Početna stana
 
 
     

 

Pitanja o političkom, politici i politizaciji kulture

Postajati Evropom ili kako se prepoznati između neba i zemlje

Želeo bih da izađem iz flaše kao ona muha koju je tome učio Ludwig Wittgenstein u svojim Filozofskim istraživanjima, ali se bojim da ću se, izašavši iz »moje« flaše, naći u nekoj drugoj većoj ili manjoj flaši koja će opet biti moja i za mene, za nas i za ostale moguće »živote«.
Poći ću od »tvrde« teoretizacije izvesnih bitnih koncepata »politike«.1 Politika je skup praksi i njima odgovarajućih institucija posredstvom kojih se ostvaruje ljudska koegzistencija koja se uobičajeno naziva »društvo«. Političkim se naziva mnoštvo antagonizama kojima se, pretpostavljam, odigrava i određuje ljudsko društvo. Politizacijom se identifikuju različite teorijske-analitičke-kritičke prakse koje sasvim različite, često neuporedive, istorijske ili geografske društvenosti ili kulturalnosti identifikuju, tumače i interpretiraju kao funkcije antagonizama kojima se odigrava i određuje ljudsko društvo. Kulturalna politika, u tom kontekstu mišljenja o politici, političkom i politizaciji označava tri različite – mada ne i nepovezane – društvene prakse izvođenja kulture:2
1) Kulturalna politika je skup praksi i njima odgovarajućih institucija posredstvom kojih se omogućavaju ljudska usavršavanja ili usaglašavanja u odnosu na apsolutne ili univerzalne vrednosti i simbolizacije jednog društva i njegovih tradicija.
2) Kulturalna politika je skup praksi i njima odgovarajućih institucija posredstvom kojih se omogućavaju uređenja ili oblikovanja svakodnevnog aktuelnog načina ljudskog života unutar jednog društva ili društvenog odnosa. Drugim rečima, kulturalna politika zadire u pitanja oblikovanja »života« unutar svakodnevice.
3) Kulturalna politika je skup praksi i njima odgovarajućih institucija posredstvom kojih se omogućavaju predstavljanja/zastupanja idealnih ili aktuelnih uređenja ili oblikovanja izuzetnog ili svakodnevnog ljudskog života u dominantnim i marginalnim medijima komunikacije i identifikacije.

