Početna stana
 
 
 
     

 

Vidovdanska tuga i opomena

Slava u Gračanici

Bilo kako bilo, sintagma pomirenje je još uvek moneta za dokusurivanje na političkoj sceni

Sudeći po vestima i iz crkvenih i iz laičkih medija, proslava Vidovdana ove godine na Kosovu bila je tužna – možda po nečem najtužnija poslednjih godina. Kaže se da je bilo dosta »vernog naroda«, ali nije bilo tako jer je naroda bilo malo. Sve strukture moći iz Beograda imaju tamo »svoje« Srbe, a oni podeljeni tako zaista deluju zbunjeni suočeni s albanskom većinom koja im sigurno nije mnogo naklonjena. Srba iz južnih delova tek zaista je malo bilo uprkos tome da je prvi čovek Sinoda SPC mitropolit Amfilohije boravio tamo povodom sastanka Zajednice srpskih opština. A krupnih reči – neodmereno patetičnih – bilo je na pretek. Kao i uvek. Tu se »sastaju nebo i zemlja« i tu će biti naša budućnost jer tamo je večni Armagedon – iz Otkrivenja Jovanovog 16. 16. – gde će dobro konačno savladati sile zla i mržnje. Biblijske fraze lepo zvuče, ali kosovska realnost opominje na nešto drugo.
Ni neki spektakularni potezi nisu promenili atmosferu, a koji bi trebalo da budu znak podrške iz sveta.
Ikone iz Rusije ljudi su doživljavali s dužnom pažnjom, ali nije u tom momentu bilo nepoznato ko uglavnom iza toga stoji. To su u Moskvi poznati »naši« koji danima vrše pritisak na Kremlj, a ovde ih dočekuju naši »naši«. Oni u Rusiji kažu da se Moskva »prodala Jevrejima i pognula glavu pred demokratijom«. O nekom pomirenju Srba i Albanaca ni reči. Kao da je još rano – a nije – za suočenje s kosovskom realnošću.

Dela i nedela pravoslavnih vehabija
Srbiju odavno potresaju ozbiljni neredi u Crkvi, ali se oni »prelivaju« i u društvo i postali su ozbiljan problem. Od Čačka do Užičke Požege, te Arilja i Kosjerića pa do Beograda traju demonstracije verskih ekstremista, uglavnom zilota koji zagovaraju obrasce liturgijske prakse davno prevaziđene. Po svemu liče na vehabije u islamskoj zajednici. Po svemu pa i po spoljašnjim obeležjima. Neće ni najmanje promene, a u nekim – čak i neznatnim reformama – vide izdaju pravoslavlja. U selu Duškovcima došlo je do sukoba, napadnut je žički vladika Hrizostom. U znak protesta oni sede u crkvi i neki sveštenici
štrajkuju glađu. U laičkim medijima je prava zabuna i to se mora razumeti jer Crkva ima svoju zakonodavnu vlast u Saboru i svoju sudsku vlast ali nema izvršnu vlast – država mora da šalje jake policijske snage da bi obuzdala demonstrante, ali nikakvim zakonom nije uređeno kada i kako država može da izvršava odluke crkvenih organa. I tu se nevolje samo uvećavaju i skoro mira biti neće. Ziloti nisu više grupice putujućih »vehabija«, već dobro organizovane grupe za pritisak i na državu i na Crkvu. Dovoljno je pogledati časopis Revnitelj – to je njihovo glasilo – i držanje njihovih »vladika«. Predstavljaju se kao Istinska pravoslavna crkva u Srbiji. Niko ne kaže da li su i gde registrovani. Ozbiljni sukobi oko manastira Stjenik opominju da ni najgore nije isključeno. Ozbiljno i alarmantno sročeno saopštenje koje su potpisali arhijerejski namesnici pomenutih gradova – Pravoslavlje, 1. 07. 2008. – ne nudi mnogo ni crkvenoj ni laičkoj javnosti. To su grupe i
 
