Žene u crnom
Srbije u poseti Tuzli – ženskom solidarnošću
do pravde i mira
Tuzlanski masakr
večna mrlja na našoj savesti
Dvadeset petog maja 2008. navršiće se trinaest
godina od granatiranja tuzlanskog korzoa, centra
starog dela grada, i pre i posle rata poznatog
kao Kapija. Namah ili od posledica ranjavanja
poginulo je 70, a skoro tri puta više bilo je
teže i lakše ranjenih građana. Među žrtvama bilo
je najviše Bošnjaka, ali i Srba koji su mirno
živeli u Tuzli odbijajući da priznaju zločinački
Karadžićev režim na Palama. Navedimo samo neka
imena: Ilinka Tadić, 1942, medicinska sestra,
Srpkinja; Hasan Hrustanović, 1970, proteran iz
Zvornika, nekoliko dana pre stupanja u brak sa
Šemsom, poginuli on, Šemsa i Šemsine drugarice,
nesuđene deveruše; Lejla Bučuk, 1979, odlična
učenica medicinske škole, na korzo otišla sa drugaricom
Ivanom; Sanja Čajić, 1978, noć uoči pogibije ocu
Miju, majci Marici i bratu Milenku poverila da
je zaljubljena u jednog muslimana i da će se udati
za njega a ukućani su to odobrili; Sandro Kalesić,
1993, jedino dete Dina i Irene Kalesić, poginuo
naočigled roditelja...
Kada su vest i mnoštvo fotografija tuzlanskih
novinara i fotografa Slavka Zabuša i Amela Emrića
o stravičnom masakru civila obišle svet, srbijanski
mediji pod kontrolom vlasti i prekodrinski pod
kontrolom bosanskih Srba odmah su negirali da
se masakr dogodio, tvrdeći da bošnjačke vlasti
obmanjuju domaću i svetsku javnost, s ciljem da
poboljšaju pregovaračke pozicije pred mirovni
sporazum koji se naslućivao (i koji je i potpisan
novembra 1995. u Dejtonu).
I danas, kad se navršilo šesnaest godina od srpske
agresije na BiH i pred trinaestu
godišnjicu granatiranja
tuzlanskog korzoa, kad se u Srbiji negiraju,
minimiziraju ili relativizuju srpski zločini,
pa i zločin u Tuzli, mi, žene iz Srbije,
osetile smo potrebu da kao i svake godine
posetimo naše tuzlanske prijatelje, majke,
očeve, sestre, supruge i braću nevinih žrtava
i izvinimo se još jednom za sve što su zločinci
činili u naše ime.
Danas Tuzla i Tuzlaci pokušavaju da žive
uobičajenim svakodnevnim životom, onoliko
koliko je to moguće posle svega što su grad
i oni preživeli tokom četiri ratne godine.
Tuzlu su bosanski Srbi granatirali nebrojeno
puta, ali je granatiranje 25. maja 1995.
u 20 sati i 55 minuta ubilo najviše civila
odjednom. U gradu je dosta izbeglica, iz
svih delova Bosne i Hercegovine. Najviše
ih je iz Srebrenice; prvo su proterani 1992,
a zatim su izbegli početkom jula 1995. godine
– neki peške, probijajući se kroz šume,
planine i zasede |
|
|
bosanskih Srba, a žene i deca su autobusima i
kamionima organizovano proterani ka Tuzli. Muškarce
su bosanski Srbi izdvojili i 11. jula 1995. počeli
ubijati. Ubijanje je trajalo danima.
Dok na terasi restorana na Kapiji ispijamo kafu
sa rahatlukom, naša prijateljica Mubera mi drži
ruku; njena je ruka topla a stisak blag; ispod
marame gledaju me tople smeđe oči i začinje se
blagorodan osmeh. Mubera je jedna od mnogih žena
iz udruženja Majke Srebrenice u Tuzli. Svakog
jedanaestog u mesecu one mirno i bez reči stoje
na glavnom tuzlanskom trgu i drže platna na kojima
su rukom izvezle imena, prezimena, godinu rođenja
i naziv mesta odakle su njihovi najmiliji a koji
više nisu živi.
I ovog jedanaestog aprila pridružile su im se
žene članice Mreže Žena u crnom Srbije, pod geslom
»Ženskom solidarnošću do pravde i mira«. U saopštenju
izdatom tim povodom, pored ostalog, Žene u crnom
podsećaju »da se upravo navršilo šesnaest godina
od agresije na BiH i da su najodgovorniji za zločine
počinjene nad civilnim stanovništvom u Sarajevu
i čitavoj BiH Radovan Karadžić i Ratko Mladić
još uvek na slobodi. Da je režim Slobodana Miloševića
direktno učestvovao u agresiji na BiH, kao i planiranju,
organizovanju i izvršenju genocida u Srebrenici.
Da ni nakon smene režima Slobodana Miloševića
nije došlo do raskida sa zločinačkom politikom,
već je ona nastavljena u negiranju, umanjivanju
i relativizovanju odgovornosti za rat i ratne
zločine; da je Srbija kao članica UN i prva država
osuđena od strane Međunarodnog suda pravde zato
što nije sprečila genocid u Srebrenici dužna da
izruči Haškom sudu preostale zločince. Neke od
nedavno izrečenih presuda Haškog suda, kao i Međunarodnog
suda pravde, ne zadovoljavaju pravdu, a još manje
uvažavaju dostojanstvo žrtava, ali to ne sme biti
izgovor sadašnjim vlastima da ne ispunjavaju sve
obaveze prema Haškom tribunalu. Bez suočavanja
sa zločinačkom prošlošću ne može se postići pravedan
mir ni stabilnost u regionu, ali ni obnova moralnih
vrednosti celokupnog srbijanskog društva«.
|
|
P.
V. |