Memoari poslednjega živućeg zagrebačkog praksisovca

Ivo Kuvačić, Sjećanja, Razlog, Zagreb 2008.

Filozof po obrazovanju, sociolog po svom impresivnom opusu, Ivan (Ivo) Kuvačić (Gata kod Omiša, 1923) danas je jedini živući od utemeljitelja redakcije časopisa Praxis, a početkom ove jeseni svojoj je bibliografiji pridodao i knjigu memoarskog tipa pod jednostavnim naslovom Sjećanja. Na 176 stranica (s dodatkom slikovnog materijala) Kuvačić rekonstruira svoj životni put od najranijih dana u poljičkom selu Gata pa sve do najnovijih umirovljeničkih vremena što ih dijelom provodi u Zagrebu a dijelom u Omišu. No, sjećanja i prisjećanja kojima je knjiga posvećena popraćena su nizom refleksija i misaonih zapažanja, tako da sam naslov knjige djelomično navodi na zabludu u pogledu njezina sadržaja. Uostalom, kako bi jedan mislilac i istraživač poput našeg autora i mogao rekonstruirati svoj život (ili bar neke važnije momente svojega životnog puta) a da se ne osvrće na intelektualnu, stvaralačku dimenziju koja je taj njegov put bitno obilježila?
Već i sami naslovi poglavlja ponešto mogu reći o sadržaju knjige: »Mladost«, »Ratna i poratna zbivanja«, »Fulbrightova stipendija«, »Rad sa studentima«, »Budite realni, tražite nemoguće!«, »Društveni život«, »Unutarnja dinamika«, te »Putovanja i susreti«. Od osnovne škole u rodnom selu, preko gimnazije u Zagrebu, partizanskih dana i studija filozofije u Zagrebu (koji se nastavio u Lenjingradu i Moskvi), pa do (skromno zabilježena) boravka u golootočkom logoru, Kuvačića je životni put vodio preko Čakovca (gde je

predavao u Učiteljskoj školi) i Radničkog sveučilišta u Zagrebu (gdje se počeo baviti i empirijskim istraživačkim radom) do novoosnovanog Odsjeka za sociologiju pri matičnom Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Jedan od osnivača sociologije kao zasebne društveno-znanstvene discipline, on se, ponajprije na temelju zajedničkog odbacivanja kako dogmatizma (uključujući napose dogmatski marksizam) tako i nacionalističke paradigme našao među utemeljiteljima Praxisa i Korčulanske ljetne škole, da bi u kasnim životnim godinama doživio i propast tzv. realnog socijalizma i uspostavljanje etnocentričkog i autoritarnog režima u Tuđmanovoj Hrvatskoj, te sljedstvenu marginalizaciju (kojoj je, poput drugih pripadnika intelektualnog kruga oko Praxisa bio, uostalom, izložen i u razdoblju samoupravnog socijalizma, iako je i u tim godinama obavljao značajne dužnosti u
		Georgia O’Keeffe, Winter Cottonwoods, East V, 1954.

stručnim udruženjima, pa je među ostalime bio predsjednik Sociološkog društva Hrvatske i predsjednik jugoslavenske asocijacije socioloških društava, a od 1990. do svojevoljnog povlačenja 1994. bio je i član izvršnog komiteta svjetske sociološke asocijacije).
Oni kojima je poznato Kuvačićevo djelo doznat će u ovoj knjizi o pozadini objavljivanja njegove vjerojatno najznačajnije knjige Obilje i nasilje (a ta je pozadina prije svega određena studijskim boravkom u SAD), a oni koje zanima historija Praxisa i skupine okupljene oko tog časopisa i korčulanske škole saznat će niz detalja vezanih i uz svakodnevni život i običnu, ljudsku dimenziju utemeljitelja te skupine. Tako, primjerice, doznajemo kako akademici Predrag Vranicki i Branko Bošnjak, jednako kao i Gajo Petrović (koji je svaki slobodan trenutak posvećivao radu), nisu sudjelovali u legendarnim izletima po samoborskim i drugim planinama, a atmosferu tih izleta autor opisuje sljedećom rečenicom: »A mi smo, kada bismo bili dobro raspoloženi, što je bilo gotovo redovito, više nalikovali na putujuće lakrdijaše nego na akademske građane« (str. 132).
Međutim, najveća vrijednost ove knjige sastoji se u popularnom prikazu bitnih momenata Kuvačićevih promišljanja i istraživanja, pri čemu ti u neobaveznom tonu pisani pregledi nisu nipošto simplifikatorskog karaktera, a tko ih pažljivo uspoređuje s akademskije pisanim originalima otkrit će i neke (čak i u sadržajnom pogledu) inovativne momente. Utoliko niti jedno ozbiljnije istraživanje naravi i dometa Kuvačićevih (inače veoma relevantnih i u mnogo čemu neusporedivih sa svime što su njegovi učenici dosad dali, višestruko originalnih i za buduća istraživanja potencijalno utemeljujućih) doprinosa socijalnoj teoriji, sociologiji i socijalnoj filozofiji neće moći mimoići ovo djelo. Za analizu i kritičko vrednovanje regionalne situacije ostat će, primjerice, nezaobilazno Kuvačićevo zapažanje: »U primitivnim sredinama vrhunske intelektualne institucije imaju takav ugled koji ne dopušta da se, recimo, akademike proglasi odgovornima za masovne zločine i za genocid« (str. 138). A za razjašnjavanje dominantne pojmovne zbrke (koja nipošto nije tek regionalne naravi), da ostanemo na istom poglavlju, instruktivna je njegova misao: »Intelektualna elita bilo kojega naroda rijetko je jedinstvena i kompaktna. Ostajući pri uobičajenoj terminologiji, kažemo da postoji desno i lijevo krilo. Na desnici se grupiraju konzervativci, koji stoje uz vlast i podupiru moćnike, dok je ljevica u pravilu progresivna, što znači da okuplja ljude koji se u ime bolje budućnosti suprotstavljaju postojećim vlastodršcima i moćnicima. Stoga je logično da su žrtve i mučenici intelektualci s ljevice, a ne s desnice. To možemo pratiti kroz historiju, počevši, recimo, od Sokrata i Isusa Krista, pa preko Giordana Bruna i Jana Husa do Garcije Lorce i Ivana Gorana Kovačića. Desničarima mnogo bolje uspijeva prilagodba vladajućim moćnicima, pa se rijetko događa da snose odgovornost i da budu kažnjeni« (str. 139). Nakon vršnjaka mu i suborca Milana Kangrge, koji je u svojoj Etici (2004) definirao Isusa Krista kao komunista (naravno, u sasvim drugom smislu od one dvojice veseljaka iz 90-ih godina u Skupštini Srbije), Kuvačić ga definira kao istaknutog predstavnika lijeve inteligencije (i to sve uz Giordana Bruna), što će sigurno dodatno užasnuti sve one koji bi Krista koristili protiv Bruna (uzetoga kao simbola i kao metafore otpora dogmatizmu) i protiv ideje o mogućnosti boljeg života. Naravno, može se raspravljati potpada li historijski i biblijski Krist pod odredbu intelektualca (a našlo bi se i drugih argumenata u prilog te tvrdnje), ali nema spora da se i u tom određenju otkriva autentični Ivo Kuvačić: mislilac, humanist, utopijski sanjar boljega i ljudskijega svijeta. A upravo je to ono što nam danas nužno treba, ne želimo li se utopiti u baruštini zatečenoga i danoga.

	Lino Veljak