i apstraktnog bogatstva (da ponovo proanaliziramo ovu suprotnost, ali sada deduktivnim putem), konkretnog i apstraktnog rada, upotrebne vrijednosti i vrijednosti, robe i njene prometne vrijednosti, novca, dakle kriza, očito je, postoji danas i svjetskog je karaktera. Evidentno, prema »realnim« ekonomskim zakonitostima »realne« ekonomske misli, kao suprotnost »ponude i potražnje«, tek odnedavno, a u suštini, za »apstraktno humanističku« društvenu inteligenciju, koja više od pola stoljeća upozorava na »potrošačku euforiju« i »militarizaciju kapitala«, kao suprotnost između konkretnog i apstraktnog bogatstva – već odavno.
Ako kriza postoji, u što se možemo empirijski uvjeriti, i ako su poznati njeni uzroci, za šta

možemo naći samo teorijske dokaze čitajući Marksa (za početak II, III, IV glava Kapitala, tom I), onda je očito da savremena svjetska »ekonomija« počiva na razvijenom robnom prometu (»opšti obrazac kapitala«), kapitalističkom tržištu i robnom načinu proizvodnje koji bi tendencijski da se razvije u istinsku kapitalističku robnu proizvodnju. Tu su korijeni krize. Ono što još uvijek nedostaje savremenom kapitalizmu, i što bi ublažilo krizu, jeste »istorijska tendencija kapitalističke akumulacije« (Marks). Tendencija o kojoj Marks govori, i što je najpozitivnija ocjena samog kapitala, jeste tendencija inherentna samom kapitalu da kooperativni i globalni način proizvodnje, za koji je sam kapital zaslužan, pretvori i u prevrat u sferi prisvajanja i svojine. To što se ovaj prevrat načina proizvodnje još uvijek vrši u jednom veoma vulgarnom kapitalističkom
		Unutrašnja suprotnost robe, suprotnost robe kao upotrebne vrijednosti i vrijednosti, može poprimiti spoljašnji antagonistički oblik, oblik krize, samo u robnom prometu, sa razdvajanjem prodaje od kupovine, kada se ta suprotnost dovoljno razvije kao suprotnost upotrebne vrijednosti i oblika vrijednosti, suprotnost robe i njene prometne vrijednosti, novca

obliku (za neki nježniji vjerovatno nismo niti sposobni), po sam karakter tog oblika nema nikakav značaj. Uostalom, ni svi postojeći kapitalizmi, među onima koji nemaju ideoloških ograda da to priznaju, nisu jednaki. Nije tačno da, recimo, između skandinavskog, zapadnoevropskog, sjevernoameričkog, latinoameričkog, istočnoevropskog i balkanskog kapitalizma nema razlike. A svi zajedno, uključujući i skandinavski, se razlikuju od istinskog kapitalističkog načina proizvodnje. Rat u Iraku, na primjer, je posljedica američkog kapitalističkog načina proizvodnje, ali vođenje rata nema u sebi ništa kapitalističko, a kamoli istinski kapitalističko. Zato kriza kapitala i ima različite stepene svoje eskalacije u različitim oblicima kapitalizma; kriza američkog kapitalizma je dublja od krize evropskog, zato što je američki dalje od istinskog kapitalizma nego evropski.
Kriza je, dakle, ovo što smo upravo izložili, a inflacija je kriza. Ako je suprotnost između konkretnog i apstraktnog bogatstva, korisnosti stvari i njihovog novčanog oblika, suprotnost koja se zaoštrava u onoj mjeri u kojoj se konkretno bogatstvo pretvara u apstraktno, korisne stvari u novac, a novac u stvari koje se ne upotrebljavaju ili upotrebljavaju na potpuno nepotreban ili čak destruktivan način, sam pojam krize, ono što kriza suštinski jeste, onda je inflacija, ona »apsolutna protivurječnost« te suprotnosti, pojavna strana krize ili jednostavno kriza u pojavi. Inflacija je pretvaranje upotrebne vrijednosti u novac. Ali, isto tako novca u ne-potrebne stvari.
Inflacija, ili kriza, u modernom smislu riječi, nije čedo prostog robnog prometa, a pogotovo ne naturalne proizvodnje. Oblik produkcionih odnosa u kojem se inflacija jedino može javiti jeste razvijeni robni promet, kapitalistička razmjena ili »opšti obrazac kapitala« (N-R-N). »Neposredan oblik robnog prometa jeste R-N-R, pretvaranje robe u novac i ponovno

