Pitanja o političkom,
politici i politizaciji kulture
Postajati Evropom
ili kako se prepoznati između neba i zemlje
Želeo bih da izađem iz flaše kao ona muha koju
je tome učio Ludwig Wittgenstein u svojim Filozofskim
istraživanjima, ali se bojim da ću se,
izašavši iz »moje« flaše, naći u nekoj drugoj
većoj ili manjoj flaši koja će opet biti moja
i za mene, za nas i za ostale moguće »živote«.
Poći ću od »tvrde« teoretizacije izvesnih bitnih
koncepata »politike«.1
Politika je skup praksi i njima odgovarajućih
institucija posredstvom kojih se ostvaruje ljudska
koegzistencija koja se uobičajeno naziva »društvo«.
Političkim se naziva mnoštvo antagonizama kojima
se, pretpostavljam, odigrava i određuje ljudsko
društvo. Politizacijom se identifikuju različite
teorijske-analitičke-kritičke prakse koje sasvim
različite, često neuporedive, istorijske ili
geografske društvenosti ili kulturalnosti identifikuju,
tumače i interpretiraju kao funkcije antagonizama
kojima se odigrava i određuje ljudsko društvo.
Kulturalna politika, u tom kontekstu
mišljenja o politici, političkom
i politizaciji označava tri različite – mada
ne i nepovezane – društvene prakse izvođenja
kulture:2
1) Kulturalna politika je skup praksi
i njima odgovarajućih institucija posredstvom
kojih se omogućavaju ljudska usavršavanja ili
usaglašavanja u odnosu na apsolutne ili univerzalne
vrednosti i simbolizacije jednog društva i njegovih
tradicija.
2) Kulturalna politika je skup praksi
i njima odgovarajućih institucija posredstvom
kojih se omogućavaju uređenja ili oblikovanja
svakodnevnog aktuelnog načina ljudskog života
unutar jednog društva ili društvenog odnosa.
Drugim rečima, kulturalna politika zadire u
pitanja oblikovanja »života« unutar svakodnevice.
3) Kulturalna politika je skup praksi
i njima odgovarajućih institucija posredstvom
kojih se omogućavaju predstavljanja/zastupanja
idealnih ili aktuelnih uređenja ili oblikovanja
izuzetnog ili svakodnevnog ljudskog života u
dominantnim i marginalnim medijima komunikacije
i identifikacije.
Kulturalna politika se uobičajeno prikazuje
kao izvesno/neizvesno autonomno područje unutar
»politike« kao skupa praksi i njima odgovarajućih
institucija posredstvom kojih se ostvaruje ljudska
koegzistencija koja se uobičajeno naziva »svakodnevica
unutar jednog društva«. Autonomnost
kulturalne
politike ukazuje se ili kao »metafizička
autonomija« društvene nadgradnje u odnosu na osnovnu
društvenu proizvodnju ili kao »tehnička autonomija«
izvođenja kulture kao posebnog područja unutar
društvenih antagonizama. Zadatak, politizacije,
tj. teorijske analize i kritike kulture jeste
da pokaže »kulturu« kao nužno autonomno područje
unutar društva ili društvenosti, koje, da bi se
postavilo kao autonomno u metafizičkom ili tehničkom
smislu, mora biti izvedeno političkim činom (odlukom,
događajem, strukturalnom realizacijom izvesnih
moći).
Sada pristupimo studijama slučaja predočenim kroz
opoziciju: biti Evropa i postajati Evropom. U
čemu se, zapravo, razlikuju Evropa kao Evropa
i zapadni Balkan ili, uže, Srbija, kao
ne
još Evropa? I koja je tu uloga politike i
kulturalnih politika?
Evropska savremenost posle eklektičnog,
pluralnog i postistorijskog postmodernizma na
kraju hladnog rata otkriva »sebe« kao epohu pojačanih
estetizacija svakodnevnog liberalnog življenja
u
složenoj imperiji bez »imperijalnih
obeležja«.
3
Evropski postmodernizam bio je
evropocentričan
u tom smislu što se evropska istorija fetišizirala
i centrirala kao dominantan poredak kôdova i,
zatim, kao metakôd, ne samo evropskih
istorijskih
fikcionalnih i narativnih formacija, već
i svake druge – geografske ili istorijske – moguće
narativne formacije i legitimnosti njenog uspostavljanja.
