Početna stana
 
 
 
     

 

Povodom najave nove stranke »Napred Srbijo«

Poturanje roga za sveću

Šta su kod nas stvarne demokratske promene to i dalje neprikosnoveno određuju političari prema svojim trenutnim interesima

Otkako se Toma Nikolić otcepio od svoje matične stranke, odjednom se suočavamo s jednim čudnim fenomenom. Sukob između dva nepomirljiva politička ekstrema, proevropljana i radikala, koji je kao mora skoro dvadeset godina pritiskivao Srbiju, preko noći se prometnuo u neobuzdanu bliskost i uzajamno poverenje. Neki takozvani demokrati prosto su se, u svojim neumerenim pohvalama neočekivanom disidentu, gotovo zagrcnuli od oduševljenja kao da smo se svi zajedno, najzad, obreli na putu prave demokratske obnove. I sam Nikolić, ponet novim samopouzdanjem, podržava ovakvo raspoloženje obećavajući da će s njim Srbiji biti bolje, da će baš on biti prava opozicija i neumoljivi korektor vlasti, kao što je bio u slučaju podnošenja amandmana na SSP. Drugim rečima, savest društva pred čijim će doslednim poštenjem svi da drhte.
Iskustvo i razum nas, međutim, upozoravaju da niti takozvane demokrate imaju razloga za euforiju, niti Toma pokriće za ovakva razmetljiva obećanja. To nas i navodi na pitanje: koliko su naše političke promene u poslednje dve decenije bile stvarne i logične, a koliko prividne i simulirane? U celom ovom periodu lako se uočava da je naša politička scena, pred iskušenjima promena, najčešće zapadala u paradokse svojstvene tradicionalističkim i zatvorenim društvima kakvih gotovo i da nema u demokratskim zemljama. Koja se god stranka u takvim okolnostima odvažila na hrabrije promene u programu i načinu delovanja, taj se poduhvat njoj samoj olupao o glavu i išao je uglavnom u korist postojeće vlasti. U toku poslednje decenije prošlog veka demokratska alternativa je godinama ostajala u manjini pred pobedničkim Miloševićevim blokom. Stalno je koketirala sa nacionalističkom ideologijom, ne bi li nekako zadovoljila konzervativno biračko telo.
Setimo se i iskustva radikala koji su na decembarskim izborima 2000. spali na nekolicinu poslanika, ali su za ovih osam godina dogurali do najjače stranke u Srbiji upravo zato što su uporno naglašavali da ostaju verni svom starom nacionalističkom opredeljenju. Tako se ponašaju i danas. Uprkos naivnima koji su na događaje u SRS uskliknuli »Eto promena!«, Toma je Nikolić ovih dana uporno ponavljao kako će njegova nova stranka »Napred Srbijo« značiti povratak izvornom programu programu SRS, da ciljevi ostaju isti, samo se u ponečemu »pristup menja«.
Kao i za opoziciju, ista zakonitost važila je i za vlast; što je bila spremnija za promene izlagala se većem riziku, pa je Zoran Đinđić čak i glavom platio svoje reformske ambicije i saradnju sa Hagom. Možemo da podsetimo i na činjenicu da je jedini koji je politički

profitirao iz raspada DOS-a bio DSS upravo zato što je, odbijajući da se promeni, ostao duboko ukopan u svoju tvrdu nacionalističku poziciju. Zahvaljujući tome Koštunica je jednom bio šef države, a u dva saziva predsednik vlade, sve do maja ove godine. Njemu se, i ne samo njemu, održavanje uvek istog zaista i isplatilo.
Mogli bismo sada da navedemo i razne razloge dugog održavanja ove stare matrice političkog ponašanja. Recimo, nestabilnost i lakovernost dobrog dela biračkog tela, ali i moć koju stranke, zasluženo ili nezasluženo, uvek imaju nad njim. Problem je, ipak, mnogo širi jer se refleksivno zaziranje od promena javlja od dna do vrha države. Pre nekoliko dana i sam predsednik Republike Tadić izrazio je žaljenje što je došlo do raskola u SRS »jer su stabilne stranke osnov stabilnosti svake države... Nestabilne političke stranke proizvode nestabilnost u parlamentu i dalje vode nestabilnosti u državi i njenim institucijama«. Zar su ovakav SRS, pa i DSS, zaista donosili stabilnost i da li smo mi, i posle 2000, uistinu bili stabilna zemlja?
Najtačnije bi bilo reći da mi teško postižemo i političku stabilnost i pozitivne promene zato što još, ni kao država ni kao društvo, nemamo postojanu orijentaciju ka modernim demokratskim vrednostima. Nešto više nade pružila nam je, istina, lepa pobeda proevropskih snaga, na predsedničkim, parlamentarnim i pokrajinskim izborima u toku ove godine. Ali uvek se javi i nešto novo što nas opominje na preuranjeni optimizam. Kad je ono nedavno izbio