pretvaranje novca u robu, prodavanje radi kupovanja. Ali pored ovog oblika nalazimo i drugi, specifično različit oblik N-R-N, pretvaranje novca u robu i ponovno pretvaranje robe u novac, kupovanje radi prodavanja. Novac, koji u svom kretanju opisuje ovaj poslednji krug, pretvara se u kapital, postaje kapital, pa je već i po svojoj odredbi kapital.«8 Ako je ovo kapital, a on to jeste i ne može biti ništa drugo, onda su produkcioni odnosi u svijetu već odavno, a ne od 1929. ili 2008. godine, izloženi riziku, ali i mogućnosti (šansi) koja se zove kriza. Kriza je, prema tome, počela odavno, osim
		Auguste Rodin, The Burghers of Calais, 1884-1886.

za one koji je mogu prepoznati samo u njenom pojavnom obliku, od trenutka kada je poprimila inflatorni nivo.
Svjetsko (a ne američko, kinesko ili norveško) pretvaranje konkretnog u apstraktno bogatstvo, kriza u svjetskom inflatornom obliku, jeste školska paradigma »opšteg obrasca kapitala«, kupovanja radi skupljeg prodavanja ili, svima razumljivim – uključujući i monetarise – jezikom rečeno, pretvaranje upotrebne vrijednosti u novac, supstancije u apstrakciju.

Zašto je kapitalistički promet, opšti obrazac kapitala, već po svom pojmu kriza, i stoga nužno u sebi sadrži mogućnost inflacije? Pretvaranje vrijednosti u kapital kreće se sljedećim tokom:
M(oney) ($100) – C(ommodity) (100 hours of labour) – M(oney) ($120)
Novcem uvećanim za višak vrijednosti ($100 + $20 = $120), koji potiče iz prometa, više se nikada ne može kupiti roba koja je za njega izdata, odnosno roba iste vrijednosti. Bivši prodavac, dakle bivši vlasnik robe, a sada potencijalni kupac, odnosno sadašnji vlasnik novca, više nikada tim novcem, iako uvećanim za višak, neće moći kupiti robu iste vrijednosti kao što je bila njegova roba za koju je dobio novac koji sada posjeduje. Bilo bi besmisleno da (bivši) kupac, odnosno (sadašnji) vlasnik robe, prodaje svoju robu za istu količinu novca koju je već za nju izdao. On i jeste kupio, ne da bi koristio upotrebnu vrijednost robe, nego da bi je prodao – naravno, skuplje. Roba se u razvijenom robnom prometu ponaša kao i novac; ona ulazi u promet samo ako će donijeti višak vrijednosti. Međutim, i roba i novac u razvijenom robnom prometu dolaze do viška samo tako što obezvrijeđuju jedan drugog, obaraju cijenu jedan drugog. U stvari, povećavajući cijenu jedan drugog!!! Razvijeni robni promet dakle obezvređuje i robu i novac. Roba u rukama novog vlasnika također poskupljuje: onaj koji ju je kupio za N' prodaje je samo za N''. Zato vlasnik N' može da kupi samo robu manje vrijednosti:
N' ($120) – R (100 – 20 = 80 sati rada) – N'' ($140), i tako dalje:
N ($140) – R (60 sati) – N ($160)
N ($160) – R (40 sati) – N ($180)
N ($180) – R (20 sati) – N ($200)
N ($200) – R (beskonačno malo, tj. bezvrijedna roba) – N (beskonačno mnogo novca)
Inflacija je, prema tome, Midasova sudbina modernog čovjeka. Ekonomija koja počiva na novcu – a novac je polazna tačka i svrha razvijene razmjene, opšteg obrasca kapitala, neminovno mora završiti u apstraktnom bogatstvu. Bogatstvo u obliku vrijednosti (kao apstrakcija upotrebne vrijednosti), tj. novcu kao njegovom prometnom liku, čija je svrha