Ta postmoderna omeđenost evropskog prostora posredstvom
kulturalnih politika na kraju hladnog
rata postala je politika izvođenja »meta« ili
»mega« države: labave imperijalizacije – tj. konceptualnog
mapiranja – nacionalnih identiteta u multinacionalnu
ili megadržavu, te društvo, te kulturu jednog
evropskog »mnogostrukog ja«. To je kao politički
akt imalo za posledicu ontološko-fenomenološku
razliku i, dalje, deobu sveta na ono što je u
društveno-kulturalnom smislu Evropa i onoga što
je u društveno-kulturalnom smislu izvan Evrope.
Pri tom to »izvan« nije prostorna već politička,
pa i kulturalna pozicija. Time je geografija Evrope
u potpunosti politizovana do zatvorenog ili otvaranju
sklonog/nesklonog državnog i kulturalnog prostora.
Postajanje Evropom više ne znači naseljavanje
evropskih prostora, tj. zauzimanje izvesnih geografskih
prostora, već ulaženje u događaj – neku vrstu
inicijacije, identifikacije i interpelacije –
a to znači postajanja Evropom.
Da li u odnosu na ovakvu koncepciju
Evrope
postoji alternativa? Jedna mogućnost, svakako,
jeste ona koju je
stidljivo i
neoštrih
obrisa obećao Jacques Derrida.
4
A to je
kako odgovoriti na poziv
evropskog
pamćenja, kako indeksirati ono što se obećava
pod imenom
Evropa i investira pod vrednošću
Evrope? Da li to znači odreći se
zajedničkog
imenitelja evropskih
fantazama, fikcionalizacija, ideologija
i naracija u ime Drugog: »Ja sam Evropljanin,
ja sam bez sumnje evropski intelektualac,
volim na to da podsetim, volim sebe
na to da podsetim, i zašto bih se od toga
branio? U ime čega? Ali nisam, i ne osećam
da Evropi pripadam svakim svojim delićem.
Čime hoću da kažem, stalo mi je, ili treba
da kažem: ja ne želim i ne treba da budem
Evropljanin u celini. Trebalo bi
da se delovi ne mogu poistovetiti sa celinom.
Moj kulturni identitet, |
|
|
onaj u ime kog ja govorim, nije samo evropski,
on nije identičan samom sebi, i svi moji delovi
nisu
kulturni«.
Drugim rečima, nije se promenila geografija, već
politika izvođenja metafizike identiteta. Odnos
margine i centra nije određen, nije prepoznatljiv,
nije više kriterijum (metropola naspram provincije,
metropola naspram kolonije ili binarni odnos velesila).
Kao što se JA otvara nestabilnim i otvorenim hipotezama
hibridnih identiteta, otvara se i kultura koja
više ne može izreći šta jeste centriran ili dominantan
identitet u sinhroniji ili dijahroniji (tradiciji,
istoriji ili geografiji, odnosno državi ili mega/metadržavi).
Drugim rečima, da li je »jedinstvo Evrope« kao
metafizički projekat koji ima svoje društvene
i kulturalne konsekvence okrenut ka jedinstvu
»izvora« ili jedinstvu »ponora«, odnosno šta je
s onim hibridnim i heterogenim potencijalnostima
između
izvora i
ponora? Kako
se odigrava aktuelnost koja je negde – zaista
– između fikcije
izvora i fikcije
ponora?
Da li je reč o univerzalizaciji industrije estetizacije
svakodnevnog života kao političkom imperativu
na osnovu kojeg se razlikuju »mi« i »oni«? Ako
je tako, tada šta je to evropska univerzalnost
makar data kao masovna proizvodna kulturalna industrija
usmerena na estetizaciju samog svakodnevnog života
Evropljana i za Evropljane? Pokrenute hibridne
singularnosti Evropljana učestvuju u proizvodnji,
materijalnoj proizvodnji, univerzalnosti koja
jeste pre svega data kao odnos kultura i zatim
kao poredak kultura, te zatim kao hegemonija onog
što singularnosti ostvaruju za sve nas pretvarajući
»mene« u »nas« na nekoj megarazini ili metarazini
oblikovanja svakodnevnog života.
