Hilari i Obama:
šta im bi?!
Možda se neko još seća kako
su oktobra 1956. sovjetski tenkovi jurnuli u gušenje
mađarskog ustanka i kada je ceo slobodoljubivi
svet grmnuo »Ua komunistički agresori!«, kad se
ono, istog oktobra, britanski i francuski padobranci
i izraelski tenkovi sručiše na Egipat da mu otmu
Suecki kanal i ceo antikolonijalistički svet je
vrisnuo »Ua imperijalistički agresori!«
Jeste, možda malo natežemo paralelu s ovdašnjim
predizborima demokratskih suparnika ali, videćete,
nije sasvim bez razloga.
Prvo se ugruvala Hilari sa, šta joj bi, izmišljenom
verzijom stizanja na tuzlanski aerodrom 1995,
kad je »morala da pognute glave, presamićena,
trči od aviona do hangara kroz kišu snajperskih
tanadi«. Ubrzo su je uterali u laž njena tadašnja
pratnja, piloti i video-snimci sa lepe ceremonije
dočeka na pisti: Hilari i ćerka Čelzi sa smeškom
primaju cveće od male Emine, i Ejup Ganić
je tu, pa su svi zajedno polako odšetali u pristanište.
I sve to je bilo ne 1955. nego 1996, godinu dana
posle Dejtona kad Bosnom caruje mir.
I taman su mediji počeli da Hilari daju »Pinokio/Minhauzen«
nagrade i sateruju je u ćošak, kad se Obama, šta
mu bi, našao u čudu jer je provaljena jedna njegova
nesvarena i kontroverzna izjava sa zatvorenog
sastanka demokratskih donatora u San Francisku,
koja ga je izložila napadima zbog »elitizma«,
to jest »prezira« prema radnom svetu pensilvanijske
provincije. Naime, pošto je konstatovao da su
i Klintonove i Bušove administracije de facto
izneverile radnička ekonomska i zaposlenička očekivanja,
Obama je nastavio da »onda ne inenađuje što su
ljudi u malim mestima (pogođenim globalizacijom)
obeshrabreni i nalaze utehu u religiji i odbrani
neograničenog prava na lično vatreno oružje, u
antipatiji prema drugačijim (rasa itd.) i u neraspoloženju
prema useljenicima i slobodnoj trgovini«. Odmah
je krenula zlurada kritika Hilari i republikanaca
za vređanje američkog čoveka koji može bit »ljut«
ali »nikad obeshrabren« i stanovnika malih mesta
koji nisu religiozni niti idu u lov zbog ekonomskih
nevolja nego iz najdubljih duhovnih potreba i
tradicija američkog života.
I Obama se, slično Hilari, već nedeljama izvinjava
i objašnjava kako se »loše izrazio, nije tako
mislio«.
Ovdašnji psiholozi objašnjavaju Hilarinu kratkonožnu
laž njenom toliko zapaljenom ambicijom da je samu
sebe uverila da može da prođe. A da se kod Obame
radi o tipičnoj »frojdovskoj omašci« kad ti izleti
ono što misliš a ne treba, bar ne tako, da kažeš.
No, u nemilosrdnoj borbi za vrhunsku vlast ne
radi se, naravno, o fer utvrđivanju istine ovog
ili onog podatka i (ne)opravdanosti ove ili one
izjave suparnika, nego kako da se one iskoriste,
iskrive za njegovo saplitanje. To Hilari i njen
suprug protiv Obame već uveliko rade. A šta će
tek biti u jesen kad u predsedničkoj kampanji
krenu ozloglašeno razbesneli »jurišni psi« (attack
dogs) republikanaca i njihovih medija.
Ovde se nadmeće nepregledan broj studija, knjiga,
profesora, katedri, instituta, anketara i njihovih
najrazličitijih teza o tome šta, kako i kad utiče
na izborne pobude američkog glasača. Od političkih
uverenja do ljutnje na šefa, od zarade do poslednje
viđene političke reklame. Još je davno baltimorski
mudrac H. L. Menken rekao da »još niko nije bankrotirao
potcenjujući inteligenciju američkog potrošača«.
A senator Smaters je u Floridi, 1960-ih, pobedio
kad je optužio suparnika da je »nepopravljivi
ekstrovert koji se, neoženjen, odavao celibatu».
Za većinu neupućenih birača ovo je zvučalo kao
zastrašujuća kombinacija satane/komuniste i čedomorstva.
No, danas, mnogi posmatrači ističu da su birači,
a posebno novonastale generacije, sada pronicljiviji.
Prema poslednjim anketama, 60% smatra da Hilari
»laže«, a izveštaji sa terena da Obamin kiks nije
nepopravljivo oštetio njegovo predizborno vođstvo.
Sve dosadašnje analize govore da je Hilari popularnija
kod žena, belih radnih klasa, starijih, neimućnijih
i Hispanaca, a Obama kod Crnaca, boljestojećih
i školovanijih belaca, kod neopredeljnih, kod
razočarnih republikanaca, a naročito kod novih,
mladih biračkih generacija koje se masovno odazivaju
njegovim pozivima za »novu, drugačiju politiku«
i za njihovo političko angažovanje.
A evo prednosti i hendikepa Hilari i Obame kako ih
ovde vide:
Hilari: prednosti: dugogodišnje prisustvo
i iskustvo uz političke i državne poslove – energija,
oštrina, nepopustljivost – očeličenost skandalima
svog muža i otrovnim napadima desnice – feministički
aspekt; hendikepi: sav prljavi veš iz
Klintonove Bele kuće; hladna, neosetljiva, račundžijska;
arogantna ambicija; produkt i predstavnik »stare«
politike i establišmenta; glasala za rat u Iraku.
Obama: prednosti: sveža, nova, nekonvencionalna
pojava za Ameriku i svet, neodoljiv šarm, orator
bez premca, nova vizija protiv političke ostrvljenosti,
produkt i predstavnik »američkog sna« mešanja
rasa – glasao protiv iračkog rata; hendikepi:
neiskusan, neproveren početnik u velikoj politici,
suviše mek i obziran, suviše apstraktna vizija
bez dovoljno konkretnog za radne ljude; mnogi
belci i ostali ipak dubinski zaziru od crnaca.
Ovo sve pišemo 20. aprila, a 22. aprila je navodno
»presudan« dvoboj u Pensilvaniji. Ipak, preostaju
predizbori u još 10 država.
I na kraju: britanski premijer Gordon Braun u
zvaničnoj poseti, u ovdašnjoj britanskoj ambasadi,
i to pre susreta sa Bušom, primio je na pojedinačne
razgovore Obamu, Hilari i MakKejna. I niko se
nije onesvestio što se tako »drsko meša u naše
unutrašnje stvari«. Druge zemlje, drugi običaji.
|
|
Cvijeto
Job |
|