oplođavanje vrijednosti, već samim tim je beskonačno, neograničeno zadovoljavanjem potreba kao svojom svrhom, te kao beskorisno ono je i besmisleno baš kao i Midasovo zlato. Naime, vrijednost se može uistinu oploditi samo u procesu rada, tamo gdje se, uostalom, jedino i stvara. U procesu razmjene vrijednost proizvoda rada, tj. robe, se ne oplođuje. Ali, kupac radi
		Vrijednost se može uistinu oploditi samo u procesu rada, tamo gdje se, uostalom, jedino i stvara

prodaje ulazi u razmjenu zbog viška vrijednosti. Isto to čini i prodavac čim postane vlasnik novca. Zato u razmjeni na kraju svi postaju siromašniji, mada su svi htjeli samo višak vrijednosti, bogatstvo.
Inflacija je istovremeno i rezultat i najrazvijeniji oblik opšteg obrasca kapitala. Marks je s opštim obrascem kapitala, rješavanjem njegove protivurječnosti, dokazao da oplodnja vrijednosti, dakle višak vrijednosti, »ne može poticati iz prometa, kao i to da ne može ni da ne potiče iz prometa«, time što je u promet uveo specifičnu robu koja stvara vrijednost – radnu snagu. Naša je namjera da dokažemo da se u razmjeni, u obliku opšteg obrasca kapitala, na njenom inflatornom nivou vrši obezvređivanje bogatstva, tj. osiromašenje, i to ne samo apstrahiranjem upotrebne vrijednosti u vrijednost i ove u njen prometni lik, novac, nego i u bukvalnom smislu umanjivanje ukupne mase vrijednosti.
Opšti obrazac kapitala, tj. prisvajanje viška vrijednosti putem tržišta, poprima oblik inflacije u onom trenutku kada prisvajanje viška vrijednosti na tržištu, u kupovini radi prodaje, postaje veće i od prisvajanja viška vrijednosti u procesu proizvodnje, veće i od same proizvodnje viška vrijednosti, koja se, naravno, zbiva jedino u procesu rada kao jedinom tvorcu vrijednosti. Tada prisvajanje viška vrijednosti u prometu bilo koje robe postaje atraktivnije i profitabilnije i od prisvajanja viška vrijednosti koji potiče neposredno iz procesa rada; eksploatacija u razmjeni počinje postajati efikasnija (profitabilnija) od eksploatacije u procesu proizvodnje. Rad prestaje biti pouzdanim izvorom viška vrijednosti, a prisvajanje viška vrijednosti do kojeg se dolazi kroz razmjenu postaje manje rizično. Zbog toga mnogi bježe iz proizvodnje i idu u trgovinu. Nove investicije više idu u razmjenu nego u proizvodnju, pa i one koje idu u proizvodnju radije biraju one sektore čiji će se proizvodi prije naći na tržištu. Kupovina radi prodaje počinje prevladavati nad kupovinom radi proizvodnje. Tržište postaje opsesija vlasnika kapitala kao zlato za kralja Midasa.
Vrhunac ove protivurječnosti se postiže kada se kapital u obliku opšteg obrasca kapitala (N-R-N), kupovina radi prodaje, preseli predominantno u finansijsku sferu, u kupovinu novca radi prodaje novca: N – N'. Zato je generator današnje krize finansijski kapital, dakle bogatstvo u obliku prometne vrijednosti ili bogatstvo u obliku vrijednosti, a njegova prva žrtva bila je bogatstvo u svom najprirodnijem obliku upotrebne vrijednosti – stana ili kuće.
Ali, zbog iluzije da se na tržištu mogu svi obogatiti, svi će uskoro osiromašiti. Budući da se višak vrijednosti ne može stvarati na tržištu, nego samo u procesu proizvodnje, u radu, to prevladavanje prisvajanja viška vrijednosti na tržištu nad prisvajanjem viška vrijednosti u proizvodnji, tj. prevladavanje razmjene nad proizvodnjom, neminovno mora završiti u

