|
Povodom najave
nove stranke »Napred Srbijo«
Poturanje roga
za sveću
Šta su kod
nas stvarne demokratske promene to i dalje neprikosnoveno
određuju političari prema svojim trenutnim interesima
Otkako se Toma Nikolić otcepio od svoje matične
stranke, odjednom se suočavamo s jednim čudnim fenomenom.
Sukob između dva nepomirljiva politička ekstrema,
proevropljana i radikala, koji je kao mora skoro
dvadeset godina pritiskivao Srbiju, preko noći se
prometnuo u neobuzdanu bliskost i uzajamno poverenje.
Neki takozvani demokrati prosto su se, u svojim
neumerenim pohvalama neočekivanom disidentu, gotovo
zagrcnuli od oduševljenja kao da smo se svi zajedno,
najzad, obreli na putu prave demokratske obnove.
I sam Nikolić, ponet novim samopouzdanjem, podržava
ovakvo raspoloženje obećavajući da će s njim Srbiji
biti bolje, da će baš on biti prava opozicija i
neumoljivi korektor vlasti, kao što je bio u slučaju
podnošenja amandmana na SSP. Drugim rečima, savest
društva pred čijim će doslednim poštenjem svi da
drhte.
Iskustvo i razum nas, međutim, upozoravaju da niti
takozvane demokrate imaju razloga za euforiju, niti
Toma pokriće za ovakva razmetljiva obećanja. To
nas i navodi na pitanje: koliko su naše političke
promene u poslednje dve decenije bile stvarne i
logične, a koliko prividne i simulirane? U celom
ovom periodu lako se uočava da je naša politička
scena, pred iskušenjima promena, najčešće zapadala
u paradokse svojstvene tradicionalističkim i zatvorenim
društvima kakvih gotovo i da nema u demokratskim
zemljama. Koja se god stranka u takvim okolnostima
odvažila na hrabrije promene u programu i načinu
delovanja, taj se poduhvat njoj samoj olupao o glavu
i išao je uglavnom u korist postojeće vlasti. U
toku poslednje decenije prošlog veka demokratska
alternativa je godinama ostajala u manjini pred
pobedničkim Miloševićevim blokom. Stalno je koketirala
sa nacionalističkom ideologijom, ne bi li nekako
zadovoljila konzervativno biračko telo.
Setimo se i iskustva radikala koji su na decembarskim
izborima 2000. spali na nekolicinu poslanika, ali
su za ovih osam godina dogurali do najjače stranke
u Srbiji upravo zato što su uporno naglašavali da
ostaju verni svom starom nacionalističkom opredeljenju.
Tako se ponašaju i danas. Uprkos naivnima koji su
na događaje u SRS uskliknuli »Eto promena!«, Toma
je Nikolić ovih dana uporno ponavljao kako će njegova
nova stranka »Napred Srbijo« značiti povratak izvornom
programu programu SRS, da ciljevi ostaju isti, samo
se u ponečemu »pristup menja«.
Kao i za opoziciju, ista zakonitost važila je i
za vlast; što je bila spremnija za promene izlagala
se većem riziku, pa je Zoran Đinđić čak i glavom
platio svoje reformske ambicije i saradnju sa Hagom.
Možemo da podsetimo i na činjenicu da je jedini
koji je politički
|
profitirao iz raspada DOS-a bio DSS upravo
zato što je, odbijajući da se promeni, ostao
duboko ukopan u svoju tvrdu nacionalističku
poziciju. Zahvaljujući tome Koštunica je
jednom bio šef države, a u dva saziva predsednik
vlade, sve do maja ove godine. Njemu se,
i ne samo njemu, održavanje uvek istog zaista
i isplatilo.
Mogli bismo sada da navedemo i razne razloge
dugog održavanja ove stare matrice političkog
ponašanja. Recimo, nestabilnost i lakovernost
dobrog dela biračkog tela, ali i moć koju
stranke, zasluženo ili nezasluženo, uvek
imaju nad njim. Problem je, ipak, mnogo
širi jer se refleksivno zaziranje od promena
javlja od dna do vrha države. Pre nekoliko
dana i sam predsednik Republike Tadić izrazio
je žaljenje što je došlo do raskola u SRS
»jer su stabilne stranke osnov stabilnosti
svake države... Nestabilne političke stranke
proizvode nestabilnost u parlamentu i dalje
vode nestabilnosti u državi i njenim institucijama«.
