Pismo iz Trsta

Pokušaj kompromitacije tršćanske kulturne scene

U okviru serije kulturnih manifestacija koje se održavaju već IX sezonu pod nazivom »Spaesati« (»Lišeni svoje zemlje«), u Trstu je 11. studenog u kazalištu Miela bio upriličen susret sa Hasanom Nuhanovićem, autorom knjige Pod zaštitom UN-a Međunarodna zajednica i zločin u Srebrenici, izdanje BZK »Preporod«, Sarajevo 2005. (knjiga je objavljena i na engleskom jeziku).
Nuhanović je mnogo više od pukog autora knjige koja s rigoroznošću činjenica utvrđuje kronologiju događaja oko pada Srebrenice i zločina u Potočarima; on je jedan od preživjelih te najveće ratne strahote s kraja prošlog stoljeća. Hasan Nuhanović je bio jedan od malobrojnih izbjeglica iz Srebrenice koji je našao zaposlenje pri misiji UN, gdje je služio kao prevodilac za engleski jezik. U tom se svojstvu našao u »privilegiranom« položaju bespomoćnog promatrača najkrvavijih srpanjskih dana koje Bosna pamti, a kojih se Europa prisjeća s nelagodom uglavnom pri obljetnicama zločina i prije odlaska na ljetovanje.
Jedan mali plastični bedž raspoznavanja koji je nosio na prsima kao zaposlenik UN-a spasio je Nuhanoviću život, ali nije bio dovoljan da spasi i život njegove obitelji – oca, majke i mlađeg brata. Njih je svirepo ludilo etničkog čišćenja izbrisalo zajedno sa životima drugih muškaraca i dječaka, bosanskih Muslimana koji su u bijegu pred srpskim snagama potražili spas u vojnoj bazi nizozemskog bataljuna UN-a Potočarima.
No ništa od toga nije predmet Nuhanovićeva pisanja. Samo suha kronologija, dokumenti, kartografija, snimci.
Ozbiljan, asketskog lika i lica često uzdrhtalog od zamjetnog tika, Nuhanović je iznosio gole i zaprepašćujuće činjenice, one koje su trajno ranile njegov život ali i duboko utisnule

ljagu u lice svjetske misije. Tršćanska debata je trebala podstaknuti na razmišljanje o ulozi međunarodne zajednice i vojnih misija pod zastavom UN, zastavom koja se zajedno s onom Kraljevine Nizozemske vijorila na najvišoj zgradi baze u Potočarima i onda kada su iz nje nizozemski vojnici silom istjerali 5.000–6.000 izbjeglica i predali ih ravno krvniku u ruke. Zastava UN u mnogim djelovima svijeta predstavlja jamstvo lokalnom stanovništvu za zaštitu i poštovanje ljudskih prava i promociju demokratskih procesa. No, ne i u Bosni, barem ne u Srebrenici, toj tragično »zaštićenoj zoni«. Nuhanovićevo dokumentirano svjedočenje i uopće razgovor o Srebrenici netko u Trstu nikako nije mogao probaviti. Radi se o izoliranom slučaju jednog predstavnika a možda i manje skupine Srba koji žive u gradu. Taj »jedan«, ojačan je iskustvom što je prije samo nekoliko mjeseci, u rujnu prošle godine, uspio onemogućiti predstavljanje knjige generala Jovana Divjaka Sarajevo, mon amour. Divjak, rođen u Beogradu, ali po svom izboru i osjećanju Bosanac (ne Bošnjak!), koji
		Leon Bakst, Sketch for the costume of Iskander for the ballet »Le pére«, 1911.

