|
Povodom »raskola«
u Srpskoj radikalnoj stranci
Metaforična promena
ili okvir za psihološki profil
Tomislava Nikolića
Zamenik predsednika najbrojnije opozicione stranke,
profesionalni poslanik, ličnost koja je godinama
personifikovala ideologa i promotera retrogradne
i isključive politike koja je Srbiji nanela neopisive
štete, zastao je na svom proverenom putu i zakoračio
u stranu. Odrekao se svih funkcija i uloga, naizgled
jednostavno, kao da ga je savladao umor ili da je
izgubio snagu uverenja. Nezaobilazna politička figura
na prljavom i mračnom putu kojim se batrga Srbija
proteklih godina, koja je uvek bila spremna da se
suprotstavi svakom smislu i napretku, svojom odlukom
je iznenadila pristalice, oponente, političke analitičare
i građane. Njegovoj autoritarnoj mentalnoj organizaciji
odgovaralo je da sledi intelektualno superiornijeg
i obrazovanijeg lidera čija su elokventnost i ekstremizam
davali odgovore na sva pitanja i razrešavali sve
dileme.
U tragičnim godinama krvavog raspada zemlje, velikom
haosu i društvenom raslojavanju, bilo mu je lako
da se opredeljuje jer je blanko verovao da je njegov
Vođa neustrašivi zaštitnik stradalih i progonjenih.
Prihvatao je dogmatizovano znanje koje se zasnivalo
na autoritetu vere, nezavisno od dokaza, u skladu
sa pretpostavkama i parcijalnim vezama sa realnošću.
U fazama društvene dezintegracije formirao je svoj
psihološki integritet preko sistema verovanja u
ispravnost Vođinih ideja koje su konstruisane po
principu »sve ili ništa«. Zajednički su idejnu i
ideološku monolitnost postizali trivijalno jednostavnim
i jednostranim objašnjenjima po kojima su Srbi bili
žrtve, a uloge dželata su dodeljene pripadnicima
drugih naroda iz zajedničke države i međunarodne
zajednice. Patriotizam doživljen kao glorifikacija
sopstvenog naciona predstavljao je bazičnu identifikaciju
sa ličnostima i vrednostima, igrajući ulogu osnovnog
agregacionog motiva. Podržani zavidnim brojem uplašenih
i gnevnih pristalica koje su u permanentnom haosu
opstajale osećajući se zaštićenima u grupi sa čvrstom
subordinacijom, organizovali su se po klasičnom
principu autoritarnih grupa koje funkcionišu sa
jasno izraženom ulogom vođe čije se ideje i nalozi
prihvataju sa fanatičnom zaslepljenošću.
U smutnim vremenima ratnog ludila zameniku je odgovarala
uloga drugog čoveka jer mu je vođina harizma čuvala
unutrašnji integritet i spoljašnji izgled autonomne
ličnosti. U njegovoj moralnoj matrici usađena je
manihejska doktrina sa apsolutizacijom dobra i zla.
Ovi dualistički principi nisu imali mesta za sukobe,
jer ih je podržala intencija ka proklamovanom velikom
cilju.
Prostorna i vremenska izmeštenost glavnog Vođe,
međutim, nametnula je zameniku nove uloge i obaveze.
Dogmatski uticaj šefa iz Ševeningena rapidno je
slabio, dozvoljavajući mu da otkrije lične osobine
i liderske sposobnosti. Tokom predizbornih kampanja
izmenio je ustaljenu retoriku i okrenuo se socijalnim
temama, što je većina pristalica prepoznala i dobro
primila. Doživeo je podršku od stotina hiljada ljudi,
koji su njemu klicali, uzvikivali njegovo ime i
nosili njegove fotografije. Uživao je u frenetičnim
aplauzima i osetio kako polako izlazi iz senke velikog
Vođe. Nadrastao je njegov uticaj, osetio se slobodnim
i moćnim. Njegova autoritarna struktura sve teže
je mogla da prihvata naloge iz Haga, sve češće je
doživljavao intrapsihičke konflikte uslovljene sukobom
poslušničkog i oslobođenog dela ličnosti. Crno-bela
isključiva mentalna matrica nije uspevala da ih
pomiri, zbog čega je kao neminovnost usledio unutrašnji
rat za izbavljenje od hipnotišućeg uticaja čoveka
koga je godinama sledio. Otkrio je mržnju prema
submisivnom delu svoje ličnosti i doživeo svojevrsnu
ontološku ugroženost koju je prevazišao oslobađajući
crte ličnosti koje teže apsolutnoj dominaciji. Reorganizacija
mentalnih sistema poništila je osećanje zavisnosti,
i profilisala osećanje superiornosti koje je isključilo
mogućnost da bude bilo čiji zamenik. Anticipacija
povratka vođe iz Ševeningena opredelila ga je na
akciju, jer aktuelno otkriveno osećanje nadmoći
nije moglo da podnese sećanje na dugogodišnji podanički
odnos.
Bivši zamenik predsednika stranke nije na prečac
izmenio svoje stavove o Evropi, niti je nadrastao
retrogradni nacionalizam i autistično istrajavanje
u veri o brojnim istorijskim zabludama. On ne prihvata
ulogu pokajnika i intimno nema šta značajnije sebi
da zameri, jer se njegova introspekcija odvija na
nivoima hipertrofiranih narcisoidnih crta, koje
brišu svaki ugrožavajući i uzdižu stimulišuće doživljaje.
Boreći se sa samim sobom srušio je morbidnu organizaciju
koja je godinama smetala i ometala svaku smislenu
društvenu aktivnost. Njegovi bivši partijski drugovi
reagovali su nemoćnim besom, koji ih je još čvršće
vezao za šefa iz Ševeningena.
Vešt u javnim nastupima, uz smirenost i neophodnu
dozu patetike koja prija delu auditorijuma koji
se emocionalno opredeljuje, nesumnjivo će veoma
brzo pridobiti zavidan broj članova dosadašnje monolitne
i brojčano snažne partije. Radikalnim iskorakom
definitivno je srušio Radikalnu stranku. Bez nje,
onakve kakva je bila, politička scena Srbije će
izgledati drugačije i, verujemo, pristojnije.
 |
| |
Dragica
Stanojlović |
|