Elfenbeinpyxis mit dem Namen el-Mughiza, datiert 968. Cordoba. Louvre, Paris
»vandalske horde« koje seju zlo i u sebi imaju »elemenata katarske i masalijanske jeresi«. Odakle to danas u Srbiji – poslednji tragovi tih dualističkih sekti su nestali krajem XIII veka sa bogumilima. Pominju se neki biznismeni, neki član CK SKJ koji je diplomu stekao u Zagrebu i večni neki komunisti kojih je – sudeći po ovome – sve više, ali nikom nije jasno odakle oni u Crkvi. Ne zna se granica između kanonskog i civilnog prava i u svemu se vide tužne posledice neke forsirane klerikalizacije kakvom su se služili ljudi oko bivšeg premijera V. Koštunice. Ima podele i među vladikama, jer se pominje kako i neke »mitronosne glave« stoje iza toga.
Neće ziloti nikakve reforme u Crkvi, ali je sve ovo posledica toga što u SPC nije bilo nikakvih reformi, kao što ih nema mnogo ni na najširem prostoru pravoslavnog dela ekumene. U istoriji je bilo malo ustanova koje su se više reformisale od hrišćanske Crkve, ali SPC u tome kasni – i to mnogo. Primera ima mnogo, ali oni kod nas kao da nisu poznati.
Hrišćanska crkva je reformama u istoriji samo dobijala kada se prihvatala onog što se zove aggiornamento. Kada je papa Pavle VI iz spiska svetaca izbacio sv. Nikolu – to je onaj sv. Nikola koga polovina Beograda slavi a druga polovina ide na slavu – i još nekih dvesta drugih koji nisu u pravom smislu ni bili dostojni oreola. Crkveni kalendar je odavno »prebukiran«. Crkva je dobila na ugledu kada je veliki papa Jovan XXIII izbacio iz liturgije reči koje su vekovima ritualno ponavljane a uvreda su za Jevreje. U liturgiji na veliki petak vekovima se ponavljalo ono o opasnim i »perfidnim Jevrejima« koji su narod bogoubica. To je jednostavno izbačeno i bilo je na dobro Crkve. U obredu crkvenog krštenja krštenik se pozivao da se odrekne »pokvarenosti jevrejske«. To što je učinjeno godine 1960. bilo je oslobodilačko delo za Crkvu. Kod nas se u SPC na primer loših reformi odgovara odbijanjem svake reforme jer Crkva se »ne reformiše budući da je božanska ustanova«. To nije tačno. U kalendar se unose sveci bez dokaza i uglavnom iz čisto političkih razloga. Nekada i dokazani zločinci, kakav je slučaj bio nedavno u Crnoj Gori koji je zaprepastio javnost. Nije problem u tome kada »zavesica« na oltaru treba da se odmakne a kada da se sasvim navuče, ili na koju će se stranu okrenuti sveštenik u vreme liturgije. Problem je u tome što u SPC nema saglasnosti o mnogo važnijim pitanjima, a posebno o duhovnoj strategiji za novo doba, u vezi sa odgovorima na izazove vremena.
Sve ovo što čini dr Jevtić – sa svojim psovačkim rečnikom – sigurno bi trebalo prepustiti njemu jer nije uputno mešati se u »polemike« ovoga tipa. To su stotine stranica njegovih svađa sa sabraćom iz episkopata, apsolutno nerazumljive i sasvim srednjovekovne u svakom pogledu.
Nevolja je u tome što to nisu tek »crkvene teme« – to se tiče kulturnog obrasca i njegovog nedovršenog oblika u srpskoj kulturi. Crkva je deo društva i značajan deo društva nije ravnodušan prema onome što se u njoj zbiva. Mnogo je primera za to, a najnoviji se tiču upravo formirane vlade u kojoj je novi ministar vera B. Šijaković. Kako će on sa Zakonom o crkvama i verskim zajednicama postupiti još ne znamo – još u januaru ove godine ombudsman za Srbiju S. Janković je obećao da će »inicirati javnu raspravu« jer zakon ima jednu manu – kada se primeni zlo i naopako. Novi ministar je, međutim, čovek koji se javnosti odavno predstavio – Pravoslavlje, 15. 02. 2006. – kao čovek sa jedinstvenim shvatanjem istorije i kulture. Nauka – kaže B. Šijaković – »ne bi bila pravi put koji bi nam otkrio puni značaj svetosavlja«. Na istom mestu dr Šijaković je još precizniji – »Otud je etnografija nedovoljna da opiše srpski narod: njega najpotpunije opisuje hagiografija njegovih hristonosnih svetitelja«.
I u Crkvi i u državi – u vezi sa kulturnim obrascem – nam ne cvetaju ruže.
Politička dogma o pomirenju
Mirili su se četnici i partizani – Užice i Ravna gora – i to koliko puta, i nisu se pomirili. Ne zbog toga što je pomirenje sasvim nemoguće, već zbog toga što nikada iskreno bilo nije – uvek je nametano kao politička dogma. Nema pomirenja bez praštanja, a ni jedno ni drugo nije moguće bez istine. Bez istine i hrabrosti. Ako je Srbija danas »ponižena i porobljena zemlja« nije jasno ko ju je to ponizio i porobio, a to nam poručuju iz Crkve u novom broju Pravoslavlja u kojem čitamo i to da je »demokratija zamena za socijalizam«. Svako ima pravo da misli kako misli, ali ono što novine naše Crkve preštampavaju iz Nikolaja Velimirovića o demokratiji ne preporučuje te novine ozbiljnoj čitalačkoj publici. Niko živ ne zna šta je to »demokratski totalitarizam«, kakvom se igrom reči služi komentator u pomenutim novinama. I sve dok se Srbija oko toga ne »dogovori sama sa sobom« pomirenje će biti obična politička fraza bez neke ozbiljnije vrednosti. Famozna nacionalna »elita« drugačije i ne shvata pomirenje već kao dosetku s kojom se može i ovako i onako.
Bilo kako bilo, sintagma pomirenje je još uvek moneta za dokusurivanje na političkoj sceni.
  Mirko Đorđević
 
1-31. 08. 2008.
     


Danas

 
 
 
 
Copyright © 1996-2008