se bori za građansku i sekularnu Bosnu i koji je na početku rata prešao iz JNA u Armiju BiH te ostao braniti svoje Sarajevo, trn je u oku srpskim nacionalistima. Divjaka to ne brine, on je ostao vjeran sebi i gradu čiju je sudbinu podijelio s ostalim Sarajlijama u više od 1.000 dana opsade. Oni »s brda« proglasili su ga izdajnikom; ovi u Trstu uspjeli su poništiti predstavljanje njegove knjige prevedene na talijanski, na kojem je trebao sudjelovati i jedan od najuglednijih novinara, pisaca i odličan poznavatelj Balkana, Paolo Rumiz.
Dakle, dotični gospodin mlađe životne dobi koji se samozvano predstavlja opunomoćenim predstavnikom »stoljetne Srpske zajednice u Trstu«, misleći da je moguće onemogućiti i susret Tršćana sa Nuhanovićem u kazalištu Miela, smetnuo je s uma da se radi o već konstantnom mjestu razmjene slobodnog mišljenja, kreativnosti, o središtu demokratskih debata i propitivanja o interkulturalnom društvu i o ljudskim i građanskim pravima. Riječ je o kazalištu, simboličkom bedemu slobodne misli i stjecištu tršćanske intelektualne kritičke mase.
Kako telefonski pritisci na organizatore prije zakazanog susreta nisu urodili plodom, dotični je sročio elektronsko pismo kojim se obratio svojim etničkim pripadnicima ne samo u Trstu, nego i u dalekom belom svetu, ponudivši im informaciju pod naslovom »Protivu laži o Srebrenici« upakiranu zajedno sa skrojenim tekstom na talijanskom, kojim ih poziva da se jave »sa gnušanjem« i zahtjevom da se skup na temu »lažnog genocida u Srebrenici« ne održi, te da svojim elektronskim porukama preplave i zaguše tršćanske institucije, adresu gradonačelnika (!) i organizatore susreta, prije svega Kazalište Miela, kao i Slovensko tršćansko narodno kazalište. Ovo potonje, »krivo« za suorganizaciju skupa i istodobno etnički prozvano iz razloga što su uvodno predstavljanje autora i njegovog rada bili namjenjeni profesorici Sveučilišta u Ljubljani Marti Verginelli i Marku Gabrielčiču iz ljubljanskog Zavoda Atol, koji u okviru projekta »Dokumenta« već više godina radi na prikupljanju podataka o masakru u Srebrenici 1995. godine.
Pismo, za koje ne možemo reći da je jezični »biser« ni na jednom od jezika kojima se obraća adresatima, započinje ovako:
Slovenci i Italijani nam spremaju novo pljuvanje po Srbima u formi veče diskusije u Trstu 11. novembra 2008. u 20.15 u teatru Miela.
U nastavku se apelira na tršćanske Srbe da u što većem broju svojim prisustvom onemoguće održavanje skupa i koristi se poznatom manipulacijom o stranoj zavjeri i srpskim »ustupcima«:
Molimo sve zainteresovane da lično dođu, kako bi izviždali i onemogućili ovu gnusnu manipulaciju i novi pokušaj prikazivanja Srba kao genocidnog naroda. Bilo bi važno da se ovom protestu pridruži što više ljudi jer je »Srpska opština iz Trsta« dobila nalog od vlasti Srbije da oćuti i da ne reaguje na tribinu o »genocidu« u Srebrenici koju nam spremaju Slovenci i Italijani u teatru Miela. Ne treba kvariti odnose sa Slovenijom i Italijom jer treba da uđemo u EU pa makar i kao genocidni narod.
Autor nije lično potpisao svoje remek-djelo, nego se krije iza kolektivnog identiteta uredništva Srpske politike, no shvativši da se nitko od organizatora ne kani obazirati na njegovu prijetnju, došao je s nekolicinom istomišljenika u dvoranu u kojoj se održavao susret, u miru poslušao svjedočenje i odmah se prvi javio za riječ kako bi ustvrdio da se tu radi »samo o muslimanskoj verziji događaja«, koju – po njegovom mišljenju – naravno, treba korigirati. Iako nije mogao ponoviti silogizam »laži o Srebrenici« koji navodi u pismu, razvio je tezu o srpskim »hrišćanskim žrtvama« i o masovnim srpskim grobnicama u blizini Srebrenice, o muslimanskim ratnim kriminalcima i o tome kako se u Srebrenici nikako ne može raditi o genocidu.
Na inzistiranje publike da se ipak predstavi, nevoljko je ustao iz zadnjih redova, istaknuo svoju pripadnost »srpskoj stoljetnoj zajednici« (čiji je, kako tvrdi, bivši potpredsjednik, no nije poznato u kojem to prošlom mandatu) i izgovorio svoje ime: Srđan Novaković. Tako smo dobili autora.
Odmah ističemo da Srpska zajednica u Trstu ničim ne potvrđuje da stoji iza izjava i rabote Novakovića. Osnivači te poštovane zajednice u davna su se vremena, kad bi netko od novodošlih Srba ili Crnogoraca u gradu počinio neko sramno djelo, neku neugodnost, odmah distancirali od dotičnog i o vlastitom trošku ga poslali onamo otkuda je došao. Sve to kako se ne bi naštetilo časti zajednice koja je dala mnogo za razvoj grada i za njegov trgovački i kulturni prestiž. No, bila su to neka davna vremena.
Željela bih napomenuti današnjim etničkim glasnogovornicima da se pravi patriot (ako je o već o tome riječ) bilo koje pripadnosti prepoznaje po tome koliko se distancira od

