Vidovdanska
tuga i opomena
Slava u Gračanici
Bilo kako
bilo, sintagma pomirenje je još uvek moneta
za dokusurivanje na političkoj sceni
Sudeći po vestima i iz crkvenih i iz laičkih
medija, proslava Vidovdana ove godine na Kosovu
bila je tužna – možda po nečem najtužnija poslednjih
godina. Kaže se da je bilo dosta »vernog naroda«,
ali nije bilo tako jer je naroda bilo malo.
Sve strukture moći iz Beograda imaju tamo »svoje«
Srbe, a oni podeljeni tako zaista deluju zbunjeni
suočeni s albanskom većinom koja im sigurno
nije mnogo naklonjena. Srba iz južnih delova
tek zaista je malo bilo uprkos tome da je prvi
čovek Sinoda SPC mitropolit Amfilohije boravio
tamo povodom sastanka Zajednice srpskih opština.
A krupnih reči – neodmereno patetičnih – bilo
je na pretek. Kao i uvek. Tu se »sastaju nebo
i zemlja« i tu će biti naša budućnost jer tamo
je večni Armagedon – iz Otkrivenja Jovanovog
16. 16. – gde će dobro konačno savladati sile
zla i mržnje. Biblijske fraze lepo zvuče, ali
kosovska realnost opominje na nešto drugo.
Ni neki spektakularni potezi nisu promenili
atmosferu, a koji bi trebalo da budu znak podrške
iz sveta.
Ikone iz Rusije ljudi su doživljavali s dužnom
pažnjom, ali nije u tom momentu bilo nepoznato
ko uglavnom iza toga stoji. To su u Moskvi poznati
»naši« koji danima vrše pritisak na Kremlj,
a ovde ih dočekuju naši »naši«. Oni u Rusiji
kažu da se Moskva »prodala Jevrejima i pognula
glavu pred demokratijom«. O nekom pomirenju
Srba i Albanaca ni reči. Kao da je još rano
– a nije – za suočenje s kosovskom realnošću.
Dela i nedela
pravoslavnih vehabija
Srbiju odavno potresaju ozbiljni
neredi u Crkvi, ali se oni »prelivaju« i u društvo
i postali su ozbiljan problem. Od Čačka do Užičke
Požege, te Arilja i Kosjerića pa do Beograda traju
demonstracije verskih ekstremista, uglavnom zilota
koji zagovaraju obrasce liturgijske prakse davno
prevaziđene. Po svemu liče na vehabije u islamskoj
zajednici. Po svemu pa i po spoljašnjim obeležjima.
Neće ni najmanje promene, a u nekim – čak i neznatnim
reformama – vide izdaju pravoslavlja. U selu Duškovcima
došlo je do sukoba, napadnut je žički vladika
Hrizostom. U znak protesta oni sede u crkvi i
neki sveštenici
|
štrajkuju glađu. U
laičkim medijima je prava zabuna i to
se mora razumeti jer Crkva ima svoju zakonodavnu
vlast u Saboru i svoju sudsku vlast ali
nema izvršnu vlast – država mora da šalje
jake policijske snage da bi obuzdala demonstrante,
ali nikakvim zakonom nije uređeno kada
i kako država može da izvršava odluke
crkvenih organa. I tu se nevolje samo
uvećavaju i skoro mira biti neće. Ziloti
nisu više grupice putujućih »vehabija«,
već dobro organizovane grupe za pritisak
i na državu i na Crkvu. Dovoljno je pogledati
časopis Revnitelj – to je njihovo
glasilo – i držanje njihovih »vladika«.
Predstavljaju se kao Istinska pravoslavna
crkva u Srbiji. Niko ne kaže da li
su i gde registrovani. Ozbiljni sukobi
oko manastira Stjenik opominju da ni najgore
nije isključeno. Ozbiljno i alarmantno
sročeno saopštenje koje su potpisali arhijerejski
namesnici pomenutih gradova – Pravoslavlje,
1. 07. 2008. – ne nudi mnogo ni crkvenoj
ni laičkoj javnosti. To su grupe i
|
|
|
|
Elfenbeinpyxis mit
dem Namen el-Mughiza, datiert 968. Cordoba.
Louvre, Paris
|
 |
»vandalske horde« koje seju zlo i u sebi imaju
»elemenata katarske i masalijanske jeresi«. Odakle
to danas u Srbiji – poslednji tragovi tih dualističkih
sekti su nestali krajem XIII veka sa bogumilima.
Pominju se neki biznismeni, neki član CK SKJ koji
je diplomu stekao u Zagrebu i večni neki komunisti
kojih je – sudeći po ovome – sve više, ali nikom
nije jasno odakle oni u Crkvi. Ne zna se granica
između kanonskog i civilnog prava i u svemu se
vide tužne posledice neke forsirane klerikalizacije
kakvom su se služili ljudi oko bivšeg premijera
V. Koštunice. Ima podele i među vladikama, jer
se pominje kako i neke »mitronosne glave« stoje
iza toga.
Neće ziloti nikakve reforme u Crkvi, ali je sve
ovo posledica toga što u SPC nije bilo nikakvih
reformi, kao što ih nema mnogo ni na najširem
prostoru pravoslavnog dela ekumene. U istoriji
je bilo malo ustanova koje su se više reformisale
od hrišćanske Crkve, ali SPC u tome kasni – i
to mnogo. Primera ima mnogo, ali oni kod nas kao
da nisu poznati.
