Republika - Glasilo gradjanskog samooslobadjanja

odlučio pretvoriti je u »rezance«. Tako je cijela naklada otišla »u špagete«, ali je, nasreću, autoru pošlo za rukom sačuvati jedan primjerak. Godine 1990. knjiga napokon izlazi. Autor ironično kaže da nije primijetio neko osobito uznemirenje javnosti, koja je bila uznemirena po posve drugim osnovama.
A šteta. Jer u knjizi lijepo piše »što se iza brda valja«. Osobno, čitajući ovu knjigu u njezinom novom, trećem izdanju (2008, na četrdesetu obljetnicu događaja junsko-lipanjskih), našao sam u njoj potvrdu za nešto što sam, posve izvan znanstvene argumentacije, intuitivno, uvijek slutio: da se SVE pripremilo, a onda samo razlilo u mikroambijentu exjugoslovenskih sveučilišta; da je ideološko zatiranje lijevog pokreta, skoro po zakonima nekakve društvene fizike koja podsjeća na »hidrauliku«, potaklo rast desnog pokreta koji je i sam krenuo oštro se razračunavši s lijevim pokretom (ne baš jako liberalno-demokratski), koji međutim spada u ranu, formativnu povijest nekih od protagonista studentske desnice; i da – što mi se čini najvažnijim uvidom Nebojše Popova – u Jugoslaviji nije uspjela lijeva kritika staljinizma, štoviše, da je baš ona bila zatirana ideološkom represijom.

Ovo je sukus knjige čija je kompozicija nekako postavljena na glavu: najprije sami događaji, temeljito, akribično, gotovo bez ispisivanja margina, bez vrednovanja (autor je i sam sudionik, pa i onaj koji je snosio idejnu represiju, ne samo time što mu je knjiga pretvorena u »špagete«), potom dublja sonda u vidu sociološke analize jugoslavenske povijesti od oslobođenja do 1968, i u trećem dijelu, ponovo nešto što sliči na prvi dio: društveni sukobi 1968–1972. Možda bi opći nadnaslov ovog trećeg i vjerojatno najvažnijeg dijela mogao biti »Pokret i poredak«, jer on uglavnom opisuje trijumf poretka nad pokretom. Ovdje su, skoro taksativno, poređani uzroci koji su nakon toga trijumfa doveli do rasta protupokreta, koji je onda, naravno, potražio novi poredak.
Dijalektika u društvenom bitku nije istoznačna s napretkom, i kad se čini da su proturječja našla svoju višu sintezu, u stvarnosti to može izgledati tako da je ona pala ispod teza koje je srušila. Ali to bi već bilo doba koje knjiga Nebojše Popova »ne obuhvaća«, iako današnji čitatelj između redova lako može pronaći naznake koje upućuju na trijumf »novog poretka« na valovima »novih pokreta«.
Tko ima oči neka vidi: u najavama novoga saveza (ovo zvuči kao Novi testament) nacionalnih elita i političke vlasti, koja se i sama oprašta od socijalizma, mogu se vidjeti i najave Gazimestana; u opisima nesumnjivo totalitarne komponente »maspoka«, naročito u obračunima s lijevom komponentom studentskog pokreta, mogu se naslutiti buduća zatiranja drugih i Drugoga u pozadinama hrvatskih bojišnica... Može se, riječju, naslutiti građanski rat, ali ipak ne vjerujem da je Nebojša Popov još 1983. godine bio svjestan cijelog opsega nesreće koja se iza brda valjala.
Mi danas kasnije događaje učitavamo u njegovu knjigu; ona naprosto vrvi simptomima toga što se spremalo, ali to je zato što su kasniji događaji potvrdili njezine slutnje koje 1983, pa čak još ni 1990, nitko ne bi umio očitati na današnji način, pa čak ni sam autor. Upravo reper knjige i današnje stvarnosti, i tu podjednako mislim na njezin konkretni materijal, kao što mislim na njezine čisto sociološke izvode, uzbudljiviji je i »znakovitiji« no što su oni mogli biti u doba kad je knjiga napisana, »špagetirana«, pa 1990, u predvečerje »svega«, ponovo tiskana.

