K novoj paradigmi filozofije politike

Marijan Krivak, Biopolitika: Nova politička filozofija, Antibarbarus, Zagreb 2008.

Filozof, filmski kritičar i multimedijski teoretičar Marijan Krivak (1963), nekadašnji istaknuti suradnik zagrebačkog lista Arkzin (lista koji je devedesetih godina prošlog stoljeća uz splitski Feral Tribune predstavljao u Hrvatskoj najsnažniji glas otpora vladajućem ludilu) i dugogodišnji urednik edicija Filozofskih istraživanja, danas docent na Filozofskom fakultetu u Osijeku, objavio je početkom ove jeseni knjigu pod naslovom Biopolitika (s podnaslovom Nova politička filozofija). To je treća Krivakova knjiga. Prve dvije su: Filozofsko tematiziranje postmoderne (2000) i Protiv! (2007). Iako tu knjigu u uvodu skromno definira kao kompilacijsku studiju (a riječ je o prerađenoj doktorskoj disertaciji obranjenoj 2006. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu), riječ je o djelu koje zaslužuje pažnju, već i zato što predstavlja misaoni prijelaz iz bespuća postmoderne filozofije i teorije u biopolitiku kao novu, post-postmodernu paradigmu, bitno obilježenu nadomještanjem samosvrhovita estetiziranja etičkom dimenzijom, primata kulture primatom politike (ne kao pragmatike, već kao angažirana, u stanovitom smislu revolucionarna odnosa spram društva i zajednice) te primata teorije središnjošću praktičkoga.
Današnji globalizirani svijet ispostavlja se na temelju te nove paradigme kao svijet koji je bitno obilježen biopolitičkim stanjem, a to je u osnovi izvanredno stanje. Za razliku od postmodernog stanja, koje karakteriziraju samozadovoljstvo, nelagoda u odnosu na bilo kakav pokušaj kvalitativne promjene zatečenoga i danoga (budući da se liberalna demokracija razumije kao najbolji od svih mogućih poredaka), odustajanje od etičkoga u ime estetizirajućeg oblikovanja svakodnevice, kritičko (u bitnom smislu filozofijsko) tematiziranje tog uspostavljenog stanja što ga Krivak afirmira obilježeno je zahtjevom za promjenom životnih uvjeta, kritikom antinomija postmodernog uma i medijskom subverzijom. U tom se sklopu oblikuje biopolitička teorija koja nudi nove teorijske smjernice upućene na obnovu praktičkog značenja i filozofije i politike, na obnovu onoga što se zagubilo u bespućima postmodernog stanja.
Predmet te teorije jest biopolitičko stanje. Polazeći od kasnog Foucaulta i njegova pokušaja konstruiranja jedne drukčije paradigme socijalne dinamike, Krivak definira biopolitiku kao refleksiju i analizu procesa nastajanja legalnih režima i ispitivanjem zakonskog uvjetovanja života te povratnog djelovanja života na taj proces. Ili, u sažetijem obliku, biopolitika je kritika suvremenog života iz aspekta nove ontologije moći. Zahvaljujući iznimnoj političkoj angažiranosti vodećih zastupnika biopolitičke teorije, ona posjeduje mobilizacijski potencijal koji obećava preosmišljavanje polja politike i političkoga. Ujedno se posredstvom biopolitičke teorije objelodanjuje i sva ideologičnost dominantne politike (autor bi rekao postpolitike) globalizacije, a simbolični su izrazi učinaka te politike ono što se dogodilo 1989. godine: i trijumf Zapada u Europi i (padu Berlinskog zida samo naizgled suprotstavljeno) krvavo gušenje pokreta u Kini predstavljaju dvije strane iste ideologijske iluzije o ulasku u postideologijsko i postpolitičko stanje i o nastupanju kraja povijesti. Nastaje biopolitičko stanje kao sklop globalizacije, biotehnologije (»političke ekonomije života kao nove prirode«) i postliberalne politike identiteta.
Krivak se posebno oslanja na sve utjecajnijeg talijanskog filozofa Giorgia Agambena. Od njega preuzima uvid u to da aktualni demokratsko-kapitalistički projekt ukidanja siromaštva putem napretka ne samo što unutar sebe reproducira isključenost dijela stanovništva nego transformira cjelokupan život stanovništva Trećeg svijeta u goli život, što producira pretpostavke permanentnog građanskog rata. Stoga se logor (a ne grad) javlja kao biopolitička paradigma današnjeg svijeta, Omarska (na koju se Agamben eksplicitno referira) nije nikakav eksces, već konzekvencija uspostavljenoga biopolitičkog stanja. Nasuprot tomu, nameće se nužnost oblikovanja nove filozofije politike, koja bi tematizirala korijene biopolitičkog svođenja života na goli život (a ne bi ostajala na prividnom uklanjanju posljedica), a pretpostavka nove filozofije politike jest to da se iz samoga golog života učini mjesto na kojemu se konstituira i usidruje životni oblik. Ta nova filozofija politike na tragu je aristotelovska jedinstva etike i politike usmjerena na razborito djelovanje u zajednici slobodnih i jednakih, a s onu stranu (i to je novum u odnosu na Aristotela) isključivanja u ime suverenosti. Politiku, dakle, treba emancipirati od ideje suvereniteta. Osnovu nove filozofije politike Agamben (a s njime i Krivak) vidi u mogućnosti otpora sveprisutnom nasilju, što implicira ideju (i, dakako, praksu) razračunavanja s temeljnim biopolitičkim raskolom svojstvenim već spominjanom biopolitičkom stanju.
Koja i kakva je uloga intelektualaca u vremenima obilježenima biopolitičkim stanjem? Autor povezuje to (po njemu neizbježno i važno) pitanje i s pitanjem kako se uopće može preživjeti u takvom svijetu u kakvom smo se zatekli. Intelektualac mora (kako je to formulirao Žarko Paić, na kojega se Krivak takođe referira) prevladati ograničenja etike i multikulturalizma kao ideologijskoga moralnog korektiva grijeha zapadne modernizacije, umjesto čega valja afirmirati povratak univerzalnosti slobode za sve. Nasuprot postmodernom »multi-kulti pluralizmu životnih stilova« nameće se zadaća izgradnje transnacionalne politike identiteta slobodne osobe kao temelja svijetsko-povijesnog univerzalizma. Nasuprot dobrovoljnog ropstva (koje se očituje u tomu što današnja neoliberalna demokracija proizvodi podanike a ne samosvjesne individue koje participiraju u političkoj zajednici) valja afirmirati građansku neposlušnost kao civilnu religiju demokracije ili metapolitičku strategiju nepokornosti slobode. Na djelu je tako (utopijska, dakako, ali nužna i nenadomjestiva) neprestana potraga za istinskim životom s onu stranu svakoga metafizičkog određenja vremena kao vječnosti i prolaznosti. To je zadaća intelektualaca kao nositelja najuzvišenijeg oblika djelovanja uma u zajednici.
A Krivakova knjiga predstavlja malen, ali vrijedan i veoma značajan doprinos obnovi vjere u to da je djelovanje uma u zajednici moguće i nužno. U tom smislu ona je i prilog obnovi utopijske nade, bez koje nam preostaje tek život u kolotečini dobrovoljnog ropstva i zaborava ljudskosti.

	Lino Veljak