Vrednosti – nekad i sad

’68: istine i laži

Beogradske su studentske demonstracije iz 1968. godine od početka pa sve do danas, uprkos radikalnoj promjeni političkog sistema, osporavane iz dva osnovna delegitimacijska uporišta. Vlast je odmah »pronašla« njihovu pozadinu i dala osnovu za interpretaciju studentskih nastojanja.

Vijest o pozadini nije imala javni karakter, širila se partijskim mrežama. Radilo se o tome, takva se vijest širila partijskim kanalima, da beogradski studenti demonstracijama izražavaju podršku Dobrici Ćosiću, čiji je jedan nastup tih dana, a u vezi s tadašnjim prilikama na Kosovu, zvanično dobio oznake srpskog nacionalizma. Tako su onda i same studentske demonstracije zadobile tu oznaku, s kojom se u političkoj kulturi i njenom

žargonu, također sve do danas, veže ono što se naziva unitarizmom i srpskom hegemonijom. To je bio jedan način delegitimiranja beogradskih studentskih demonstracija na njihovom početku, a i danas se (doduše van Srbije) u njima prepoznaje ova pozadina (srpski nacionalizam, unitarizam, srpska hegemonija). Danas, ili poslednjih dvadesetak godina, ova priča nema isti značaj kakav je imala na samom početku. Nekim bi učesnicima te pobune priča o nacionalizmu dobro došla, kao priča koja bi potvrdila da su već tada bili ono što se danas smatra poželjnim. Ali oni znaju da bi to bila tako velika laž da bi teško s njom mogli izaći na kraj. Sveprisutno podešavanje biografija nije zahvatilo, koliko je meni poznato, ovo konstruktivno polje ondašnjih zbivanja i njihovu interpretaciju. A oni koji su u tu priču povjerovali na samom početku, pa i učestvovali u njenom širenju ili su je smatrali sasvim vjerovatnom, reći će da
		Innenhof der Großen Moschee in Damaskus mit dem viereckigen Minarett im Hintergrund

se sve ono što se možda i nije moglo sasvim jasno prepoznati i javno prokazati »na kraju balade« pokazalo u svojoj potpunoj punoći i jasnoći. Iz ove perspektive jedna kultura kao samosvojan i zatvoren kompleks, uvijek i nezavisno od okolnosti, ne radi ništa drugo nego reproducira svoju bit, reproducira samu sebe. Ali pri tom ne vide da je i njihova priča sastavni dio onoga naspram čega se ona postavlja, pa tom konstrukcijom i sebe uključuju u jedan zatvoren kulturni kompleks, obrazac trajno zadanog nepovjerenja i neizbježnog konflikta.

Interpretacija studentskih nastojanja, njihovog smisla, za razliku od vijesti koje su se odnosile na pozadinu njihovog izbijanja, bila je javna. Izgovarala se na javnim skupovima i objavljivala u javnim medijima. Uravnilovka je osnovna svrha onoga što beogradski studenti nastoje postići svojim protestom. To je ono čime se oni rukovode. Tako bi, najpribližnije, glasila formula kojom su se nastojala delegitimirati studentska nastojanja. To je tada bilo suprotno započetoj privrednoj i društvenoj reformi kojoj se (a da bi društvo u svom radu postalo efikasnije i produktivnije, da bi bilo bogatije) osnova »političke filozofije« sastojala u povećanju društvene diferencijacije. Kritika nejednakosti koja je zasnovana na privilegijama, kritika društva koje statuse ljudi zasniva na političkoj moći (otud kritika »kneževa socijalizma«) ciljala je zapravo na potrebu političke reforme. To bi, dakako, bila politička reforma koja bi ostala, takav je bio većinski, dakle ne jedini smjer studentskih nastojanja, u okviru temeljnih legitimacijskih vrijednosti »socijalizma s ljudskim likom«. Upravo je ovu kritiku trebalo prokazati time što će osnovno studentsko nastojanje smjestiti unutar priče o političkom radikalizmu i primitivizmu »naših Kineza« i šaci pirinča za sve. Danas se ova priča ne smješta u polje »neprijateljskog djelovanja«, kao što se smještala po ondašnjoj »logici« – jer se radilo o suprotstavljanju usvojenim osnovnim pravcima djelovanja (privredna reforma). Danas se opet sasvim samouvjereno i bez ikakve zadrške i sumnje djeluje »iz konačno pronađenog oblika«, zapravo iz onog što se znalo od pamtivijeka, tj. da je čovjek čovjeku vuk i da je pitanje »ko će koga«, jer drukčije se ne može, glavno pitanje. To je konačna mudrost koja će reći da se radi o reverzibilnom procesu, o tome da »životinjsko postaje ljudsko, a ljudsko postaje životinjsko«. Danas će, dakle, iz procjene da se studentska 1968. ne može iskoristiti za novouspostavljeno stanje i da bi bilo kakav takav pokušaj u najmanju ruku bio samo smetnja novim htjenjima, priča o »našim Kinezima« zadobiti novo značenje. Jedno višestruko i otvoreno nastojanje reducirat će se na jednu krivotvorinu i tako u cjelini odbaciti kao povijesno mrtva opcija, u najboljem slučaju kao jedna naivnost koju je najbolje zaboraviti. A rijetki koji bi, za svoje današnje potrebe, htjeli i uzeti ponešto iz ovih nastojanja spore se oko njihovog osnovnog smisla.