Što se njezine činjeničnosti tiče, ona je čak i važnija za čitatelje koji uživaju dvojbenu milost »kasnog rođenja«, kako su se, svaki iz svoje pozicije, izrazili jedan Adenauer i jedan Bert Brecht govoreći o Nijemcima rođenim poslije rata. Ovo zato što su ti uživatelji ove dvojbene milosti, sad mislim na one »rođene poslije nas«, kojima je Brecht isto tako posvećivao svoje pjesme, držani u planskom neznanju o događajima juna/lipnja 1968. Novija hrvatska povijest, to je notorna stvar, počinje od 1971, a upravo knjiga Nebojše Popova definitivno dokazuje da je »pokret hrvatskih sveučilištaraca« koji je takoreći trenutno proizveo svoje svece, ikone i hagiografiju, nemoguće razumjeti bez događaja na zagrebačkom sveučilištu, koji opet imaju svoju pretpovijest barem od 1963, ako ne i od 1959, a koji su osnovnom komponentom lijevi pokreti.
Ni u srpskom kontekstu ne bi bilo moguće razumjeti žestinu obračuna s »liberalima«, ni najavu novog saveza kvazisocijalističkih »patrijarha« sa svagda virulentnim srpskim nacionalizmom, čiji je Gazimestan samo logična konzekvencija. Tuđmanovi derviši osjećali su čak neku nelagodu spram »maspoka«, iako su mnogi iz njega idejno potekli; osobito su bili »nabrušeni« spram liberalne komponente ovoga pokreta koja je ipak postojala. Godina 1971. u Hrvatskoj morala je biti »očišćena« i »adaptirana« za potrebe novog povijesnog trenutka. Ključni ljudi »maspoka« zapravo su izolirani (Savka Dabčević, Miko Tripalo), a neosporni i nesporni studentski lider Dražen Budiša nije uzmogao prenijeti libertinske impulse pokreta u kojemu je sudjelovao u noviji kontekst. Hoću reći, u svojem prvom dijelu knjiga Nebojše Popova donosi, i vrlo šturo komentira, skoro sve sačuvane izvore o ’68, pa se onda mladi ljudi koje to još uvijek zanima sada mogu obavijestiti o svemu.

Riječ je o izvorima koji su ili teško dostupni (najvažniji je tu: »Dokumenti / jun-lipanj 1968«, »Praxis«, Zagreb 1971.) ili ih nitko nikada nije ozbiljnije pogledao. Za autora ove recenzije taj je dio knjige poput vremeplova. Za izravnog sudionika uvijek se postavlja isto pitanje: koliko je toga mogao sam vidjeti, sam zaključiti, nošen bujicom događaja koje teško da je u bilo kojem smislu kontrolirao, kao što nije mogao kontrolirati svoje mladalačke emocije. Kako pisati povijest ili o njoj – jer isto se pitanje bez sumnje postavlja i samome Nebojši Popovu, koji sebe samoga na nekoliko mjesta u knjizi spominje u distanci trećeg lica – iz srži nje same?
Doduše, do godine 1983, kada je knjiga završena, represija protiv ’68, srpskih »liberala« i glavnih protagonista »maspoka« bila je uglavnom završena, mnoge sudske farse bile su

dao »špagetirati«, tojest razrezati u rezance, svim pravomoćnim presudama usprkos.
S nešto više uzbuđenja i aktivnijom olovkom u ruci, čitao sam one dijelove knjige koji opisuju oštar ideološki obračun s tzv. praksisovštinom. I naša je verzija staljinizma morfološki jako voljela riječi koje završavaju na – ština, a one su stajale kao pogrda, psovka, i često – kao pravomoćna presuda. Na jednoj strani stajali su profesori zagrebačkog Filozofskog fakulteta koji su nam posredovali tzv. »toplu struju marksizma«, frankfurtere koje su ugošćivali i s kojima su prijateljevali, ali i Heideggera, koji je doduše izdao jednu »kasnu ovjeru« marksizma (u čuvenom »Pismu o humanizmu«), ali dakako da je bio sve prije nego marksist. Budući da »partijski ljudi« onoga doba, kao ni njihovi klonovi danas, baš nisu imali vremena za »teorijski rad«, to su onda teret i troškove ideološkog obračuna koji dakako nije bio nježan, morali podnijeti neki drugi intelektualci, i sami profesori filozofije.

Popov me tako podsjetio na »razvoj odnosa«, točnije totalnu involuciju tih odnosa, u gremiju samog Filozofskog fakulteta, koje sam pratio iz najveće blizine (ali sukob Pejovića i »praksisovaca« nije ni najmanje aficirao moj studij, iako su moja opredjeljenja bila jasna). Bilanca je ipak tužna: Pejović je u tom sukobu ispisao mnoge stranice koje su ispod razine i njegove struke i njegove filozofije i uvelike ispod razine njegovih predavanja. On je ispisao i mnoge stranice o ’68, kakve bismo mogli naći jedino u »Springerovu« tisku u doba kada je ovaj organizirao linč protiv Rudija Dutschkea, koji je onda i proveden.
Semper idem! Uvijek su to intelektualci koji imaju obaviti stvar. Uvijek su to elite koje se uzajamno »očiste«, i to je onda preludij za isto »na terenu«. Pejović predao se svom novom zanosu, i kada bih ja sada o tome zanosu pisao na onoj razini na kojoj je on pisao o mojemu, nastali bi mraki. U žaru obračuna izrečena je rečenica (nije izrekao profesor Pejović, to ipak ne), koja najbolje od svih u knjizi Nebojše Popova sažeto i jezgrovito opisuje kako je postala moguća »vladavina ološa«, ili »švercera vlastitih života« (Kangrga), na razvalinama socijalističkog sustava: »Što se tiče obračuna s praksisovštinom, bez ustručavanja izražena je spremnost da će se ići s poluidiotima, slučajnim ljudima, ali ćemo ići s njima i s njima dobiti bitku«. (citat iz »Studentskog lista« (!), broj 13, 18. prosinca 1973.).
Molim, poslušajte: poluidioti i slučajni ljudi godine 1990. učinili su od svih ostalih totalne idiote i slučajne ljude, i sebe uzdigli u vrhunaravni princip i ispunjenje cjelokupne dosadašnje hrvatske povijesti. Ali da bi to bilo moguće valjalo je odstraniti, ugušiti, pravomoćno osuditi sve što ne misli i ne osjeća na način dostupan jednom idiotu.