Sada pogledajmo ovu priču s druge strane. Sa strane
severnog Balkana ili, tačnije, sa moje govorne
pozicije. Govorim sa strane kulturalnih politika
unutar Srbije, govorim iz središta permanentnog
vanrednog stanja.
Postsocijalizam i tranzicija,
tj. drugi svet u
postkomunističkoj
Evropi upućen je tranziciji, a to znači preobražaju.
Tranzicija se odigrava proizvodnjom svakodnevnog
života u
obnovljenim ili
konačno
realizovanim nacionalnim državama i, zatim,
nacionalnim kulturama, svakodnevicama i, svakako,
umetnostima. Postsocijalistička nacionalna država
u devedesetim godinama XX veka i prvoj deceniji
XXI veka izgleda kao »neočekivani« simulacijski
i kolažni
monstrum efekata i afekata
pokaznog nacionalnog buržoaskog kapitalizma i
skrivenog globalnog liberalnog kapitalizma. Odnos
nacionalnog i globalnog pokazuje se posredstvom
euforičnih i dramatičnih suočenja sa prvobitnim
preobražajem »društvenog vlasništva« u »privatno
vlasništvo«, te situiranja
privatnog vlasništva
između nacionalnog preduzetništva i globalnog
korporacijskog umrežavanja. Taj
monstrum
u neoliberalnom svetu, sredstvima neoliberalnih
politika, ekonomija i ekspanzivnog kapitalistički
orijentisanog globalizma, uspostavlja lokalni
veoma folklorizovani »narativ« i integrativnu
matricu kolektivnog identifikacionog etničkog,
nacionalnog ili, čak, rasnog
jastva.To
nastajuće kolektivno, najčešće, »pakleno«
jastvo
izgleda kao prizivanje i obnavljanje traumatizovane
i zaturene prošlosti, tj. devetnaestovekovnih
nacionalno-buržoaskih, znači snova o organskoj
i integrativnoj naciji: jednog za jedno u jednom.
Savremena tranzicijska država se, zato, često
i istovremeno:
(a)
pre
svega, izjašnjava kao nacionalna država konačno
realizovanih i ospoljenih preobražaja krvnih veza
i plemenskih korena u »modernu« naciju;
(b) izjašnjava kao, gotovo mucajući,
globalna neoliberalna država uklopiva u svet novih
imperijalnih pretpostavki EU i SAD, i
(c)
izjašnjava kao nužno
država drugog ili trećeg sveta koja je paradoksalno
nacionalna država
ka unutra i neoliberalna
država
ka spolja. A u stvari reč je o
hibridnom obliku suočenja moderne države i porodično-plemenskih
tajkunskih i, često, ex-tajno policijskih, organizacija
koje vode ka prvobitnoj akumulaciji kapitala u
uslovima kontrolisanog i kriminalizovanog preobražaja
društvenog u privatno vlasništvo.