Zar su ovakav SRS, pa i DSS, zaista donosili
stabilnost i da li smo mi, i posle 2000,
uistinu bili stabilna zemlja?
Najtačnije bi bilo reći da mi teško postižemo
i političku stabilnost i pozitivne promene
zato što još, ni kao država ni kao društvo,
nemamo postojanu orijentaciju ka modernim
demokratskim vrednostima. Nešto više nade
pružila nam je, istina, lepa pobeda proevropskih
snaga, na predsedničkim, parlamentarnim
i pokrajinskim izborima u toku ove godine.
Ali uvek se javi i nešto novo što nas opominje
na preuranjeni optimizam. Kad je ono nedavno
izbio
|
|
 |
 |
Radikali
promenili majice
|
 |
Na svečanoj sednici srpskog
parlamenta, održanoj u zgradi
nekadašnje Savezne skupštine
u Beogradu, 15. septembra,
proslavljen je, u prisustvu
mnogih domaćih i stranih
uglednika, svetski Dan demokratije.
U svečanoj atmosferi, uz
prigodne govore, sažete
i odmerene, o značaju ideje
demokratije, njenim dometima
i iskušenjima govorili su
predsednica Narodne skupštine,
premijer, predsednik Republike
i predstavnik UN, pod čijim
je pokroviteljstvom nedavno
uveden ovaj praznik.
Ovoj svečanosti nisu prisustvovali
poslanici DSS, NS i poslaničkog
kluba »Napred Srbijo«, što
im se ne može previše zameriti.
A poslanici SRS pojavili
su se u crnim majicama,
s udvojenim likom svoga
vođe, vojvode, profe, dr
Šešelja i natpisom »Stop
Haškoj tiraniji«. Na završetku
svečanosti, dok je intonirana
»Oda radosti«, oni su, kao
iz pakosti, namršteni sedeli
i skandirali »Vratite nam
Kosovo« i »Kosovo je Srbija«.
Na pitanje jedne novinarke
zašto ne poštuju Poslovnik
koji propisuje način odevanja
narodnih poslanika, šef
njihovog poslaničkog kluba
je uzvratio: »Ovo su svečane
majice«.
Teško je naći prikladan
termin kojim bi se nazvalo
opisano ponašanje. Nešto
je lakše odbaciti iluzije,
koje se s vremena na vreme
lansiraju u našoj javnosti,
o pozitivnoj evoluciji srpskih
radikala. Najnoviji demanti
takve evolucije je obračun
s donedavnim zamenikom vojvode
u Hagu, vojvodom iz Šumadije.
Izvesna promena ogleda se,
po svemu sudeći, u zameni
nekadašnjih belih majica
crnim majicama kao svečanom
odeždom ovih »prkosnih srpskih
junaka«. |
 |
| |
Dragan
Ilić |
|
 |
|
|
|
rusko-gruzijski sukob oko Južne Osetije,
SRS (zajedno s Tomom) i DSS su požurili da pruže podršku Rusiji. Uz to je
ponovo krenula ona stara priča, koja se kod nas
proteže od XIX preko XX veka, pa sve do naših dana,
jesmo li mi u ruskoj interesnoj sferi ili ne. Iznenađujuće
je koliko je stranaka, organizacija i medija javno
pokazalo sklonost da se prikloni zavisnosti od Rusije.
DS je jednostavno prećutala ovu raspravu. Iz straha,
računa ili nesigurnosti? Da su nam promene tako
sigurne ne bi nam se i ova prošlost stalno vrzmala
oko nogu.
U našem političkom životu ima toliko lažnih promena
koje najčešće potiču iz najviših političkih krugova.
SPS je, recimo, upravo iz ruku DS dobio legitimaciju
da može da bude i proevropska stranka. Po tom obrascu
poturanja roga za sveću sutra bi neko mogao i Tominu
»Napred Srbijo« da proglasi velikom demokratskom
tekovinom i da je uključi u neku koaliciju za dalje
demokratske reforme. Hipokrizija i cinizam vlasti
i onih koji imaju moć su bezgranični, pa se čak
stvara i posprdni pojam: srpska politička dijalektika.
 |
| |
Dragoš
Ivanović |
|