Kulturalna politika se uobičajeno prikazuje kao izvesno/neizvesno autonomno područje unutar »politike« kao skupa praksi i njima odgovarajućih institucija posredstvom kojih se ostvaruje ljudska koegzistencija koja se uobičajeno naziva »svakodnevica unutar jednog društva«. Autonomnost kulturalne politike ukazuje se ili kao »metafizička autonomija« društvene nadgradnje u odnosu na osnovnu društvenu proizvodnju ili kao »tehnička autonomija« izvođenja kulture kao posebnog područja unutar društvenih antagonizama. Zadatak, politizacije, tj. teorijske analize i kritike kulture jeste da pokaže »kulturu« kao nužno autonomno područje unutar društva ili društvenosti, koje, da bi se postavilo kao autonomno u metafizičkom ili tehničkom smislu, mora biti izvedeno političkim činom (odlukom, događajem, strukturalnom realizacijom izvesnih moći).
*
Sada pristupimo studijama slučaja predočenim kroz opoziciju: biti Evropa i postajati Evropom. U čemu se, zapravo, razlikuju Evropa kao Evropa i zapadni Balkan ili, uže, Srbija, kao ne još Evropa? I koja je tu uloga politike i kulturalnih politika? Evropska savremenost posle eklektičnog, pluralnog i postistorijskog postmodernizma na kraju hladnog rata otkriva »sebe« kao epohu pojačanih estetizacija svakodnevnog liberalnog življenja u složenoj imperiji bez »imperijalnih obeležja«.3 Evropski postmodernizam bio je evropocentričan u tom smislu što se evropska istorija fetišizirala i centrirala kao dominantan poredak kôdova i, zatim, kao metakôd, ne samo evropskih istorijskih fikcionalnih i narativnih formacija, već i svake druge – geografske ili istorijske – moguće narativne formacije i legitimnosti njenog uspostavljanja. Ta postmoderna omeđenost evropskog prostora posredstvom kulturalnih politika na kraju hladnog rata postala je politika izvođenja »meta« ili »mega« države: labave imperijalizacije – tj. konceptualnog mapiranja – nacionalnih identiteta u multinacionalnu ili megadržavu, te društvo, te kulturu jednog evropskog »mnogostrukog ja«. To je kao politički akt imalo za posledicu ontološko-fenomenološku razliku i, dalje, deobu sveta na ono što je u društveno-kulturalnom smislu Evropa i onoga što je u društveno-kulturalnom smislu izvan Evrope. Pri tom to »izvan« nije prostorna već politička, pa i kulturalna pozicija. Time je geografija Evrope u potpunosti politizovana do zatvorenog ili otvaranju sklonog/nesklonog državnog i kulturalnog prostora. Postajanje Evropom više ne znači naseljavanje evropskih prostora, tj. zauzimanje izvesnih geografskih prostora, već ulaženje u događaj – neku vrstu inicijacije, identifikacije i interpelacije – a to znači postajanja Evropom.
Da li u odnosu na ovakvu koncepciju Evrope postoji alternativa? Jedna mogućnost, svakako, jeste ona koju je stidljivo i neoštrih obrisa obećao Jacques Derrida.4 A to je kako odgovoriti na poziv evropskog pamćenja, kako indeksirati ono što se obećava pod imenom Evropa i investira pod vrednošću Evrope? Da li to znači odreći se zajedničkog
imenitelja evropskih fantazama, fikcionalizacija, ideologija i naracija u ime Drugog: »Ja sam Evropljanin, ja sam bez sumnje evropski intelektualac, volim na to da podsetim, volim sebe na to da podsetim, i zašto bih se od toga branio? U ime čega? Ali nisam, i ne osećam da Evropi pripadam svakim svojim delićem. Čime hoću da kažem, stalo mi je, ili treba da kažem: ja ne želim i ne treba da budem Evropljanin u celini. Trebalo bi da se delovi ne mogu poistovetiti sa celinom. Moj kulturni identitet,
 
