Početna stana
 
 
 
     

 

Hilari i Obama: šta im bi?!

Možda se neko još seća kako su oktobra 1956. sovjetski tenkovi jurnuli u gušenje mađarskog ustanka i kada je ceo slobodoljubivi svet grmnuo »Ua komunistički agresori!«, kad se ono, istog oktobra, britanski i francuski padobranci i izraelski tenkovi sručiše na Egipat da mu otmu Suecki kanal i ceo antikolonijalistički svet je vrisnuo »Ua imperijalistički agresori!«
Jeste, možda malo natežemo paralelu s ovdašnjim predizborima demokratskih suparnika ali, videćete, nije sasvim bez razloga.
Prvo se ugruvala Hilari sa, šta joj bi, izmišljenom verzijom stizanja na tuzlanski aerodrom 1995, kad je »morala da pognute glave, presamićena, trči od aviona do hangara kroz kišu snajperskih tanadi«. Ubrzo su je uterali u laž njena tadašnja pratnja, piloti i video-snimci sa lepe ceremonije dočeka na pisti: Hilari i ćerka Čelzi sa smeškom primaju cveće od male Emine, i Ejup Ganić je tu, pa su svi zajedno polako odšetali u pristanište. I sve to je bilo ne 1955. nego 1996, godinu dana posle Dejtona kad Bosnom caruje mir.
I taman su mediji počeli da Hilari daju »Pinokio/Minhauzen« nagrade i sateruju je u ćošak, kad se Obama, šta mu bi, našao u čudu jer je provaljena jedna njegova nesvarena i kontroverzna izjava sa zatvorenog sastanka demokratskih donatora u San Francisku, koja ga je izložila napadima zbog »elitizma«, to jest »prezira« prema radnom svetu pensilvanijske provincije. Naime, pošto je konstatovao da su i Klintonove i Bušove administracije de facto izneverile radnička ekonomska i zaposlenička očekivanja, Obama je nastavio da »onda ne inenađuje što su ljudi u malim mestima (pogođenim globalizacijom) obeshrabreni i nalaze utehu u religiji i odbrani neograničenog prava na lično vatreno oružje, u antipatiji prema drugačijim (rasa itd.) i u neraspoloženju prema useljenicima i slobodnoj trgovini«. Odmah je krenula zlurada kritika Hilari i republikanaca za vređanje američkog čoveka koji može bit »ljut« ali »nikad obeshrabren« i stanovnika malih mesta koji nisu religiozni niti idu u lov zbog ekonomskih nevolja nego iz najdubljih duhovnih potreba i tradicija američkog života.
I Obama se, slično Hilari, već nedeljama izvinjava i objašnjava kako se »loše izrazio, nije tako mislio«.
Ovdašnji psiholozi objašnjavaju Hilarinu kratkonožnu laž njenom toliko zapaljenom ambicijom da je samu sebe uverila da može da prođe. A da se kod Obame radi o tipičnoj »frojdovskoj omašci« kad ti izleti ono što misliš a ne treba, bar ne tako, da kažeš.
No, u nemilosrdnoj borbi za vrhunsku vlast ne radi se, naravno, o fer utvrđivanju istine ovog ili onog podatka i (ne)opravdanosti ove ili one izjave suparnika, nego kako da se one iskoriste, iskrive za njegovo saplitanje. To Hilari i njen suprug protiv Obame već uveliko rade. A šta će tek biti u jesen kad u predsedničkoj kampanji krenu ozloglašeno razbesneli »jurišni psi« (attack dogs) republikanaca i njihovih medija.
Ovde se nadmeće nepregledan broj studija, knjiga, profesora, katedri, instituta, anketara i njihovih najrazličitijih teza o tome šta, kako i kad utiče na izborne pobude američkog glasača. Od političkih uverenja do ljutnje na šefa, od zarade do poslednje viđene političke reklame. Još je davno baltimorski mudrac H. L. Menken rekao da »još niko nije bankrotirao potcenjujući inteligenciju američkog potrošača«. A senator Smaters je u Floridi, 1960-ih, pobedio kad je optužio suparnika da je »nepopravljivi ekstrovert koji se, neoženjen, odavao celibatu». Za većinu neupućenih birača ovo je zvučalo kao zastrašujuća kombinacija satane/komuniste i čedomorstva.
No, danas, mnogi posmatrači ističu da su birači, a posebno novonastale generacije, sada pronicljiviji. Prema poslednjim anketama, 60% smatra da Hilari »laže«, a izveštaji sa terena da Obamin kiks nije nepopravljivo oštetio njegovo predizborno vođstvo.
Sve dosadašnje analize govore da je Hilari popularnija kod žena, belih radnih klasa, starijih, neimućnijih i Hispanaca, a Obama kod Crnaca, boljestojećih i školovanijih belaca, kod neopredeljnih, kod razočarnih republikanaca, a naročito kod novih, mladih biračkih generacija koje se masovno odazivaju njegovim pozivima za »novu, drugačiju politiku« i za njihovo političko angažovanje.
A evo prednosti i hendikepa Hilari i Obame kako ih ovde vide:
Hilari: prednosti: dugogodišnje prisustvo i iskustvo uz političke i državne poslove – energija, oštrina, nepopustljivost – očeličenost skandalima svog muža i otrovnim napadima desnice – feministički aspekt; hendikepi: sav prljavi veš iz Klintonove Bele kuće; hladna, neosetljiva, račundžijska; arogantna ambicija; produkt i predstavnik »stare« politike i establišmenta; glasala za rat u Iraku.
Obama: prednosti: sveža, nova, nekonvencionalna pojava za Ameriku i svet, neodoljiv šarm, orator bez premca, nova vizija protiv političke ostrvljenosti, produkt i predstavnik »američkog sna« mešanja rasa – glasao protiv iračkog rata; hendikepi: neiskusan, neproveren početnik u velikoj politici, suviše mek i obziran, suviše apstraktna vizija bez dovoljno konkretnog za radne ljude; mnogi belci i ostali ipak dubinski zaziru od crnaca.
Ovo sve pišemo 20. aprila, a 22. aprila je navodno »presudan« dvoboj u Pensilvaniji. Ipak, preostaju predizbori u još 10 država.
I na kraju: britanski premijer Gordon Braun u zvaničnoj poseti, u ovdašnjoj britanskoj ambasadi, i to pre susreta sa Bušom, primio je na pojedinačne razgovore Obamu, Hilari i MakKejna. I niko se nije onesvestio što se tako »drsko meša u naše unutrašnje stvari«. Druge zemlje, drugi običaji.
  Cvijeto Job
 
1-31. 05. 2008.
     


Danas

 
 
 
 
Copyright © 1996-2008