općem obezvređivanju bogatstva jednog društva. Inflacija, dakle, kao proces pretvaranja konkretnog u apstraktno bogatstvo, poprima dvostruko krizni karakter: s jedne strane, kao pretvaranje upotrebne vrijednosti u prometnu vrijednost, novac, a s druge, kao pretvaranje jedne mase bogatstva u obliku vrijednosti u sve manju masu vrijednosti. Tamo gdje promet – pogotovo novčani promet (N – N'!), postaje najprivlačnijim izvorom viška vrijednosti, tamo gdje, dakle, trgovina, u svim svojim najprljavijim oblicima, postaje sredstvom bogaćenja, tamo se ukupna masa rada sve više i više mora smanjivati, pa prema tome i masa vrijednosti koju ovaj stvara. Inflacija kao oblik opšteg obrasca kapitala jeste, barem sa stanovišta kapitala dakle,

prisvajanje viška vrijednosti do izvjesnog procenta u interesu jednog sloja, sve užeg što se taj procenat uvećava, i što taj proces duže traje. Ali, nakon izvjesnog stepena, u svom galopirajućem obliku, u kojem prisvajanje viška vrijednosti u prometu prevazilazi mogućnosti rada da ga proizvede, inflacija se nužno mora preobratiti u proces općeg otuđivanja vrijednosti u njen prometni lik, novac, a time i u obezvređivanje bogatstva svih, dakle i onih koji su se prije toga na tržištu, zahvaljujući inflaciji, obogatili. To je razlog zbog kojeg se inflacije i krize najviše boje bogati, budući da bogati najviše mogu i izgubiti.
Zato se čak i sa stanovišta kapitala inflacija, tj. vulgarni oblik općeg obrasca kapitala, pokazuje kao nepoželjna anomalija i pokušava izbjeći. Kao vulgarni oblik kapitala, tj. kao proces općeg obezvređivanja bogatstva, ona je kapitalistički rezultat suprotan samoj biti kapitala, oplođavanju vrijednosti. Zato je inflacija neistorijski oblik negacije kapitala, oblik produkcionog odnosa koji ne priprema prevladavanje kapitala istorijski višim odnosima proizvodnje nego vodi istorijski retrogradnim odnosima proizvodnje i načinima proizvodnje u cjelini.
To je, dakle, pojam inflacije! Gotovo isto kao i odgovor na pitanje šta je inflacija, važno je i pitanje: Da li to znaju oni koji treba da zaustave inflaciju i riješe krizu? Jer, više od odgovora na drugo, nego na prvo pitanje, zavisi hoće li inflacija biti zaustavljena, a proces osiromašenja društva biti prekinut. Sudeći po onome što se čini, teško je reći da li imamo izgleda.
Kao krizni oblik suprotnosti upotrebne vrijednosti roba i njihovog prometnog lika, inflacija je dostigla nivo »apsolutne protivurječnosti« u onom času kada pretvaranje bogatstva u otuđeni, prometni oblik pretekne samu mogućnost stvaranja bogatstva. Taj nivo već je dostignut i može se prepoznati u stalnom smanjivanju ukupnog bogatstva društva. Ali, u istom tom trenutku kriza počinje da djeluje i kao mogućnost izlaska ili rješenja suprotnosti upotrebne vrijednosti i vrijednosti, konkretnog i apstraktnog bogatstva, suprotnosti koja se na tržištu pojavljuje kao suprotnost prodaje i kupovine.