onaj u ime kog ja govorim, nije samo evropski, on nije identičan samom sebi, i svi moji delovi nisu kulturni«.
Drugim rečima, nije se promenila geografija, već politika izvođenja metafizike identiteta. Odnos margine i centra nije određen, nije prepoznatljiv, nije više kriterijum (metropola naspram provincije, metropola naspram kolonije ili binarni odnos velesila). Kao što se JA otvara nestabilnim i otvorenim hipotezama hibridnih identiteta, otvara se i kultura koja više ne može izreći šta jeste centriran ili dominantan identitet u sinhroniji ili dijahroniji (tradiciji, istoriji ili geografiji, odnosno državi ili mega/metadržavi). Drugim rečima, da li je »jedinstvo Evrope« kao metafizički projekat koji ima svoje društvene i kulturalne konsekvence okrenut ka jedinstvu »izvora« ili jedinstvu »ponora«, odnosno šta je s onim hibridnim i heterogenim potencijalnostima između izvora i ponora? Kako se odigrava aktuelnost koja je negde – zaista – između fikcije izvora i fikcije ponora? Da li je reč o univerzalizaciji industrije estetizacije svakodnevnog života kao političkom imperativu na osnovu kojeg se razlikuju »mi« i »oni«? Ako je tako, tada šta je to evropska univerzalnost makar data kao masovna proizvodna kulturalna industrija usmerena na estetizaciju samog svakodnevnog života Evropljana i za Evropljane? Pokrenute hibridne singularnosti Evropljana učestvuju u proizvodnji, materijalnoj proizvodnji, univerzalnosti koja jeste pre svega data kao odnos kultura i zatim kao poredak kultura, te zatim kao hegemonija onog što singularnosti ostvaruju za sve nas pretvarajući »mene« u »nas« na nekoj megarazini ili metarazini oblikovanja svakodnevnog života.
Sada pogledajmo ovu priču s druge strane. Sa strane severnog Balkana ili, tačnije, sa moje govorne pozicije. Govorim sa strane kulturalnih politika unutar Srbije, govorim iz središta permanentnog vanrednog stanja.Postsocijalizam i tranzicija, tj. drugi svet u postkomunističkoj Evropi upućen je tranziciji, a to znači preobražaju. Tranzicija se odigrava proizvodnjom svakodnevnog života u obnovljenim ili konačno realizovanim nacionalnim državama i, zatim, nacionalnim kulturama, svakodnevicama i, svakako, umetnostima. Postsocijalistička nacionalna država u devedesetim godinama XX veka i prvoj deceniji XXI veka izgleda kao »neočekivani« simulacijski i kolažni monstrum efekata i afekata pokaznog nacionalnog buržoaskog kapitalizma i skrivenog globalnog liberalnog kapitalizma. Odnos nacionalnog i globalnog pokazuje se posredstvom euforičnih i dramatičnih suočenja sa prvobitnim preobražajem »društvenog vlasništva« u »privatno vlasništvo«, te situiranja privatnog vlasništva između nacionalnog preduzetništva i globalnog korporacijskog umrežavanja. Taj monstrum u neoliberalnom svetu, sredstvima neoliberalnih politika, ekonomija i ekspanzivnog kapitalistički orijentisanog globalizma, uspostavlja lokalni veoma folklorizovani »narativ« i integrativnu matricu kolektivnog identifikacionog etničkog, nacionalnog ili, čak, rasnog jastva.To nastajuće kolektivno, najčešće, »pakleno« jastvo izgleda kao prizivanje i obnavljanje traumatizovane i zaturene prošlosti, tj. devetnaestovekovnih nacionalno-buržoaskih, znači snova o organskoj i integrativnoj naciji: jednog za jedno u jednom.
Savremena tranzicijska država se, zato, često i istovremeno: (a) pre svega, izjašnjava kao nacionalna država konačno realizovanih i ospoljenih preobražaja krvnih veza i plemenskih korena u »modernu« naciju; (b) izjašnjava kao, gotovo mucajući, globalna neoliberalna država uklopiva u svet novih imperijalnih pretpostavki EU i SAD, i (c) izjašnjava kao nužno država drugog ili trećeg sveta koja je paradoksalno nacionalna država ka unutra i neoliberalna država ka spolja. A u stvari reč je o hibridnom obliku suočenja moderne države i porodično-plemenskih tajkunskih i, često, ex-tajno policijskih, organizacija koje vode ka prvobitnoj akumulaciji kapitala u uslovima kontrolisanog i kriminalizovanog preobražaja društvenog u privatno vlasništvo.
