Bosna i Hercegovina je i dalje zasijana minama i ranama. Mine se sporo uklanjaju, a rane teško liječe, ali se i nove otvaraju. I to se proteže kao put do vidikove linije.
Na te rane i te mine stalno neko dolijeva mržnju i izaziva strahove. To su, prije svega, partije i stranke koje je Dejton morao izbrisati sa političke scene da BiH bez prepreka u novi život krene. Zato predugo BH građani putuju putem ludila do zdrave pameti. Ko će nju donijeti i da li će i kada, još se ne zna.
Ponovo je vrijeme lokalnih izbora za odbornike i načelnike, ali malo ko vjeruje da će se birači izboriti za moralne ličnosti i ljude zdrave pameti. Suviše je torova i ovnova, a još smo daleko od prave i pravne države. Otuda Bosna i Hercegovina i dalje ostaje zemlja bez adrese na koju normalan svijet može da se obrati za sigurnu saradnju bilo koje vrste. I Brisel tu i dalje kalkuliše na koga će tipovati. Zato su u Bosni i Hercegovini građani i dalje stradalnici.
Stranke i partije, iz devedesetih godina prošlog vijeka koje su i upalile bure baruta, i dalje su, mahom, u tim vodama. Nove stranke i partije ne razlikuju se mnogo od njih, jer su ispod iste kvočke se izlegle. I tako se život, sa beznađem, vrti u krug.
Ono što je Srpska radikalna stranka Vojislav Šešelj u Bijeljini uradila 14. septembra 2008. godine podsjeća na početak krvavog pira u Bijeljini 1992. godine. Sve je isto samo oružja i ubijanja nije bilo. Predsjednik stranke Mirko Blagojević, ekstremni radikal, sa svojim pajtašima javno prijeti da će utišati ezan (ezan, ar. poziv na molitvu koji upućuje mujezin na arapskom jeziku sa džamijske munare) sa Atik, stare džamije. A Atik džamija je tek izgrađena, a nedovršena, nalazi se u centru grada tik uz dvore vladike Vasilija Kačavende na čiji je mig i srušena 1993. Sam čin rušenja potpisao je tadašnji predsjednik Izvršnog odbora opštine Bijeljina Svetozar Mihajlović.
Nemirni su radikali što opet čuju glasno ezan i što ponovo Atik džamija prima vjernike. Zato su radikali ponovo divljali u jeku predizborne kampanje i u vrijeme ramazana. Cilj im je da pridobiju birače iste orijentacije i jezika mržnje, a da među Bošnjake, muslimane, unesu ponovo mržnju i strah.
Da zlo bude veće, Srpska radikalna stranka Vojislav Šešelj u Bijeljini i njen predsjednik za glasnoću ezana sa džamije optužuju nikog drugog nego Jusufa Trbića, poznatog novinara i publicistu i predsjednika Bošnjačke zajednice kulture »Preporod« u Bijeljini. Tragično je što Jusufa Trbića optužuje upravo Mirko Blagojević koji je i kriv za njegovu golgotu i sva stradanja u ratu. Semberci još uvijek dobro pamte ratne bahanalije Mirka Blagojevića i družine. Upravo je on, naoružan do zuba, početkom aprila 1992. godine izveo Jusufa Trbića iz kuće i predao u ruke Arkanovim ubicama, koji su ga brutalno pretukli i samo je čudom ostao živ. Umjesto da je Mirko Blagojević u zatvoru, kao i njegov šef, on i dalje prijeti, sije mržnju i izaziva strah. U zemlji Bosni i Hercegovini ubice i batinaši i dalje slobodno šetaju. Nesreća je što takve aktivnosti većina medija u Dodikovom entitetu zdušno podržava i ne osuđuje.
Naravno, ovo divljanje, prijetnje i sijanje mržnje u Bijeljini od strane Srpske radikalne stranke Vojislav Šešelj i njenog vođe Mirka Blagojevića nije osudila nijedna partija, ni stranka, kako na vlasti tako i iz opozicije. Nije to učinio ni vladika Kačavenda koji sve to gleda, zna i odobrava. To je odavno viđeni scenario. Sve dok je tako neće biti mira među građanima. Zna se kome to odgovara. Izluđenim, opljačkanim, nezaposlenim, poniženim građanima to ne treba.
BiH je posijana ranama i minama i to dugo traje i ne prestaje. Teško se po njoj hodi, još teže do sreće i mirnog života stiže. Dotle Miroslav Lajčak daje samo slatkorječive izjave uz poznati osmijeh.
Plači, rođena zemljo.