Hrišćanska crkva je reformama u istoriji samo
dobijala kada se prihvatala onog što se zove aggiornamento.
Kada je papa Pavle VI iz spiska svetaca izbacio
sv. Nikolu – to je onaj sv. Nikola koga polovina
Beograda slavi a druga polovina ide na slavu –
i još nekih dvesta drugih koji nisu u pravom smislu
ni bili dostojni oreola. Crkveni kalendar je odavno
»prebukiran«. Crkva je dobila na ugledu kada je
veliki papa Jovan XXIII izbacio iz liturgije reči
koje su vekovima ritualno ponavljane a uvreda
su za Jevreje. U liturgiji na veliki petak vekovima
se ponavljalo ono o opasnim i »perfidnim Jevrejima«
koji su narod bogoubica. To je jednostavno izbačeno
i bilo je na dobro Crkve. U obredu crkvenog krštenja
krštenik se pozivao da se odrekne »pokvarenosti
jevrejske«. To što je učinjeno godine 1960. bilo
je oslobodilačko delo za Crkvu. Kod nas se u SPC
na primer loših reformi odgovara odbijanjem svake
reforme jer Crkva se »ne reformiše budući da je
božanska ustanova«. To nije tačno. U kalendar
se unose sveci bez dokaza i uglavnom iz čisto
političkih razloga. Nekada i dokazani zločinci,
kakav je slučaj bio nedavno u Crnoj Gori koji
je zaprepastio javnost. Nije problem u tome kada
»zavesica« na oltaru treba da se odmakne a kada
da se sasvim navuče, ili na koju će se stranu
okrenuti sveštenik u vreme liturgije. Problem
je u tome što u SPC nema saglasnosti o mnogo važnijim
pitanjima, a posebno o duhovnoj strategiji za
novo doba, u vezi sa odgovorima na izazove vremena.
Sve ovo što čini dr Jevtić – sa svojim psovačkim
rečnikom – sigurno bi trebalo prepustiti njemu
jer nije uputno mešati se u »polemike« ovoga tipa.
To su stotine stranica njegovih svađa sa sabraćom
iz episkopata, apsolutno nerazumljive i sasvim
srednjovekovne u svakom pogledu.
Nevolja je u tome što to nisu tek »crkvene teme«
– to se tiče kulturnog obrasca i njegovog nedovršenog
oblika u srpskoj kulturi. Crkva je deo društva
i značajan deo društva nije ravnodušan prema onome
što se u njoj zbiva. Mnogo je primera za to, a
najnoviji se tiču upravo formirane vlade u kojoj
je novi ministar vera B. Šijaković. Kako će on
sa Zakonom o crkvama i verskim zajednicama postupiti
još ne znamo – još u januaru ove godine ombudsman
za Srbiju S. Janković je obećao da će »inicirati
javnu raspravu« jer zakon ima jednu manu – kada
se primeni zlo i naopako. Novi ministar je, međutim,
čovek koji se javnosti odavno predstavio – Pravoslavlje,
15. 02. 2006. – kao čovek sa jedinstvenim shvatanjem
istorije i kulture. Nauka – kaže B. Šijaković
– »ne bi bila pravi put koji bi nam otkrio puni
značaj svetosavlja«. Na istom mestu dr Šijaković
je još precizniji – »Otud je etnografija nedovoljna
da opiše srpski narod: njega najpotpunije opisuje
hagiografija njegovih hristonosnih svetitelja«.
I u Crkvi i u državi – u vezi sa kulturnim obrascem
– nam ne cvetaju ruže.
Politička
dogma o pomirenju
Mirili su se četnici i partizani
– Užice i Ravna gora – i to koliko puta, i nisu
se pomirili. Ne zbog toga što je pomirenje sasvim
nemoguće, već zbog toga što nikada iskreno bilo
nije – uvek je nametano kao politička dogma. Nema
pomirenja bez praštanja, a ni jedno ni drugo nije
moguće bez istine. Bez istine i hrabrosti. Ako
je Srbija danas »ponižena i porobljena zemlja«
nije jasno ko ju je to ponizio i porobio, a to
nam poručuju iz Crkve u novom broju Pravoslavlja
u kojem čitamo i to da je »demokratija zamena
za socijalizam«. Svako ima pravo da misli kako
misli, ali ono što novine naše Crkve preštampavaju
iz Nikolaja Velimirovića o demokratiji ne preporučuje
te novine ozbiljnoj čitalačkoj publici. Niko živ
ne zna šta je to »demokratski totalitarizam«,
kakvom se igrom reči služi komentator u pomenutim
novinama. I sve dok se Srbija oko toga ne »dogovori
sama sa sobom« pomirenje će biti obična politička
fraza bez neke ozbiljnije vrednosti. Famozna nacionalna
»elita« drugačije i ne shvata pomirenje već kao
dosetku s kojom se može i ovako i onako.
Bilo kako bilo, sintagma pomirenje je još uvek
moneta za dokusurivanje na političkoj sceni.
 |
| |
Mirko
Đorđević |
|