Početna stana
 
 
 
     

 

Povodom »raskola« u Srpskoj radikalnoj stranci

Metaforična promena ili okvir za psihološki profil
Tomislava Nikolića

Zamenik predsednika najbrojnije opozicione stranke, profesionalni poslanik, ličnost koja je godinama personifikovala ideologa i promotera retrogradne i isključive politike koja je Srbiji nanela neopisive štete, zastao je na svom proverenom putu i zakoračio u stranu. Odrekao se svih funkcija i uloga, naizgled jednostavno, kao da ga je savladao umor ili da je izgubio snagu uverenja. Nezaobilazna politička figura na prljavom i mračnom putu kojim se batrga Srbija proteklih godina, koja je uvek bila spremna da se suprotstavi svakom smislu i napretku, svojom odlukom je iznenadila pristalice, oponente, političke analitičare i građane. Njegovoj autoritarnoj mentalnoj organizaciji odgovaralo je da sledi intelektualno superiornijeg i obrazovanijeg lidera čija su elokventnost i ekstremizam davali odgovore na sva pitanja i razrešavali sve dileme.
U tragičnim godinama krvavog raspada zemlje, velikom haosu i društvenom raslojavanju, bilo mu je lako da se opredeljuje jer je blanko verovao da je njegov Vođa neustrašivi zaštitnik stradalih i progonjenih. Prihvatao je dogmatizovano znanje koje se zasnivalo na autoritetu vere, nezavisno od dokaza, u skladu sa pretpostavkama i parcijalnim vezama sa realnošću. U fazama društvene dezintegracije formirao je svoj psihološki integritet preko sistema verovanja u ispravnost Vođinih ideja koje su konstruisane po principu »sve ili ništa«. Zajednički su idejnu i ideološku monolitnost postizali trivijalno jednostavnim i jednostranim objašnjenjima po kojima su Srbi bili žrtve, a uloge dželata su dodeljene pripadnicima drugih naroda iz zajedničke države i međunarodne zajednice. Patriotizam doživljen kao glorifikacija sopstvenog naciona predstavljao je bazičnu identifikaciju sa ličnostima i vrednostima, igrajući ulogu osnovnog agregacionog motiva. Podržani zavidnim brojem uplašenih i gnevnih pristalica koje su u permanentnom haosu opstajale osećajući se zaštićenima u grupi sa čvrstom subordinacijom, organizovali su se po klasičnom principu autoritarnih grupa koje funkcionišu sa jasno izraženom ulogom vođe čije se ideje i nalozi prihvataju sa fanatičnom zaslepljenošću.
U smutnim vremenima ratnog ludila zameniku je odgovarala uloga drugog čoveka jer mu je vođina harizma čuvala unutrašnji integritet i spoljašnji izgled autonomne ličnosti. U njegovoj moralnoj matrici usađena je manihejska doktrina sa apsolutizacijom dobra i zla. Ovi dualistički principi nisu imali mesta za sukobe, jer ih je podržala intencija ka proklamovanom velikom cilju.
Prostorna i vremenska izmeštenost glavnog Vođe, međutim, nametnula je zameniku nove uloge i obaveze. Dogmatski uticaj šefa iz Ševeningena rapidno je slabio, dozvoljavajući mu da otkrije lične osobine i liderske sposobnosti. Tokom predizbornih kampanja izmenio je ustaljenu retoriku i okrenuo se socijalnim temama, što je većina pristalica prepoznala i dobro primila. Doživeo je podršku od stotina hiljada ljudi, koji su njemu klicali, uzvikivali njegovo ime i nosili njegove fotografije. Uživao je u frenetičnim aplauzima i osetio kako polako izlazi iz senke velikog Vođe. Nadrastao je njegov uticaj, osetio se slobodnim i moćnim. Njegova autoritarna struktura sve teže je mogla da prihvata naloge iz Haga, sve češće je doživljavao intrapsihičke konflikte uslovljene sukobom poslušničkog i oslobođenog dela ličnosti. Crno-bela isključiva mentalna matrica nije uspevala da ih pomiri, zbog čega je kao neminovnost usledio unutrašnji rat za izbavljenje od hipnotišućeg uticaja čoveka koga je godinama sledio. Otkrio je mržnju prema submisivnom delu svoje ličnosti i doživeo svojevrsnu ontološku ugroženost koju je prevazišao oslobađajući crte ličnosti koje teže apsolutnoj dominaciji. Reorganizacija mentalnih sistema poništila je osećanje zavisnosti, i profilisala osećanje superiornosti koje je isključilo mogućnost da bude bilo čiji zamenik. Anticipacija povratka vođe iz Ševeningena opredelila ga je na akciju, jer aktuelno otkriveno osećanje nadmoći nije moglo da podnese sećanje na dugogodišnji podanički odnos.
Bivši zamenik predsednika stranke nije na prečac izmenio svoje stavove o Evropi, niti je nadrastao retrogradni nacionalizam i autistično istrajavanje u veri o brojnim istorijskim zabludama. On ne prihvata ulogu pokajnika i intimno nema šta značajnije sebi da zameri, jer se njegova introspekcija odvija na nivoima hipertrofiranih narcisoidnih crta, koje brišu svaki ugrožavajući i uzdižu stimulišuće doživljaje. Boreći se sa samim sobom srušio je morbidnu organizaciju koja je godinama smetala i ometala svaku smislenu društvenu aktivnost. Njegovi bivši partijski drugovi reagovali su nemoćnim besom, koji ih je još čvršće vezao za šefa iz Ševeningena.
Vešt u javnim nastupima, uz smirenost i neophodnu dozu patetike koja prija delu auditorijuma koji se emocionalno opredeljuje, nesumnjivo će veoma brzo pridobiti zavidan broj članova dosadašnje monolitne i brojčano snažne partije. Radikalnim iskorakom definitivno je srušio Radikalnu stranku. Bez nje, onakve kakva je bila, politička scena Srbije će izgledati drugačije i, verujemo, pristojnije.
  Dragica Stanojlović
 
1-31. 10. 2008.
     


Danas

 
www.republika.co.rs
www.republika.co.rs
www.republika.co.rs
www.republika.co.rs
www.republika.co.rs
www.republika.co.rs
 
 
 
Copyright © 1996-2008