Osporavanje studentskih nastojanja nije se razvijalo samo iz ova dva delegitimirajuća uporišta. Ova dva su, međutim, mada s promijenjenim svrhama, postala trajna. A na početku ih je bilo znatno više: od kvalifikacija o huliganstvu do optužbi za povezanost s vanjskim neprijateljima. Od samog su početka interpretacije studentskih demonstracija postale njihov sastavni dio. Tako i sva događanja (novi sukobi, mitinzi, skupovi, sastanci, izbor strategija djelovanja – čitav način funkcioniranja štrajka na Univerzitetu) postaju dio onog što bi se moglo nazvati borbom za interpretaciju. Nastoji se artikulirati jedno htjenje koje bi moglo postati predmet javnog razmatranja i to tako da apriorno ne bude odbijeno (jedan od prvih zahtjeva, a vezan uz demokratizaciju sredstava informiranja je zahtjev za »formiranje javnog mnijenja«), da se preko nekih temeljnih vrijednosti društva nametne kao društveno legitimna pozicija i uspostavi komunikacija. Ovo nastojanje je opterećeno međusobno povezanim dvostrukim pritiskom, unutrašnjim i vanjskim. Izvana se studentska inicijativa nastojala prikazati kao društveno neprihvatljivo pa i neprijateljsko djelovanje te se uslijed toga, a da bi se inicijativa održala, unutra nastoje istaći društveno prihvatljivi simboli i suzbiti one pojave (tzv. provokatori, ekstremisti i sl.) koje bi vanjska nastojanja mogla upotrijebiti za svoje svrhe. Ovi pritisci, »lukavstvo sistema«, na razne načine su čitavo vrijeme djelovali tako da zapravo discipliniraju studentski pokret, da mu oduzmu inicijativu i utope ga u mehanizam postojećeg političkog života. U samom početku se radilo o neprijateljima (nacionalizam, povezanost s vanjskim neprijateljem), zatim o siledžijama, izgrednicima i lopovima, a odmah zatim to su oni koji i neke svoje opravdane zahtjeve ostvaruju na neprihvatljiv način, a kasnije se nastoji partijske »Smjernice«, nastale u povodu studentskih demonstracija, nametnuti studentima kao zamjena za njihov program koji je nastao u vrijeme štrajka na Univerzitetu, pa sve do izolacije, sada »neprijateljske« manjine (obračun sa studentskom štampom, hapšenja studenata, kasnije i izbacivanje osam nastavnika s Filozofskog fakulteta). Borba oko interpretacije ujedno je bila i borba oko »glavne stvari« demonstracija i onog što će slijediti nakon njih. A radilo se o tome da su se studenti samoproizveli u ovlaštenog govornika i da su to nastojali održati i institucionalizirati. Od samog početka pa do nestanka studentskog pokreta ovo je bilo centralno mjesto sukoba. Ako se na samom početku to nije u potpunosti i sasvim jasno prepoznavalo, ako su to ometala razna aktualna »zavođenja« (huligani, lopovi, neprijatelji itd.), to se odmah i sasvim jasno vidjelo nakon prestanka štrajka kada je vlast pokušala studentski program eliminirati tako što ga je navodno integrirala u »Smjernice«, te ga time učinila nepotrebnim. Studenti na to ne pristaju, hoće sačuvati svoju autonomiju na kojoj zasnivaju sebe kao ovlaštenog govornika, kao onog koji može biti subjekt legitimiranja. To je zapravo i temelj sukoba. Riječ je o pokušaju uvođenja nestranačkog političkog pluralizma.

Na samom početku demonstracija, 3. juna, u Studentskom gradu je usvojena »Rezolucija studentskih demonstracija« u kojoj se navode razlozi studentskog protesta (nezaposlenost, nejednakost u društvu, raspodjela prema radu, demokratizacija političkog i javnog života, sloboda štampe, zbora i demonstracija, reformiranje univerziteta itd.) i »Proglas studentima i građanima Beograda« Univerzitetskog odbora Saveza

studenata, tek formiranog Akcionog odbora demonstracija i redakcije lista Student, u kojem se traže smjene direktora i urednika novina, radija i ostalih sredstava informiranja (jer su, kako se kaže, »nečuvenom podlošću« i »besprimereno lažnim obaveštenjima« prikazali noćne i prijepodnevne demonstracije), a isto tako i smjene policijskih i političkih funkcionera koji su
		Radi se o zahtjevima koji su upereni protiv nepravde, neslobode, nasilja i laži

odgovorni za »divljačko i neopisivo surovo ponašanje milicije«. Radi se o zahtjevima koji su upereni protiv nepravde, neslobode, nasilja i laži. Studentske demonstracije bile su i suviše široke i raznovrsne da bi se na temelju njih mogla legitimirati neka od današnjih političkih stranaka i opcija. Glavni tok, bar kada se radi o javnom djelovanju, bio je usmjeren prema demokratskom socijalizmu. Protiv nasilja i laži, a za pravdu i slobodu. Iz toga bi se mogao razvijati moderni demokratski socijalizam, ali i socijalno odgovorni i osjetljivi liberalizam, nikako onaj liberalizam koji je danas na djelu. Sasvim je sigurno da se na vrijednostima studentske 1968. nije mogla proizvesti i reproducirati sramota u kojoj živimo već dvadeset godina. Vrijednosti iz ’68. afirmirale su život, a vrijednosti naše dvadesetogodišnje sramote su one koje afirmiraju destrukciju i autodestrukciju.

	Alija Hodžić