Pogled unazad

Komemoracija u tri čina

Veličanstvena komemoracija žrtvama ustaškog logora u Jasenovcu održana je 1966. godine. Stotine hiljada posjetilaca iz Jugoslavije došlo je da se pokloni sjenama ustaškog genocida nad Srbima, Ciganima, Jevrejima i antifašistima Hrvatima. Došli su na otvaranje originalnog rješenja spomenika u Jasenovcu čuvenog autora Bogdana Bogdanovića. Sam spomenik je jedinstven. Jasenovac je selo kod Nove Gradiške, na lijevoj obali Save, a u Slavoniji. Poslije Mathauzena, Buhenvalda, Aušvica, to je najveći koncentracioni logor u Evropi u kojem su Ante Pavelić i njegova ustaška Nezavisna Država Hrvatska izvršili genocidan čin. Kompleks Spomen-područja »Jasenovac« čini i Gradina na desnoj obali Save, u opštini Bosanska/Kozarska Dubica, a u Bosni i Hercegovini. Od

kada je podignut jedinstven spomenik žrtvama Drugog svjetskog rata, od 1966. godine pa sve do 1991, svake godine se čin komemoracije jedinstveno obilježavao i bio opšti događaj za cijelu Jugoslaviju, kao znak odavanja pošte stradalnicima fašizma. Međutim, od 1991. godine, kao i sve drugo, i Spomen-područje »Jasenovac« nije više isto. Činom politizacije svetosti povrijeđene su i žrtve, i njihovi nasljednici i svi antifašisti. Podijeljeno je svetilište, kao spomen na ustaška zla i pirovanja. Nečuveno i sramotno. U svijetu jedinstveno. Ovogodišnja komemoracija, 21. i 22. aprila 2008, odvijala se u tri čina. Na komemoraciju žrtvama ustaškog logora u Jasenovcu došlo je najviše rukovodstvo države Hrvatske, među njima i predsjednik Stipe Mesić. Ono po čemu će ostati upamćen taj skup jeste i prvi put javna osuda Katoličke crkve i većeg dijela katoličkog klera za podršku ustaškom pokolju i onima koji su okrvavili ruke u tzv. NDH. Drugi čin komemoracije žrtvama Jasenovačkog logora smrti odvijao se u Donjoj Gradini, u Bosni i Hercegovini ili tačnije u njenom entitetu Republici
		Minđuša za jednu priču Stajala sam ispred zlatarske radnje u Prištini 1988. godine. Jedan par zlatnih minđuša mi je privukao pažnju: simbol čednosti, krin, odnosno ljiljan, bio je filigranski strpljivo oblikovan. Glasno sam počela o tome da pričam prisutnima, po ulasku u radnju nastavila sva ushićena da opisujem značaj ove multikulturalnosti. Zlatar se nasmejao i ponudio da ih kupim. Nisam imala dovoljno para. Stariji čovek koji je sve vreme sedeo do njega i slušao prevod onog o čemu sam tako žarko govorila, rekao je zlataru da mi pokloni – »jednu minđušu za priču«. Tako sam platila samo jednu. Sada se nalaze u mojoj kutiji za nakit. Rado ih nosim

Srpskoj. Ono što je posebno bilo uočljivo, na desnoj obali Save, jesu odabrani učesnici, pjesnici i umjetnici, a svi iz Beograda, Dobrica Erić, Matija Bećković, Slobodan Rakitić i Ivana Žigon. Ne vidjeh nijednog bosanskohercegovačkog pjesnika i umjetnika, a ima ih za svaku hvalu. Odabrana beogradska grupa poznata je po velikosrpstvu, srbovanju i naciošovinizmu. To je ta mrlja nad ovim Spomen-područjem »Jasenovac«. To je politizacija koja je za svaku osudu. I žrtve bi se stidjele. Pokrovitelj je Ministarstvo prosvjete RS i SO Bosanska/Kozarska Dubica.
Treći čin u sklopu ovogodišnje komemoracije jasenovačkim stradalnicima učinio je poštovani Željko Komšić, član Predsjedništva Bosne i Hercegovine (još uvijek nedefinisane države). Učinio je to dostojanstveno.
Bilo bi ljudski, žrtava radi i svijeta radi, da je to sve zajedno, u jednom danu i na jednom mjestu, a u Jasenovcu, urađeno. Ostaje gorak ukus i žal za onim dobrim vremenima kada je tako bilo.