zločina koji je počinjen, navodno u njegovo ime, u ime nacije kojoj pripada. A da bi to mogao učiniti mora prije svega prepoznati zločin, mora uprijeti prstom u njega i u njegove počinitelje, mora povratiti dignitet žrtvama, mora se suočiti s konceptom odgovornosti. Pri tom nikako ne mislimo da se radi o kolektivnoj odgovornosti čitavih nacija ili etničkih grupa. Situacija bi bila manje podložna nesporazumima kad bi se nacije počinilaca zločina same

distancirale od njih i time najefikasnije odbacile pojam kolektivne krivnje.
Najlakša mimikrija nacionalističkih režima i njihovih glasnogovornika jest potpuna indiferentnost prema sudbinama ljudi koji su u njihovo ime ubijani i onih preživjelih, gurnutih u trajno tugovanje. Njihovi životi su dehumanizirani a same žrtve lišene ikakve težine jer predstavljaju ono »drugo«, nepoželjno u naciji.
Sljedeća taktika, kad već ne prolazi ona negacionistička, jest relativizacija zločina. Ta uvijek pronalazi zagovornike, jer nekako »olakšava« težinu nepobitnog krimena počinjenog »u ime nacije«. To je ono: »mi smo to učinili, ali oni su nama učinili ovo i još ovo...« Pa smo onda nekako svi isti, iskupljeni od zla, jednaki, jer, »rat je takav«.
U Trstu to nije prošlo. Konfrontacija je pokazala zrelost i obaviještenost jednog dijela sudionika koji nisu dozvolili da budu prihvaćene relativističke teze, niti balkanizacija javne scene. Što bi značilo: prenošenje konflikta iz zemalja sukoba u inozemstvo. A da li se radi o genocidu ili ne – bilo je dovoljno navesti optužnice kojim je TPI – Međunarodni sud u Hagu optužio nekolicinu srpsko-bosanskih ratnih kriminalaca, usput, recimo, Radoslava Krstića i petoricu oficira, za »genocid i zločin protiv čovječnosti«.
Suočiti se s odgovornošću za zločin koji je počinjen u ime vlastitog etniciteta i u ime sanja (čitaj: nacionalističkih delirijuma) o »čistim« i velikim nacionalnim državama ostaje jednim od najtežih zadataka koji stoje na putu bilo kakvog projekta o katarzi i o pomirenju.
I na kraju, podsjetimo na odgovor koji je o temi genocida u Bosni dala sarajevskom tjedniku Dani Latinka Perović, još davne 2002. godine (Dani, br. 277):
Nema sumnje da je riječ o genocidu i etničkom čišćenju. Obje te manifestacije su povezane programom stvaranja etnički čiste nacionalne države i uklanjanja svega što je na tom putu. To ne može drugačije da se objasni i zato se o tome ćuti. Zločin se ne smatra zločinom, nego instrumentom jedne politike, koja je samo poražena faktički, ali nije mentalno.

	Melita Richter