Upravo zbog toga što se kriza, a posebno u svom inflatornom obliku, pojavljuje prije svega na tržištu, čini se da se i prevladavanje krize, pa i obuzdavanje inflacije, može postići jedino mjerama koje se odnose na oblast prometa. Osnovni odgovor monetarističkog rješenja krize danas se sastoji u smanjenju kamata – u nekim slučajevima, gotovo u odustajanju od kamata. Međutim, onome kome je uistinu stalo do otklanjanja inflacije mora biti i poznato da su kriza i inflacija, u svom razvijenom obliku, tržišni fenomeni, ali da tržište nije subjekt samoga sebe i da onaj koji ga želi imati pod svojom kontrolom mora poduzimati i mjere koje se ne odnose neposredno na oblast prometa.
Subjekt prometa, pa i njegovog inflatornog oblika, jeste vrijednost. Ako je kriza suprotnost između robe i njenog prometnog lika, a inflacija vrhunac te suprotnosti ili otvoreni proces obezvređivanja bogatstva, onda se antiinflacione mjere nikako ne mogu sastojati od povećavanja ili smanjivanja cijena, zamrzavanja ili odmrzavanja cijena, otklanjanja ili podsticanja dispariteta cijena, zamrzavanja ili odmrzavanja cijena radne snage, potpune slobode jednih i potpune kontrole drugih cijena, dizanja ili spuštanja kamata, itd., itd. Antiinflaciono, dakle protiv obezvređivanja društvenog bogatstva ili protiv otuđivanja konkretnog bogatstva u njegov apstraktni, prometni oblik, što je isto, mogu djelovati samo one mjere koje će neposredno i bitno djelovati na vrijednost ukupnog proizvoda društvenog rada. Te mjere moraju biti usmjerene ka postizanju dva osnovna cilja: 1. Povećanje ukupne veličine vrijednosti, što se postiže povećanjem ukupne mase društvenog rada, ili povećanjem zaposlenosti u sektorima koji proizvode vrijednost, i 2. Smanjivanju vrijednosti proizvoda rada uzetog pojedinačno, što se postiže povećanjem produktivnosti rada ili povećanjem proizvodnih snaga rada. Prema tome, subjekt vrijednosti je, ma koliko ova obitavala u sferi prometa, izvan tržišta.
Subjekt vrijednosti, a time i tržišta, jeste rad. Spriječiti ili bar ublažiti suprotnost između robe i njenog prometnog lika, dakle mogućnost otuđivanja robe u njen novčani oblik, može samo sve veća i veća masa rada, rada produktivnog sa oba stanovišta, sa stanovišta vrijednosti ali i sa stanovišta upotrebne vrijednosti. To konkretno znači: povećanje broja zaposlenih u onim sektorima u kojima se proizvode dobra korisna sa stanovišta društva, upotrebne vrijednosti kao takve, a prije svega one neophodne za život. To također, vjerovatno, znači i smanjenje broja zaposlenih u onim sektorima koji nisu neophodni, a naročito sektorima u kojima se ne proizvodi ništa korisno. Samo daleko veća masa rada, umjesto sve veće i veće mase prometnih vrijednosti, može djelovati protiv krize i protiv inflatornog obezvređivanja bogatstva i njegovog otuđivanja u prometnoj sferi.
Ipak, vrijednost nikada, bez obzira na to kolika masa rada bila utrošena za njenu proizvodnju, ne može potpuno otkloniti tržišni antagonizam između prodaje i kupovine, i njegovu unutrašnju suprotnost robe kao upotrebne vrijednosti i njenog prometnog, novčanog lika. To je zbog toga što ni bogatstvo u obliku vrijednosti nije pravo bogatstvo,

nego je to tek bogatstvo u njegovom konkretnom, korisnom obliku, obliku upotrebne vrijednosti. Masa ili veličina vrijednosti zavisi od mase rada, ali količina ili kvantum upotrebnih vrijednosti, predmeta za zadovoljavanje potreba ljudi, ne zavisi ni isključivo ni prvenstveno od mase rada koja ih stvara. Veličina bogatstva jednog društva, pa i sama masa rada potrebna za njegovu proizvodnju, a to znači i veličina vrijednosti ili količina bogatstva u obliku vrijednosti, zavisi od nečega izvan samoga rada. Koliko će biti bogatstvo jednog društva, koliko će za njegovu proizvodnju biti potrebno izdvojiti mukotrpnog rada, dakle kolikom će masom vrijednosti raspolagati to društvo, zavisi prije svega od proizvodne snage rada. Ali proizvodnost rada određena je činiocima izvan njega samog. Prije svega, ne treba smetnuti s uma da je i priroda, uz rad, izvor bogatstva jednog društva i čak faktor proizvodne snage rada. Priroda nije izvor vrijednosti, ali je vrlo često značajan izvor bogatstva, i to bogatstva u njegovom vrlo konkretnom, korisnom
		Auguste Rodin, Heroic Bust of Victor Hugo, 1890-1897.