Pisali su i pišu književnici i pjesnici o monstruoznosti fašizma. Prvu poemu »Jasenovac«, posvećenu djeci koja se ne vratiše iz jasenovačkog logora smrti, napisao je Avdo Mujkić, jugoslovenski i bosanskohercegovački novinar i pjesnik, a iz Lukavca. Na jugoslovenskom književnom konkursu, za revolucionarnu poemu, koji je raspisao Savet Spomen-područja »Jasenovac«, 1986. godine, dobio je prvu nagradu. Poema ima devet strofa koliko Jasenovac slova, a sve strofe likovno zvuče kao slova iz naziva ove grozomorne klanice i ustaškog orgijanja. Pjesma je čist ljudski grcaj, jer »... Sjekli su im oči / Sjekli su im ruke i noge / Lomili prste / Čupali jezike, uši / Nož u srce zabadali / Razbijali glave i / Šta sve nisu radili / Lomili kičmu i vrat / Patili ih glađu / Patili žeđu (...)«. Tako to Avdo Mujkić.
Spomen-područje »Jasenovac«, na konkursu za poemu o ljudskim stradanjima u Drugom svjetskom ratu s posebnim osvrtom na sistem jasenovačkih logora, 1991. godine, dodijelio je prvu nagradu Velimiru Velji Miloševiću za »Venac od pelina«, poemu o Gradini i stradalništvu. Potresni stihovi velikana jugoslovenskog pjesništva Velje Miloševića napisani su kad se već osjećalo novo ustaštvo i nova zla u Pakračkoj Dolini, a u Hrvatskoj, pod vođstvom neofašiste Franje Tuđmana. Kao vihor ti zločini će se prenijeti u Bosnu i Hercegovinu. Iz te poeme i ovaj stih: »... Samo nož nek ne potežu / Ne nožem brate po hlebu / Ne nožem brate po bratu / Ne nožem i ne oštricom / Ovog ti hleba na stolu (...)«.
Dželati ne vole poeziju i ne poslušaše pjesnika. Bosanskohercegovački vjerskozvjerski pokolj u mnogo čemu nadmašio je Jasenovac. A sam Veljo Milošević preživio je sve strahote u Sarajevu sa svojom rajom. Samo Sarajevo postalo je naš Lenjingrad.
Zašto niko, ama baš niko, na ovogodišnjim komemoracijama, u tri čina, nije spominjao stihove iz poema Avde Mujkića i Velje Miloševića, a one divno traju. Samo neofašisti ne vole poeziju.
Ovogodišnji prvi dobitnik nagrade za poemu Donja Gradina bio je Dobrica Erić, nekada dobar i veliki jugoslovenski dječji pjesnik. Od 1992. godine kao da je zaboravio da djeca postoje, postaje pjesnik srpstva, srbovanja, kosovskog mita i mitologije, crkve i liturgije, Marije i Isusa. Ogromna je pjesnička razlika između pjevanja Mujkića i Miloševića o Jasenovcu i poeme Dobrice Erića. Kod prvih je ljudskost i drama, a kod Erića je politika. Dobro se plaća, a zna se ko su naručioci.

Mnogo je toga posebno tužno u ovogodišnjoj komemoraciji žrtvama u Jasenovcu, a u tri čina.
I broj žrtava ostaje i dalje predmet manipulacije i nagađanja. Sve prema potrebi dnevne politike, vjerskih zajednica i neofašista.
Profesor Srboljub Živanović bio je jedan od prvih forenzičara poslije Drugog svjetskog rata koji je, sa svojim saradnicima sa sudske medicine Univerziteta u Novom Sadu, detaljno pregledao stratišta u Jasenovcu. Poslije višemjesečnog rada, grupa stručnjaka je predala nadležnima svoje ekspertize. Pregledom brojnih jama oni su utvrdili da je u Jasenovcu sahranjeno oko 8.000 Jevreja, 9.000 Cigana i više od 600.000 Srba.
U enciklopedijskoj odrednici u Jasenovcu je umoreno oko 500.000 Srba, Jevreja, Cigana i antifašista Hrvata. Srpska pravoslavna crkva operiše sa 700.000 stradalih. Dokumenti Trećeg rajha govore o broju od 250 do 500.000. Dotle Slavko Goldštajn smatra da je realan broj između 80 i 100.000, jer je ukupan broj stradalih Srba u Drugom svjetskom ratu oko 500.000. Krajnje ciničan podatak ustanovila je Komisija Hrvatskog sabora, za vrijeme Franje Tuđmana, i svela sve to na 2000. Sam Tuđman, kao VELIKI istoričar, utvrdio je 20.000 što je naišlo na svjetsku osudu antifašista. Dobrica Erić, u Donjoj Gradini, na ovogodišnjoj komemoraciji izgovori u TV kameru, ni manje ni više, nego milion stradalih Srba?! Ako je i od Dobrice Erića, a pjesnika, mnogo je. Glava boli od laganja.
Tako je to sa brojem unesrećenih. Svako ima svoju istinu. Zavisi ko to naručuje, za koje potrebe i koliko plaća. I mrtvi se u grobu prevrću.
Plači, rođena zemljo.

	Lazar Manojlović

P.S.
Četvrti čin organizovala je Srpska pravoslavna crkva, jer ista ne priređuje komemoracije za vrijeme uskršnjeg posta. Zato je 4. maja 2008. godine na »Hrastovima«, najvećem grobnom polju u spomen-području Donja Gradina, vladika banjalučki Jefrem služio parastos za nevine žrtve ustaškog logora Jasenovac od 1941. do 1945. godine. U okviru obilježavanja 22. aprila, proboja posljednje grupe jasenovačkih logoraša, na grobnom polju »Topala« zapaljene su svijeće i položeni vijenci.
Tako to ide sa komemoracijama. Jasenovac je jedinstveno stratište koljačke NDH, a danas svako pravi svoju komemoraciju... za plakanje.