Čekajući 11.
maj u Srbiji
U zelenom aprilu Srbija izgleda
umiveno i čisto. Novi prirodni ciklus svojim obiljem
prikrio je mnoge prljavštine i sakrio mnoga oštećenja.
Po zelenoj Srbiji idu vesele družine lidera i
članova političkih partija u potrazi za glasovima.
Put im je relaksiran, bezbrižan i poznat. Svi
su se oprobali na ovakvim poslovima i svi su zadovoljni
pripremljenim pričama. Oslobođeni pritiska savesti,
sa jasnom svešću o sopstvenim ulogama koje bi
trebalo da zadrže, uživaju u konstruisanim predizbornim
programima i nesankcionisano obećavaju ono što
bi mentalno izmoreni građani želeli da čuju. Fino
vreme za političku elitu. Ne preduzimaju nikakve
ozbiljne poslove, ne brinu kakve zakone treba
da donesu, nisu u dilemi kakve razgovore treba
da vode sa predstavnicima međunarodne zajednice.
Sve im je dobro i sve im je potaman. Većina ne
strepi ni od izbornih rezultata. Nekako se sve
smirilo i izbistrilo, pa izgleda sigurno kao kad
se gleda kroz bistru vodu. Takvo stanje omogućava
učesnicima veselog karavana koji kruži Srbijom
osećanje da će i posle ovih izbora biti na dobitku.
Odlazeći premijer, njegove pristalice, ministri,
zamenici, portparoli i ostali koji su godinama
zauzimali važna i odgovorna mesta u vlasti, kojima
ni po čemu nisu dorasli, računaju da će ponovo
biti u prilici da se svrstaju uz jednu ili drugu
veliku političku grupaciju, jer ove neće imati
dovoljan broj poslanika da samostalno formiraju
vladu. Njima je svejedno koju političku, idejnu
ili ideološku opciju zastupaju partije na koje
računaju. Njima je jedino važno da i dalje bezbrižno
i bezbedno žive, koristeći sve blagodeti posla
koji donosi samo beneficije, a ne zahteva nikakvu
odgovornost. Svoju neodlučnost, nedoslednost i
neznanje – koji su doprineli da država još uvek
bude sakrivena na nekom imaginarnom raskršću –
žele i u budućnosti da plasiraju kao relevantnu
državnu politiku. Tehnički premijer, koji je u
verbalnom sukobu sa nekim predstavnicima najmoćnijih
država sveta, biva prepoznat od strane onih koji
život testiraju emocijama, a ne razumom, kao osoba
koja se principijelno suprotstavlja »sili i nepravdi«.
Siguran u podršku takvih, koncipirao je kampanju
po principima hibernacije. U Srbiji treba sve
da stane, da se uspava, i sačeka neko novo vreme
kada će neki drugi ljudi uvideti da je Srbiji
učinjena nepravda, pa će na osnovu tog mentalnog
prosvetljenja učiniti da se stvari promene i premijerove
želje usliše.
Zamenik predsednika najveće opozicione stranke
vodi kampanju mirno jer zna da ne može da izgubi.
Kakvi god bili rezultati majskih izbora on i njegovi
su bezbedni. U šetnji
Srbijom obećava onima za
koje veruje da će ga podržati sasvim drugačiju
državu od ove koju trenutno imamo. U njegovoj
virtuelnoj državi svega će biti, svi će
imati sve što im je potrebno. On se ne trudi
da svojim pristalicama objasni kako će to
Srbija od male haotične, siromašne i neuređene
države preko noći da postane bogata i respektabilna,
jer zna da oni kojima se obraća ne zaključuju
na osnovu činjenica već veruju u ono što
im trenutno prija. Ljudi koji su dobar deo
života proveli u stanju višestruke osujećenosti,
nespremni da shvate suštinu ugrožavajućeg
stanja, umoreni ispraznim životom, prihvataju
da budu obmanuti lepim pričama, ne pitajući
se, kao ni mnogo puta do sada, kakvu su
to odluku doneli i šta mogu da očekuju od
onih koje su birali. Oni ne pamte |
|
|
predizborna obećanja niti u njih veruju, jer u
svojim iracionalnim sistemima koji modeliraju
njihovu svakodnevicu veruju da neko izvan granica
ove države odlučuje o njenoj sudbini, njenim građanima
i njihovom načinu života. Taj »neko« mrzi Srbe
i Srbiju i ne dozvoljava da se ona razvija slobodno
na osnovu želja i odluka građana. Oni ne žele
da u sopstveni misaoni sistem uključe činjenice
i dokaze o mogućem drugačijem poretku događanja.
Stoga je neka vrsta vulgarizovane eshatologije
njihova vera i zaštita. Realnost,u kojoj treba
da se suoče sa činjenicama i pravilima života
u kojima se ulaže vlastita odgovornost, mnogo
im je dalja od vere u sudbinsku determinantu.
Građani koji ne žive u prošlosti, i koji bi da
svoju sadašnjost osmisle kreativnije i slobodnije,
glasaće za program koji personifikuje predsednik
Republike. Svesni svih slabosti, kako njegovih
ličnih tako i partije kojoj je na čelu, oličenih
u nedoslednosti odvajanja sadržaja koji treba
da opredeli budući put države od opterećujuće
prošlosti, građani ne očekuju optimistički rasplet
i jednostavan raskid sa retrogradnim društvenim
elementima. Ispražnjeni od lažnih nada s iskustvom
da je u ovoj državi logičan rasplet kriznih događanja
malo verovatan, ne dozvoljavaju sebi emotivne
izlete. Za njih predstojeći izbori nisu ni »sudbonosni«
ni »istorijski« već samo jedan novi pokušaj da
se posle dugog lutanja po svakovrsnom bespuću
stigne do starta za novi početak.
|
|
Dragica
Stanojlović |