 

Radikali promenili majice

Na svečanoj sednici srpskog parlamenta, održanoj u zgradi nekadašnje Savezne skupštine u Beogradu, 15. septembra, proslavljen je, u prisustvu mnogih domaćih i stranih uglednika, svetski Dan demokratije. U svečanoj atmosferi, uz prigodne govore, sažete i odmerene, o značaju ideje demokratije, njenim dometima i iskušenjima govorili su predsednica Narodne skupštine, premijer, predsednik Republike i predstavnik UN, pod čijim je pokroviteljstvom nedavno uveden ovaj praznik.
Ovoj svečanosti nisu prisustvovali poslanici DSS, NS i poslaničkog kluba »Napred Srbijo«, što im se ne može previše zameriti. A poslanici SRS pojavili su se u crnim majicama, s udvojenim likom svoga vođe, vojvode, profe, dr Šešelja i natpisom »Stop Haškoj tiraniji«. Na završetku svečanosti, dok je intonirana »Oda radosti«, oni su, kao iz pakosti, namršteni sedeli i skandirali »Vratite nam Kosovo« i »Kosovo je Srbija«. Na pitanje jedne novinarke zašto ne poštuju Poslovnik koji propisuje način odevanja narodnih poslanika, šef njihovog poslaničkog kluba je uzvratio: »Ovo su svečane majice«.
Teško je naći prikladan termin kojim bi se nazvalo opisano ponašanje. Nešto je lakše odbaciti iluzije, koje se s vremena na vreme lansiraju u našoj javnosti, o pozitivnoj evoluciji srpskih radikala. Najnoviji demanti takve evolucije je obračun s donedavnim zamenikom vojvode u Hagu, vojvodom iz Šumadije. Izvesna promena ogleda se, po svemu sudeći, u zameni nekadašnjih belih majica crnim majicama kao svečanom odeždom ovih »prkosnih srpskih junaka«.
  Dragan Ilić
rusko-gruzijski sukob oko Južne Osetije, SRS (zajedno s Tomom) i DSS su požurili da pruže podršku Rusiji. Uz to je ponovo krenula ona stara priča, koja se kod nas proteže od XIX preko XX veka, pa sve do naših dana, jesmo li mi u ruskoj interesnoj sferi ili ne. Iznenađujuće je koliko je stranaka, organizacija i medija javno pokazalo sklonost da se prikloni zavisnosti od Rusije. DS je jednostavno prećutala ovu raspravu. Iz straha, računa ili nesigurnosti? Da su nam promene tako sigurne ne bi nam se i ova prošlost stalno vrzmala oko nogu.
U našem političkom životu ima toliko lažnih promena koje najčešće potiču iz najviših političkih krugova. SPS je, recimo, upravo iz ruku DS dobio legitimaciju da može da bude i proevropska stranka. Po tom obrascu poturanja roga za sveću sutra bi neko mogao i Tominu »Napred Srbijo« da proglasi velikom demokratskom tekovinom i da je uključi u neku koaliciju za dalje demokratske reforme. Hipokrizija i cinizam vlasti i onih koji imaju moć su bezgranični, pa se čak stvara i posprdni pojam: srpska politička dijalektika.
  Dragoš Ivanović
 
1-31. 10. 2008.
     


Danas

 
 
 
 
Copyright © 1996-2008