obliku. Pogotovo u savremenim uslovima, kada su prirodni resursi postali vrlo ograničeni a priroda u cjelini izložena zagađenju i uništenju, treba naglasiti značaj prirode kao agenta društvenog bogatstva, mada ovo nije relevantno za osnovni predmet naše rasprave.
Temeljni subjekt rada, i prema tome proizvodne snage rada, a to znači subjekt vrijednosti, a samim tim, nadalje, i subjekt oblika vrijednosti ili prometne vrijednosti, novca, i konačno tržišta, jeste – znanje, iznad svega nauka. Zato je onome ko želi biti gospodar tržišta neophodno da prije svega zagospodari što je moguće većom masom znanja. Nasuprot povećanju veličine vrijednosti, zasnovanoj na povećanju mase rada, kao bitno antiinflacionom činiocu, djeluje uporedo, na prvi pogled protivurječna, tendencija obezvređivanja robe uzete pojedinačno. Zahvaljujući znanju, a prije svega naučnom, povećava se proizvodna snaga rada, a sa povećanjem proizvodnosti rada povećava se masa roba, ali se smanjuje vrijednost robe uzete pojedinačno, jer se smanjuje masa rada potrebna za njenu proizvodnju.
Prema tome, određujući pojam krize, odnosno inflacije kao eminentno tržišne fenomene, mi vidimo vrijednost, rad i znanje kao subjekte koji determiniraju funkcioniranje svih prometnih procesa. Mjere čija je svrha uspostavljanje tržišne ravnoteže ili uklanjanje »suprotnosti prodaje i kupovine«, moraju da se na to odnose, a ne na prometnu vrijednost, odnosno novac. Na ulazu u tržišni lavirint stoji riječ novac – ne na izlazu.
Najopćenitije definirane te mjere protiv inflacije, kao i samih temelja krize, mogu se svrstati, kao što smo rekli, u dvije međusobno istovremeno i protivurječne i koherentne vrste čiji su ciljevi: povećanje ukupne veličine vrijednosti, zasnovano na svim onim konkretnim mjerama koje će uvećati ukupnu masu društvenog rada i zaposliti i posljednjeg nezaposlenog čovjeka, i obezvređivanje do kojeg se dolazi povećanjem proizvodne snage rada zasnovanom na ljudskom znanju i stvaralaštvu pretočenim u nove tehnologije.
Investiranje u nova radna mjesta, u situaciji kada je kriza već nastupila, je nužna ali kratkoročna mjera; u uslovima tržišta kriza će ponovo periodično da se vrati. Investiranje u istraživanje, prirodnu i tehničku nauku prije svega, ali i u kritičku, a ne apologetsku, društvenu nauku, je dugoročna mjera i njen cilj je konačno odstranjenje opasnosti od krize, inflacije, tržišta i – bogatstva zasnovanog na vrijednosti, obliku vrijednosti i novcu. Obe vrste mjera imaju za cilj da odstrane apstraktno bogatstvo i društvo učine konkretno bogatim.

Umjesto kontrole tržišta zasnovanoj na kontroli prometnog oblika robe, novca, kontrola tržišta zasnovana na kontroli vrijednosti, predstavlja istorijsko mijenjanje procesa rada, odnosno unapređenje njegove proizvodne snage. Kao što postoji neistorijsko obezvređivanje bogatstva, u inflatornim oblicima tržišta, tako postoji i obezvređivanje

bogatstva koje je istorijsko po svom karakteru. Posljedica prvog je osiromašenje ili smanjenje ukupnog bogatstva društva, dok je cilj drugog upravo povećanje bogatstva društva, naravno nikada beskonačno, zasnovano na pretvaranju bogatstva iz njegovog vrijednosnog u njegov korisni, konkretni ili upotrebni oblik. Da bi se uspostavila istinska kontrola tržišta, kako onog njegovog oblika u kojem se bogatstvo stiče na račun osiromašenja jednog dijela društva, tako i onog u kojem osiromašenje postaje opće, potrebno je neprestano revolucionirati proces rada. U periodima kriza oni koji neprestano revolucioniraju proces rada, posebno inovirajući sredstva za rad, najmanje će osjetiti posljedice krize. Povećanje proizvodne snage rada, odnosno