Katastrofalan pad razine u svemu, baš u svemu, ima svoj prauzrok u ovom otresanju socijalizma od svojih počela, u neuspjeloj »lijevoj kritici staljinizma«, kako to posve opravdano i utemeljeno tvrdi Nebojša Popov, i onda u jednom kratkom uzletu novoga staljinizma (tu je Milošević najizrazitiji primjer), koji je doveo do epohalnog vjenčanja staljinizma i socijalizma, do nacionalstaljinizma, koji je do danas naučio izlaziti na kraj s mogućim rizicima parlamentarnog sustava. Liberalizam i divlji kapitalizam u gospodarstvu, ali totalna politička moć za gospodare. Otprilike to je današnji, uzgred vrlo uspješan, kineski model.
Knjiga Nebojše Popova ispostavlja također i jednu važnu razliku između beogradskog i zagrebačkog konteksta studentske pobune, koja nama u Zagrebu nikako ne ide u prilog. Represija protiv ključnih šezdesetosmaša bila je u Beogradu znatno rigidnija nego u Zagrebu i trajala je dobrih 6 godina dulje. Ovdje ne mislim na brojne zabrane časopisa ili na represiju protiv »crnog talasa«, iako je i tu pala jedna zatvorska kazna (»Plastični Isus« je teško nastradao). Mislim na procese protiv studenata poput Vlade Mijanovića (dvije godine strogog zatvora) i drugih kolega (o premlaćivanjima na policiji, kojih je bilo i u Zagrebu, da se i ne govori). Aludiram na činjenicu da su procesi protiv studenata izazvali žestoko protivljenje na beogradskom Univerzitetu, što je vjerojatno zaprepastilo ondašnju vlast; to je bilo u socijalističkom svijetu s ove ili one strane željezne zavjese »prvi put«. Nikada se nije digao glas u korist uhićenih i optuženih, cijela je javnost uvijek gledala u pod.

U Beogradu, a onda niti u Ljubljani, to nije bilo tako. Studenti na oba sveučilišta digli su se protiv »političkih procesa«, karakter kojih režim nije priznavao držeći da se radi o »političkom kriminalu«. Ova domislica autoritarnog socijalizma korištena je na stotine puta. Ali bilo je otpora, štrajkova, osnivani su novi »akcioni komiteti«. Bez uspjeha, tojest režim je, kao i uvijek, osudio izabrane žrtve. No činjenica javnog otpora (doduše ne u medijima koji su bili odveć državno kontrolirani) bila je nova i upućivala je na bolje stvari.
U Hrvatskoj takvog otpora u mikroklimi Sveučilišta nije bilo. »Pokret hrvatskih sveučilištaraca«, nakon neuspjeha generalnog štrajka, »šaptom je pao«; Partija je »očišćena«, studentski su vođe konfinirani, potom i osuđeni, na kazne koje su u prosjeku bile dvostruko dulje nego kazne protiv beogradskih kolega. Glupost tadašnjeg režima bila je upravo beskrajna: borba koja se eventualno mogla dobiti političkim sredstvima, »dobijena je« političkim procesima. Da je to bio u stvari »memento mori« cijelom socijalističkom sistemu, shvatili su tek rijetki.
»Snažni izlivi lojalnosti politici nacionalnog partijskog rukovodstva«, kako u kontekstu »maspoka« kaže Popov (str. 270), bili su prerani pijetli, te još nije bilo ni zore ni dana, sa svojim mrtvim herojima, koji su cijela dva desetljeća kasnije tako radosno evocirani. Šezdesetosmaški pokret nije imao nikakve potrebe i za kakvim, pogotovo ne snažnim, izljevima lojalnosti bilo kojem rukovodstvu. Tu je ključna razlika jednog pokreta i njegova protupokreta, a tu i slične razlike opisuje i sociološki (ne nužno vrijednosno) ova važna knjiga.
Njezin je autor u životu imao razne peripetije, kakve je pod socijalizmom već mogao očekivati čovjek kojemu je knjiga »otišla u rezance«. Stajao je pod teškim optužbama, protjeran je s fakulteta, a u zbilji u kojoj je najozbiljniji događaj jedan Gazimestan pripremljen slavnim Memorandumom, takav se sociolog i pisac nije mogao osjećati jako udomljenim. Od 1990. on uređuje mjesečnik »Republika«, najvažnije glasilo građanskog otpora u Srbiji.
Novi list, 10. kolovoza 2008.