Tranzicijske nacionalne kulture sebe prikazuju
i pokazuju ospoljenjem potisnutih, cenzurisanih,
manipulisanih, poništavanih ili kontrolisano-regulisanih
– u doba komunizma – kolektivnih etničkih i nacionalnih
identiteta. Zato, dominantna kulturalna politika
sebe vidi kao nacionalnu kulturalnu politiku iznad
konkretnih i
stvarnih materijalnih
uslova društvenosti i svih drugih kulturalnih
politika. Reč je o društvenoj i političkoj realizaciji
jedne od
kolektivnih identifikacionih sloboda,
koja je bila potisnuta u revolucionarnom periodu
realkomunizma, odnosno kažnjavana, nadzirana,
regulisana i često upotrebljavana u društvenim
i političkim borbama u razvijenom i poznom birokratskom
realsocijalizmu kroz procese stvaranja »socijalističkih
naroda«. Kolektivna identifikacija, tj. nacionalna
identifikacija, kao politički program i pragmatična
biotehnologija izvođenja svakodnevnog života,
u postsocijalizmu je nadređena tehnikama oblikovanja
»individualnog života« ili
individualne slobode,
tj. individualnih ljudskih prava kao
kolektivnog
jastva. Paradoksalno: nekakav paraliberalizam
uspostavljen je u ekonomiji, a nacionalni buržoaski
– organicistički – fetišizirani kolektivizam u
artikulaciji javne i privatne društvene svakodnevice.Novouspostavljeni
odnos kolektivnog i individualnog dat je na kontradiktoran
način. Izvode se simbolički i imaginarni modeli
ili reprezentacije organskog, koncepta »nacije«
kao oslobođenog kolektiviteta u čije ime se reguliše
»pojavnost« »blokiranog« individuuma. To se –
kontradiktorno – dešava u ekonomskim i političkim
makroinfrastrukturama i mikroinfrastrukturama
paraliberalne organizacije ekonomije (
kapitala)
i politike (
vita active), tj. oblikovanja
nikada sasvim
golog života u svakodnevici
postsocijalizma. U postsocijalizmu se istovremeno
rekonstruiše vertikalna buržoaska, nacionalna
i klasna struktura devetnaestovekovnog zapada
i aktuelna, horizontalna, neoliberalna i tehnokratska
produkcija aktuelnog života poznog kapitalizma
na kraju XX i početku XXI veka. Ova kontradikcija
je u svojoj političkoj, a to znači i čulno predočivoj
estetsko-umetničkoj predočivosti politički i kulturalno
konzervativna. Konzervativno znači ono što aktuelne
ideale savremene borbe za moć u oblikovanju života
postavlja i retrospektivno tumači kao univerzalne
ili tradicijske društvene istine. Konceptu »napretka«
nudi se koncept predočenog organskog razvoja ili
kontinuiteta fikcija i fantazama o tradiciji i
identitetima iz tradicije. Pri tom se brutalno
skriva da se iza toga krije
realna biomoć
brzog redistribuiranja društvenog kapitala, vlasništva
nad sredstvima za proizvodnju/razmenu i uspostavljanja
klasnih ili kastinskih, unutarklasnih centara
društvene, političke, kulturalne, epistemološke
i, na kraju krajeva, umetničke moći. Kao da »nacionalni
narativ« skriva stvarnu reorganizaciju vlasništva
u društvu i bitan efekat te reorganizacije, a
to je reciklaža klasnog društva karakterističnog
za ekonomske ratove prvobitne akumulacije kapitala.
Umesto »avangarde radničke klase«, koja predvodi
revolucionarne preobražaje, pojavljuje se nova
kapitalistička elita koja sprovodi tranziciju
i reciklažu liberalnog kapitalizma sa mimikrijskim
predznacima nacionalno-buržoaskog društva. I još
jedan paradoks – mada očekivan – često, veoma
često,
novu kapitalističku nacionalnu elitu
čine »bivši« ljudi iz operativnih birokratskih,
tehnokratskih ili vojno-policijsko-političkih
službi »avangarde radničke klase«, tj. komunističke
partije. Centralizovane operativne službe »avangardi
radničke klase« danas su decentralizovane i fragmentirane
do lokalnih »preduzeća« ili »biroa« ili »preduzetničkih
zajednica« sa tendencijom uključenja u transfer
globalnog kapitala u lokalno nacional-buržoasko
obrtništvo. Ako je u doba komunizma moglo da se
govori o »centralnom nadzoru«, danas se o operativnim
službama može govoriti kao o »poludelim« organima
bez centralnog ili integrativnog institucionalnog
tela na mestu reciklaže kapitalizma.
|
|
Miško
Šuvaković |
1 Hannah
Arendt,
The Human Condition, The University
of Chicago Press, Chicago 1958; Chantal Mouffe,
On the Political, Routledge, London 2005.
2 Raymond Williams,
»Analysis of Culture«, iz:
The Long Revolution,
Penguin, Harmondsworth 1965, 57–88.
3 Michael
Hardt,
Antonio
Negri,
Empire, Harvard University
Press, Cambridge 2001.
4 Jacques Derrida
,
The other heading: reflections on today’s Europe,
Indiana University Press, Bloomington 1992.