znanje, uslov je da se zagospodari radom, masom vrijednosti, a preko ove i samim tržištem. Zato kapitalu i jeste toliko stalo da zagospodari znanjem. Gospodar znanja zato tako glasno i zagovara slobodu tržišta licemjerno pri tome gospodareći tržištem. Racionalnost kapitala se, prema tome, ne zasniva samo na znanju nego i na gospodstvu.
Lijeva kritika tržišta i kapitala, koja stoji na stanovištu kontrole tržišta, i pri tom posebno insistira na ulozi države, uzima, međutim, zdravo za gotovo samu kritiku, podrazumjevajući da kontrola stoji na stanovištu znanja već samim tim što je kritika. Zaboravlja se da postoje i države koje nisu pametne. Zato se i događa da upravo kontrola tržišta katkada stoji ispod istorijskog nivoa slobodnog tržišta. To je ono što i konzervativizmu kapitala ponekad daje revolucionarnu ulogu a ljevicu čini istorijski retrogradnom.
Suprotstaviti se slobodnom tržištu i krizi, kao njegovoj posljedici, može samo Znanje, oslobođeni Stvaralac, koji je jedini u stanju da se suprotstavi Gospodaru svojim beskonačnim umnim potencijama.
Da li sve ovo zna Barak Obama? Sudeći prema obećanju da će otvoriti tri miliona novih radnih mjesta (što nije dovoljno) i obećanju da će ulagati u istraživanje, zaključiti je da zna, iako nije marksist. Ali, da li će ispuniti svoja obećanja? Možda i neće, ne zato da ne bi ličio na marksistu, nego zato što bi time ugrozio Interes. Možda i svoj. Jer, »kada bi matematički aksiomi zadirali u interese ljudi, ljudi bi i njih negirali« (Marks).

Autor je doktor sociologije i profesor univerziteta, živi u Nemačkoj

1 Robert Graves, The Greek Myths, London: Penguin, 1955; Thomas Carlyle, Past and Present (1843), http://www.gutenberg.org/etext/13534; http://www.online-literature.com/thomas-carlyle/past-and-present/0/.
Fridrich Engels, Nacrt za kritiku nacionalne ekonomije, u Marx-Engels, »Rani radovi«, Naprijed, Zagreb 1967.
2 Aristotel, Politika, knjiga I, G 1.3, 16, izdanje BIGZ, Beograd 1975.
3 Karl Marks, Kapital, I, Kultura, Beograd 1947, str. 63 (»A price therefore implies both that a commodity is exchangeable for money, and also that it must be so exchanged«, Karl Marx, Capital, Progress Publishers, Moscow, 1974, p. 105).
4 Ibidem, str. 69 (»Because money is metamorphosed shape of all other commodities, the result of their general alienation, for this reason it is alienable itself without restriction or condition«, ibidem, p. 112).
5 Ibidem, str. 64 (»Commodities, first of all, enter into the process of exchange just as they are. The process then differentiates them into commodities and money, and thus produces an external opposition corresponding to the internal opposition inherent in them, as being at once use-values and values«, ibidem, p. 106).
6 Ibidem, str. 93 (»In a crisis, the antithesis between commodities and their value-form, money, becomes heightened into an absolute contradiction« ibidem, p. 138).
7 Ibidem, str. 71–72 (»No one can sell unless some one else purchases. But no one is forthwith bound to purchuse, because he has just sold (Underlined by Dž. S.). Circulation bursts through all restrictions as to time, place, and individuals, imposed by direct barter, and this it effects by splitting up, into the antithesis of a sale and a purchase, the direct identity that in barter does exist between the alienation of one’s own and the acquisition of some other man’s product. To say that these two independent and antithetical acts have an intrinsic unity, are essentially one, is the same as to say that this intrinsic oneness expresses itself in an external antithesis. If the interval in time between the two complementary phases of the complete metamorphosis of a commodity become too great, if the split between the sale and the purchase become too pronounced, the intimate connexion between them, their oneness, asserts itself by producing – a crisis. The antithesis, use-value and value; the contradictions that private labour is bound to manifest itself as direct social labour, that a particularised concrete kind of labour has to pass for abstract human labour; the contradiction between the personification of objects and the representation of persons by things; all these antitheses and contradictions, which are immanent in commodities, assert themselves, and develop their modes of motion, in the antithetical phases of the metamorphosis of a commodity. These modes therefore imply the possibility, and no more than the possibility, of crises. The conversion of this mere possibility into a reality is the result of a long series of relations, that, from our present standpoint of simple circulation, have as yet no existence«, ibidem, p. 115).
8 Ibidem, str. 100–101.