Tranzicijske nacionalne kulture sebe prikazuju i pokazuju ospoljenjem potisnutih, cenzurisanih, manipulisanih, poništavanih ili kontrolisano-regulisanih – u doba komunizma – kolektivnih etničkih i nacionalnih identiteta. Zato, dominantna kulturalna politika sebe vidi kao nacionalnu kulturalnu politiku iznad konkretnih i stvarnih materijalnih uslova društvenosti i svih drugih kulturalnih politika. Reč je o društvenoj i političkoj realizaciji jedne od kolektivnih identifikacionih sloboda, koja je bila potisnuta u revolucionarnom periodu realkomunizma, odnosno kažnjavana, nadzirana, regulisana i često upotrebljavana u društvenim i političkim borbama u razvijenom i poznom birokratskom realsocijalizmu kroz procese stvaranja »socijalističkih naroda«. Kolektivna identifikacija, tj. nacionalna identifikacija, kao politički program i pragmatična biotehnologija izvođenja svakodnevnog života, u postsocijalizmu je nadređena tehnikama oblikovanja »individualnog života« ili individualne slobode, tj. individualnih ljudskih prava kao kolektivnog jastva. Paradoksalno: nekakav paraliberalizam uspostavljen je u ekonomiji, a nacionalni buržoaski – organicistički – fetišizirani kolektivizam u artikulaciji javne i privatne društvene svakodnevice.Novouspostavljeni odnos kolektivnog i individualnog dat je na kontradiktoran način. Izvode se simbolički i imaginarni modeli ili reprezentacije organskog, koncepta »nacije« kao oslobođenog kolektiviteta u čije ime se reguliše »pojavnost« »blokiranog« individuuma. To se – kontradiktorno – dešava u ekonomskim i političkim makroinfrastrukturama i mikroinfrastrukturama paraliberalne organizacije ekonomije (kapitala) i politike (vita active), tj. oblikovanja nikada sasvim golog života u svakodnevici postsocijalizma. U postsocijalizmu se istovremeno rekonstruiše vertikalna buržoaska, nacionalna i klasna struktura devetnaestovekovnog zapada i aktuelna, horizontalna, neoliberalna i tehnokratska produkcija aktuelnog života poznog kapitalizma na kraju XX i početku XXI veka. Ova kontradikcija je u svojoj političkoj, a to znači i čulno predočivoj estetsko-umetničkoj predočivosti politički i kulturalno konzervativna. Konzervativno znači ono što aktuelne ideale savremene borbe za moć u oblikovanju života postavlja i retrospektivno tumači kao univerzalne ili tradicijske društvene istine. Konceptu »napretka« nudi se koncept predočenog organskog razvoja ili kontinuiteta fikcija i fantazama o tradiciji i identitetima iz tradicije. Pri tom se brutalno skriva da se iza toga krije realna biomoć brzog redistribuiranja društvenog kapitala, vlasništva nad sredstvima za proizvodnju/razmenu i uspostavljanja klasnih ili kastinskih, unutarklasnih centara društvene, političke, kulturalne, epistemološke i, na kraju krajeva, umetničke moći. Kao da »nacionalni narativ« skriva stvarnu reorganizaciju vlasništva u društvu i bitan efekat te reorganizacije, a to je reciklaža klasnog društva karakterističnog za ekonomske ratove prvobitne akumulacije kapitala. Umesto »avangarde radničke klase«, koja predvodi revolucionarne preobražaje, pojavljuje se nova kapitalistička elita koja sprovodi tranziciju i reciklažu liberalnog kapitalizma sa mimikrijskim predznacima nacionalno-buržoaskog društva. I još jedan paradoks – mada očekivan – često, veoma često, novu kapitalističku nacionalnu elitu čine »bivši« ljudi iz operativnih birokratskih, tehnokratskih ili vojno-policijsko-političkih službi »avangarde radničke klase«, tj. komunističke partije. Centralizovane operativne službe »avangardi radničke klase« danas su decentralizovane i fragmentirane do lokalnih »preduzeća« ili »biroa« ili »preduzetničkih zajednica« sa tendencijom uključenja u transfer globalnog kapitala u lokalno nacional-buržoasko obrtništvo. Ako je u doba komunizma moglo da se govori o »centralnom nadzoru«, danas se o operativnim službama može govoriti kao o »poludelim« organima bez centralnog ili integrativnog institucionalnog tela na mestu reciklaže kapitalizma.
Miško Šuvaković
1 Hannah Arendt, The Human Condition, The University of Chicago Press, Chicago 1958; Chantal Mouffe, On the Political, Routledge, London 2005.
2 Raymond Williams, »Analysis of Culture«, iz: The Long Revolution, Penguin, Harmondsworth 1965, 57–88.
3 Michael Hardt, Antonio Negri, Empire, Harvard University Press, Cambridge 2001.
4 Jacques Derrida, The other heading: reflections on today’s Europe, Indiana University Press, Bloomington 1992.
 
1-31. 05. 2008.
     


Danas

 
 
 
 
Copyright © 1996-2008